Kliker.info

Odluka Apelacionog vijeća Suda BiH, kojom je potvrđena kandidatura Slavena Kovačevića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, predstavlja kraj višegodišnjeg narativa o “legitimnom predstavljanju”, smatra profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Senadin Lavić. U intervjuu za “Slobodnu Bosnu” poručuje da će službeni Zagreb ignorirati ovu presudu i nastaviti, kako kaže, “agresivno nasrtati na Bosnu”, te upozorava da se iza zahtjeva za izmjenama Izbornog zakona krije nastavak dugogodišnjih političkih projekata Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.

“Gdje se još glasa etnički? Gdje jedan entitet koji je, ustvari, ratom i genocidom postao većinski “srpski entitet” može imati veto da zakoči funkcioniranje cijele države? Gdje se iz religije definira nacija? U Bosni, nažalost, trideset godina poslije rata nastavlja se srpsko-hrvatski osvajački i ratni projekt, a uz to posebno zaglupljivanje ljudi i perverzija na religijskoj osnovi”, kaže Lavić.

Apelaciono vijeće Suda BiH odbilo je žalbu HSP-a i potvrdilo kandidaturu Slavena Kovačevića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Kako tumačite ovu odluku i kakve političke posljedice ona može imati?

To je sjajna odluka, ohrabrujuća i puna nade. Bilo je vrijeme da sudska instanca dezavuira prevarante iz HDZ-a i njihove trabante. Time je otklonjena svaka sumnja i oslobođen put za slobodno građansko glasanje za članove Predsjedništva BiH. Grlati Plenkovićevi i Čovićevi hadezeovci više ne mogu da podmeću naracije o etničkom izbornom zakonu, izmišljotine o legitimnom predstavljanju,  neodređenu jednakopravnost “naroda” ili mantru etnopolitike o konstitutivnosti koja nije ustavna kategorija. Godinama su nas agresivno bombardirali i mnoge ljude dovodili u zabludu svojim etnošovinizmom i isključivošću, skarednom rabulistikom koja je namjerno stvarala izopačene interpretacije ustava i političkog sistema.

Odavno Hrvatska igra dvostruku igru u Bosni

Dakle, najvažnije je da država Hrvatska dobro “čuje”, pravovaljano primi k znanju i razumije odluku Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine. Apelaciono vijeće Suda BiH je odbacilo žalbu HSP-a kao neosnovanu i potvrdilo da je kandidatura Slavena Kovačevića u skladu sa Ustavom i Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine. To se mora poštovati. Ovo je kraj hadezeove profane rabulističke presije koja traje godinama. Odavno Hrvatska igra dvostruku igru u Bosni, pokušavajući ostvariti kontrolu nad entitetom Federacija BiH i predstavljajući se kao predvodnica evropskog puta.

Da li će Hrvatska, odnosno politika službenog Zagreba biti promijenjena prema Bosni nakon ovoga ili će se nastaviti “gluma” kao da ne postoji ova Odluka Apelacionog vijeća Suda BiH?

Naravno, Zagreb će se praviti kao da ova odluka ne postoji i nastaviće agresivno nasrtati na Bosnu sa svojim ekspanzionističkim zahtjevom da se oslobodi ugroženo “hrvatstvo” koje u Bosni pervertira u nacionalizam katastrofe (disaster nationalism), ideološku formu, kako je imenuje Richard Seymour, koja počiva na stidu zbog vlastite slabosti u svijetu darvinističke borbe za opstanak, na koju se nabacuje ideologija straha i poricanja svega što se ne uklapa u nacionalističku sliku svijeta. Ali, bez obzira na sve, Hrvatska mora poštovati odluku Apelacionog vijeća Suda BiH i prestati napadati na Bosnu s lažnim pričama o “legitimnim predstavnicima” ugroženog naroda! Zagreb pokušava svim silama instalirati u Bosni tzv. “hrvatsko pitanje” i “treći entitet”, a nama je jedino važno i epohalno samo bosansko pitanje. Ne vidim u Sarajevu nikoga ko bi odustao od Bosne i pristao na malograđansku politiku zagrebačkih sljedbenika tuđmanizma.

Pritom, Hrvatska je upala u kapitalizam zasnovan na eksploataciji i nejednakosti, koji ne može ponuditi građanima realnu stabilnost, ali veliki dijelovi njezine političke strukture još uvijek “guslaju” socijalistički narativ i kolektivističku pozadinsku metafiziku nacije kao jedne velike i sretne porodice koja se nalazi pred epohalnim, povijesnim izazovima, prijetnjama i neizvjesnostima, te je nužna homogenizacija na thompsonovskoj matrici koja služi da se razvije imaginarij o pripadnosti nečemu velikom, ali pritom ta matrica je esencijalno distopijska. Suštinski, radi se o vazalskom odnosu integriranosti i potčinjenosti koji bi trebao naraslu društvenu nesigurnost nadomjestiti čvrstim  podaničkim bacanjem pod noge kormilarima imperijalističkog poretka današnjice.

U ovom povijesnom času, Hrvatska živi strašnu društvenu nesigurnost i demografsku regresiju, te više nije u stanju prikriti duboku raslojenost u svojoj nutrini, kapitalističkim odnosom napravljenu klasnu nejednakost među svojim građanima, pa stoga mora perpetuirati mit o homogenom narodu i povijesnom kontinuitetu od stoljeća sedmog. Nažalost, danas za svoje velikodržavne mitske pothvate koristi bosanskohercegovačke Hrvate iz zapadnohercegovačkog krajolika koji su tek u 20. stoljeću transformirali svoj etnicitet u “hrvatstvo”! U takvim prostorima se “pojavljuje” Gospa koju Vatikan ne priznaje i ne prihvata.

Da li je pitanje izbora članova Predsjedništva BiH postalo simbol šire borbe između građanskog i etničkog koncepta države?

Ključna borba u Bosni od 1970-ih godina jeste borba za civilno društvo ravnopravnih građana. Taj proces oslobađanja Bosne od hegemonijskih naracija iz Beograda i Zagreba traje sve do danas kada se ova borba usmjerava protiv anahronosti, primitivizma, etnofaulizma, kleronacizma, znanstveno-tehnološke zaostalosti i nerazvijenosti. Nametnuta obmana da bosanski građanin uvijek u svome društvenom životu nastupa kao Bošnjak/Srbin/Hrvat/(X) mora biti odbačena jer stvara lažnu predstavu i pravi od društva prostor konflikta društveno-kulturnih grupa što koriste političari i sveštenici.

Predsjedništvo je simbol i glava države

Predsjedništvo je simbol i glava države. Ono je mnogo više od “člana Predsjedništva” – to vrlo dobro znaju antibosanske politike kada insistiraju na “troglavom” modelu. Biranje članova Predsjedništva definirano je Izbornim zakonom BiH i ne predstavlja etničko glasanje narodnih grupa za “svoje članove”. Građani slobodno biraju onoga koga žele, a ne biraju kao Bošnjaci, Srbi ili Hrvati. Nažalost, tu postoji očita diskriminacija i nedemokratska činjenica jer u jednom entitetu ne može se birati kandidata iz drugog entiteta i obrnuto. Predsjedništvo izražava određenu sliku stanja u Bosni, ali izabrani članovi predstavljaju sve građane ne smo onu etničku grupu iz koje dolaze. Puna demokratska forma biće zadovoljena kada svi građni Bosne i Hercegovine na cijeloj teritoriji države, neovisno od entiteta, budu birali jednog predsjednika!

U svojim analizama često govorite o sukobu između građanskog i etničkog principa. Šta je, prema Vašem mišljenju, najveća prepreka izgradnji funkcionalne i demokratske Bosne i Hercegovine? 

Živimo u vremenu zapetljanih kulturnih mitova etničkih grupa o sebi. Trajući konflikt između civilnog društva i etničke zajednice dramatično potkopava funkcioniranje države i društva. To je planski projicirana kočnica bosanskog društvenog života koja je osmišljena od doba AU monarhije preko svih oblika jugoslavenske zajednice, pa do dejtonskog mehanizma. Taj konflikt se u evropskim društvima razrješava odvajanjem kulturnog od političkog bića, etničko-religijske grupe od nacije i vladavine prava. Pitanja identiteta se uklapaju u društvo nad kojim dominira vladavina prava. Nad životom građana vladaju zakoni koji su usvojeni i koji se poštuju.

Na ovim prostorima, međutim, etničke zajednice sebe proglašavaju “suverenim”, a državu potkopavaju i pljačkaju i predstavljaju je kao rezultat volje etničkih grupa. Bosna postoji preko hiljadu godina kao uočljiva povijesno-kulturno-politička forma i nije nastala voljom Srba, Hrvata ili Bošnjaka u Daytonu.

Na dinarsko-balkanskom prostoru pervertiraju se identitetni narativi u dominantne hegemonijske pripovijesti koje stoje iznad prava, zakona, reda i vremena sadašnjosti kao neka ahistorijska “sveta” mjesta zbog kojih se sve mora odbaciti. Ustvari, radi se o vrlo vještoj prevari političkih i religijskih struktura koje navodno imaju svoju “svetu povijest” koja je iznad ili povrh pozitivno-pravnih propisa i zakonskog poretka. Zarad te “više” povijesti, navodne “sakralne” povijesti ili “hijerohistorije“ (kako kazuje Henry Corbin) dozvoljeno je destruktivno ponašanje i odbijanje modernosti, savremenih znanosti i tehnološkog konteksta. To je, u suštini, zaostala provincija koja ne dozvoljava da njena feudalna slika svijeta bude izmijenjena i osavremenjena.

Da li je etnopolitika naša definitivna “sudbina” ili smo mi sposobni da izgradimo neki drugi politički model društvenih odnosa u Bosni?

Danas su etnicizam, šovinizam, etnofaulizam i nacionalizam, kao oružja etnopolitike, najjači na onim mjestima naše države koja su stoljećima bila organizirana kao agrarna društva, zaostala, neprosvijećena i koja sve donedavno nisu bili modernizirana (industrijalizacija, elektrifikacija, škole, putevi…). Nažalost, politička demodernizacija danas zahvata i gradove i dramatično ih pretvara u zaostale krajolike ljudske bijede i beznađa. To je bolno “pomračenje uma” i novi neizvjesni “pad u barbarstvo”.

Gdje se još glasa etnički?

Nigdje više u razvijenoj Evropi ne postoji politički poredak u kojem se etničke grupe pojavljuju kao osnovne političke jedinice. Gdje se još glasa etnički? Gdje jedan entitet koji je, ustvari, ratom i genocidom postao većinski “srpski entitet” može imati veto da zakoči funkcioniranje cijele države? Gdje se iz religije definira nacija? U Bosni, nažalost, trideset godina poslije rata nastavlja se srpsko-hrvatski osvajački i ratni projekt, a uz to posebno zaglupljivanje ljudi i perverzija na religijskoj osnovi.

U VIP ložama našeg društva sjede tajkuni i “bacaju nam kez” u lice sa svojim fake diplomama. Oni određuju granice života i vrijednosti oko kojih se kreće provincija u pozadini.

Postosocijalistička nacija je etničko-religijska nacija, dakle, nastavak starog epsko-guslarskog narativa o slavnim pređama i predstavama o naciji iz marksističko-socijalističkog svijeta. A spram toga, savremena nacija je politička zajedinica svih građana jedne države, to jeste: država nacija. Ovdje internacionalno priznata nacija jeste Bosna i Hercegovina. To ne mogu podnijeti Srbija i Hrvatska.

Istovremeno, na ovim prostorima Evrope, sveštenici daju sebi pravo da oni definiraju ovosvjetovni društveni život ljudi i pretvaraju se u političku infrastrukturu nacijskih projekata. Oni lupetaju javno “šta je nacija” i ko je “pravi pripadnika naroda” (BHS) ili “pravi vjernik” (mkp) i opako koče društveni razvitak i napredovanje znanstvene slike svijeta. Sveštenici još uvijek nisu društveno odgovarali za širenje mržnje i poticanje raznih vrsta nedjela.

Važno je naglasiti, radi mladih ljudi, etnopolitika s njezinim političarima i sveštenicima ne može izgraditi zdravo društvo u Bosni i ona mora biti zamijenjena u perspektivi. Nas čeka velika sistemska reforma, promjena dosadašnje potrošene političke matrice, kojom se Bosna mora iščupati iz kandži fašista i etno-nacijskih patokrata. U našem vokabularu mora živjeti riječ promjena koja znači revolucionarni ili kopernikanski okret svijesti i okolnosti svakodnevnog života velikog broja ljudi.

Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine ponovo je ukazala na potrebu reforme Izbornog zakona BiH i, kako su naveli, pune i dosljedne zaštite prava hrvatskog naroda kao konstitutivnog, uključujući legitimno predstavljanje i stvarnu jednakopravnost u institucijama. Kako komentirate ove zahtjeve?

Ovdje se nameće pitanje za Biskupsku konferenciju i ostale religijske instituciju – šta one hoće, za šta se zalažu i šta one uopće rade u Bosni? Kakav je smisao rada i postojanja religijskih organizacija ako ne služe Bogu nego se licemjerno priklanjaju politikama koje truju građane ove države. Mi smo sluđeni religijskim mesijanizmom, prozelitizmom, etnofiletizmom, iracionalnim zahtjevima, clashom, crusaders i ostalim srednjovjekovnim ludačkim nacrtima.

Da li su neki ljudi iz religijskih institucija propagandni odjel HDZ kada nam podmeću kvarni narativ o konstitutivnosti, etničkom izbornom zakonu, legitimnom predstavljanju i jednakopravnosti “naroda”? Zašto se uopće religijske institucije upetljavaju u politiku? Zašto Crkva energično ne kritikuje orkestrirani narativ protiv muslimana u Bosni, rušenje spomenika Partizansko groblje u Mostaru, religijsku isključivost, događaje u Liska-haremu i na drugim mjestima, totalni nestanak katolika iz dijela Bosne koji trenutno administrativno zauzima entitet “Rs”? Religijske institucije su odavno izgubile auru svetosti i pronositelja Božije milosti na zemlji. Čini se, kako je Nietzsche podsjetio s “posljednjim čovjekom”, da su Crkve postale grobnice Boga. Volio bih kada religijske institucije ne bi pristajale na mizeriju dnevnih politika i kada bi nam u svakodnevlje donosile iskrene misli o Bogu. Sveštenici bi morali početi da poštuju ljude i njihovu racionalnost, logiku i razumijevanje svijeta koje proizlazi iz znanosti.

Nedavni sastanak Milorada Dodika i Dragana Čovića u Mostaru ponovo je otvorio pitanje saradnje HDZ-a BiH i SNSD-a. Kako tumačite nastavak te političke saradnje, posebno nakon Dodikove podrške uspostavi hrvatske izborne jedinice za izbor člana Predsjedništva BiH?

Mislim da je jasno svakome i nema tu više ništa čudno – SH pakt radi koordinirano na destrukciji Bosne. Srbija i Hrvatska preko ovoga dvojca Dodik-Čović, kao i dojučer preko Karadžića i Bobana pod sjenom Miloševića i Tuđmana, nastavljaju svoj suludi politički projekt uništenja Bosne i istrebljenja muslimana. Nadam se da su Bosanci Bošnjaci i ostali bosanski patrioti iz reda Srba i Hrvata to u potpunosti shvatili i ostavili sve iluzije po strani. Tužna je, međutim, ova “bošnjačka politika” i naivnost koja se neprestano namješta razornom mehanizmu etničko-religijske diobe vlasti, ekonomije, resursa, prostora, svega. Razorni politički koncept “dogovaranja naroda” doveo je Bosnu u najveću opasnost u njezinoj modernoj povijesti. Iz te naivnosti proizlazi etnička teritorijalizacija (etnoteritorijalizacija) i progon neidentičnog, odnosno stvaranje teritorijalnih jedinica ili entiteta na tlu Bosne koji su pod kontrolom Srbije i Hrvatske. To je gubitak suvereniteta države Bosne i Hercegovine i prenošenje suvereniteta na “etničke zajednice” koje su ustvari petokolonaška struktura Srbije i Hrvatske.

Nakon odlaska Christiana Schmidta i privremenog vođenja OHR-a, postoji neizvjesnost oko izbora novog visokog predstavnika. Da li slabiji međunarodni angažman u BiH predstavlja dodatni rizik za političku stabilnost zemlje?

OHR je stabilizator implementacije Dejtonskog sporazuma i nije vječan. Kada se ispune traženi uslovi Ured završava svoju misiju. Nakon odlaska Schmidta uočljiva je tendencija da SAD preuzmu kontrolu nad radom OHR i brigom oko njihovog najvećeg diplomatskog uspjeha na kraju 20. stoljeća. Budući da Bosna nije uspjela razviti kvalitetan, nezavisan i efikasan pravosudni sistem nužno je prisustvo instanci internacionalne zajednice radi očuvanja mira i državne stabilnosti.

CIK BiH je već na početku izbornog procesa sankcionirao pojedine političke stranke zbog preuranjene kampanje. Da li to nagovještava posebno burnu predizbornu jesen i kakvu kampanju očekujete u Republici Srpskoj i Federaciji BiH?

Ništa novo ni epohalno neće se desiti. Biće to populističke kampanje bez ozbiljnih političkih programa. Priče za provincijalnu svijest. Ugroženost, strah, neprijatelji, naše pleme – to su glavni elementi predizbornih priča. Najtužnije u svemu tome biće pristajanje građana na niskost tih kampanja i praznoglavih “lidera” koji oštro poručuju: “Ne filozofirajte! Ne pametujte! Dosta je i tebe Profa! Naš narod je pametniji od cijele akademije!”

Bećirović ima najviše izgleda za pobjedu

Još nismo razumjeli i prihvatili kraj neoliberalne faze kapitalizma širom svijeta. Vodimo političke projekte kao u nekom izvanpovijesnom krajoliku! Možda na taj način nesvjesno bježimo od suštinske nemoći našeg neznanja i duboke neizvjesnosti u predviđanju raspleta savremene svjetskopovijesne krize kapitalizma i lokalnih hegemonijskih konstrukcija. M. Prisching je govorio o dobu dijagnoza, ali realno ne znamo šta će s nama biti na lokalnom i na globalnom nivou. Najzad, ne živimo samo mi u Bosni neku “prelaznu fazu”, štaviše, cijelo današnje čovječanstvo je zaglavilo u nekoj mutnoj tranziciji iz “kapitalizma 01” u nešto “XY”. Sven Beckert, pišući o kapitalizmu, tvrdi da nije moguće danas predvidjeti smjer kretanja političke

Koja bi izborna utrka za člana Predsjedništva BiH mogla biti najneizvjesnija – među bošnjačkim (Denis Bećirović, Bakir Izetbegović, Semir Efendić i Fahrudin Radončić), hrvatskim (Darijana Filipović, Slaven Kovačević i Zdenko Lučić) ili srpskim kandidatima (Željka Cvijanović i Nebojša Vukanović)? Zbog čega?

Među kandidatima iz reda bošnjačke narodne grupe Denis Bećirović ima najviše izgleda za pobjedu. Iz reda hrvatske narodne grupe Slaven Kovačević je najozbiljniji i najkvalitetniji kandidat i time najbliži mjestu u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Nadam se da će to građani prepoznati. Kada je riječ o kandidatu iz reda srpske narodnosne grupe navijam za opoziciju i njezinog kandidata Vukanovića, ali ne smijemo smetnuti s uma koja je mašinerija iza Željke Cvijanović i projekta u kojem ona “igra”. Za Bosnu bi bilo od velike važnosti kada bi se bosanskohercegovački srpski narod oslobodio nametnute antibosanske politike koju su mu podmetnuli kojekakve vojvode i slični srbijanski “vizionari”. Ne zaboravimo da je glavni mislilac današnjeg “srpskog sveta” vojvoda V. Šešelj!

Mogu dodati još da sam vrlo deprimiran činjenicom da u našoj državi biramo tri člana Predsjedništva što govori da su nam neki “faktori” nametnuli vrlo suspektan model “glave države”. Građani su se gotovo privikli da biraju “tročlano predsjedništvo” kao da je to nešto normalno. Živim za dan kada će Bosna imati jednog predsjednika, jednu normalnu vladu i vladavinu prava na svakom njezinom dijelu teritorije. Ovo sve je još uvijek primitivna velikodržavna hegemonijska politička orkestracija dinarsko-balkanskog svijeta u kojem Srbija i Hrvatska imaju jedini politički cilj da potčine Bosnu i izbrišu je iz povijesti.

Sanela Gojak (Slobodna Bosna)