Kliker.info

Povodom dana koji se obilježava kao dan uspomene na žrtve Holokausta, palestinski predsjednik Mahmoud Abbas  je poslao poruku u kojoj ističe kako je Holokaust bio najveći zločin u modernoj povijesti. Njegovu poruku, na engleskom, španjolskom i arapskom jeziku, prenijela je službena palestinska novinska agencija WAFA. U njoj Abbas izražava sućut svim obiteljima židovskih žrtava i drugim žrtvama nacizma.”Holokaust je odraz koncepta etničke diskriminacije i rasizma kojeg Palestinci snažno odbacuju i djeluju protiv njega. Svijet mora napraviti sve kako bi se borio protiv rasizma i nepravde kako bi se postigla pravda i jednakost za potlačene narode gdje god se nalazili”, istaknuo je Abbas

.Ovo je važna poruka palestinskog predsjednika, no trenutak u kojem ona dolazi svakako ima i politički značaj. Naime, prošlog tjedna u Gazi postignut je sporazum između PLO-a i Hamasa prema kojem bi se već kroz nekoliko tjedana trebala uspostaviti jedinstvena palestinska vlada nakon više godina animoziteta između ove sekularne i islamističke frakcije.Izraelske vlasti su reagirale gnjevno te suspendirale mirovne pregovore. Ovom porukom Abbas nedvojbeno cilja i izraelsku javnost te time poručuje kako prekid pregovora nije rješenje.Pitanje Holokausta na okupiranom palestinskom teritoriju svakako je politički nabijeno. Bilo bi pohvalno da je Abbasova poruka posve točna, no ne može se tvrditi kako među Palestincima postoje i oni koji javno negiraju Holokaust. Sliku se također ne može adekvatno ublažiti isticanjem da u negiranju Holokausta prednjače samo radikalne frakcije Hamasa. Primjerice, 2009. su izbili žestoki prosvjedi na prostoru Pojasa Gaze zbog udžbenika u kojima se raspravlja o Holokaustu.

Kada povijest postaje političko pitanje, to gotovo nikada ne završava dobro. Negirati postojanje Holokausta bilo bi posve naivno. No, druga strana debate također je politički nabijena – oni koji berezervno podržavaju izraelske vlasti rijetko se pitaju zašto ovakve tendencije uopće egzistiraju među nekim Palestincima? Ekstremni stavovi često su rezultat ekstremnih situacija, a situacija stanovnika Pojasa Gaze je uistinu ekstremna.Izraelska blokada opisana je od strane mnogih kao nehumana, rasistička, aparthejdska, dok se Gazu naziva najvećim zatvorom na otvorenom.

No, autentična kritika Izraela najteža je moguća zadaća svakog autora, a mnogi će jednostavno zazirati od ove teme iz više nego očitih razloga. S jedne strane, svakom kritikom izraelske politike prema Palestincima dolazi u konkretnu opasnost da bude proglašen anti-semitom, no, i druga strana podjednaka je prijetnja. Treba biti posve iskren s ovom temom pa priznati ono što je očito – svaka legitimna, argumentirana, kritika Izraela ujedno će biti i magnet za prave anti-semite, za one koji zaista negiraju Holokaust.Nije tu riječ samo o pismenoj kritici. Svaki skup potpore palestinskom narodu ujedno je i potencijalni magnet za razne mrzitelja židovskog naroda. Današnja paranoična globalna politička klima nimalo ne pomaže. Često se susrećemo sa situacijama gdje dvije ili više međusobno suprotstavljenih političkih agendi nastoje u prvi plan progurati svoje “argumente”.

Metode ovog naizgled sofisticranog sraza zapravo su često opasne i manipulativne, da ni ne govorimo o ekstremnoj isključivosti. Svatko s pristupom internetu može u svega nekoliko minuta pronaći ogromne količine tekstova u kojima se vrši neki oblik revizionizma Holokausta. Variraju od ekstremnijih, koji tvrde da se Holokaust nikada nije ni desio, do suptilnijih koji svoju agendu podređuju ili smanjivanju broja žrtava ili isticanju da su židovske žrtve bile u postotku manje nego se u službenim izvorima tvrdi.Istaknuti židovski disidenti u Izraelu ne boje se prozvati desničarske vlasti za korištenje Holokausta u političke svrhe, pa ni konstatirati da se represija protiv palestinskog naroda često vrši u sjeni Holokausta. No, čak ni oni nemaju lak zadatak, pa tako i oni mogu postati dio citirane literature u tekstovima raznih otvorenih i “kripto” mrzitelja Židova. To je još jedan pokazatelj koliko je zapravo problematično pristupati ovoj temi.

Esencijalni problem često ne leži u ambicijama pojedinih autora, već u publici. Objektivno sagledavanje situacije često egzistira samo u teoriji, dok u praksi nailazimo najčešće na striktni dualizam koji je u stanju posve nepovezane događaje razvrstavati upravo na temelju inicijalno zauzetih stavova.Primjera imamo zaista mnogo, ne samo kada je riječ o Židovima, Izraelu i Holokaustu. Štoviše, mogli bismo reći kako je najveći problem današnjice iznimna inercija prema diferencijaciji između autoriteta i naroda. To je naša stvarnost, no ona je ujedno i epicentar gotovo svih oblika diskriminacije, mržnje i netrpeljivosti.Pravi ekstremisti su uvijek bili u manjini, ako pod “pravi ekstremist” mislimo na nekoga tko znatan dio svog vremena provodi u sklapanju diskriminacijskih teorija. Opasniji problem uvijek je površna većina, gdje god se nalazila. Amerikanci koji žele slanje trupa u Ukrajinu bez da znaju gdje se Ukrajina nalazi na karti svijeta, oni su problem. Ljudi koji o Holokaustu, nastanku Izraela, izraelsko-palestinskom sukoba, ne znaju gotovo ništa, no ipak ponavljaju kratke mantre u stilu “sve su Židovi krivi”, oni su problem.

Mržnja prema Židovima nije nikakva nova pojava, ona egzistira već jako dugo. Danas se često koristi termin antisemitizam, no to je zapravo samo “uljepšani” termin koji nije točan, jer antisemitizam bi označavao netrpeljivost prema svim semitskim narodima, što ovdje očito nije slučaj. Termin je skovan u Njemačkoj u 19-om stoljeću kako bi “zvučao” bolje od tadašnjeg koji bio u uporabi – Judenhass (mržnja prema Židovima).Povijest je uvijek bila opasna znanstvena grana, sklona subjektivnim interpretacijama i često izvrgnuta revizionizmu. No, jedino povijest nam može pojasniti od kuda dolazi mržnja prema Židovima. U Holokaustu prošlog stoljeća su ubijeni milijuni Židova, no Holokaust je samo jedan u nizu tragičnih epizoda za Židove. Progon Židova seže unatrag stoljećima, od izbacivanja iz Engleske 1290., maskra španjolskih Židova 1391., masakra pod Kozacima u Ukrajini u periodu od 1648. do 1657. do pogroma u vrijeme Carske Rusije od 1821. do 1906.

Mnogi u povijesti pokušavaju pronaći egzotične, zavjerske, pa i nadnaravne i religijske argumente. No, cijela novija povijest ljudskog roda zapravo je poprilično jednostavna kada je seciramo na proste faktore. Kako tada, tako i danas, dobar dio povijesti vrti se oko jedne stvari – novca.Mnogi će i danas reći kako novac donosi “prokletstvo”, ta uzrečica možda za nikoga nije točnija nego za Židove. Da bismo uopće pokušali shvatiti kako je došlo do korelacije između Židova i financija, moramo imati na umu da je Europa prije kojih 800 godina bila nešto što nam je danas možda i teško zamisliti. Teško je zamisliti Europu i prije 100 godina, kamoli 800.Danas Europom većinom vlada sekularni državni ustroj, no u to doba kršćanska crkva bila je neizmjerno snažnija i utjecajnija institucija kojoj su se podređivali narodi Starog kontinenta. Bez uvrede vjernicima, no organizirane religije su često nastajale kao metoda kontrole bogatstva i resursa, čak su i danas, no gube utjecaj pred drugim interesnim skupinama.

U to vrijeme u Europi crkva je striktno zabranjivala posuđivanje novca za profit. Ironično zar ne? Danas je to osnova kapitalističkih ekonomija u eri financijskog kapitalizma. Sve u svemu, to je bilo ključno pravilo tih vremena, posuđivanje za novac smatralo se velikim grijehom. No, tada se nekoliko stvari “poklopilo” i u upravo u tom poklapanju nazire se sva sila “Judenhassa” koja je toliko snažna i danas. Naime, Židovi u Europi – prema crkvi – nisu potpadali pod vladavinu kanonskog prava. Drugim riječima, za njih nije bilo – kao za kršćane – zabranjeno baviti se posuđivanjem novca i ubiranjem profita za taj novac. Nadalje, prema židovskoj religiji davanje kredita od strane Židova ne-Židovima je dozvoljeno.

Zašto bi ustroj tadašnje Europe namjerno ostavio ovakvu “rupu u zakonu”? Zato jer im je trebao netko da popuni vakuum koji je u Europi stvoren uvođenjem restrikcija na posuđivanje novca, a Židovi su bili idealni kandidati.Nadalje, bitno je i spomenuti da se židovski i kršćanski život u vrijeme zadnjih stoljeća Rimskog carstva razvijao u dijametralno suprotnim pravcima. Židovi, koji su došli na prostor Europe nekoliko stoljeća prije Naše ere, razvili su se do kraja Rimskog carstva u autonomne i decentralizirane zajednice, dok je kršćanski život postojao sve rigidniji hijerarhijski sistem pod autoritetom Pape i rimskog cara.Između 800. i 1100. godine u kršćanskoj Europi živjelo je oko 1,5 milijuna Židova. Važno je istaknuti kako Židovi nisu uopće bili dio feudalnog sistema, niti kao kmetovi niti kao zemljoposjednici ili vitezovi. To je pozitivno utjecalo na njihov razvoj jer nisu bili pod opresijom niti su slani u ratove, koji su se i tada vodili više-manje kao i danas, na potpaljivanju masa nacionalističkim, etničkim i religijskim faktorima. Zapravo, tragično je koliko se svijet malo promijenio od prije 1,000 godina, no to je već jedna druga tema.

Židovi su u to vrijeme često bili dobro zaštićena skupina. Štitili su ih i kraljevi, prinčevi, pa i biskupi. Zašto? Zbog interesa, dakako. Slobodni od kmetstva, mnogi Židovi postajali su liječnici i administrativni radnici, no prije svega su ih štitili kao financijere jer su se na njima bogatili iz gore spomenutih razloga.Potpuno je logično i razumljivo da su Židovi u takvim nametnutim okolnostima postajali vrhunski stručnjaci za financije te su i sami počeli bivati sve bogatiji od ovog posla. U današnjem kapitalističkom društvu znamo kako je moć jednog bogataša/tajkuna, veća od stotine običnih radnika.

Zbog tih razloga uvelike je počeo i progon Židova. Njihovo bogatstvo, koje je stvoreno zapravo zahvaljujući pohlepi i lažnom moralu kršćanske i kraljevske aristokracije, sada je postalo predmet mržnje prema njima. Engleska, Francuska, Njemačka… slični scenariji počeli su se događati diljem srednjovjekovne Europe. Masakr, progoni, fizička eliminacija Židova.Oko 14-og stoljeća se počelo Židove prikazivati kao ubojice Isusa Krista, što je bio oblik religijskog huškanja i potpaljivanja mržnje prema Židovima. Puno je stoljeća od onda prošlo, no neke metode su i dalje poprilično aktualne. Židovi tada masovno bježe u Poljsku te tamo pronalaze utočište.

Sva ova događanja utjecala su na evoluciju židovskog života u Europi. Jedinstvo Židova je postojalo još od dolaska u Europu, a ovi progoni i segregacije dodatno su učvrstili to jedinstvo koje će se kasnije razviti i u nacionalističke tenzije, pokret koji danas znamo kao cionizam.Sredinom 14-og stoljeća Europu je poharala Crna Smrt, tj. kuga, koja je odnijela sa sobom gotovo polovinu stanovništva tadašnje Europe. I tada su Židovi nastradali – širile su se glasine da Židovi namjerno truju bunare s vodom. U Strasbourgu, gdje kuga još nije došla, odlučili su “preventivno” žive na lomači spaliti oko 900 Židova 1348.

Nekoliko stoljeća Židovi su bili na sigurnom u Španjolskoj, dok se Pirenejski poluotok nalazio pod vlašću Muslimana. Taj period je poznat i kao “zlatno doba” Židova. Muslimani su ih prihvatili u društvu, a židovski kulturalni, ekonomski i religijski život je znatno napredovao. Tadašnji grad Al-Andalus bio je centar židovskog života u Srednjem vijeku te su tih godina upravo u ovom gradu stasali brojni židovski naučnici i filozofi. No, sve se ponovno mijenja povratkom kršćana i zloglasne španjolske inkvizicije te su u konačnici 1492. Židovi izbačeni.Tih godina kreće progon Židova i u Austriji, Mađarskoj i Njemačkoj što potiče veliku migraciju Židova prema Poljskoj koja je tada bila znatno tolerantnija prema njima te je postala glavno utočište Židova u Europi.

Židovi iz svih krajeva Europe, ali i šire, počinju dolaziti u Poljsku u 15-om i 16-om stoljeću. Tu dolazi do okupljanja raznih židovskih sekti i do amalgamacija. S godinama su dobivali sve veće ovlasti, uključujući izbor vrhovnog rabina i prikupljanje poreza, mada su mogli zadržati samo 30% novca, ostatak je išao monarhiji.
U Italiji su na vlasti bile Papinske Države sve do 1870. Židovi su u Papinskim Državama morali živjeti u posebnim četvrtima koje su se nazivale getima. Od 1840-ih morali su redovno dolaziti na mise gdje se zagovarala njihova konverzija na kršćanstvo, dok je prelazak s kršćanstva na judaizam bio ilegalan.

1894. u Francuskoj, zemlji koja tada slovila kao prijestolnica prosvjetiteljstva Europe, dogodila se poznata “Dreyfus afera” koja je podijelila zemlju, ali i snažno utjecala na sve Židove u Europi. Mladi vojni kapetan Alfred Dreyfus, židovskog podrijetla, osuđen je za veleizdaju zbog navodne predaje tajnih dokumenata njemačkoj ambasadi u Parizu. Proveo je pet godina u zatvoru u Francuskoj Gvajani. Kasnije se ispostavilo da je pravi krivac bio major Ferdinand Walsin Esterhazy.Možda u ovim kratkim crtama ne zvuči tako, no ova afera je temeljito izmijenila francusko društvo u političkom, kulturalnom i gotovo svakom drugom smislu. No, također je utjecala i na Židove, možda još i više. Reperkusije ove afere bili su brojni antisemitski prosvjedi, ali i pravi početak cionizma kao pokreta.

Upravo ova afera dovela je do toga da je jedan od utemljitelja cionističkog pokreta, Theodor Herzl, istaknuo kako se Židovi moraju maknuti odavde i osnovati sami svoju državu.Sam pokret nastao je krajem 19-og stoljeća, tj. cionizam je teorija relativno novijeg vijeka. 1883. u Beču je osnovana prva Židovska studentska asocijacija. Već iduće godine počinju izlaziti novine Selbstemanzipation (Samoodređenje). Mnogi Židovi su, možda naivno, mislili kako će francusko prosvjetiteljstvo označiti kraj višestoljetnim tendencijama progona Židova, no Dreyfus afera pokazala je da mržnja prema Židovima u Francuskoj itekako egzistira, do jučer iza kulisa, danas otvoreno na ulicama u velikim anti-židovskim demonstracijama.

Nešto slično postoji vjerojatno i danas u Europi. Tko se uopće u anketama izjašnjava kao antisemit? Ili homofob? Ili fašist? Ili kada je neka druga diskriminacija u pitanju? Privid tolerancije održavan je isključivo medijskim strojem, dok ispod površine imamo milijune gnjevnih i obespravljenih koji su “zreli” za mržnju protiv svakoga, samo ako ih se usmjeri.Mediji od masa stvaraju ljude nesposobne za kritičko razmišljanje što neminovno dovodi do kontra-reakcije. Na današnji dan obilježavanja sjećanja na žrtve Holokausta poručiti će im se kako je ubijeno puno Židova, kako je Hitler bio zao te će se ispod teksta od pola kartice priložiti koja fotografija s kosturima. Takvo trivijalno prepričavanje jednog od najvećih pokolja u povijesti čovječanstva kao da poziva sve one koji profesionalno negiraju Holokaust da se bore za naklonost publike.

Tko zna kakvi sve interesi dovode do toga da se put prema Holokaustu nikada nije konkretno javnosti pojasnio. Kada bi ljudi imali uviđaj u višestoljetni progon Židova, razloge koji su inicijalno doveli do tog progona, kao i grubu ulogu koja je Židovima nametnuta od strane tadašnje “ne volimo-profit ali ćemo narediti Židovima da skupljaju novac za nas” Europe, znali bi da je Holokaust počinjen od strane nacističke Njemačke i njihovih fašističkih genocidnih saveznika na teritoriju Europe, kao što su bile tadašnja fašistička Italija i Nezavisna Država Hrvatska, doslovno nastavak, najbrutalnija epizoda, u tragediji koja traje već stoljećima.

Tu priču, nažalost, danas gotovo da nema tko adekvatno ispričati. Progonom Palestinaca židovski nacionalizam je izgubio kredibilitet, drugim riječima nakon svih tih stoljeća otpora, borbe za opstanak, ustrajanja na svom identitetu, dopustili su si postati nalik nekima od njihovih tlačitelja.Ništa čudno, nacionalizam se gotovo uvijek oslanjao na progon drugih naroda, stoga ne čudi da je i židovski nacionalizam posegnuo za istim metodama. Pritom se vraćamo na samu osnovu ovog teksta, a to je potreba za apsolutnom osudom svih onih koji pokušavaju izjednačiti zločine Židovske države prema Palestincima s onima iz Holokausta. Progon Palestinaca i Holokaust se ne može uspoređivati, ne samo radi magnitude zločina, već i zbog ogromnog niza drugih faktora.

Palestinci su žrtve neo-kolonijalizma, jer način na koji je osnovan Izrael ne bi bio moguć bez sudjelovanja neo-kolonijalnih sila Zapada. Pomirenje Izraelaca i Palestinaca bio bi najveći doseg naše globalne politike, nažalost još uvijek se ne naziru konačne poštene ideje.No, tvrditi da je današnji Izrael nova vrsta nacističke Njemačke jednostavno je neprihvatljivo. Izrael je danas desničarski režim koji uvelike služi kao geostrateško uporište onih koji su pomogli pri njegovom stvaranju. Izrael je također tipičan bastion brutalne neo-liberalne politike u kojoj su žrtve i Židovi, to što se njihova žrtva ne može usporediti s Palestincima koji i dalje žive na okupiranom području ili su raseljeni diljem regije nakon progona, ne znači da se te činjenice trebaju zanemariti.

Izraelski nacionalistički režim je protjerao stanovništvo iz njihovih domova te danas imamo cijele gradove po Libanonu, Jordanu i Siriji koji su nastali na temeljima palestinskih izbjegličkih kampova (primjerice Yarmouk u Siriji).S druge strane, Izrael je danas činjenica, kao što su i brojne druge države nastala na progonu također činjenice. Zašto toliki pozivaju na ukidanje Izraela i povratak zemlje Palestincima, a gotovo nitko više ne poziva na ukidanje SAD-a i povratak zemlje Indijancima? Stvari su jasne, samo ih mnogi ne žele javno reći – mnogi koji mrze Izrael ne mrze Izrael zato što je Izrael protjerao Palestince, mrze ga zato jer se radi o Židovskoj državi.

Te ljude zapravo ni nije briga za patnje Palestinaca, oni su im samo političko zaleđe iza kojeg mogu pokretati napade protiv Izraela. To ne znači da nema ljudi koji zaista osjećaju patnju palestinskog naroda i žele prekid ovakve izraelske vlasti. Zapravo, moglo bi se reći kako Palestinci danas imaju mnogo dobrih i loših prijatelja.
Izrael je tipični desničarski režim koji se pod pokroviteljstvom jedine svjetske vojne super-sile, SAD-a, može ponašati prema Palestincima kako se ponaša. Slično je i u Turskoj s progonom Kurda ili u Mijanmaru s progonom tamošnje muslimanske manjine. Ali jednostavno uspoređivati bilo koji od ovih pro-američkih režima s nacističkom Njemačkom je krajnje degutantno i zastrašujuće.

Ne treba nam režim Benjamina Netyanhua pričati koliko je zločina počinjeno pod fašizmom u Europi, to bi morali znati sami. Nadalje, Izrael danas sve više poprima šizofrenu politiku svojeg moćnog patrona, SAD-a. Primjerice u Ukrajini, službeni Izrael jednostavno odbija javno prozvati reinkarnaciju fašizma koji orgija već mjesecima na ulicama zapadne Ukrajine i Kijeva. Zar ne bi današnji Izrael, osmišljen od strane cionista u 19-om stoljeću kao utočište od europskih progona, morao imati neku moralnu odgovornost i prvi među svima javno osuđivati svaku reinkarnaciju fašizma? To bi bio pravičan Izrael i u njemu ne bi postojala ni diskriminacija ni progon Palestinaca.

Ali ne, desničarske vlasti u Tel Avivu se ne brinu zbog marširanja neo-nacista sa zloglasnim SS simbolima po Kijevu, oni se brinu kako srušiti sekularnu vlast u susjednoj Siriji gdje sve manjine, pa tako i Židovi, imaju zaštitu vlasti, kao što je i njihov narod prije mnogo stoljeća imao zaštitu na Pirinejskom poluotoku.
Kada govorimo o miru na Bliskom istoku onda se često misli primarno na sukob Palestinaca i Izraelaca. Taj mir je u ovim paradigmama teško dostižan. Aktualni pregovori će vjerojatno propasti, palestinsko vodstvo u Zapadnoj Obali naglo je prihvatilo mir s Hamasom, no Abbas poručuje kako će nova jedinstvena palestinska vlada biti bazirana na Fatahovom (sekularnom) programu, a ne na Hamasovom. Također tvrdi kako će novo palestinsko vodstvo priznati Izrael.

Hoće li to zaista dovesti mir? Da imamo ucrtane granice Izraela i Palestine? Sve granice Europe nikako da održe mir, a i sada nam opasan rat prijeti na istoku. Pravi mir može biti postignut kada narodi Palestine i Izraela odbace sve svoje domaće i strane tlačitelje te jednog dana, koliko god to danas nestvarno zvučalo, pruže jedni drugima ruke u zajedničkoj borbi protiv istih.Jer ako pogledamo unatrag povijest Europe, ako krenemo stoljećima, pa i tisućljećima unatrag, neki animoziteti, kao što je mržnja prema Židovima, prijete da postanu “vječni” ili da se barem takvima doimaju. Karl Marks je izjavio: “Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasne borbe”, neki će se s tom konstatacijom složiti neki ne, ali klasna borba nije samo nužnost već i vezivno tkivo koje može, nakon svih mračnih doba, narodima dati priliku da učine nešto zajedno, za sebe, kontra svih etničkih, religijskih i nacionalnih podjela. Zašto taj ideal ne bi vrijedio i za Izraelce i Palestince?

Što se tiče današnjeg dana, sjećanja na žrtve Holokausta, to nije samo sjećanje na genocid ljudskih bića od strane nacizma i fašizma, to je i dan shvaćanja tjeskobnog vremena u kojem – ponovno ili još uvijek – i dalje živimo. Nema razloga za optimizam. Negiranje Holokausta, u ekstremnim i suptilnim varijantama, vjerojatno će postajati sve snažnije, ono kao da ide ruku pod ruku s gubljenjem značaja propagandnog medijskog stroja koji je često najglasniji u podsjećanju na žrtve Holokausta. Holokaust se brutalno trivijalizira svaki put kada propaganda Hitlerom naziva Putina, Assada ili Madura, ili s druge strane Obamu, Netanyahua ili nekog drugog iz “Zapadnog” kampa.Europa se u ovoj brutalnoj ekonomskoj situaciji opet nalazi na korak do još jedne reinkarnacije fašizma i sličnih ubilačkih strojeva. U Ukrajini se to već počelo događati, dolazak Svobode i Desnog Sektora na scenu je pravi znak vremena. Ostatak Europe, nažalost, ne zaostaje. D. Marjanović (Advance)