Kliker.info

Kada govorimo o prošlosti najbolje je to činiti o vremenu prije rata. Pričati o djetinjstvu, školovanju, prvim ljubavima, provodima, ljetovanjima, zimovanjuna, feštama, utakmicama, koncertima i mladalačkim uspomenama su najbolje teme. I u takvim razgovorima bude dosta pretjerivanja, hvalisanja, simpatičnih laži, ložiona, zajebancije i zafrkancije. Jedna priča vuče drugu i svima u društvu bude veselo, zanimljivo, opušteno…

Ali, ako namjerno, ili slučajno, krene priča o politici, važnim povijesnim događajima, a posebno o proteklom ratu eto belaja!!! Emocije prorade, krv uzavrije, objektivnost nestaje, subjektivnost nastaje, samokontrola prestaje. Strasti se uzburkaju, tuđi argumenti se ne slušaju, a kamoli uvažavaju. Izgovaraju se često vrlo teške i uvredljive riječi. Nedamo drugima ni običnu rečenicu da završe, osim ako misle isto kao mi. Nema među nama normalnog dijaloga, jer ne želimo čak ni saslušati one koji misle drugačije. Ton razgovora postaje sve bučniji, ne biraju se riječi, pa ni žestoke svađe i tuče nisu isključene. Jednistavno, nema ni empatije, ni uvažavanja, niti razumijevanja drugog i drugačijeg mišljenja.

Posebno je “teška” tema protekli rat. Pitanja ko je gdje i kada bio, za šta, za koga i protiv koga se borio, u startu postaju problematična. A do zajedničkog odgovora je nemoguće doći. Ko je patriota, ko je agresor, ko se branio, ko je napadao, ko su heroji, a ko su zločinci? Nema o tome konsenzusa, niti će ga ikada biti. To nas uči povijest, posebno nas koji smo rođeni i odrasli u vrijeme Titove Jugoslavije.

Dovoljno je početi priču o vremenu prije i nakon turske vladavine, propasti Otomanskog carstva, dolasku Austro-Ugarske monarhije, Prvom svjetskm ratu, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevini Jugoslaviji. Obavezno se nastavi razgovor o Drugom svjetskom ratu, sporazumu Cvetković-Maček, Banovini i NDH, Anti Paveliću i ustašama, Draži Mihailoviću i četnicima, Handžar diviziji, Titu i njegovim partizanima. Na kraju se stigne do SFRJ, njenog raspada i do rata u BiH i na prostoru bivše Juge.

Posljednji rat je i dalje bolna i najosjetljivija tema. Rane su svježe i mnogi se svega sjećamo. Bili smo svjedoci i direktni učesnici. Osobna iskustva su nam potpuno različita. I naziv tog rata je drugačiji, kako za koga. Za jedne je odbrambeni, za druge domovinski, za treće otadžbinski rat. Istina o tom ratnom vremenu postaje za većinu nas samo ono što mi i naši istomišljenici tvrdimo. A svi drugi koji ne misle tako, svi koji imaju drugačija iskustva i suprotne stavove, za nas su samo obični lažovi, manipulatori, nacionalisti, šovinisti, fašisti…

Postajemo u razgovoru o ratu, umjesto jedinke i pojedinci, neka imaginarne množina bez osobnosti. Postajemo jedni drugima samo Hrvati, Srbi, Bošnjaci, ustaše, četnici, mudžahedini, agresori, fašisti, komunjare, heroji, patriote, izdajnici, zločinci i žrtve. Svako tvrdi da se samo branio od drugih, te da niko od njih nije nikada nikoga napadao. Jedni su tako branili samo sebe, svoj dom, svoju porodicu, svoje rodno selo i grad, vlastitu slobodu, svoj narod i svoju vjeru. Branili su se od drugih i drugačijih koji su im to htjeli oduzeti. Drugi su isto činili kao i prvi. Treći su radili potpuno isto kao i prvi i drugi. Pojave se i Ostali koji su imali neke sasvim drugačije ratne ciljeve. Ako svi tvrdimo da postoji samo jedna istina, a ne dvije, tri, četiri… šta je i kakva je onda ta nesporna i jedina istina? Na osnovu kojih dokaza, činjenica i iskustava se utvrđuje? Dosta pitanja, a jasnog i svima prihvatljivog odgovora nema, niti će ga ikada biti.

E jebi ga upravo u tome i jeste glavna caka svih nesporazuma u BiH. U povijesti su “Istinu” uvijek pisali pobjednici, nikada gubitnici i poraženi u ratu. Samo o takvoj “pobjedničkoj istini” učili smo u školama koje smo u to vrijeme pohađali. Neko je o “istini” čitao i učio u Kraljevini Jugoslaviji, neko u NDH, a većina nas još uvijek živih u Titovoj Jugoslaviji. Ali, kada se promjeni naziv države, njena struktura, društveno uređenje, političari i vlast koja odlučuje o svemu, tek onda ova ranije utvrđena “istina” postaje potpuno drugačija.

U zadnjem ratu u BiH nije bilo ni apsolutnih pobjednika, niti apsolutnih gubitnika. Nije bilo ni pobjedničkih, niti poraženih naroda, niti njihovih vladajućih politika. To traje i decenijama nakon rata. Rat se sada ne vodi oružjem nego na drugi puno suptilniji i perfidniji način. Najčešće se to čini nekim manje vidljivim i nejasnim političkim sredstvima. Svjedoci smo toga od 1995. pa sve do danas. Zato i dalje, više od 30 godina nakon potpisivanja Deytonskog mirovnog sporazuma, u našoj domovini postoje minimalno tri istine o onome šta se dešavalo u proteklom ratu.

Nema, niti će ikada biti saglasnosti da li je kod nas bio građanski rat, ili agresija iz Srbije i Hrvatske na našu domovinu. O Aliji, Franji i Slobi su potpuno suprotna mišljenja. Svi tvrde da su samo oni u pravu.  Po meni, najteže pitanje svim učesnicima i svjedocima rata u BiH nije za koga i protiv koga su se borili, nego: “Za koju državu ste se borili?” Jedni će reći za Republiku BiH, drugi za Republiku Srpsku, treći za Herceg-Bosnu, četvrti za Islamsku državu, peti za Jugoslaviju… Upravo zato je većini nas najteže odgovoriti na ovo naizgled vrlo jednostavno pitanje. Puno lakše je na isto pitanje odgovoriti ljudima u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Cenoj Gori, Makedoniji i Kosovu.

Zato prepustimo da o istini iz zadnjeg rata raspravljaju i pišu povijesničari. Ne smiju o istini nikada odlučivati političari. A naše pojedinačne i osobne istine i onako ne piju vode. O istini i zločinima učinjenim tokom rata neka sude i presude donose domaći i međunarodni sudovi. Zato se manimo “ćoravog posla” i jalovih rasprava o tome. Biće nam svima puno ljepše, veselije i opuštenije živjeti. Ali, nažalost, nikome od nas, pa ni meni, neki davo u nama ne da mira, pa svjesno ili nesvjesno često uletimo u tu ratnu tematiku i priču. Nisam zato da naša prošlost, rat i politika budu zabranjene i tabu teme, ali što manje o tome pričamo biće nam ljepše u društvu. Jednostavno, kada ta ratna oriča krene ponašamo se obično kao slonovi u staklenoj bašti i lutamo kao jato gusaka izgubljeno u gustoj magli…