hamburger-icon

Kliker.info

Zlatko Dizdarević : Zašto Bejrut? Hezbolah mora pasti!

Zlatko Dizdarević : Zašto Bejrut? Hezbolah mora pasti!

12 Avgusta
06:47 2020

Slike  nakon užasne eksplozije u Bejrutu minulog utorka užasne su. Slutnje i nagađanja u odgovoru na pitanje “Zašto?” kanališu se od onih što ciljano, eto, “slute” o čemu se tu radi. Kao i u svemu drugom na velikoj svjetskoj sceni.  A reklo bi se, sve se desilo tamo gdje već podugo nema rata, gdje nezaustavljivo buja potpuno novi “neboderski” grad, gušeći ostatke onoga što ga je činilo jedinstvenim i vizuelno i po kosmopolitskoj duhovnosti.

Piše : Zlatko Dizdarević (Buka)

Od čudesne arhitekture, zapadnog šminkeraja i istočnjačke duhovnosti, do feničanske snalažljivosti, bjelosvjetske mode i pjesme poput neponovljive Fairuz i njenog “Sabaha”, ali i moderne Tanie Kasis se “Alahu ekber Ave Maria”. Sve je u Bejrutu bilo zamislivo u saživljenosti sa svakojakim razlikama,  samo ne ovako brutalan nož u leđa svemu tome zajedno. A Liban jeste već poodavno eto baš takav cilj sili koja naprosto – svog biznisa radi – mora doći glave “Osovini otpora” i fantaziji o ambicijama “šiitskog  polumjeseca” sa Hezbolahom kao njihovom brojno najmanjom, ali najjačom karikom. Ta profitabilna rušilačka nakana dosegla je na Bliskom istoku bezmalo histerične razmjere.  Odakle onda sve ovo, ko, kako, sa koje strane, u ime čega, ciljano ili slučajno. I najvažnije, zašto?  

Mnogi koji dobro poznaju Bejrut odgovore će tražiti i u odavno prihvaćenim fatalizmima što tamo odvajkada važe, a nezamislivi su za ogromnu većinu izvan arapskog svijeta. Možda jedino ne i kod starosjedilaca Damaska. Oni su po mnogo čemu ista krvna grupa. Bejrut je odvajkada bio grad u kojem je budućnost trijumfovala nad prošlošću. Nakon bezbrojnih ratova, oni su pospremajući krhotine smišljali kako će dalje. Uvijek su imali snage i volje da se sukobi provocirani uglavnom izvana  privedu kraju i da se vrate nadmetanjima u ljepoti življenja. Sudbina im je, međutim, bila određivana i time što su svojim slobodama vazda kukurikali prije zore. Poznato je kako to završava. 

Ukratko, Liban je sa kršćanima, sunitima, šiitima, Druzima, Palestincima i raznim “drugim” mnogima u tamošnjem svijetu svojim  šejtanlucima u razlikama  postali dodatna provokacija. Posebno za tvorce takozvanog “arapskog proljeća” i njihove ideje o ciljano kontrolisanim slobodama.  Sila nebeska zato je pokrenula svoju priču. Ona se ne može se razumjeti bez  uvida u nju odande, iznutra, i uz analizu “odozgo”, pa i sa distance. Samo se tako moglo doći do velike slike, potvrde slutnji povodom igara i interesa većih i od Bejruta, Damaska, pa i od tragedija poput one s početka minule sedmice. Bejrut i posebno tamošnji Hezbolah su u štabovima planera eliminacije neposlušnih ucrtani kao prepreka projektima grandioznih dosega, jer su tamo izrasli neprijatelji koji se rugaju sili što “spašava region”. Do sada ih nije bilo moguće ni disciplinovati, a onda ni uništiti, prvo politički, ni kroz “demokratske” organizacije i institucije, pa onda ni vojno uz koalicije poslušnih.

Listajući ovih dana tekstove iz minulih  godina ispisivanih i tamo i ovdje povodom tzv. “arapskog proljeća”, zaustavim se na “Leilnoj revoluciji”. Napisao sam ga početkom marta 2013. u Damasku. Znači godinu i nešto više nakon početka glasovitog “proljeća”, prije sedam i po godina. Puno toga mi je danas prošlo kroz glavu povodom tog teksta, mada tada nije bilo ni slutnje  o “eksplozivnom đubrivu” pohranjenom davno u luci iza kraja slavnog bejrutskog  Korniša. Kao što još niko ne zna definitivno šta je ili ko je tu ukresao vatru, kako se sve deslo, zašto itd. A cijelu sedmicu odgovore nabacuje svako kako mu se sviđa ili odgovara nalogu nekog “odozgo”, šireći ciljanu priču i drugima unaokolo. 

Provokacija za ono ispisao tog marta 2013. bile su strasne tvrdnje izvjesne  mlađane i energične Leile Ride tamo, Makedonke po majci, Sirijke po ocu i Hrvatice po pasošu, revolucionarke koja je skajpom uz kokice i kartanje sa kolegama, nadahnuto i uvjereno, kako priliči osobi “zaduženoj za medijsko predstavljanje Sirijske slobodne armije (FSA) i njene brigade  nazvane po starom egipatskom imamu Az Bin Abdal Salam”, objašnjavala krucijalne elemente sirijske drame. Uz kvalifikacije  precizne i bez dileme, poučno, pa i dirljivo. Unaprijed diskvalifikujući svaku  ideju u glavama onih što “ne razumiju Asadov režim”. 

Pisao sam dalje: Očigledno nezatrovana svjetskim marifetlucima i pogrešnim tumačenjima, potkovana nepobitnim faktima i okružena dobrim ljudima, Leila je ustvrdila energično, baš kao svaki pravi PR revolucije, kako je “medijska laž da Zapad naoružava revolucionare, da sve ono u medijima o islamistima treba zaboraviti, da u njihovim redovima nema terorista, da svi oni nose oružje samo da bi se branili, a samo ponekoga ubiju tek da bi se osvetili”. 

Posebno nam je objasnila revolucionarka Leila sa  kalašnjikovom o ramenu u tamošnjim “humanitarnim akcijama”, da “postoje mnoge teorije” o tome šta se to tamo dešava, a jedna  je da su “sukob producirale obavještajne službe zapadnih zemalja koje žele kontrolu nad glavnim sirijskim resursima , naftom i plinom…” Prema njoj, sve je ovo potpuna neistina “u koju vjeruju samo oni koji ne poznaju brutalni karakter Assadovog režima”…

I dalje je napisano: …Brutalne istine o kojima se očigledno ne govori uz kokice i karte tamo kod Leile, podjednako kao ni u velikoj većini medija u svijetu i u nas, uz mnoge druge ni malo romantične istine su slijedeće:

Glavni uzroci krvavih sukoba na Bliskom istoku su interesi povodom novih otkrića velikih rezervi gasa na prostorima Katara, Sirije i Izraela. Ogromna je zainteresovanost  Evrope za tu “čistu energiju” jeftiniju od nafte. Planirane trase za tu energiju i bitka za njih osnovni su povod i razlog već postojećih i tek dolazećih sukoba.

Geostrateški ciljevi Zapada u regionu su da se snagom NATO-a ili provociranim građanskim ratovima i bombardovanjem, otklone prepreke i obezbijedi oživotvorenje saudijsko-katarske agende širenja režima sunitskog “Muslimanskog bratstva”, novog partnera Zapada na Istoku. Time se valja suprotstaviti i rastućem utjecaju šiitskog Irana i njihovih saveznika. Kataru se mora obezbijediti da postane glavni snabdijevač Evropske unije gasom. To ne smiju biti Iran i Sirija koji sa Irakom već godinu dana grade gasovod od iranske luke Assalouyeh, iz gasnog polja Pars u Perzijskom zaljevu, prema Mediteranu preko Damaska, do luke Tartus blizu granice sa Libanom. Vrijednost gasovoda je 10 milijardi dolara. Na nesreću, pomenuto gasno polje Pars, najveće na svijetu, u oblasti je podijeljenoj između Katara i Irana. Oni koji se bave ovom pričom kolokvijalno taj gasovod zovu “šiitskim gasovodom” jer ide od Irana, preko Iraka u kojem nakon američke intervencije i obaranja Sadama dominiraju šiiti, do Sirije u kojoj je na vlasti Alavit Asad. Priča je jasna a zamagljivanja i ismijavanja tipa brige za ljudska prava su dosegla razmjere čudesa…

Nimalo nebitna nije ni procjena Zapada, Amerikanaca posebno, da je sve očiglednije prisustvo Rusije, koja se mimo očekivanja podiže iz pepela i vraća na veliku scenu Bliskog istoka i Mediterana. Tartus u Siriji im je odavno vojna baza. Prisustvo Rusije tamo za Zapad je opasno i treba ga blago kazano suzbiti. Zbog svega ovoga eto i direktne materijalne i vojne podrške izvana “braći revolucionarima”, uključujući ti i samom crnom đavlu, ako se u Siriji bore protiv  režima, ma kakav on bio. O karakteru tog režima se, naravno, može razgovarati, ali na način koji sigurno ne zavrijeđuje pažnju u poređenju sa mnogim drugim režimima u regionu koji su višestruko gori, ali su zaštitnici imperijalnih interesa tamo. Plaćenici iz Libije, Avganistana, Pakistana, Jemena, Saudijske Arabije, Čečenije, pa i iz Evrope ponajmanje su “dobri ljudi i prijatelji” ma kome u sirijskom narodu. 

Pojednostavljeno kazano – piše u tekstu iz 2013. – interesna podjela je, dakle, jasna. I vojna i politička. Na jednoj strani su Katar, Izrael i Turska specifičnih interesa, igrači Zapada uz sunitsko i salafijsko kraljevstvo Saudijsku Arabiju. Logistiku pružaju i mnogi drugi režimi u regionu plus i zemlje iz EU. Na drugoj su strani Sirija i Iran, uz podršku Iraka i Hezbollaha u Libanu, te Rusije i Kine u “zaleđu”. Rusija brani svoj komad imperije, vojni i energetski. A zašto Kina? Pa ne treba zaboraviti da je iranska  nafta a za sada indirektno i ruski plin, hrana eksplozivnom rastu Kine, što je Americi sve veća kost u grlu. Kao što se ne može prenebregnuti ni očigledan dogovor Emira od Katara sa “Muslimanskim bratstvom” jer mu se mir u kući plaća podrškom ekspanzionizma  Braće okolo. Ozbiljni analitičari tvrde da bi njihova pobjeda u regionu (u Egiptu su već zavladali) promijenila čitavu geopolitiku svjetskog tržišta gasa na štetu Sirije, Irana i Iraka, Rusije i Kine. Za Rusiju je stvar dodatno opasna i zbog one pomorske baze u pomenutomTartusu, blizu područja Qara gdje je u avgustu 2011. otkriveno ogromno polje gasa. Vlada u Damasku to pokušava s razlogom minimizirati, ali pouzdani izvori kažu da su procijenjene količine otkrivenog gasa podjednake, ako ne i veće od onih u Kataru.   

Teško je u cijeloj priči smetnuti s uma da se, eto, baš u zoni ovih “revolucija”, a posebno u Kataru, poodavno već kao “slučajno” nalaze značajni komandni centri američke vojske, štab Centralne komande vazdušnih snaga SAD, komanda 83.Ekspedicione vazdušne jedinice RAF-a, te 379.Vazdušnog ekspedicionog krila USAF (Air Expeditionary Wing USAF). U komšijskom Bahreinu je i komanda Pete flote. Naravno nimalo nije nebitna ni logistička udarna pesnica druge vrste, medijski specijalac Al Jazeera…

U svemu ovome storija o Izraelu i njihovim dvojakim interesima je posebna. Na jednoj strani je razumljiva potreba priklanjanja zapadnim energetskim šemama i projektima, a na drugoj strah od pobjede salafija i vehabija protiv Asada, “neprijatelja koji se držao dogovora”. Oni su izgleda jedini protivnici Asada koji razumijevaju da je u komšiluku sami đavo pušten sa lanca. I da se svojevremena storija sa stvaranjem talibana u Avganistanu u ime borbe protiv Rusa ponavlja u mnogo goroj formi. Da se ne spominje kako Izrael uvijek voli kada se Arapi u okolini tuku između sebe. Svaki poginuli njihov vojnik, o teroristima da i ne govorimo, manja je opasnost za njih. 

Ovo su samo mrvice u priči o “arapskom proljeću” i “revoluciji” u Siriji što se romantično prepričava kao ep o arapskoj braći koja hoće da donesu slobodu Siriji…”

Uz sve ovo, tada napisano a – neka  čitalac sudi o kakvom se kontekstu radi – evo  mu od tada više od sedam godina realnosti – istoj  priči u međuvremenu su pridodati novi momenti. Mimo svih drugih najvažniji je da tamo Sirija nije pala, Iran je najstrašnije pritisnut ali odolijeva, Irak je u haosu i koliko-toliko se otima, Palestine je sve manje svakim danom, a nezavisno još “leluja” na okolnim vjetrovima Jordan. Egipat je smiren  povratnikom vojnikom na čelo zemlje. On je zamijenio politički nesnađenog i poslu nedoraslog lidera Muslimanske braće. A i kako će kad “Braća” doktrinarno ne znaju šta je država pored “ume”. 

Najvažnije u svemu jeste da paniku liderima “globalizovane sile” kontinuirano i sve duže stvara  Hezbolah u Libanu, strateški saveznik Irana. Samo ne više kao “teroristička organizacija” iz južnog Bejruta, već legalna i legitimna partija, plus  veoma respektabilna vojna snaga protiv koje su sve pokušali pa ništa. Uz to su i jedini koji su na vojnom polju porazili Izrael braneći sebe i Liban 2006. U parlamentarnoj su koaliciji sa kršćanima, vojno su sazreli u “ozbiljnom” ratovanju u regionu mimo malih tajnih operacija  na granici sa Izraelom. Otud ni ciljano pušteni glas među muslimanima sunitima o pošasti “Šiitskog polumjeseca” (od Libana do Irana, Sirije, Iraka sve do Pakistana…) nije zamaglio realnu storiju o zapravo “Osovini otpora” Izraelu i drugima kojima je isključivo do potpune vlasti nad energijom i drugim resursima, otkrivenim i neotkrivenim. 

Iz Rijada koji je od pripadajuće koalicije dobio zadatak da preko “svog” premijera u Bejrutu   Saada Haririja izblokira  Hezbolah u Libanu, već se poduže histerično reaguje na neuspjeh te operacije. Čak su Haririja i svojevrsnim kidnapovanjem pokušavali da natjeraju na agresivniju operaciju u tom smislu, a ako ne ide i da ga smijene rođenim bratom. Pa nije išlo. Liban je branio premijera na ulici i uz podršku – Hezbolaha! Od tada je krenuloa unutrašnja  operacija napada na vlasti Libana. Promjena ukupne realnosti u zemlji, vjerovali  su,   egzistencijalni je udar i na Hezbolah. Pokrenute su demonstracije protiv korupcije koje, naravno, ima. Brutalni nemiri traju, udari su na svaku vrstu sistema i reda sada najneophdnijeg, iz centralne banke se  volšebno ispumpava novac, svakodnevni život je na ivici potpunog haosa, baš kao u onim “proljećima. Amerikanci su požurili i sada, nakon eksplozije, da “ohrabre mirnu promjenu režima” (sic!),  otvorenim iskazivanjem nepovjerenja postojećoj vladi Libana, ma koliko se nova garnitura unazad nekog vremena trudi svim silama da život vrati u normalu. Aktuelni premijer Diab je shvatio poruku koja je zapravo ogromni pritisak na njega i sve ministre – da odstupe. Smirivanja neće biti dok Hezbolah ne ode ! Takava je računica izvana. 

Nije lako, Liban poodavno otklizava u organizovani haos ali, ima ih koji kažu da je bivalo i gorih situacija pa su pronađeni mehanizmi i za ustav iz Taifa (1989.) kojim je definisana etnička i vjerska ravnoteža u zemlji, i za jaku monetu i funkcionalan finansijski sistem, i za investicije i održavanje atmosfere za veselja, optimizam, za održavanje svega mogućeg a tako različitog od svijeta unaokolo.  

Jasno je da će se konstrukcija Libana pokušavati da srušiti dekonstrukcijom društva u kojem, uz sve razlike u porijeklu i mentalitetu većina Libanaca nastoji održati zemlju na istorijskim tradicijama. A opsesija da treba dekomponovati kompletnu građevinu zvanu Hezbolah u koaliciji sa “nepodobnim” kršćanima polazi od čistog interesa da se Liban uskladi samo sa interesima  novog vladara – globalnog profita i novca u posjedu onih kojima je Istok oduvijek služio samo da bi mu se uzimalo.  Napadi u Bejrutu temeljem “novih proljećarskih taktika” idu iznutra, sve dok “revolucija” ne vrati na prijestolje zapadu poslušne. Bivao sam često tamo i kod jednih i drugih i trećih, gledao i razumio. Žao mi je Bejruta, ali opet će oni na noge. Tamošnjim stanovnicima generalno uvijek je važno pomesti nered, a ne dosoljavati muku kako bi se nadovezivala  do nepovratka.    

Podijeli

Jedan komentar

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku