Kliker.info

Ne zato što smo isti, nego upravo zato što i nismo. Bosna i Hercegovina nikada nije bila zemlja jednostavnosti. Njena historija nije pravolinijska priča o skladu, niti je prostor bez sukoba, nepravdi i nasilja. Ali jest prostor u kojem su se stoljećima susretale različite religije, kulture, običaji, jezici i političke tradicije, stvarajući složeno društvo koje se ne može objasniti jednom etničkom ili vjerskom matricom. Njena posebnost nije u tome što su svi uvijek živjeli u harmoniji, nego u tome što je različitost kroz historiju bila sastavni dio njenog društvenog tkiva.

Piše : Dino Mustafić (Tačno)

Zato je pogrešno zajedništvo svoditi samo na jugoslavensku ideologiju „bratstva i jedinstva“. Ideja Bosne kao zajedničkog političkog prostora mnogo je starija od Jugoslavije. A u njenoj modernoj političkoj historiji posebno mjesto zauzima ZAVNOBiH, koji je Bosnu i Hercegovinu obnovio kao zajednicu ravnopravnih naroda, a ne kao teritoriju jednog naroda.

To je suštinska stvar koju smo danas gotovo zaboravili. Bosna nije prostor u kojem jedni drugima trebamo tolerisati postojanje. Bosna je prostor koji pripada svima upravo zato što ne pripada samo jednom. Tu počinje savremena ideja zajedništva.

Jer zajedništvo nije isto što i jedinstvo. Jedinstvo može podrazumijevati homogenost, a zajedništvo podrazumijeva različitost. Jedinstvo često traži da mislimo isto; zajedništvo traži samo da možemo živjeti zajedno i kada ne mislimo isto. Jedinstvo želi ukloniti razlike, zajedništvo ih priznaje i pokušava od njih napraviti društvenu snagu. Zato bi možda upravo Bosna i Hercegovina trebala biti jedno od mjesta na kojem se u Evropi ponovo promišlja šta znači politička zajednica u vremenu identiteta. Hannah Arendt je politički prostor razumijevala kao zajednički svijet koji nastaje između različitih ljudi; Jürgen Habermas će kasnije razvijati ideju ustavnog patriotizma, prema kojoj politička pripadnost ne mora počivati na krvi, etničkom porijeklu ili zajedničkom mitu, nego na prihvatanju demokratskih vrijednosti i institucija. A bosansko pitanje upravo otvara mogućnost da se takva ideja testira u stvarnosti: možemo li biti politička zajednica bez potrebe da budemo etnička zajednica?

Možemo li biti zajedno, a ostati različiti? Možemo. Ali za to je potrebno vratiti jednu riječ u politički jezik.

Zajedništvo.

Danas je, međutim, mnogo unosnije govoriti o podjeli nego o zajedničkom interesu. Etnicitet je postao politička valuta. Strah je postao izborni program, a ugroženost najefikasniji način političke mobilizacije. Dovoljno je građaninu objasniti da „oni drugi“ ugrožavaju njegov narod, njegov jezik, njegovu vjeru, njegovu teritoriju ili njegovu političku poziciju i već ste dobili birača koji više ne pita šta mu nudite, nego od koga ga navodno branite. Zajedništvo je mnogo neugodnije za takvu politiku.

Jer zajedništvo postavlja pitanje: šta možemo zajedno? A na to pitanje je mnogo teže odgovoriti nego na pitanje ko je kriv.

Možemo li zajedno napraviti bolje škole? Možemo li zajedno zaustaviti odlazak mladih? Možemo li zajedno napraviti institucije u kojima posao neće zavisiti od stranačke knjižice?

Možemo li zajedno zaštititi rijeke, šume i gradove od pohlepe? Možemo li zajedno napraviti zdravstveni sistem u kojem bolest ne poznaje entitetsku granicu? Možemo li zajedno zaštititi kulturu, umjetnost, univerzitete i slobodne medije? Možemo li zajedno napraviti državu u kojoj čovjek neće morati dokazivati svoju etničku pripadnost da bi dokazao svoje građansko pravo?

To su danas pitanja zajedništva. I upravo tu dolazimo do njegove možda najvažnije savremene definicije: zajedništvo ne mora više biti velika ideologija; ono može biti zajednički interes. Ne moramo svi imati istu interpretaciju historije da bismo željeli dobru školu za svoju djecu. Ne moramo isto vjerovati da bismo željeli pošten sud. Ne moramo glasati za istu stranku da bismo željeli grad bez korupcije. Ne moramo imati isti identitet da bismo željeli dostojanstven život. Ne moramo zaboraviti prošlost da bismo odlučili da budućnost nećemo ponovo graditi na strahu.

To je zajedništvo za 21. stoljeće.

I ono ne zahtijeva da Bošnjak bude manje Bošnjak, Srbin manje Srbin, Hrvat manje Hrvat, ili da se bilo ko odrekne vlastitog identiteta. Naprotiv, prava zajednica počinje tek onda kada čovjek može biti ono što jest a da zbog toga drugi ne mora biti manje ono što jest. Zajedništvo nije brisanje identiteta. Zajedništvo je ograničavanje moći identiteta da određuje vrijednost čovjeka.

Možda je upravo zato ta riječ toliko nepoželjna u današnjem političkom vokabularu. Jer ako ponovo počnemo govoriti o zajedničkim interesima, morat ćemo početi pitati kome odgovara to što su građani stalno podijeljeni. Ako počnemo govoriti o zajedničkoj budućnosti, morat ćemo pitati zašto se političke elite tako uporno hrane prošlošću. Ako počnemo govoriti o zajedničkoj državi, morat ćemo pitati zašto je toliko energije potrošeno na to da se ona učini nefunkcionalnom. Ako počnemo govoriti o građaninu, morat ćemo pitati zašto je čovjeku njegov identitet postao važniji od njegovog dostojanstva. Zato nam zajedništvo danas nije potrebno kao sentimentalna uspomena. Potrebno nam je kao politička ideja otpora etničkoj redukciji Bosne i Hercegovine. To nije protiv Srba, Hrvata i Bošnjaka, nego protiv političke logike koja čovjeka prvo pretvara u pripadnika kolektiva, a tek onda u građanina. Bosna i Hercegovina ne mora birati između različitosti i zajedništva. To je lažna dilema koju proizvodi politika koja od različitosti živi. Njena budućnost možda upravo zavisi od toga hoće li uspjeti dokazati da je moguće napraviti društvo u kojem različitost nije prepreka zajedničkom životu, nego njegov sastavni dio. Zato nam ne treba povratak u prošlost. Treba nam novo zajedništvo. Zajedništvo koje neće počivati na parolama nego na institucijama. Na pravednosti, solidarnosti, javnom interesu, kulturi, obrazovanju, slobodi, međusobnom priznavanju. Na odgovornosti prema zemlji koju dijelimo.

I možda prije svega, na jednostavnoj spoznaji koju smo nekako uspjeli potisnuti: da čovjek ne gubi ništa ako njegov komšija dobije više prava, više dostojanstva, više slobode i više sigurnosti. Naprotiv. Tada svi dobijamo više.

Zato bih riječ zajedništvo vratio tamo gdje je najviše nedostaje – u politički govor, u škole, u medije, u kulturu, u javni prostor, ali prije svega u naše svakodnevno mišljenje.

Jer Bosna i Hercegovina neće postati manje složena ako prestanemo govoriti o zajedništvu. Postat će samo manje sposobna da svoju složenost pretvori u vrijednost. A možda je vrijeme da prestanemo pitati ko je čija Bosna i počnemo ponovo postavljati mnogo važnije pitanje: šta je ono što je naše zajedničko?

Od odgovora na to pitanje zavisit će i odgovor na ono još važnije: jesmo li još uvijek sposobni biti zajedno?