Kliker.info

Očekujući katastrofu na predstojećim izborima u BiH, potražio sam utjehu u istraživanjima o glasačkim tendencijama u drugim evropskim zemljama.

Utjeha je tu, ali da li je zaista utješan podatak da oko jedne četvrtine glasača u Evropi zaokružuje populističke političke partije. Ideološki to izgleda tako da od nekih 28 posto glasačkog tijela koje je populistički nastrojeno, skoro svi su čvrsto desni jer je oko 24 posto takvih i svega oko četiri posto lijevih populista.

Piše :  Neven Anđelić (Valter)

Da li bi bilo bolje da je više lijevih? Vjerovatno ne bi, jer nekadašnju pravu liniju političkog spektruma sa desnicom i ljevicom te centrom u sredini već odavno je zamijenila grafika nalik ili potkovici ili jajetu nastalom spajanjem krajnjih tačaka prave linije. Nije nastao krug već nešto stabilnije, sa jakim centrom.

Međutim, taj jaki centar – tradicionalne političke partije koje vladaju Evropom od kraja Drugog svjetskog rata – sve je slabiji, a dio figure koja oslikava politički spektrum ima sve veći i snažniji gornji dio. Dakle, u kuhinjskoj praksi jaje je moguće postaviti da stoji, uz dodatak malo soli oko njega, ako je u osnovi onaj „ravniji“ dio, ali nikada ono neće stajati ako pokušamo sa „špicastim“ dijelom na dnu.

Ono će se izvrnuti. E, brojna evropska društva i politički sistemi su u procesu izvrtanja, premještanja političke baze i rasta popularnosti partija i pokreta koje su nekada, ne tako davno, smatrani ekstremističkim.

Nema više stabilnosti, stare elite su u problemima i pokušavaju se održati na vlasti metodama populista, posebno onih paranoidnih i osjetljivih prema „drugima“, strancima, drugačijima.

Svaki prelazak granice iz BiH u Hrvatsku podsjeća na tu paranoju za koju ne treba kriviti isključivo Hrvatsku, jer ona je samo dio grupe od 27 zemalja koje čine Evropsku uniju. To je Evropski projekat kreiranja tvrđave u koju neće biti lako ući, a i kada se uđe – to će biti strogo kontrolisano.

Nove tehnologije su stavljene u pogon kontrole ljudi koji nisu državljani EU. George Soros je 2019. godine upozoravao javnost u svom govoru u Davosu o potencijalnim opasnostima novih tehnologija u službi režima poput onog u Kini. Slobode, individualne i grupne, su u opasnosti kada je takva tehnologija u upotrebi tako ideološki postavljenih režima.

Niti desetljeće kasnije, osvjedočili smo se da liberalni režimi čine slične stvari.

Demokratije su postale manje privlačne, autoritarni režimi mame. Demokratije ne nude sigurnost, a autoritarizam vam je pruža, osim ako niste sumnjičavi prema režimu i velikom vođi. Dakle, prodajom duše možete ostvariti relativnu sigurnost. Rusi su to masovno učinili nakon haotičnog iskustva s Jeljcinovom demokratijom devedesetih.

Putinovo vlastodršće bilo je jedan period benefitarno za većinu građanstva, ali vladar bez kontrole onda čini kriminalne postupke. Tada je već prekasno za povrat duše. Ako su vam duša i obraz bitniji, onda demokratija ostaje jedini izbor, ali u liberalnim demokratijama sada već neka četvrtina glasača čini sve jačim partije koje nisu liberalne i koje imaju razumijevanje, ponekada i zavist, za Putinov stil vladavine. Ruski sistem je samo primjer koji je trenutno moguće naći širom planete, u Indiji, Argentini, Turskoj, Egiptu, niz je podugačak.

Traženjem izbora u političkoj ponudi, glasačko tijelo istinskih demokratskih načela i liberalne ideologije ima sve manje mogućnosti izbora. Jedna mogućnost je napuštanje takvih principa i podrška populistima, pretežno desnim ili krajnje desnim, koji nude obećanja o sigurnosti unutar demokratskog sistema iako u praksi još uvijek nisu dokazali ostvarivost takvih obećanja.

Druga mogućnost je nastavak podrške partijama koje su do sada vladale uz nadu da će nešto i učiniti za progres građanstva. Treća mogućnost je razočarenje u sve opcije i glasačka apstinencija.

Prva mogućnost jača populističke pokrete i narušava sistem vrijednosti koji je održao mir i ostvario progres tokom posljednjih osamdesetak godina. Druga varijanta je potencijalno benefitarna, ukoliko bi sklop tradicionalnih partija bio vođen sposobnim vođstvima koja slušaju glas naroda i shodno tome mijenjaju neke od politika zadržavajući osnovni sistem vrijednosti i štiteći slobode i prava građanstva.

Treća mogućnost šalje oštru poruku tradicionalnim elitama, ali istovremeno ojačava populiste. Na ovu poruku se političke elite uglavnom oglušuju, pa tako apstinencija dugoročno znači jačanje populista.

Vratimo li se u bosanskohercegovačke prilike, potrebno je sagledati kakav je izbor pružen glasačkom tijelu. Prva varijanta jačanja populističkih pokreta ostvarena je revolucionarno 1990. godine i nije se povukla od tada. Oni su tu u formama nacionalističkih partija koje uglavnom opstaju na vlasti uz samo povremene i kratkotrajne predahe od najviših pozicija.

Moguće je izvesti argument da je povratak populizma (ta politička metoda je svoju prvu inkarnaciju imala u Americi i Rusiji krajem devetnaestog stoljeća) u Evropi počeo u Jugoslaviji, tačnije Srbiji, osamdesetih, a trijumfirao u BiH devedesete.

Druga varijanta je teško prijemčiva u BiH, jer ne postoje tradicionalne demokratske partije koje su održale liberalne sisteme vrijednosti. SDP bi trebao biti u toj kategoriji, ali odnos prema toj partiji veliki dio njihovih glasača je iskazao apstinencijom, napuštanjem stare navike da „šta-god“, „kako-god“, glasa se za SDP. Navika je sada već odavno napuštena.

Na ovaj način je tako ponuđen i odgovor o trećoj varijanti – glasačkoj apstinenciji. U izuzetno rijetkim prilikama kada je neki od nacionalističkih populističkih pokreta nekako izbjegnut u širokoj vladajućoj koaliciji, SDP i niz manjih partija bi ušao u strukture vlasti na osnovu povećanog broja glasova za njih. Oni nisu otimali glasove populistima koji imaju standardizirano glasačko tijelo koja „kako-god“, šta-god“ glasa za SDA, HDZ, SNSD decenijama, a SDS prije toga.

Tajna je, dakle, u mobilizaciji glasača koji su razočarani, koji apstiniraju jer ne vide koja partija im nudi nešto ostvarivo, koja partija se pokazala tokom rijetkih trenutaka u vlasti kao kompetentna i poštena. Vladavina „trojke“ je bila na ispitu tokom prethodne četiri godine. Čini mi se da ocjena glasačkog tijela neće biti prolazna. Da li će Naša stranka proći bolje nego NiP i SDP nije uopšte bitno, važno je da se oprobani manipulatori društava u BiH izgledno vraćaju u vlast i da će biti gore nego do sada.

Moja prognoza dolazi iz činjenice da je SDA, SBiH, SBB, DF, čitav niz partija iskazuje svojim kritikama NiP-a namjeru, osnovnu strategiju da ih uklone iz vlasti jer metodološki oni zapravo dijele s njima osnovne postulate populizma.

Oni im smetaju, jer su preuzeli metode i osvojili vlast na sličnim ideološkim osnovama. Nacionalno osviještene partije mogu tolerisati SDP koji nije došao „tobe“ i NS koja svojim urbanim osnovama odustala od većine glasačkog tijela. Kada SDP dođe „tobe“, napadi će postati jednako žestoki kao trenutno na NiP.

SDP im ne predstavlja takvu smetnju jer ideološki im do sada nisu bili konkurencija. Međutim, nova garda SDP-a iskazuje ideološke manire sličnije NiP-u ili SDA nego starom SDP-u. Za sada, sudeći po kritikama kojih su uglavnom pošteđeni, koje se kreiraju u štabovima populista, njih se ne vidi kao konkurente. Naša stranka to svakako nije, jer se ona ideološki i metodološki bitno razlikuje od populista.

Pitanje je, međutim, hoće li glasačko tijelo koje ih je uvelo u vlast ponovno izaći na biračka mjesta, ili će ih esdepeovski staviti na „čekanje“ dok se ne poprave?

Uz svu kritiku upućenu prema „trojci“, potrebno je samo zamisliti kako bi bilo da ih zamijene oni navikli na vlast. Potrebno je podsjetiti se kako je bilo ranije i potom, uz kritiku, možda i nevoljko, spasiti dušu i glasati za nastavak vlasti onih koji su možda jednako nekompetentni, ali koji su uglavnom pokazali opredjeljenje protiv korupcije, nepotizma, nacionalizma i populizma. Eto, možda i ima neke utjehe.