Kliker.info

Građanin Okan iz 1991. godine ni po čemu nije ličio na Građanina Kejna iz filma Orsona Wellesa iz 1941. Kejn je bio magnat niskokvalitetnog „žutog novinarstva“, dok je Okan bio majstor krečenja

stambenih jedinica i još veći majstor političkog prefarbavanja. Nekadašnji jednopartijski crveni patriotizam premazivao je žutom, zelenom i plavom, uz dodatke bijelog kreča kojeg bi mu iz

privatluka redovno ostajale barem dvije kante.

Crvenu je koristio samo oprezno. Tek toliko da stane u kružić, kvadrat ili kakvu malu zastavicu. Ali zvijezdu — ni slučajno. Ne više. Ni u snu. Jer i san zna biti dokazni materijal kada ga jednom

otvore na saslušanju.

A kada je to počelo?

Lokalna info-glasila prenijela su vijest da je Okan jednog isposničkog jutra, kao pravi horoskopski akrep, osjetio nešto neobično: da će nakon tri tradicionalna udara džemreta — u zrak, vodu i

zemlju — uslijediti i četvrto.

Prvi put u historiji: direktno u narod.

Ne u narod — ubrzo je stigla ispravka — nego u narode.

I od tada je počela nova politička meteorologija.

Čim ga je obuzela ta žeravica što se na naški čita i piše džemre (tur. Cemre — topli zračni talas koji najavljuje proljeće i buđenje prirode), Građanin Okan se odrekao svog nadimka, koji na turskom

znači „onaj koji vidi i budno promatra“, te se počeo odazivati na novo ime: Ponavljač.

Doduše, po novom demokratskom bontonu nakon udara četvrtog džemreta — Gospodin Ponavljač.

asluženo davno.

Jer kada je ono, u vrijeme jednopartijske crvene farbe, pred matičara doveo svoju buduću sedmu suprugu, opštinski službenik ga je upitao:

— Tita ti, druže Okan, reci mi koja ti je od ovih sedam supruga bila najdraža?

Na šta je Okan bez razmišljanja odgovorio:

— Prva i zadnja, druže opštinski pitaču. Ova zadnja je bila moja prva supruga… najdraža.

— Tipični ponavljač — prošaputa drug Matičar.

Pa još tiše, službeno i gospodski:

— Gospodin Ponavljač.

Na to je gospođa prva i zadnja supruga dodala:

— Utvrđuje bračno gradivo isto kao što je ponsvljački utvrđivao školsko u petom osnovne i prvom metalske.

Legenda stara tri i po decenije kaže da je od vremena tog vjenčanja, pa do danas, Gospodin Ponavljač neumorno radio na političkom utvrđivanju gradiva, slatkasto ubjeđujući svoj birački tabor da

horski ponavlja:

STATUT PONAVLJAČA

mi smo probran narod, prebran kao grah prebranac „gravče na tavče“

ne gledati predase već u leđa vođi — čak i kad vrši lične nužne stvari

u ratu s drugima obavezno pucati preko onog trećeg stranačkog dobrovoljca

svoj glas ne cijepati na tri predsjednika

piti tekućinu iz vođine ruke na javnoj medijskoj česmi, a privatno se opijati tajno

ne fatati se za šteku vrata ofarbanih u crveno (ovo stalno ponavljati)

ne vraćati prvu stranku kao zadnji izbor — nisu pravila kao u braku

nikad ne pljuckati na onog ko je iznad tebe, ako je jahač iz tvoje stranke

ponavljati domaću parolu: „Ponavljači su zakon“, a ne inozemnu: „Ponavljanje je majka nauke“ jer brojnost članstva je bitna, a ne znanje

u odbrani, a posebno u napadu, pozivati se na ustavno dejstvo četvrtog džemreta

tako, dok proljeća prolaze, a džemreta udaraju po zraku, vodi i zemlji, ostaje pitanje:

Da li je ono četvrto zaista udarilo u narod — ili narod još uvijek ponavlja gradivo?