Kliker.info

U oktobru će se navršiti tri godine otkako je Izrael započeo genocid u Gazi – ratni zločin koji je ponovio na okupiranoj Zapadnoj obali, u južnom Libanu i Iranu.

Tokom većeg dijela tog perioda, Turska i arapski svijet su zgroženo posmatrali situaciju, ali nisu poduzeli ništa. “Šta možemo učiniti? Započeti rat s Izraelom?” – glasio je zajednički vapaj onih koji su se osjećali nemoćno.

Piše: David Hearst (MEE)

Takav stav se često mogao čuti u Ankari, koja je – uprkos trgovinskom embargu – nastavila dozvoljavati protok azerbejdžanske nafte kroz jednu od svojih luka direktno u ruke izraelske vojske.

Turska je ipak zaustavila kopneni upad u Iran, izveden uz podršku Izraela i SAD-a, a u kojem su učestvovale iranske kurdske milicije. Također, Saudijska Arabija je časno odbila normalizaciju odnosa s Izraelom sve dok ne postoji kredibilan put ka uspostavi palestinske države.

Ipak, tokom većeg dijela te tri godine, izraelski premijer Benjamin Netanyahu imao je odriješene ruke da preoblikuje regiju invazijom na veliki dio južne Sirije i pokušajem uspostave novog visokotehnološkog sigurnosnog poretka, u kojem bi više od sedam miliona izraelskih Jevreja dominiralo nad 450 miliona Arapa.

Sve do prošle sedmice.

Šta je konačno navelo prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana – koji je uložio milijarde u američkog predsjednika Donalda Trumpa – da potpiše sporazum o uzajamnoj odbrani s Turskom i Pakistanom, pitanje je kojim će se baviti historičari.

Ipak, pretpostavljam da su Kinezi u pravu. Iako još uvijek nema zvaničnog saopćenja kineskog Ministarstva vanjskih poslova, zvanična agencija Xinhua situaciju je opisala ovako: “Amerika je nepouzdana: Saudijska Arabija, Turska i Pakistan potpisuju sporazum o odbrani.”

Kina je mogla zauzeti stav da je riječ o “islamskom NATO-u”, ali to nije učinila. Umjesto toga, ona ovaj sporazum vidi kao direktnu posljedicu vojnog debakla SAD-a i Izraela u Iranu.

Xinhua je citirala Yana Xuetonga, počasnog dekana Instituta za međunarodne odnose pri Univerzitetu Tsinghua, koji je izjavio da je taj rat naveo arapske zemlje pod američkim vojnim kišobranom da preispitaju ne samo stvarnu vojnu snagu Washingtona, već i njegovu sposobnost da ih zaštiti. Države u regiji shvatile su da njihova nacionalna sigurnost „ne može zavisiti od Sjedinjenih Država, već mora zavisiti od njih samih”, rekao je Xuetong.

Impresivan savez?

Barem na papiru, vojni savez između ove tri sile djeluje impresivno. Nominalni BDP Pakistana, Turske i Saudijske Arabije iznosi 452 milijarde, 1,6 biliona, odnosno 1,3 biliona dolara.

Zajedno, ove tri zemlje mogle bi mobilizirati više od 5.600 glavnih borbenih tenkova, preko 1.100 borbenih aviona, flotu bespilotnih letjelica, balističke rakete, nuklearno sredstvo odvraćanja i znatno više od milion vojnika.

Svaki partner u Sporazumu o zajedničkoj odbrani iz Meke ima drugačiju motivaciju.

Pakistanu, koji se bori protiv najmanje dvije pobune, potreban je novac. Pakistanska vojska uviđa da njena vojna snaga postaje ekonomski adut, izjavio je jedan sigurnosni zvaničnik za Middle East Eye.

Također mu je potrebna strateška protivteža Indiji. Ta činjenica nije promakla New Delhiju.

Bivši indijski državni sekretar za vanjske poslove Kanwal Sibal opisao je ovaj savez kao “veoma negativan razvoj događaja po indijske interese” i dodao da bi Indija trebala proširiti svoje strateške opcije saradnjom sa UAE-om, Izraelom, Grčkom i Kiprom.

Turskoj je potrebno nuklearno sredstvo odvraćanja, posebno zbog čestih prijetnji iz Izraela. Također, potrebna joj je pomoć novoj vladi u Siriji kako bi se iznudilo povlačenje izraelskih snaga iz južne Sirije.

Njenom vojnom industrijskom kompleksu, koji se veoma brzo širi, potrebna su nova tržišta.

Ako ovaj vojni savez ima jednog tvorca, onda je to turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan. Dan prije nego što je Erdogan otputovao u Rijad, Fidan je izričito upozorio Izrael na opasnosti međunarodne izolacije.

Rekao je: “Ono čega se Izrael najviše plaši jeste međunarodna izolacija. Do sada je koristio ogromne resurse koji su mu na raspolaganju, uključujući i one smještene u drugim zemljama, kako bi stvorio iluziju.

“Postoji politička praksa izgrađena na toj iluziji, praksa koja dosljedno ide u prilog Izraelu.” “Oni čine genocid, a čak ni tada se možda ništa neće dogoditi.”

Iz Fidanovih riječi proizlazi da se bliži kraj periodu u kojem je Izrael uživao povlašteni status bez ikakvih posljedica.

Saudijskoj Arabiji je potrebno sredstvo pritiska na Iran i jemenske Hute (zvanično poznate kao Ansar Allah), koji su nedavno blokirali moreuz na ulazu u Crveno more i počeli granatirati naftna polja u Kraljevini.

Plan saudijskog prijestolonasljednika o modernizaciji Kraljevine više puta je naišao na nepremostive prepreke zbog brojnih ratova koji se vode u njenom okruženju.

Ipak, zajednička nit u svemu tome jeste činjenica da je Amerika postala nepouzdan sigurnosni partner.

SAD: nepouzdan partner

U pozadini ovog razvoja događaja krije se zaključak da je izolacionistička Amerika – koja nastoji prenijeti kolonijalna ovlaštenja – u jedinstvenom položaju nesposobnosti ili nespremnosti da obuzda svog najbližeg saveznika, Izrael, koji joj je u fazi povlačenja potrebniji nego ikad.

Američki arapski saveznici gotovo se svake sedmice suočavaju s tom realnošću.

Napetosti između Trumpa i Netanyahua rastu, ali ne u mjeri dovoljnoj da se obuzda njegov izraelski saveznik; štaviše, čini se da Trumpova slabost zapravo podstiče Netanyahua.

Izrael je, uz protivljenje unutar samih SAD-a, praktično srušio Memorandum o razumijevanju koji je Trump potpisao s Iranom u junu, a kojim su se SAD obavezale na obustavu svih vojnih akcija na svim frontovima, uključujući i onaj izraelski u Libanu.

Djelujući preko frakcije unutar vašingtonske administracije suprotstavljene onoj koja je potpisala Memorandum, Izrael je sklopio sporazum s libanskim predsjedništvom – mada ne i s vladom – kojim mu je omogućeno da nastavi okupaciju južnog Libana i tamošnje vojne operacije.

U roku od 24 sata od potpisivanja sporazuma o nuklearnoj saradnji sa Saudijskom Arabijom, Trump je nametnuo zahtjev da Kraljevina prethodno normalizuje odnose s Izraelom – uvjet koji nije bio dio pregovora niti samog sporazuma, već rezultat izraelskog lobiranja.

Uslijedio je sporazum koji je “Odbor za mir” potpisao s Hamasom u Gazi, a kojim su se naoružane frakcije obavezale na povlačenje teškog naoružanja iz upotrebe, ali ne i na potpuno razoružanje.

U svega nekoliko dana, tekst u kojem je stajalo da će Hamas predati svoje teško naoružanje novoj palestinskoj tehnokratskoj upravi u Gazi – te da će to oružje biti evidentirano i uskladišteno, ali tek nakon potpunog izraelskog povlačenja – izmijenio je nemoćni “Odbor za mir”.

Navedeno je da će se povlačenje i razoružavanje odvijati istovremeno, te da će svo oružje – i lako i teško – biti uništeno, a ne samo evidentirano i uskladišteno.

Nije mu bilo dovoljno što je iznudio reviziju sporazuma; Izrael je sada taj sporazum u potpunosti sabotirao. U nedjelju je Netanyahu otvoreno odbacio plan o kojem je pregovarao Trumpov tim.

Pet mjeseci nakon početka rata protiv Irana i tri mjeseca prije izbora na kojima bi vrlo lako mogao izgubiti kontrolu nad Kongresom, Trump nije u poziciji da kontrolira Netanyahua, čak i

Očigledno je da tenzije između Trumpa i Netanyahua rastu, ali ne u tolikoj mjeri da bi se obuzdao njegov izraelski saveznik. Štaviše, Trumpova slabost zapravo ohrabruje Netanyahua. On se s Trumpovim čestim promjenama mišljenja nosi na isti način na koji je iskorištavao mentalnu slabost Joea Bidena.

Budući da je njegov reizbor u novembru pod velikim znakom pitanja, a očajnički želi zadržati podršku krajnje desnice, Netanyahu nije mnogo oklijevao da ono što je Trump samo nekoliko dana ranije opisao kao “ogroman korak ka trajnom miru i sigurnosti” pretvori u veliko povlačenje.

Izjavio je da izraelska vojska “neće izvršiti nikakvo povlačenje sve dok Hamas ne bude istinski razoružan” te da će nastaviti s napadima na Gazu “kako bi osujetili prijetnje našim snagama i građanima”.

Trumpov glas se ne čuje u Tel Avivu, bilo da je riječ o Gazi ili Iranu. I baš kao što je to činio s Bidenom, Netanyahu sada testira Trumpovu spremnost da iskoristi stvarne poluge pritiska na Izrael.

Netanyahu je okružio Trumpa svojim ljudima, a kako je otkrio izraelski istraživački novinar Ronen Bergman, postoji dobro podmazana mašinerija koja potpuno izmišljene izjave Iranaca o programu nuklearnog naoružanja pretvara u stvarnost koja se u studijima Fox Newsa plasira kao istina.

Trump je u ovaj rat ušao oslanjajući se na obavještajne podatke Izraela prema kojima je Islamska Republika bila toliko oslabljena nakon neuspjele januarske pobune da je predstavljala “lak plijen” koji bi pao uz najmanji pritisak.

Dogodilo se upravo suprotno.

Stvarni plan Izraela

Korpus garde islamske revolucije (IRGC) ojačao je usljed kontinuiranih vojnih napada i sada smatra da je u poziciji da Trumpu diktira uvjete za ponovno otvaranje Hormuškog moreuza.

U subotu je sekretar iranskog Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost, Mohammad Bagher Zolghadr, izjavio da bi Washington morao ukinuti pomorsku blokadu i sankcije, povući američke vojne snage iz regije, platiti ratnu odštetu i odmrznuti iransku imovinu prije nego što se moreuz ponovo otvori.

U nedjelju je IRGC saopćio da sada taj moreuz ne smatra samo plovnim putem, već i “poprištem rata”. Istovremeno, iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi izjavio je da će pregovori sa SAD-om početi tek kada Washington ispuni uslove sporazuma potpisanog u junu.

Trump oklijeva da ponovo uđe u rat, ali isto tako ne uspijeva natjerati Iran da otvori moreuz pod uslovima koji bi njemu odgovarali.

Hoće li Sporazum iz Meke imati trenutni uticaj i spriječiti Trumpa da odustane od onoga što je upravo potpisao, ili spriječiti Izrael da minira bilo kakav prekid vatre?

Ne odmah.

Samo u nedjelju, Huti su objavili da su balističkim projektilima i dronovima gađali koncentracije saudijskih trupa u gradu Mocha, na jemenskoj obali Crvenog mora.

Međutim, ako ovaj savez zaista zaživi, ​​ojačat će poziciju regionalnih pregovarača u odnosu na Iran i s vremenom suziti prostor u kojem Izrael može djelovati.

Što se tiče Gaze, od samog početka bilo je jasno da Netanyahu ima radikalno drugačije namjere od Bidena ili Trumpa.

Oba američka predsjednika, a sada i Vijeće za mir, žive u zabludi da je cilj Izraela bio razoružati Hamas te da bi se, nakon što se to postigne, Izrael povukao. Sva trojica smatraju da je rat privremen.

Cilj Izraela je sasvim drugačiji.

Kada bi se Hamas razoružao, Izrael bi nastavio naoružavati svoje posredničke milicije u Gazi, potpirujući građanski rat koji bi brzo otjerao znatan dio stanovništva Gaze u more i u trajno izbjeglištvo.

Izraelski ministri nisu krili svoj cilj da orkestriraju masovnu “dobrovoljnu migraciju” iz Gaze, a taj cilj ostaje na snazi ​​i danas.

Model za ono što bi se još uvijek moglo dogoditi u Gazi bio je Bejrut 1982. godine, pod vlašću tadašnjeg premijera Menahema Begina.

Novi regionalni poredak

Prije nego što se Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) povukla iz Bejruta, tražili su od Izraela uvjeravanja o sigurnom prolazu i sigurnosti Palestinaca u izbjegličkim kampovima – uvjeravanja koja bi bila potvrđena garancijama State Departmenta.

Ta uvjeravanja bila su sadržana u dva pisma Philipa Habiba, specijalnog pregovarača pokojnog predsjednika Ronalda Reagana za Liban.

Ako sporazum koji nosi toliku vojnu, tehnološku i finansijsku težinu propadne na prvoj prepreci, svaka arapska vlada zna da će biti sljedeća žrtva rata potaknutog od strane Izraela.

Pregovarački tim pokojnog palestinskog predsjednika Yassera Arafata više puta je isticao da je jedan od uslova za povlačenje bila sigurnost Palestinaca koji ostaju u izbjegličkim kampovima.

Palestinci u Libanu nisu krili strah da će, nakon odlaska PLO-a, libanske kršćanske Falange dočekati svoj trenutak za osvetu.

I Begin i Bashir Gemayel, vođa Falangi, bili su uključeni u Habibove pregovore. Nakon Beginovih odgovora, koje je Gemayel podržao, Habib i State Department izdali su garanciju PLO-u.

Gemayel je ubijen 14. septembra, a izraelska vojska ušla je u Bejrut.

Sljedećeg dana, izraelski general – koji će kasnije postati premijer Ariel Sharon – sjedio je u tenku i signalnim raketama osvjetljavao put falangistima za ulazak u izbjegličke kampove Sabra i Shatila.

U roku od dva dana ubijeno je između 2.000 i 3.500 palestinskih izbjeglica i libanskih civila.

Kasnije te godine, američki novinar Milton Viorst pokrenuo je pitanje odgovornosti SAD-a za te masakre u razgovoru s Charlesom Hillom, američkim diplomatom iz State Departmenta.

Hillov odgovor Viorstu odzvanja i danas.

“Pravno gledano, nismo prekršili svoju obavezu prema PLO-u”, rekao je Hill. “Tu obavezu nismo preuzeli samostalno. Rekli smo da imamo uvjeravanja drugih strana i, budući da u to vrijeme nismo imali vlastite oružane snage na tom području, nismo imali načina da sami provedemo tu obavezu. PLO-u smo samo rekli da smo uvjereni kako će se druge strane pridržavati obaveza preuzetih prema nama.

“Međutim, odluka PLO-a o evakuaciji iz Bejruta zavisila je od naše riječi. Bez toga bi se slijed događaja odvijao drugačije. Kada su stigle vijesti o Sabri i Shatili, Begin je izjavio da je optuživanje Izraela za to ravno ‘krvnoj kleveti’. Ipak, ovdje, u ovoj zgradi, osjećali smo odgovornost za ono što se dogodilo. Moralno gledano, iznevjerili smo ih.”

Događaji u Sabri i Shatili ostavili su dubok ožiljak u palestinskom sjećanju. Palestinci ne bi smjeli dozvoliti da se to ponovi s Hamasom, niti sa stanovništvom Gaze.

Sporazum iz Meke predstavlja prijeko potreban početak novog poretka na Bliskom istoku, na koji se predugo čekalo. U velikom je interesu Egipta da mu se pridruži. Jer, na kraju krajeva, ključno pitanje nije Amerika u opadanju niti ono što je izraelskim trupama dozvoljeno da čine u Palestini bez ikakvih posljedica.

U konačnici, riječ je o arapskom i turskom suverenitetu nad vlastitom zemljom i vlastitim narodom.

Ili je regija osuđena na još jedno stoljeće kolonijalne dominacije Izraela, koji po vlastitoj volji pokreće ratove, ili je došlo vrijeme da tri najveće sile u regiji prekinu taj začarani krug.

Ako pakt koji nosi toliku vojnu, tehnološku i finansijsku težinu propadne na prvoj prepreci – jednostavno zato što njegovi lideri ne mogu skupiti političku volju – svaka arapska vlada zna da će biti sljedeća žrtva rata potaknutog od strane Izraela.