Kliker.info

Ovog vrelog avgusta više vremena se provodi u kući uz blagodeti klima uređaja, a to je i šansa da čovjek ozbiljno razmišlja o društvu u kojem živi i svim glupostima, nesposobnostima, nerazumjevanju suštine posla kojim se bave mnogi koji kreiraju to isto društvo i tako dalje, i tako dalje.A kad krenu takve misli prsti ne mogu dovoljno brzo „trčati“ po tastaturi kako brzo dolazi potreba da se sve zapiše. Nešto od tih razočaravajućih, ljutitih i očajnih misli uspio sam zapisati pa evo nudim ih kao prijedloig za razmišljanje, možda podršku i akciju. Do nas je.

Ponedjeljak, 3. avgust 2026.

ANATOMIJA NAMETNUTOG ZABORAVA: ZAŠTO SMO KRIVI ŠTO SMO OPSTALI?

Uvod: Čudo koje je moralo biti prešućeno

Trideseti juni 1993. godine u Mostaru bio je vojnički, logički i ljudski nemoguć dan. Sabijeni u izuzetno mali prostor na istočnoj obali Neretve plus Cernica i Donja Mahala na desnoj obali Neretve— na teritoriji koja je godinu ranije bila opustošena i na kojoj nije preostalo bukvalno ništa — građani i borci Mostara bili su osuđeni na tiho nestajanje. Potpuno okruženje, bez ijednog koridora spasa, garantovalo je slom. A onda se desila operacija koja je prkosila svakom udžbeniku: munjevit proboj, forsiranje rijeke, zauzimanje utvrđenog neprijateljskog položaja i oslobađanje najveće teritorije u državi te sudbonosne 1993. godine. Bio je to jedini uspješan proboj iz potpunog okruženja u cijelom ratu.

Danas, decenijama kasnije, o tom danu se izvan Hercegovine gotovo ništa ne zna. Nema ga u državnim udžbenicima, nema ga u velikim dokumentarnim serijalima, nema ga u svečanim govorima političkih elita. Ta tišina ne djeluje kao slučajan propust. Ona ostavlja gorak, težak utisak: kao da je naš opstanak bio greška koja je nekome pokvarila već potpisane planove.

Logistika kao političko sito i komercijalizacija opstanka

Da bi se razumjela dubina današnjeg razočarenja, moramo se vratiti u rovove iz 1993. i pogledati u pravcu Konjica. Tamo je, u zoni odgovornosti istog tog 4. korpusa Armije RBiH, cijeli rat radila fabrika municije „Igman“. Dok je ta fabrika proizvodila milione metaka, borci u sabijenom mostarskom obruču su do te iste municije dolazili preko crnog tržišta, nerijetko je kupujući od Vojske Republike Srpske. Zvanična trebovanja iz logističke baze iz srednje Bosne, poput one u Visokom, stizala su sporo, nedostatno i selektivno.

Ova činjenica razbija svaku iluziju o romantičarskoj, jedinstvenoj odbrani. Ona ogoljuje surovu sumnju da je hercegovačko ratište držano na logističkoj infuziji ne zbog nedostatka sredstava, već zbog političkih kalkulacija i zakulisnih dogovora čije postojanje današnji akteri grčevito negiraju. Mostar je morao kupovati sopstveni opstanak, dok je municija iz komšiluka odlazila nekim drugim putevima ili bila predmetom trgovine. Proboj 30. juna zato nije bio samo pobjeda nad neprijateljem ispred nas; bio je to trijumf nad izolacijom koju nam je, svjesno ili nesvjesno, nametnuo i sopstveni sistem.

Paradoks priznanja i institucionalno obezglavljivanje

Nigdje se poslijeratna nepravda i politički inženjering ne vide tako hirurški precizno kao u podjeli vojnih priznanja. Struktura HVO-a, koja je Mostar držala u smrtonosnom obruču i provodila njegovo sistematsko uništavanje, danas broji preko trideset generala, uprkos tome što na Neretvi nije uspjela ostvariti svoje maksimalističke ratne ciljeve. Nasuprot tome, korpus koji je iznio nemoguću odbranu i izveo jedinstven proboj u istoriji ratovanja nema niti jednog živog generala iz Hercegovine.

Posmrtna činovanja su ostala kao čin pijeteta prema mrtvima, ali odsustvo živih nosilaca najviših činova u poslijeratnom sistemu imalo je jasan cilj: hercegovački odbrambeni faktor trebalo je institucionalno obezglaviti i pacifikovati. Bez živog generala sa hercegovačkim ratnim iskustvom za poslijeratnim zelenim stolovima u Sarajevu, nije imao ko lupiti šakom o sto i zahtijevati poštovanje za udio koji je Mostar ugradio u slobodu ove zemlje. Bilo je lakše upravljati prostorom koji nema svoje autentične, institucionalno priznate vojne autoritete.

Geografija „privremenosti“ i tišina kao saučesništvo

Ova institucionalna tišina otvorila je prostor za rađanje novog, još opasnijeg narativa koji danas potpuno dominira političkim prostorom — onog da su Hercegovci isključivo Hrvati. Kroz tu pojednostavljenu i opasnu matricu, kreiranu u centrima moći, svi mi ostali koji smo krvarili za istočnu obalu, za hercegovačka brda i podveleške čuke, odjednom smo svedeni na status „privremenih“ stanovnika na tuđoj teritoriji.

Današnja sistematska majorizacija ne-Hrvata u Mostaru i Hercegovini nije ništa drugo do direktna, praktična posljedica tog ratnog i poslijeratnog narativa. Kada vas sistem decenijama tretira kao anomaliju i „višak“, logičan slijed je da budete potisnuti na margine odlučivanja, kulture i svakodnevnog života.

U tom procesu, glas koji dolazi iz Sarajeva — iz političkog centra koji bi po ustavu i moralnoj obavezi morao štititi ravnopravnost na svakom pedlju zemlje — ostaje nemušt, pomirljiv i bezličan. To zapravo i nije glas; to je gotovo potpuna šutnja. Ta tišina prećutno odobrava zatečeno stanje na terenu zarad nekih viših, sarajevocentričnih koalicija i mira u političkim foteljama. Ta ravnodušnost i nemuštost iz centra zapravo je najteži oblik izdaje Mostara, jer nas ostavlja same pred aparatom majorizacije, šaljući poruku da je bitka za multietničku Hercegovinu u Sarajevu odavno otpisana i prodata kao kusur za komad vlasti.

Od heroizma do rezignacije: „Pravac Evropa“

Kada čovjek spoji ove tačke — municiju koju je morao kupovati na crnom tržištu dok mu je fabrika bila u zaleđu, državu koja mu je uskratila generalske činove, te poslijeratnu politiku i šutnju Sarajeva koja ga prepušta majorizaciji i tretira kao privremenog stanovnika — dobije se jasan odgovor zašto danas preovladavaju apatija i totalno razočarenje.

Izjava koja se sve češće čuje među ljudima: „Kad bi opet puklo, pravac Evropa, nek ratuju oni što su nas prodavali i zauzeli fotelje“, nije izraz kukavičluka. To je racionalni, bolni protest prevarenog čovjeka. To je krik generacije koja shvata da su plodove njihovog nadljudskog truda i krvi pokupile profiterske elite koje su zasjele u fotelje, dok je grad ostavljen traumatizovan, podijeljen i prepušten sam sebi. To je spoznaja da je država, za koju se disalo u podrumima 1993. godine, trgovala njihovim herojstvom.

Zaključak: Odbijanje tišine kao jedini preostali otpor

Zaborav koji nam je nametnut nije slučajan; on je projektovan da bi se sakrile tuđe greške, trgovine i nedostaci. Napadati taj zaborav sa gnjevom i ljutnjom više nema smisla, jer gnjev zamućuje vid i daje argumente onima koji nas žele proglasiti „vječito nezadovoljnima“.

O našem opstanku i o 30. junu moramo govoriti jezikom hladnih, neumoljivih činjenica. Moramo pisati i bilježiti, ne da bismo molili za priznanje od onih koji su nas ostavili bez municije i činova, već da bismo sačuvali sopstveno dostojanstvo. Opstanak Mostara nije bio greška. Greška bi bila pristati na tišinu i dopustiti da nam nametnu osjećaj grijeha što smo, uprkos svemu i svima, ostali na svojoj zemlji.

Utorak, 4. avgust 2026.

Krik za Mostarom: Anatomija tihe likvidacije jednog grada

Kažu da je u ratu najgore kada padaju granate. Lažu. Najgore je kada granate utihnu, a destrukcija se nastavi u rukavicama, zakonom, šutnjom i političkim pečatima. Ono što proživljava današnji Mostar nije mir; to je samo mirnodopska, puzajuća faza projekta započetog u proljeće 1992. godine.

Kada je tada legalna vlast nasilno preuzeta od strane HVO-a, započeo je brutalni proces kroatizacije Mostara. Sve što je nosilo predznak zajedničkog, bosanskohercegovačkog ili nehrvatskog, moralo je biti marginalizovano, prepušteno zaboravu ili uništeno. Kulminiralo je to u maju 1993. godine opštim napadom uz svesrdnu pomoć Hrvatske vojske. Logori, progoni, ubistva, heliodromi i dretelji postali su stvarnost. Bilo je to vrijeme kada je Mijo Brajković, tadašnji neprikosnoveni vladar zapadnog dijela grada, ponosno i javno referisao da je „ispunio svoju zadaću“ dovođenjem 18 hiljada Hrvata iz unutrašnjosti Bosne u Mostar.

Tada je, na nesreći i progonu Srba, a potom i Bošnjaka, nasilno promijenjena etnička slika grada. Tada je rođen mit o „hrvatskom Mostaru“ i „stolnom gradu“.

Mirnodopska „Gaza“ i administrativna okupacija

Nakon tri decenije, taj projekt nije poražen. On je samo evoluirao. Danas se istorijsko biće Mostara uništava mirnim putem, a rezultati su jednako porazni. Pogledajmo istini u oči: Mostar je danas grad arhitektonskog, infrastrukturnog i društvenog aparthejda u kojem se problemi građana sa lijeve obale sistemski fabrikuju ili svjesno drže neriješenim.

Dok desna obala sjaji u novogradnji, investicijama i ušmikanim kvartovima, lijeva obala – nekadašnje srce grada – prepuštena je propadanju. Glavna ulica na istoku i danas izgleda kao da je rat stao juče. Ruševine sablasno podsjećaju na devedesete, a ono malo jada što se izgradi prečesto je obični, jeftini fušeraj. Građani taj dio grada već otvoreno i s gorčinom zovu Gaza. I to nije samo stilska figura; to je geografski i psihološki geto u koji nas pokušavaju sabiti.

Da je podjela apsolutna i dirigovana s vrha, dokazuju dvostruki aršini koji bodu oči svakome ko želi da vidi. Dok se zgrada Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) neometano gradi i širi, istovremeno se na tom istom, centralnom gradskom prostoru brutalno blokira i zabranjuje izgradnja bilo kakvih drugih objekata koji bi narušili zamišljenu ekskluzivnost prostora. Politički se godinama mrcvari i drži otvorenom ekološka bomba zvana deponija Uborak, direktno trujući građane, baš kao što se svjesno ne rješava ni pitanje Liska parka. To nisu komunalni problemi – to su političke poluge za iscrpljivanje i slamanje otpora jednog dijela grada.

Vrhunac tog apsurda je institucionalno otimanje javnih preduzeća. Kako je moguće da firme poput javnog preduzeća “Hrvatska pošta” ili “Elektroprivreda HZ HB” u svom nazivu nose ekskluzivni nacionalni predznak, dok im je stvarni, većinski vlasnik Vlada Federacije BiH? Federalna imovina je preimenovana i upregnuta u projekat “stolnog grada”, a da to nikome u strukturama vlasti ne smeta. Svi šute i aminuju tiho prepisivanje zajedničkog u jednonacionalno.

Kupovina prošlosti: 300 hiljada maraka za ustaše, mrvice za Partizane

U takvom ambijentu, fašizam je postao dio svakodnevnog dekora. Ulice ponosno nose imena ustaških ideologa i saradnika NDH, školske klupe su sistemski iscrtane kukastim krstovima, a zidovi rezervisani za murale koji veličaju presuđene ratne zločince.

No, najjeziviji i najopasniji korak u prekrajanju istorijskog bića Mostara dešava se gore, iznad grada, u Gorancima. Tamo se na Bilima, pod blagoslovom politike, gradi takozvano “Groblje mira”. Preko 50 hiljada križeva tamo niče kako bi se obilježili poginuli hrvatski vojnici u BiH – i budimo do kraja pošteni, to nisu nikakvi partizani kojih su se oni odavno odrekli. To su dominantno ustaše, snage NDH, čija se pogibija danas romantizuje i institucionalno uzdiže na nivo svetilišta.

I tu maske konačno padaju. To “Groblje mira”, baš kao i zgradu HNK, sufinansira niko drugi do Vlada Federacije BiH. Pogledajmo tu matematiku beščašća: u jednoj te istoj budžetskoj godini, ta ista Vlada za Partizansko spomen groblje – remek-djelo Bogdana Bogdanovića i vrhovni simbol odbrane od fašizma – odobri mizernih 200 hiljada KM, dok za ustaški revizionistički projekat na Bilima izdvoji 300 hiljada KM. Sve je jasno. Država direktno finansira ubijanje sjećanja na antifašizam i sponzoriše podizanje spomenika onima protiv kojih su mostarski heroji dali živote.

Zato je Partizansko danas potpuno devastirano, ploče polomljene, a niko nikada nije sankcionisan. Zato što sistemu ne treba živo svjedočanstvo da je Mostar nekada bio crven, zajednički i slobodan. Sistem radije plaća novu, krivotvorenu istoriju.

Hronika poratnog mraka i sarajevski autizam

Da se ne radi o pukom ideološkom ratu, već o poruci da nehrvati u ovom konceptu grada nemaju pravo ni na život, dokazuju ljudske glave. Od rata do danas, u Mostaru je ubijeno oko trideset nehrvata. Trideset ljudskih života. Epilog? Nijedno jedino ubistvo nije riješeno, niti je ijedan ubica priveden pravdi. Poruka sistema je jasna: odstrijel je dozvoljen ako kvari etničku idilu „stolnog grada“.

Zato se danas među preostalim mislećim ljudima opravdano čuje rečenica: „Gore je nego 1993.“ Tada si barem znao ko puca i gdje je linija. Danas je zlo infiltrirano u institucije, preobučeno u odijela, finansirano federalnim budžetima, a naša ovdašnja, tobože pro-bosanska politika, nema nikakav odgovor. Nemaju ni viziju, ni hrabrost, ni elementarnu pismenost da se suprotstave ovoj eskalaciji devedesetih.

A šta radi Sarajevo? Ništa. Baš kao ni devedesetih, politička i kulturna elita iz sarajevske kotline ne razumije – ili sebično odbija da razumije – šta se ovdje dešava. Za njih je Mostar tek daleka, usputna stanica, moneta za potkusurivanje u raspodjeli ministarskih fotelja i upravnih odbora onih istih elektroprivreda i pošta koje su prepustili drugima. Dok Mostar suštinski krvari i nestaje, oni trguju našom sudbinom sa onima koji grad drže u blokadi.

Krajnji cilj ove decenijske sinergije fašizma, nesposobnosti i sarajevske nezainteresovanosti je jasan: stvoriti apatiju i beznađe. Natjerati ljude da spakuju kofere i odu. Jer, kada čovjeku oduzmete sigurnost (kroz neriješena ubistva), zdravlje (kroz Uborak), kada mu ponizite prošlost (kroz rušenje Partizanskog i finansiranje ustaša) i kada mu zgadite sadašnjost (kroz ruševine i administrativni aparthejd), on odlazi. A očišćen grad je lak plijen za konačnu podjelu.

Ovaj tekst je moj krik protiv tog scenarija. Krik protiv tihe likvidacije istorijskog bića mog grada. Nemam pravo na šutnju, jer šutnja u ovakvom Mostaru nije neutralnost – šutnja je saučesništvo. Ako dopustimo da nam ubiju duh grada, džaba nam sve rijeke i mostovi. Mostar će ostati živ samo onoliko koliko budemo spremni da glasno, bez straha, svjedočimo njegovu istinu.

Srijeda, 5. avgust 2026.

Gdje je nestao radnik? (Kapitulacija salonske ljevice pred oktobarske izbore)

To što živimo pred svake izbore nije politički pluralizam, nego sezonski festival skretanja pažnje. Dok se liste pune poznatim imenima, a predizborna retorika zaoštrava do tačke usijanja, suština ostaje sablasno prazna. Opet gledamo isti, mučni scenario: nacionalni rovovi se produbljuju, optužbe za “izdaju i prodaju države” služe kao paravan za nerad, a stvarni, svakodnevni život radnog čovjeka gurnut je na marginu. Narod se sistematski hrani strahom od onog drugog kako ne bi vidio sopstvenu praznu potrošačku korpu.

Ipak, najporaznija spoznaja pred ove oktobarske izbore jeste potpuno odsustvo autentične ljevice i realnog ljevičarskog programa.

Ono što se kod nas danas prodaje pod “ljevicom” samo je blijeda, salonska kopija zapadnoevropskih modela. Gledamo političare koji prepisuju programe britanskih laburista ili njemačkog SPD-a — partija koje su i u sopstvenim zemljama odavno izgubile vezu sa radničkom bazom, a kamoli sa našom stvarnošću. To nije ljevica. To je tehnokratski centar umotan u crveni celofan, operisan od stvarne borbe i potpuno otuđen od naroda.

Dok se današnji samoproglašeni ljevičari bave kozmetičkim zahvatima i prepisivanjem tuđih brošura, zaboravljaju – ili namjerno prešućuju – šta je ljevica na ovim prostorima nekada značila.

Naša istorijska ljevica nije čekala odobrenje iz stranih centara moći niti je prepisivala tuđe lekcije. Ona je bila autohtona, hrabra i beskompromisna. To je bila ljevica koja je povela narod u opštenarodnu antifasističku borbu i pobijedila najveće zlo dvadesetog vijeka. To je bila snaga koja je na zasjedanju ZAVNOBiH-a obnovila državnost Bosne i Hercegovine nakon 480 godina, postavljajući temelje ravnopravnosti. To je bila svijest koja je već u avgustu 1945. godine donijela pravo glasa ženama — decenijama prije nego što su to učinile mnoge “napredne” zapadnoevropske demokratije čije programe danas prepisujemo.

A šta rade njihovi politički nasljednici danas? Dok se radnička klasa guši u divljem kapitalizmu, oni su postali administrativni tehničari koji se stide sopstvenih korijena.

U programima koji nam se nude nema ni riječi o onome što stvarno baštinimo i što nam je danas najpotrebnije. Gdje su programi o radničkim pravima i istinskom sindikalnom organizovanju? Danas su sindikati obesmišljeni, a radnik je pretvoren u savremeno roblje, prepušten na milost i nemilost privatnom interesu. Gdje je borba za socijalnu pravdu, za jeftinije i neprofitne državne stanove za mlade i radničke porodice? Nekada je krov nad glavom bio civilizacijsko pravo, a danas je to dužničko ropstvo na tri decenije. Gdje je odbrana obrazovanja i zdravstva kao apsolutnih javnih dobara, besplatnih i dostupnih svima, a ne samo onima koji mogu platiti privatne klinike i škole?

Spas ove države i ovog društva nije u kopiranju Zapada koji i sam puca po šavovima. Spas je u realnom, iskrenom i autohtonom ljevičarskom programu koji se oslanja na naše sopstveno istorijsko iskustvo i tekovine koje smo već jednom izgradili.

Ovi oktobarski izbori, bez takvog programa, biće samo još jedna preraspodjela fotelja unutar istog, nakaradnog sistema. Vrijeme je da se oslobodimo nametnutog straha i da shvatimo da sloboda, dostojanstvo i socijalna pravda ne dolaze kroz prepisane fraze, već kroz stvarnu, beskompromisnu borbu za prava svakog čovjeka. Šutnja i pristajanje na ponuđeno odavno nisu opcija.

Četvrtak, 6. avgust 2026.

Geometrija tišine i glasni duhovi: Čije su naše zastave?

Zamislite režisera koji pokušava snimiti film o jednom običnom danu u Bosni i Hercegovini. Kamera bi morala da skače kroz paralelne univerzume, udaljene jedni od drugih tek nekoliko kilometara vazdušne linije.

U jednom kadru, hiljade ljudi na stadionu stoje mirno dok sa razglasa dopire službena himna zemlje. Ali sa tribina ne čujete zvaničnu melodiju; čujete gromoglasni krik teksta stare himne koji guta tu nametnutu tišinu. U drugom kadru, na antifašističkom skupu, vijore se zastave države koja je sahranjena prije više od tri decenije, kao da se pod petokrakom traži zaklon od magle u kojoj danas živimo. Kamera se zatim pomijera samo malo dalje, ka svadbenom salonu ili institucionalnom balkonu, gdje se vijore modifikovane trobojke i šahovnice – zastave susjednih zemalja, hirurški prekrštene u “ekskluzivne simbole naroda”, dok sa zvučnika grme tuđe himne.

Kada se ovaj film završi, gledalac ostaje sa mučnim pitanjem: Gdje je ovdje Bosna i Hercegovina?

Ona je svuda i nigdje. Ima je u geografiji, u ustavu, u pasošu i na registarskim tablicama. Ali tamo gdje kuca srce – u kolektivnoj emociji, u osjećaju pripadnosti i ponosa – tu je nastao sablasni vakuum. Službeni simboli Bosne i Hercegovine, skrojeni u laboratorijama međunarodne diplomatije pod makazama Carlosa Westendorpa, nastali su kao sterilni kompromis koji “nikoga ne smije da vrijeđa”. Postigli su kontraefekat: ne inspirišu nikoga.

Čovjek je biće mita, priče i emocije; on se ne može poistovjetiti sa geometrijskom apstrakcijom i dekretom. Kada mu država ponudi tišinu u obliku himne bez teksta i hladnu tablu žuto-plavih oblika, njen građanin se ne stapa sa tom sadašnjošću. On bježi.

Anatomija laboratorijskog simbola

Da bismo razumjeli zašto se pod zvaničnom zastavom BiH rijetko plače (osim po službenoj dužnosti), moramo shvatiti da se identitet ne može utjerati dekretom. Aktuelna žuto-plava zastava nema istorijsko utemeljenje u narodu – ona je geopolitički flaster. Ona funkcionira poput saobraćajnog znaka: pravno je obavezujuća, tehnički je jasna, ali je niko ne nosi u srcu.

Tamo gdje država ponudi tišinu i sterilnost, društvo prirodno stvara višak buke. Ljudi traže simbole koji iza sebe imaju narativ – priču o pobjedi, patnji, opstanku ili boljem životu. Zato se bh. stvarnost cijepa na tri paralelne i duboko suprotstavljene vizuelne teritorije.

Sigurne kuće prošlosti: Petokraka i ljiljani

Prvi oblik bjekstva iz nametnute sadašnjosti jeste povratak u istorijske refuge. Na antifašističkim okupljanjima, zvanična zastava BiH je statist. Glavna uloga pripada jugoslovenskoj trobojci sa petokrakom. Zašto? Zato što ona u tom ideološkom kodu predstavlja simbol vremena kada je ova zemlja bila dio velikog, modernizacijskog i pobjedničkog projekta koji je garantovao sigurnost i bratstvo. Ona je vizuelni krik protiv današnjeg siromaštva, podjela i beznađa.

S druge strane, na tribinama i patriotskim okupljanjima drugog dijela stanovništva, dominira zastava sa ljiljanima (RBiH). Njena snaga nije u pravnoj aktuelnosti, već u emotivnom i ratnom sentimentu. Za one koji je nose, ona je simbol međunarodnog priznanja ispred sjedišta UN-a 1992. godine, ali i simbol teške odbrambene borbe, opstanka i proliječene krvi. Pjevanje stare himne “Jedna si jedina” dok stadionom odjekuje melodija zvanične, nijeme himne, jeste čin otpora protiv političke korektnosti koja je građanima oduzela pravo na tekst, na riječ i na artikulisanu emociju.

Ove dvije grupe, iako ideološki različite, dijele isti simptom: one identitet grade na prošlosti jer im je sadašnjost nepodnošljivo prazna.

Identitetska shizofrenija: Zastave naroda i uvezeni ponos

Međutim, bh. paradoks ovdje ne završava, već dobija svoju najopasniju dimenziju kroz uvođenje simbola susjednih zemalja. U velikom dijelu Bosne i Hercegovine, zvanična zastava države se tretira kao strano tijelo, dok se modifikovane verzije zastava Srbije i Hrvatske tretiraju sa sakralnim poštovanjem.

To više nisu samo zastave drugih država; one su unutar BiH rebrendirane u “zastave naroda”. To je vrhunac političke i socijalne manipulacije. Kada prođete kroz te dijelove zemlje, vizuelna dominacija tih simbola i intoniranje susjednih himni na javnim manifestacijama ne služe samo izražavanju etničke pripadnosti. Oni služe kao jasni markeri teritorije. Poruka je nedvosmislena: “Ovdje je naše duhovno i političko središte, naša matica je preko granice, a zvanična BiH je samo administrativni servis koji moramo trpiti.”

Susjedne himne, za razliku od bh. intermeca, imaju tekstove – glasne, pune istorijskog patosa, nacionalnog ponosa i jasnih poruka. Čovjek se, u svom identitetskom lutanju, lakše poistovjećuje sa živom, strastvenom riječju, pa makar ona dolazila iz druge države, nego sa sterilnim mukom sopstvene zemlje.

Vrtnja u krug: Država bez naroda, narodi bez države

I tako se bh. društvo vrti u začaranom, shizofrenom krugu. Ignorisanjem sadašnjosti i njenih zvaničnih simbola, mi živimo u zemlji koja ima formu, ali nema sadržaj. Da bi bio prepoznat kao dio kolektiva, građanin BiH mora mahati zastavom koja pravno više ne predstavlja državu, ili zastavom koja predstavlja neku drugu državu.

To dovodi do apsurdne političke realnosti: Bosna i Hercegovina je država koju niko ne želi predstaviti onakvom kakva ona zvanično jeste.

Jedan dio građana je vidi kroz filter bivše Jugoslavije, drugi kroz prizmu ratne Republike, a treći kroz vizir Beograda ili Zagreba. Zvanična, dejtonska Bosna i Hercegovina ostaje ničija zemlja – vizuelno nevidljiva tamo gdje je najvažnije: u osjećaju pripadnosti njenih ljudi.

Zaključak: Cijena brisanja sadašnjosti

Dokle god službeni simboli Bosne i Hercegovine budu služili samo kao ukras na reverima diplomata i pečat na carinskim obrascima, ova zemlja će ostati zarobljena u međuprostoru. Građani će nastaviti da bježe u svoje identitetske “sigurne kuće” – jedni unazad u jugoslovenski žal, drugi u rovove devedesetih, a treći preko plota, u naručje susjednih prijestolnica.

Identitet se ne može stvoriti u laboratoriji, niti se ljubav prema domovini može narediti visokim predstavnikom. Dok god Bosna i Hercegovina ne izgradi autentičan unutrašnji narativ uspjeha, stabilnosti i pravednosti u sadašnjosti, njeni građani će je ignorisati.

Rezultat je društvo koje slavi sve osim onoga što trenutno jeste. I dok se zastave nadglašavaju, a himne pjevaju preko tuđih melodija, prava bh. tragedija leži u tome što se, u tom silnom identitetskom lutanju, sama sadašnjost polako, tiho i neprimjetno – briše.

Petak, 7. avgust 2026.

KRIK IZ PRAZNINE: Pristajanje na kič je pristanak na nestanak

Davne 1919. godine, u svijetu koji se budio iz pepela velikog rata, Bertolt Breht je zapisao dvije misli koje danas, više od vijeka kasnije, zvuče kao optužnica našeg svakodnevlja:

• Kako onima koji jedva razumiju šta se ovdje dešava objasniti šta se ne dešava?

1. Kada će oni shvatiti da pozorište ne postoji da bi se u njemu svako veče dizala i spuštala zavjesa?

Nepoštovanje, ili preciznije, potpuno nepostojanje ovih principa u našem javnom prostoru srozalo je ovo društvo do granice besmisla. Nalazimo se u paradoksu u kojem je najteže objasniti ono očigledno – odsustvo strategije, odsustvo vizije, odsustvo odgovornosti i, konačno, odsustvo stida. Dok nas zatrpavaju jeftinim senzacionalizmom i površnim događajima, ono ključno – kulturna i moralna supstanca ovog društva – nečujno nestaje.

Ovaj tekst nije tek puka žalopojka; ovo je protest, krik i izraz duboke boli zbog svijeta koji svjesno bira sopstveno slijepilo.

Svjedoci smo potpune estradizacije kulture. Pod plaštom “modernog” i “onoga što publika traži”, umjetnost gubi svoju oštricu i subverzivnu snagu, dok kič postaje jedina priznata valuta. Donosioci odluka, vođeni sopstvenom nekompetencijom, kulturu posmatraju kao budžetski teret ili jeftinu zabavu za mase. U njihovim očima, uspjeh se mjeri pukim formalizmom – time što se “svako veče diže i spušta zavjesa”.

Međutim, najporaznija istina našeg kulturnog sloma ne leži samo u nekompetenciji onih koji odlučuju; ona leži u izdaji unutar sopstvenih redova. Značajan broj kolega, često medijski najeksponiranijih, svjesno je pristao na ulogu kulturnih trgovaca. Koristeći sopstvena imena i minuli rad, oni širom regije plasiraju tipične estradne programe i tezge, naplaćujući ih skupim ulaznicama.

U tome ne bi bilo nikakvog problema da te jeftine zabavljačke formate prodaju pod imenom estrade – estradi i jeste mjesto na tržištu. Problem, i suštinski grijeh prema profesiji, jeste to što te projekte prodaju pod firmom visoke umjetnosti i pozorišta. Time kod širokih masa brutalno mijenjaju estetski ukus, sakateći samo značenje pojma teatra i učeći publiku da je banalnost vrhunac stvaralaštva.

Paradoks je potpun i mučan: dok u sigurnosti svojih matičnih kuća, iza zatvorenih vrata, ti isti umjetnici glasno kritikuju stanje, nekompetenciju i propast društva, svojim vanjskim radom direktno potkopavaju i ruše temelje te iste kuće u kojoj su zaposleni. Ne možete graditi kulturu prepodne, a rušiti je uveče radi lakog profita. To nije umjetnost, to je licemjerje.

Pozorište nikada nije postojalo radi forme, a još manje radi puke zarade na lakim notama. Ako institucije kulture postanu birokratske ljušture, a vodeći umjetnici estradni putnici, onda oni postaju saučesnici u umrtvljavanju društvene svijesti. Kada kič postane standard, a profit jedini autoritet, umjetnost prestaje da bude ogledalo društva i postaje njegova anestezija.

Ovo je alarm pred konačni nestanak. Društvo koje se odriče kritičke misli i autentične kulture žuri ka svom samoukinuću. Naša šutnja i pristajanje na nametnuto srozavanje vrijednosti nisu neutralnost – oni su pristanak na propast.

Pružiti otpor ovom kulturnom sumraku, pa i pod cijenu zamjeranja sopstvenom esnafu, više nije stvar umjetničkog afiniteta, već pitanje elementarnog ljudskog i profesionalnog samoodržanja.

Subota, 8. avgust 2026.

IZMEĐU GRAĐANSKE ILUZIJE I KLERIKALNE STVARNOSTI: KO JE KIDNAPOVAO DRŽAVU?

U javnom i političkom prostoru Bosne i Hercegovine godinama se vode oštre, iscrpljujuće bitke za i protiv koncepta „građanske države“. Dok se jedni kunu u nju kao jedini spas, drugi je anatemišu kao paravan za dominaciju većine. Međutim, dok se javnost zamajava apstraktnim debatama o ustavnim modelima, u praksi se dešava konsenzus svih vladajućih elita o kojem se upadljivo šuti: Bosna i Hercegovina je deklarativno sekularna država, a u stvarnosti je duboko i sistematski klerikalizovana. Rješavanje ovog pitanja nije tek usputna demokratska kozmetika; ono je put ka rješavanju same suštine i preživljavanja države.

Svi koji se danas kunu u građansku državu, a istovremeno žmure na činjenicu da su institucije vjere postale dioničari u izvršnoj vlasti, učestvuju u opasnoj farsi. Nema građanske države bez radikalnog, dosljednog sekularizma. Građanska država podrazumijeva slobodnog pojedinca kao nosioca suvereniteta, bez obzira na njegovu naciju ili vjeru. Onog trenutka kada država u svom aparatu favorizuje bilo koji vjerski narativ, ona automatski diskriminiše sve ostale – manjine, agnostike, ateiste i same vjernike koji ne pristaju na političku zloupotrebu sopstvene duhovnosti.

Istorijski pakt: Kako smo zamijenili sekularizam feudom

Ono u čemu danas živimo nije nikakav „prirodni nastavak tradicije“, već pažljivo konstruisan politički projekat s početka devedesetih godina prošlog vijeka. Da bismo razumjeli današnje anomalije, moramo se vratiti u jesen 1990. godine, na predizborne skupove tadašnjih nacionalnih pokreta. Slika zajedničkih bina sa vezanim zastavama i liderima koji sjede u društvu vjerskih službenika u zvaničnim odorama bila je trenutak kada je sklopljen bolesni pakt iz interesa.

Nacionalne vođe su shvatile da komunizam ne mogu srušiti samo ekonomskim pričama – trebao im je emotivni, identitetski cement. Vjerske zajednice su, s druge strane, u tome vidjele istorijsku šansu da naplate decenijsku marginalizaciju u socijalizmu i uđu u sferu političke moći. Tada je potpisana prećutna mjenica: „Vi nama dajte svjetinu i božanski legitimitet za naše politike, a mi ćemo vama dati državu, resurse, budžete i obrazovni sistem.“ Ta prividna idila sa bina 1990. pretvorila se u krvavu realnost, a u miru je prerasla u stabilan sistem u kojem je BiH podijeljena na tri ekskluzivna etno-klerikalna feuda.

Desekularizacija javnog prostora: Sveci u ministarstvima, imami u protokolima

Danas vjerski lideri više nisu dekor na političkim skupovima – oni su postali suvlasnici političkih procesa, a državne institucije se tretiraju kao vjerski posjedi. Kako drugačije objasniti činjenicu da opštine, ministarstva, javna preduzeća ili bolnice obilježavaju krsne slave ili vjerske praznike kao zvanične dane tih institucija? Kada se u javnim ustanovama, koje finansiraju svi porezni obveznici, vrše vjerski obredi, sekularizam prestaje da postoji. To više nisu privatni činovi vjere, već državna verifikacija jedne religije unutar javnog prostora koji pripada svim građanima.

Ovaj protokolarni apsurd vidljiv je na svakom koraku. Pogledajte bilo koje otvaranje dionice puta, fabrike ili kulturnog objekta. Vjerski službenici sjede u prvim redovima, često blagosiljaju asfalt ili objekte, a državni protokoli ih tretiraju s većim uvažavanjem nego ustavne sudije ili diplomatske predstavnike. Poruka koja se time šalje je opasna i anticivilizacijska: legitimitet vlasti i države ne crpi se iz ustavnog poretka i volje građana na izborima, već iz blagoslova vjerskih autoriteta.

Školstvo i kultura pod čizmom dogme

Najopasnija faza ovog projekta odvija se u obrazovnom sistemu, koji je pretvoren u fabriku vjerskih podanika i cementiranje podjela za budućnost. Umjesto da vjeronauka u školama bude naučni, fenomenološki i istorijski pregled religija – što bi pomoglo djeci u multikonfesionalnoj zemlji da razumiju jedni druge – ona se pretvorila u rigidnu, konfesionalnu dogmatsku obuku. Time se u javnim školama vrši indoktrinacija i rana segregacija djece. Oni koji ne pohađaju ove časove bivaju stigmatizovani i ostavljeni na školskim hodnicima. Umjesto kritičkog mišljenja, sistem proizvodi podanike etno-vjerskih matrica.

Istovremeno, kultura proživljava identičnu sudbinu. Kultura bi morala biti prostor apsolutne slobode, preispitivanja i kritike, dok religija počiva na dogmi i autoritetu. Kada vjerske zajednice uđu u sferu kulture, one ne traže dijalog, već kontrolu i cenzuru. Budžeti javnih institucija masovno finansiraju anahroni, folklorni kič koji služi isključivo obilježavanju etno-vjerske teritorije, dok se savremena i provokativna umjetnost potiskuje.

Vjerske institucije su preuzele ulogu vrhovne moralne policije. Dovoljno je jedno saopštenje pa da se pozorišna predstava koja preispituje dogmu, ulogu sveštenstva u ratu ili slobodu tijela proglasi „uvredom vjerskih osjećanja“. Rezultat je pogubna autocenzura uprava kulturnih institucija koje unaprijed odbijaju hrabre autore kako se ne bi zamjerile lokalnom fratru, imamu ili vladici. Svjedočimo i nasilnom prepisivanju kulturne baštine, gdje se srednjovjekovni spomenici ili antifašistička mjesta sjećanja kidnapuju i markiraju vjerskim simbolima, čime im se briše njihov sekularni i univerzalni karakter.

Izlazak iz šutnje: Vratiti vjeru vjernicima, a državu građanima

Današnja vjerska elita u BiH funkcioniše poput nedodirljive korporacije. Oni kontrolišu nekretnine, grade hotele i tržne centre, te posluju izvan transparentne poreske kontrole pod plaštom „autonomije“. Političke elite im to dopuštaju, a zauzvrat sa minbera, oltara i propovjedaonica dobijaju tihi ili otvoreni blagoslov za pljačku sopstvenog naroda. Dok se oštro miješaju u državna pitanja i spoljnu politiku, vjerske vođe upadljivo šute na endemsku korupciju, siromaštvo, nepravdu i odlazak mladih koje sprovode njihovi politički partneri.

Krug koji je otvoren 1990. godine danas je potpuno zatvoren. Borba za funkcionalnu, građansku i evropsku Bosnu i Hercegovinu obična je šarena laža ako se istovremeno ne zahtijeva radikalno i beskompromisno čišćenje javnog prostora od klerikalnih uticaja. Vjerske zajednice moraju biti vraćene tamo gdje im je i mjesto – u sferu civilnog društva, u hramove, džamije i crkve, te u srca vjernika. Državni aparat, škole i kulturne institucije moraju se vratiti građanima. Šutnja pred ovom klerikalnom okupacijom države nije nikakva mudrost ni tolerancija; ona je saučesništvo u njenom nestajanju.

Nedjelja, 9. avgust 2026.

SILIKONSKI IDENTITETI: Kako nam je estrada progutala korijene

Oni koji danas sjede u foteljama megaministarstava za kulturu, obrazovanje i ostale nuspojave birokratije, odavno su shvatili jednu stvar: narodom se najlakše vlada kada mu amnezija postane prirodno stanje. Kada se kultura spusti na nivo „zadnje rupe na svirali“, ona prestaje biti prostor kritičke misli i postaje pogon za proizvodnju poslušnih glasačkih stada. A da bi stado bilo homogeno, njegova prošlost se mora prepisati, ušminkati i – ako treba – uvesti sa strane.

Svjedočimo najperfidnijem obliku autokulturne kolonizacije. Pod krinkom „očuvanja tradicije“, politički i estradni inženjering sistematski briše autentični, žilavi kod ovog podneblja, zamjenjujući ga plastičnim, uvezenim identitetima. Pogledajmo teren, tamo gdje bi tradicija trebala da živi, a zapravo umire u kiču.

U Posušju, u srcu hercegovačkog krša, umjesto opore, divlje i iskonske gange – koja je na UNESCO-voj listi zaštićene baštine kao krik opstanka na kamenu – danas se forsira festival klapskog pjevanja. Ganga je, valjda, previše gruba, previše hercegovačka, nedovoljno „urbana“ za nove političke smjernice. Zato se uvozi pitomi, dalmatinski primorski melos. Cilj je jasan: izbrisati specifičnost hercegovačkog čovjekog koda i utopiti ga u opšti, bezlični i politički korektni kulturni kalup.

Krenite dalje, prema Glamoču. Glamočko nijemo kolo je istorijski i umjetnički fenomen – ples bez muzike, vođen samo ritmom udaraca stopala o posnu zemlju, svjedočanstvo o surovom životu i ponosu. Ali danas ćete u tom kraju prije gledati igre iz Šumadije nego sopstveno blago. Lokalni identitet bosanskih Srba se namjerno briše i sakati da bi se ustupilo mjesto srbijanskom folklornom obrascu. Poruka je brutalno politička: vi ne pripadate zemlji na kojoj ste rođeni, vaša matrica je preko rijeke.

Ništa bolja slika nije ni tamo gdje je većinsko bošnjačko stanovništvo. Svaka smotra folklora pretvorena je u paradu jeftinog sjaja i blještavila. Nestale su skromne, radničke i seljačke narodne nošnje u kojima se rađalo, kopalo i umiralo. Danas su sve djevojke u folklornim društvima odjednom postale „begovice“, odjevene u sjajne, nerealne svilene dimije, kao da su im nane i bake carevale po dvorovima, a ne živjele od žuljeva i težačke muke. To je bjekstvo od sopstvene sirotinje u romantizovanu, salonsku istoriju koja nikada nije postojala za 95% naših predaka.

Zašto se ovo radi? Zato što je autentična kultura opasna.

Kada skinete politiku i pogledate izvornu gangu, iskonsko glamočko kolo i stvarnu bosansku nošnju, vi vidite da oni neopisivo liče jedni na druge. Oni govore istim jezikom muke, istim geografskim kodom, istom borbom za preživljavanje na ovim prostorima. Autentična tradicija spaja i svjedoči o prožimanju. A to je noćna mora za kreatore naših etno-nacionalnih torova.

Zato sistem radije finansira i uvozi gotove, „čiste“ proizvode. Lakše je vladati ljudima koji su ubijeđeni da su potomci uvoznih primoraca, šumadijskih seljaka ili begovskih elita, nego ljudima koji su svjesni svog stvarnog, zajedničkog korijena.

Međutim, u ovoj bjesomučnoj estradizaciji tradicije dešava se još jedna, dugoročno najopasnija nuspojava: potpuni odstrel vrhunske kulture.

Dok se stotine hiljada maraka iz budžeta bez milosti krčme na lokalne folk parade, šatore i uvozne identitete, profesionalne institucije kulture – one koje bi morale biti stubovi ove zemlje – ostavljene su da prose na aparatima za preživljavanje. Vrhunska umjetnost je skupa. Ozbiljna pozorišna produkcija, opera, simfonijski orkestar, balet, kapitalni izdavački projekti, očuvanje muzejskih arhiva ili vrhunska kinematografija koštaju. Oni zahtijevaju sistemsko, stabilno i beskompromisno finansiranje. Ali naša vlast to posmatra kao luksuz i „neproduktivan trošak“, nesposobna da shvati elementarnu istinu: bez vrhunske kulture nema države.

Tržni centri, kilometri asfalta i administrativne zgrade ne čine državu; njih ima svaka benzinska pumpa na svijetu. Državu čini njen duh, njena kulturna vertikala i sposobnost da stvara univerzalne umjetničke vrijednosti koje komuniciraju sa svijetom. Kada uništite te institucije, vi ste zapravo izvršili tihu likvidaciju sopstvene državnosti. Ostaje samo ljuštura.

Rezultat ovog sistemskog zatiranja jeste društvo u kojem je kultura svedena na jeftinu estradu, a istorija na švedski sto sa kojeg svaka vlast uzima ono što joj u tom trenutku odgovara za opstanak na tronu. Sve dok pristajemo na ove silikonske identitete, i dok nam se vrhunska kultura guši u megaministarstvima bez vizije, bićemo samo folklorna grupa bez domovine, koja zabavlja publiku u tuđem, loše režiranom filmu.