Kliker.info

Prošle sedmice, američki Senat je odobrio prijedlog zakona o uvođenju takozvanih sankcija iz pakla protiv Rusije, dok će Predstavnički dom o njemu glasati u septembru, nakon ljetne pauze. Prijedlog zakona, preimenovan u “Lindsey O. Graham Rusija-Iran Zakon iz 2026.”, Senat je usvojio sa 86 glasova za i 11 protiv.

Zakon su u julu predložili republikanski senator “jastreb” Lindsey Graham, koji je iznenada preminuo, i demokrata Richard Blumenthal.

Piše : Zoran Meter  (Geopolitika)

Za one koji ne znaju, zapravo se radi o takozvanim sekundarnim sankcijama koje se uvode protiv zemalja – najvećih kupaca ruske nafte i plina (sada Kina, Indija, Azerbejdžan, Mađarska i Slovačka) – protiv kojih bi se, kao kazna ako se ne pridržavaju ovog zakona, uvele carine od 100 na uvoz svih američkih proizvoda, što je zaista zastrašujuća prijetnja. Primarni cilj zakona je snažan udarac po ruskom energetskom sektoru, a time i po državnom budžetu – s namjerom da isti utiče na dalje finansiranje ukrajinskog rata od strane Moskve, tj. ruske ratne mašinerije.

Već sam u nekoliko navrata pisao, a posljednji put u posljednjoj redovnoj Sedmičnoj analizi, da je odobrenje ovog zakonskog prijedloga neizvjesno zbog velikih rizika koje nosi za same Sjedinjene Američke Države (upravo je to razlog zašto se Trump dugo opirao tome, sve dok u prijedlog nije umetnuta klauzula o njegovoj primjeni na Iran, što je on zauzvrat tražio).

Ali prije nego što ih podsjetim, želim reći da i dalje vjerujem da će i Predstavnički dom glasati za to, s obzirom na visok stepen postignutog slaganja između dvije stranke u Senatu (što je pokazao rezultat glasanja), pa bi bilo nelogično da kolege iz donjeg doma ne poštuju dogovor koji su postigle njihove kolege iz gornjeg doma. Međutim, zakon će morati potpisati predsjednik Donald Trump da bi zvanično stupio na snagu.

Moćno oružje u njegovim rukama, ali…

I upravo u ovom posljednjem vidim „krilaticu“. Jasno je da je Trump oduvijek želio izvršiti pritisak na Vladimira Putina s ciljem zaustavljanja rata u Ukrajini i sjedanja za pregovarački stol (pod američkim uvjetima, naravno) i da koristi provjerenu taktiku „štapa i mrkve“. To jest, traži Putinovo omekšavanje stavova, levitirajući između prijetnje sankcijama i koristi koje nudi Rusiji kroz određeno opuštanje bilateralnih odnosa i saradnju kroz zajednička ulaganja na ruskom tlu, ukidanje američkih (a možda i evropskih) sankcija itd. Imajući u ruci olovku koja možda stavlja, a možda i ne stavlja njegov potpis na predloženi zakon, ali još više moć da, ako ga potpiše, utiče na način i dužinu njegove primjene i mnogo više – jasno je da je ovo izuzetno moćno oružje koje Trumpu daje mnogo povoljniju pregovaračku poziciju nego što je trenutno ima.

Jer neke nove poluge pritiska prethodnog tipa SAD više ne postoje: dali su Ukrajini sve što su mogli vojno (u šali bih rekao sve osim nuklearnog oružja), uveli su sve moguće sankcije protiv Moskve, koordinirajući ih sa svojim evropskim saveznicima, dok bi primjena preostalih mogućih (poput zabrane uvoza obogaćenog ruskog uranijuma i drugih strateških minerala poput titanija) negativno uticala na ekonomiju i poslovanje samih Sjedinjenih Država (što one obično uvijek izbjegavaju).

Ali poluga pritiska osmišljena na ovaj način, poput uvođenja sekundarnih sankcija glavnim ruskim partnerima i uvoznicima fosilnih goriva (Kina, Indija prije svega), zaista je moćna. Ali samo pod jednim uslovom – da se ovi drugi zapravo pridržavaju ovog američkog zakona.

Visoki rizici za SAD

Sada bih želio ukratko podsjetiti na rizike za SAD u slučaju stupanja na snagu zakona o “sankcijama iz pakla”. Prvo, njihov učinak (ako ga uopće bude) je još uvijek neizvjestan. To je instrument koji prijeti opasnim posljedicama za SAD u slučaju neočekivanih odgovora Pekinga i New Delhija, koji ih najviše brinu. Oni su vrlo mogući, jer govorimo o velikim zemljama, žednim nafte i plina, posebno sada, u trenutku izuzetno destabilizirane situacije na Bliskom istoku zbog američkog rata s Iranom i izuzetno otežane isporuke nafte na svjetsko tržište.

Štaviše! Navedeni zakon, ako stupi na snagu, može dovesti do još jačih veza između Rusije i Kine, kao i do naglog slabljenja uloge dolara u međunarodnim transakcijama, ali i do moguće direktne eskalacije između Rusije i Sjedinjenih Američkih Država u slučaju da ovaj zakon uspije izolirati Rusiju od svjetske trgovine energijom.

I ništa manje važno! Njegovo usvajanje bi oduzelo Trumpu i SAD-u poziciju posrednika u ukrajinskom ratu, putem kojeg Washington najlakše može utjecati na osiguranje ključnih američkih interesa u navodnom mirovnom sporazumu koji će se morati postići prije ili kasnije ako se želi izbjeći katastrofa ili Armagedon (vjerujem da je to ono što sve strane u ovoj izuzetno složenoj “igri” istinski žele). Zapravo, Moskva o tome govori prilično otvoreno, jasno dajući do znanja da će u tom slučaju (što uključuje i nedavno “zvanično napuštanje” SAD-a sporazuma između Trumpa i Putina postignutog na sastanku na Aljasci prije tačno godinu dana) tada ostvariti sve svoje ciljeve od početka vojne operacije na bojnom polju.

Je li sporazum sa samita na Aljasci zaista mrtav?

Zapravo, kada malo bolje pogledam i razmislim o tome – uprkos svemu, nisam previše siguran da je Trump potpuno odustao od “duha Anchoragea” uprkos izjavi Marca Rubia o tome. Jer zanimljiv niz elemenata koji mogu ukazivati ​​na ovo posljednjih dana je jednostavno očigledan:

Prvo, Trump ne želi vršiti daljnji pritisak na Putina, vjerovatno iz straha od potpune eskalacije – pa je odustao od obećanja datog na samitu NATO-a u Ankari 8. jula da će Kijevu dati licencu za proizvodnju raketa presretača za sisteme PRO Patriot, te umjesto toga šalje svoje izaslanike Stevea Witkoffa i Jareda Kushnera u Moskvu sljedeće sedmice da lažu Putinu;

Drugo, evropske zemlje sve češće javno izjavljuju da više nemaju mogućnost da šalju svoje protivrakete Patriot za potrebe Ukrajine, jer bi to potkopalo njihovu nacionalnu sigurnost;

I treće, Velika Britanija želi ponovo uspostaviti kontakte na najvišem vojnom nivou sa Rusijom iz straha od neželjene eskalacije, o čemu smo danas detaljnije pisali, pozivajući se na britanski The Times. Posljednji kontakt ove vrste između komandanata generalštabova dvije strane bio je još 2022. godine.

Moskva također ne žuri da sahrani “duh Anchoragea”, iako dosljedno tvrdi da Trump nije ispunio svoj dio dogovora na Aljasci (nije izvršio praktičan pritisak na Volodimira Zelenskog da povuče svoje snage iz Donbasa itd.). Međutim, ove kritike zvuče više kao upozorenje da još uvijek nije sve gotovo ako se Trump vrati prvobitnom dogovoru i jasno stavi do znanja da je i dalje spreman okončati rat pod uslovima dogovorenim na Aljasci. Tim više, Trump ne želi eskalaciju sukoba s Rusijom s obzirom na neizvjestan rat s Iranom, ali i predstojeći planirani sukob s Kinom oko globalne dominacije u 21. vijeku. Njemu je Rusija potrebna kao neprijatelj – i to vojni – u ovim okolnostima (i izvan njih, naravno, jer je nuklearna supersila).

U stvari, bez obzira kako se posmatra sporazum iz Aljaske, koji je zapravo okvirni sporazum, u kontekstu morala i pravde za Ukrajinu – činjenica je da je to trenutno jedini postojeći sporazum koji je sposoban brzo okončati rat i patnju žrtava na obje strane, ali i deeskalirati izuzetno napetu sigurnosnu situaciju u Evropi. Zato ga ne vole jastrebovi i na Zapadu i u Rusiji koji teže maksimalističkim ciljevima – strateškom porazu Rusije i pobjedi Ukrajine, i obrnuto – strateškom porazu Zapada i pobjedi Rusije.

Kina se oglasila

Kina je jasno stavila do znanja da će odgovoriti Sjedinjenim Državama ako uvedu sekundarne tarife na kupovinu ruske nafte. To je danas izjavio portparol kineske ambasade u Washingtonu, Liu Chang.

Prema njegovim riječima, usvajanje zakona o „paklenim sankcijama“ od strane SAD-a će se obiti o glavu samim Sjedinjenim Državama.

“Kina se čvrsto protivi jednostranim sankcijama koje nemaju osnovu u međunarodnom pravu i poduzet će potrebne mjere kako bi zaštitila legitimna prava i interese kineskih kompanija i građana. Primjena dvostrukih standarda, kao i korištenje prisile i pritiska, na kraju će se obiti o glavu onima koji im pribjegnu”, rekao je Liu Chang.

Potpuno sam uvjeren da New Delhi neće odustati ni od energetske saradnje s Rusijom. U suprotnom, Indija bi mogla proći kroz ono što Washington radi Rusiji. Dakle, s ciljem kršenja indijske politike neutralnosti (čitaj brige o svojim poslovima, tj. zaštite svojih interesa), SAD bi napao jedan od strateških ekonomskih sektora zemlje – indijsku farmaceutsku industriju, koja je od globalnog značaja. Jednostavno, budući da bi presedan već postojao, uveo bi sekundarne sankcije “iz pakla” zemljama koje, na primjer, najviše kupuju indijske generičke lijekove – i Indija bi se našla u ogromnom problemu.

Kratak zaključak

Nastavljamo pratiti ovu vrlo složenu igru ​​tri ključne globalne geopolitičke sile. Kao što sam nedavno rekao u svojoj spomenutoj velikoj Sedmičnoj analizi (link ispod), uskoro će uslijediti ključne političke odluke glavnih globalnih igrača koje će definirati njihove odnose, budućnost svijeta, a zatim i našu zajedničku sudbinu.

Dakle, ulazimo u završnu fazu neviđenog globalnog mega-sukoba, s ogromnim ulozima, u kojem će se morati donijeti konačne i dalekosežne strateške odluke. Ili ideš na dogovoreni mir, ili ideš na sve ili ništa – dakle “com opanci com obojci” kako bi rekli mudri ljudi. Više sam sklon vjerovati u prvo, ali previše je ludaka i usijanih glava na svim stranama.