Kliker.info

U ovom nastavku mog Dnevniuka potpuno sam odstupio od ustaljene prakse. Nije to bio smišljen plan ili nešto slično. Ova sedmica, pored brojnih ustaljenih aktivnosti, nametnula mi je sasvim spontano razmišljanje o meni važnim temama, koje sam često potiskivao zbog bavljenja nekim društvenim temama.

Ovo svojevrsno vraćanje samom sebi me osvježilo i osokolilo. Kao da sam drugi čovjek. Sretan sam zbog toga. Ako bar malo tog mog osjećanja uhvatite iz mojih rečenica siguran sam da ćete se osjećati bolje. Drugim riječima predlažem da ponekad pobjegnete od svega i vratite se samom sebi.

Ljekovito je.

Ponedjeljak, 18. maj 2026.

PAMĆENJE KAMENA

Skica za roman o porodičnom stablu

Davne 1987. godine dvadeset i sedmog dana novembra iznenada, od infarkta, umro mi je otac. To veče u Domu mladih trebao je igrati Mihajlo Radojičić svoju već kultnu monodramu „ŠOK“. Ja sam ga kontaktirao i sve dogovorio, ali to veče nisam mogao biti u Domu mladih. Kolege su sve preuzele i ugostile ga besprijekorno. Nakon predstave, u kasni noćni sat, došao je do mene izraziti saučešće. Sjedili smo u trpezariji, izmaknuvši se od drugih ljudi koji su tu bili. Na stolu je bila smrtovnica. Pažljivo ju je čitao i onda ztbunjeno i začuđeno rekao: Kako će ti se otac kopati u mom selu? Nastala je tišina, a onda smo konstatovali da se toponim Pješivac pojavljuje u oba slučaja. Onda je on ispričao, gotovo istovjetnu priču koju sam ja kao porodično predanje čuo od moje nene, očeve majke. To je od tog trena postala moja opsesija. Istraživao sam, čitao, zapisivao i slagao mozaik mojih predaka. Nisam znao šta tačno hoću sa tim, ali nisam prestajao.

Konačno sam posložio kratku osnovnu priču koja je osnov za pripovjedanje o dalekim pretcima. Zapisah slijdeće rečenice od kojih ću vesti priču o vlastitom plemenu od davnina do danas.Evo tog kratkog zapisa: Na hercegovačkom kršu imena sela često govore više od arhiva. Toponim nekad ostane posljednji trag jednog naroda u pokretu, sačuvana riječ nakon što se izgube granice, države, bratstva i prezimena. Takvo ime je i Pješivac-Greda.

To nije samo selo u dubravskom prostoru Hercegovine. Sam naziv djeluje kao fosil jednog starog kretanja ljudi između kamenitih oblasti stare Crne Gore i hercegovačkog zaleđa. U tom imenu kao da je ostala zaleđena uspomena na Pješivce — staro pleme između današnjih Nikšića i Danilovgrada.

Istorija dinarskog prostora vijekovima je istorija seoba. Ljudi nisu odlazili zato što su željeli promjenu nego zato što ih je na nju prisiljavao kamen, glad, krvna osveta, rat ili carstvo. Osmansko doba otvorilo je čitav jedan sistem unutrašnjih pomjeranja stanovništva. Granice nisu bile tvrde kao danas; između Hercegovine i Crne Gore postojao je gotovo jedinstven planinski svijet u kojem su se ljudi kretali tragovima pašnjaka, stočarskih puteva i plemenskih veza.

Kraj XVII vijeka, vrijeme u kojem porodično predanje smješta odlazak Đulića iz Gusinja prema Hercegovini, bio je jedan od najnemirnijih perioda na granicama . Nakon opsade Beča čitav Balkan ulazi u dug period ratova između Osmanskog carstva, Habzburške monarhije i Mletačke republike. Pogranični krajevi postaju prostor nesigurnosti, gladi i stalnih vojnih pohoda. Čitava bratstva napuštaju stari zavičaj i kreću prema područjima u kojima je bilo moguće preživjeti.

U tom istorijskom vrtlogu treba posmatrati i porodično predanje roda Đulići. Prema sačuvanoj porodičnoj povelji, potomci pretka po imenu Đulo krenuli su 1695. godine iz planinskih krajeva Gusinja prema Hercegovini, tražeći sigurniji prostor za život i opstanak porodice.

Put od Gusinja prema Hercegovini bio je više od geografskog kretanja — bio je prelazak iz jednog svijeta u drugi. Iz visokih planinskih predjela prema hercegovačkom kršu. Iz starog zavičaja u prostor koji će tek postati dom.

Nakon dugog puta, prema porodičnom sjećanju, Đulići su se nastanili u Pješivac-Gredi, u blizini Stoca. Tu je rod pustio korijenje. Tu su se rađale generacije, gradile kuće, čuvala stada i prenosila riječ sa koljena na koljeno.

Po predanju, osnov života Đulića u novom kraju bili su ovčarstvo, uzgoj duhana i vinove loze. To nije bio samo način privređivanja nego čitava kultura života. Ovce su značile opstanak na kamenjaru; duhan težak i mukotrpan rad koji je hranio porodicu; a vinova loza simbol trajanja i vezanosti za hercegovačku zemlju.

Takav život oblikovao je i karakter porodice. U lokalnom predanju Đulići ostaju zapamćeni kao slobodarski i buntovan rod, ljudi koji nisu lako pristajali na nepravdu ni pokornost. U hercegovačkom jeziku za takve ljude često se govorilo da su „bundžije“ — ne nužno ljudi sukoba, nego oni koji nisu mogli mirno podnositi poniženje i nasilje.

Taj duh vjerovatno je dolazio i iz starog dinarskog nasljeđa u kojem su sloboda i lično dostojanstvo bili važniji od materijalnog bogatstva. U svijetu hercegovačkog krša čovjek je često imao malo osim svog imena i obraza. Zato su se porodični ugled i osjećaj pravde branili gotovo jednako uporno kao i kuća ili zemlja.

Upravo zato ime Pješivac u Hercegovini djeluje kao više od slučajnosti. Ono može biti trag jednog starijeg identiteta, uspomena na prostor iz kojeg su doseljenici nekada krenuli. U dinarskoj tradiciji bilo je često da ljudi novim naseljima daju ime starog kraja ili plemenske oblasti koju su napustili.

Pješivci su u narodnoj tradiciji važili za tvrd i ponosan kraj, oblikovan oskudicom, kamenom i stalnom borbom za slobodu. Takav mentalitet prepoznaje se i u širem kulturnom obrascu Hercegovine. Zato nije slučajno što književni svijet Marka Miljanova ili Petra II Petrovića Njegoša djeluje blisko duhu ovih prostora: čovjek između kamena i časti, između siromaštva i dostojanstva.

Kroz stoljeća su se mijenjale države, granice i vlasti, ali su porodice poput Đulića opstajale zahvaljujući pamćenju. U hercegovačko-crnogorskom svijetu identitet nije bio samo pitanje administracije nego osjećaja pripadnosti. Zato su priče o porijeklu opstajale i onda kada su se gubili pisani tragovi.

Možda upravo zato priča o Đulićima nije najvažnija kao pitanje preciznog rodoslova nego kao svjedočanstvo o trajanju jednog svijeta. O ljudima koji su vijekovima živjeli između planine i kamena, između seobe i ostanka. O porodici koja je sa sobom prenijela ne samo ime nego i osjećaj da čovjek pripada svojim precima jednako koliko i zemlji na kojoj živi.

U dinarskom prostoru kamen često pamti više nego arhiv.

Danas sam zapisao prve rečenice ove storije, možda romana, ko zna.

Utorak, 19. maj 2026.

„MOJIH SEDAM SMRTNIH GRIJEHA“

Suočen godinama sa besmislenim optužbama o mom životu i prioritetima u tom životu, ali i stavovima i opredjeljenjima koja su uvijek bila moja, bez obzira šta je većina mislila, trpio sam brojna poniženja, omalovažavanja, napuštanja i slično. Odlučio sam prije par godina, nakon višegodišnjeg igranja predstave „Presuda: Tiha likvidacija“ da napravim novi projekat, još ličniji, još intimniji, bolniji, ali i prkosniji i te moje „grijehe“ svjedočeći o njima saspem publici u lice. Izveo sam prije dvije godine prvu verziju predstave. Nije bilo loše, ali nisam bio zadovoljan. Tragao sam za ključem predstave i čini mi se da sam taj ključ ovih dana našao. Danas sam to zapisao. Predstava „MOJIH SEDAM SMRTNIH GRIJEHA“ nije predstava o religijskim grijesima.

Ona govori o društvu koje je promijenilo značenje grijeha.

U vremenu u kojem korupcija postaje sposobnost, mržnja patriotizam, šutnja društvena poželjnost, a poslušnost osnovni oblik opstanka, predstava postavlja pitanje: šta se danas smatra neoprostivim?

Ljubav bez dozvole.

Javno izgovorena istina.

Antifašizam.

Vjera u umjetnost.

Odbrana ideje zajedničkog života.

Nepristajanje na šutnju.

Odbijanje da se čovjek navikne na nepravdu.

Polazeći od ličnog iskustva, predstava se razvija kao intimna ispovijest čovjeka kojeg društvo godinama označava kao „problem“ upravo zbog vrijednosti koje bi trebale predstavljati temelj svakog humanog društva. Kroz ironiju, humor, direktno obraćanje publici i dokumentarni ton, monodrama otvara prostor u kojem privatna biografija prerasta u kolektivno iskustvo savremenog bosanskohercegovačkog društva.

Predstava svjesno briše granicu između glumca, lika i autora. Upravo u toj zoni ličnog rizika nastaje njena osnovna teatarska snaga. Ovo nije pokušaj samosažaljenja niti političkog obračuna, nego javno suočavanje sa mehanizmima društvene stigmatizacije, straha i disciplinovanja drugačijeg mišljenja.

Zato „Mojih sedam smrtnih grijeha“ nije klasična monodrama. Ona funkcioniše kao javno saslušanje, ispovijest i društveni proces u kojem publika postaje aktivni sudionik događaja. Završni čin predstave publiku dovodi u poziciju porote koja vlastitim izborom određuje jesu li „grijesi“ o kojima predstava govori zaista grijesi — ili su postali opasni upravo zato što podsjećaju na mogućnost slobodnog, odgovornog i dostojanstvenog čovjeka.

Predstava nastaje iz uvjerenja da teatar ne smije biti prostor bijega od stvarnosti, nego mjesto njenog najdubljeg propitivanja.

U društvu koje se godinama privikava na strah, podjele, šutnju i moralne kompromise, možda najveći grijeh postaje upravo — nepristajanje.

I zato je vjerovatno najtačnija definicija mog teatarskog jezika.

„Ja ne igram, ja svjedočim.“

To nije samo rečenica — to je poetika.

U toj jednoj misli sadržano je:

odbacivanje glumačke artificijelnosti,

lični rizik,

dokumentarnost,

moralna odgovornost,

i odnos prema publici.

Jer svjedok ne izvodi emociju.

Svjedok govori ono što zna.

A publika instinktivno prepoznaje razliku između:

glumca koji demonstrira osjećanje i čovjeka koji svjedoči iskustvu.

I uistinu:

„Ja ne igram.

Ja svjedočim.“

Srijeda, 20. maj 2026.

TEATAR ZA GENERACIJU KOJA NE ŠUTI 

 Mostarski teatar mladih: Strategija nove ere 2026–2031

Godine 1990. nakon 16 godina postojanja stekli su se uslovi, a i nakon konačnog prepoznavanja našeg rada kao drugačijeg, osobenog i zasebnog rukavca na teatarskoj sceni Bosne i Hercegovine odlučili smo da napravimo petogodišnji okvirni repertoar i zapišemo strateške pravce našeg razvoja i djelovanja u narednih pet godina. Bio je to vrlo ambiciozan plan koji je prekinut ratom, ali nismo odustali. Do sada smo sve realizovali osim jednog naslova koji čeka jačanje našeg ansambla. Radi se o našoj adaptaciji „Majstora i Margarite“ Bulgakova. Vjerujemo da nas rad na tom projektu očekuje u narednoj sezoni. Zbog toga, ali i potpuno promjenjenih društvenih okolnosti sačinili smo Strategiju niove ere eMTeeM-a za period od 2026. do 2031. godine. Objašnjavajući kuda želimo ići kratko smo kao obavještenje zapisali: 

Mostarski teatar mladih ulazi u novu fazu svog razvoja. Nakon 52 godine rada sa djecom i mladima, želimo otvoriti prostor za novu generaciju koja traži više od klasičnog pozorišta. Naša nova strategija zasniva se na ideji da teatar nije samo mjesto pravljenja predstava, nego prostor slobode, kreativnosti, susreta i zajedništva.

eMTeeM želi postati savremeni kreativni hub mladih ljudi — mjesto gdje se može govoriti, istraživati, stvarati, sumnjati, učiti i mijenjati svijet oko sebe kroz umjetnost.

U vremenu usamljenosti, digitalne izolacije i društvenih podjela, vjerujemo da teatar može ponovo povezivati ljude i otvarati važne razgovore o životu naše generacije.

Nova strategija donosi:

• nove studije rada sa djecom i mladima,
• više autorskih i istraživačkih predstava,
• savremeni umjetnički izraz,
• snažnije prisustvo u digitalnom prostoru,
• otvorene programe za mlade,
• regionalna povezivanja i međunarodnu saradnju,
• razvoj eMTeeM-a kao prostora susreta i kreativne zajednice.

Želimo graditi teatar koji će mladi osjećati kao svoj prostor.

Teatar koji ne šuti. Teatar koji sluša. Teatar koji govori o životu danas.

Pred nama nije samo nova sezona.

Pred nama je nova era Mostarskog teatra mladih.

Mogući teme i naslovi kojima se želimo baviti u narednom periodu su:

“MOSTAR: ŠUTNJA”

O stvarima koje grad prešućuje.

“MOSTAR: ODLASCI”

Zašto mladi odlaze.

“MOSTAR: LJUBAVI”

Emotivna mapa grada.

“MOSTAR: GRANICE”

Vidljive i nevidljive podjele.

“MOSTAR: RIJEKA”

Neretva kao svjedok vremena.

Uvjeren sam da će ovakva orjentacija uistinu eMTeeM uvesti u novu eru i stvoriti predpostavke da on traje i naredne 52 godine i svojim radom pomaže da djeca i mladi ljudi odrastaju u bolje ljude.

Četvrtak, 21. maj 2026.

BRDO STOLAC — MEMORIJAL MOSTARA

Odmah nakon rata devedesetih godina prošlog vijeka u brojnim boračkim organizacijama proisteklim iz Armije RBiH počelo je planiranje i diskutovanje o izgradnji jedinstvenog gradskog obilježja. Diskusije su se uglavnom završavale zaključcima da to treba biti u gradu i najčešće na Musali, koja je već opterećena tri spomen obilježja i u savremenim uslovima skučena i onemogućava veća okupljanja bez raznih problema. Uz to većina je imala i ideju kako to obilježje treba da izgleda i slično. Najglasniji su uvijek bili oni koji su bili i najnekompetetniji za temu o kojoj se diskutovalo. Sve te godine imao sam potpuno drugačiji stav i pokušavao ga jasno i glasno reći. Rijetki su me razumjeli unaprijed uvjereni da je ono što oni zagovaraju jedino ispravno.Sve to me mučilo i odlučih da ta moja razmišljanja pretočim u projekat sa svim obrazloženjima i argumentima da Mostaru treba potpuno drugačiji koncept. I zapisah slijedeće: 

Idejni koncept zajedničkog memorijala svim žrtvama rata u Mostaru

UVOD

Ovaj dokument predstavlja idejni koncept memorijalnog prostora na lokalitetu Stolac iznad Mostara, posvećenog svim stradalim građanima Mostara u posljednjem ratu.

Memorijal je zamišljen kao:

• zajednički prostor sjećanja,
• prostor pijeteta,
• mjesto tišine i pogleda,
• simbol slobode,
• te trajna opomena budućim generacijama.

Na ovom mjestu bila bi upisana imena svih 2532 stradala građanina Mostara.

Cilj projekta nije stvaranje još jednog ideološkog ili identitetskog spomenika, nego stvaranje univerzalnog memorijalnog prostora koji pripada cijelom gradu.

POLAZIŠTE

Mostar je grad dubokog historijskog pamćenja, ali i grad čije su podjele ostavile trajne posljedice.

Zato ideja memorijala na Stocu ne polazi od dnevno-političke interpretacije rata, nego od potrebe da grad dobije zajedničko mjesto sjećanja.

Memorijal bi bio:

• prostor zajedničkog pijeteta,
• prostor susreta,
• javni prostor otvoren svim građanima,
• te simbol mogućnosti zajedničkog života.

Broj 2532 nije statistika. To su ljudski životi.

Zato koncept memorijala insistira na univerzalnom jeziku:

• kamena,
• svjetla,
• praznine,
• horizonta,
• i tišine.

ZNAČAJ LOKACIJE — STOLAC

Lokalitet Stolac ima izuzetnu simboličku i prostornu vrijednost.

Njegov vrh vidljiv je iz gotovo cijelog Mostara.

Zbog toga memorijal ne bi bio skriven prostor, nego trajno prisutna tačka u vizuelnom identitetu grada.

Njegova pozicija omogućava:

• pogled na cijeli Mostar,
• osjećaj uzdignutosti i distance,
• snažan odnos neba, kamena i grada,
• te mogućnost stvaranja monumentalnog, ali tihog memorijalnog prostora.

Stolac bi tako postao:

• vidikovac,
• mjesto sjećanja,
• javni prostor,
• i moralna vertikala grada.

ODNOS PREMA PARTIZANSKOM SPOMEN GROBLJU

Poseban značaj ovog koncepta nalazi se u simboličkom odnosu prema Partizanskom spomen groblju Bogdana Bogdanovića.

Na jednoj strani Mostara nalazi se memorijal antifašističke borbe XX stoljeća.

Na drugoj strani grada mogao bi nastati memorijal posvećen ljudskim žrtvama posljednjeg rata.

Ta dva memorijala uspostavljala bi tihi dijalog preko cijelog Mostara.

Jedan memorijal uklesan je u padinu. Drugi bi bio usmjeren prema horizontu i nebu.

Zajedničko im je:

• univerzalni simbolički jezik,
• odsustvo ideološke agresivnosti,
• odnos prema pejzažu,
• monumentalnost bez patetike,
• i upotreba arhetipskih formi.

Koncept memorijala na Stocu ne imitira Bogdanovića. On nastavlja tradiciju univerzalne memorijalne kulture Mostara.

FILOZOFIJA MEMORIJALA

Memorijal nije zamišljen kao spomenik pobjedi.

On je:

• prostor sjećanja,
• prostor opomene,
• prostor zajedništva,
• i prostor tišine.

Njegov cilj nije proizvodnja novih podjela.

Naprotiv.

Cilj je da Mostar dobije mjesto na kojem svaki građanin može osjećati pripadnost bez obzira na nacionalni, vjerski ili politički identitet.

Zato memorijal:

• nema nacionalna obilježja,
• nema ideološke simbole,
• nema religijske znakove,
• nema trijumfalistički karakter.

Njegov jezik je univerzalan i kosmički.

PROSTORNA ORGANIZACIJA MEMORIJALA

1. STAZA SJEĆANJA

Pristup memorijalu zamišljen je kao spori uspon prema vrhu Stoca.

Staza bi bila izvedena od kamena i prirodnih materijala, sa diskretnom podnom rasvjetom.

Duž staze nalazile bi se:

• klupe,
• tačke pogleda prema gradu,
• i diskretni tekstualni fragmenti o slobodi, miru i ljudskom dostojanstvu.

Uspon bi simbolizirao:

• put prema sjećanju,
• cijenu slobode,
• i unutrašnje smirenje.

2. CENTRALNI PLATO

Na vrhu Stoca nalazio bi se veliki otvoreni plato.

Plato bi imao više funkcija:

• komemorativnu,
• javnu,
• ceremonijalnu,
• i meditativnu.

Njegov oblik mogao bi biti:

• kružan,
• elipsast,
• ili organski prilagođen konfiguraciji terena.

Plato ne bi imao karakter vojnog ili državnog trga.

On bi bio prostor tišine.

3. ZID IMENA — 2532

Najvažniji dio memorijala bio bi prostor sa imenima svih 2532 stradala građanina Mostara.

Imena bi bila:

• jednaka,
• bez hijerarhije,
• bez nacionalnih oznaka,
• bez podjela.

Svako ime imalo bi jednaku vrijednost.

Zid ili niz kamenih monolita mogao bi biti:

• blago zakrivljen,
• djelimično ukopan u plato,
• ili raspoređen tako da posjetilac prolazi između imena.

Noću bi imena bila diskretno osvijetljena iz poda.

4. MONUMENTALNI ZNAK

Na samom vrhu memorijala nalazila bi se dva monumentalna kamena monolita.

Njihova simbolika ostaje otvorena:

• kapija,
• rana,
• svjetionik,
• horizont,
• odsustvo,
• zajedništvo,
• ili znak vremena.

Monoliti ne bi bili identični.

Predložena visina:

• 32 metra,
• i 29 metara.

Između njih ostao bi procjep širine nekoliko metara.

Kroz taj procjep noću bi prolazila uska vertikalna linija svjetlosti vidljiva iz grada.

Ta svjetlost postala bi novi simbol Mostara.

SVJETLO

Svjetlo ima ključnu ulogu u konceptu memorijala.

Osvjetljenje ne bi bilo spektakularno.

Naprotiv.

Ideja je stvaranje osjećaja prisutnosti, tišine i disanja prostora.

Mogući elementi:

• 2532 diskretne svjetlosne tačke u kamenu platoa,
• podna rasvjeta zida imena,
• tanka linija svjetla duž staze,
• vertikalna svjetlosna linija između monolita.

Noću memorijal ne bi dominirao gradom.

On bi tiho svijetlio.

MEMORIJAL DANJU

Danju memorijal djeluje:

• kameno,
• arhaično,
• tiho,
• i povezano sa pejzažem.

Vjetar, nebo i horizont postaju dio arhitekture.

Prostor mora djelovati kao da je oduvijek pripadao Stocu.

MEMORIJAL NOĆU

Noću memorijal postaje svjetlosni znak iznad Mostara.

Posebno je važna uska vertikalna linija svjetlosti između monolita.

Iz grada bi bila vidljiva:

• svjetlost,
• obris monumentalnih formi,
• i tiha prisutnost memorijala.

MOGUĆI NAZIVI MEMORIJALA

• STOLAC — Memorijal Mostara
• STOLAC — 2532
• Memorijal slobode
• Mjesto tišine
• Svjetlo iznad grada
• Zajedničko ime
• Vertikala Mostara

MOGUĆI NATPISI

„Njihova imena ostaju. Naša sloboda obavezuje.”

ili

„Za 2532 života. Za Mostar koji mora ostati zajednički.”

ili

„Ovdje tišina govori imenima.”

ZAŠTO JE OVAJ PRISTUP VAŽAN

Savremeni memorijali najveće umjetničke i civilizacijske vrijednosti koriste univerzalni jezik.

Oni ne proizvode nove podjele.

Oni stvaraju prostor zajedničkog ljudskog iskustva.

Memorijal na Stocu mogao bi:

• postati simbol novog odnosa prema kulturi sjećanja,
• povezati Mostar sa savremenim evropskim memorijalnim praksama,
• afirmisati ideju zajedničkog grada,
• i trajno obilježiti ljudsku cijenu rata.

Njegova vrijednost ne bi bila samo arhitektonska.

Ona bi bila moralna, kulturna i civilizacijska.

ZAKLJUČAK

Memorijal na Stocu zamišljen je kao prostor koji:

• ne pripada jednoj politici,
• ne pripada jednoj ideologiji,
• ne pripada jednom identitetu.

On pripada Mostaru.

Njegov osnovni smisao nije prošlost.

Njegov smisao je budućnost.

Budućnost u kojoj sjećanje ne služi novim podjelama, nego očuvanju ljudskog dostojanstva i zajedničkog života.

PRIJEDLOG DALJIH KORAKA

1. Formiranje stručnog savjeta projekta
2. Izrada urbanističko-arhitektonske studije
3. Geodetska i pejzažna analiza lokaliteta
4. Izrada idejnih vizualizacija
5. Javna prezentacija koncepta
6. Organizacija međunarodnog arhitektonsko-umjetničkog konkursa
7. Izrada izvedbenog projekta

STOLAC — MEMORIJAL MOSTARA

„Njihova imena ostaju. Naša sloboda obavezuje.”

Ovo objavljujem u nadi da će biti povratnih informacija koje će doprinjeti konačnoj realizaciji ovog višegodišnjeg traganja za trajnim obilježavanjem stradanja, i ne samo stradanja, devedesetih

Petak, 22. maj 2026.

KOME SMETA CRVENA ZVIJEZDA PETOKRAKA?

Prije par dana, nakon što sam objavio fotografiju sa jednog antifašističkog skupa koji je komemorirao važan događaj iz Drugog svjetskog rata javio mi se stari poznanik i saborac iz minulog rata. Reaguje na moju kapu, koja je poklon slovenačkih antifašista i ima crvenu petokraku na sebi. Kaže mi: „Sve što si rekao potpisujem. I ja tako mislim, ali šta će ti ona kapa sa obilježjem totalitarnih režima. Zar si zaboravio da smo sa njima ratovali i da su pod tom oznakom napravili strašne zločine u našoj zemlji.“

Odgovorio sam mu, ali me nije slušao. Za njega i brojne prije njega ne postoje argumenti, ne postoje činjenice ne postoji ništa do njihovog mišljenja koje prepoznajem kao staru političku matricu značajnog dijela stranki sa nacionalnim predznakom. Zbog sebe, ali i njih, te brojnih kod kojih ovo izaziva nedoumice i nelagodu odlučih temu istražiti i ponešto zapisati.

Dakle, crvena zvijezda petokraka je jedan od najsloženijih političkih simbola 20. vijeka jer u sebi nosi istovremeno ideju oslobođenja, revolucije, socijalne pravde, ali i iskustva represije, totalitarizma i ideološkog nasilja. Upravo zbog toga danas izaziva snažne emocije, naročito na prostoru bivše Jugoslavije.

Nastanak simbola

Petokraka kao simbol postoji mnogo prije komunizma. Pojavljivala se u različitim kulturama kao znak zaštite, čovjeka, kosmosa ili harmonije. Crvenu boju i petokraku revolucionarni socijalistički pokreti povezuju krajem 19. i početkom 20. vijeka, posebno nakon Oktobarske revolucije u Rusiji i stvaranja Sovjetskog saveza. .

Pet krakova najčešće su tumačeni kao:

• pet kontinenata,
• jedinstvo radnika,
• internacionalizam,
• pobjeda rada nad eksploatacijom,
• ili jedinstvo vojske i naroda.

Crvena zvijezda postaje službeni simbol komunističkih i socijalističkih pokreta širom svijeta.

Petokraka u Jugoslaviji

Na prostoru bivše Jugoslavije petokraka dobija posebno značenje tokom Drugog svjetskog rata.

Nosili su je partizani pod vođstvom Josipa Broza Tita u okviru Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

Za veliki broj ljudi ona simbolizuje:

• antifašistički otpor,
• borbu protiv nacizma i fašizma,
• oslobađanje zemlje,
• ideju bratstva i jedinstva,
• društvenu jednakost,
• prava radnika i besplatno obrazovanje,
• emancipaciju žena,
• modernizaciju društva.

U mnogim gradovima bivše Jugoslavije upravo su pod petokrakom vođene ključne bitke protiv okupatora.

Zato je za veliki broj ljudi petokraka prije svega antifašistički simbol.

Zašto je nakon devedesetih postala sporna

Tokom raspada i ratova 1990-ih simbol dobija potpuno novo čitanje.

Mnogi narodi i političke grupe počinju petokraku povezivati sa:

• komunističkim jednopartijskim sistemom,
• političkim progonom neistomišljenika,
• represijom,
• zatvorima poput Golog otoka,
• gušenjem nacionalnih identiteta,
• ekonomskim neuspjehom socijalističkog sistema,
• te u nekim sredinama i sa vojskom koja je učestvovala u ratovima devedesetih.

Posebno je važna činjenica da simbol nikada nije ostao „neutralan”. Ljudi ga često doživljavaju kroz vlastito porodično iskustvo:

• neko kroz sjećanje na oslobođenje od fašizma,
• neko kroz sjećanje na političku represiju,
• neko kroz nostalgiju za socijalnom sigurnošću,
• neko kroz traumu rata.

Argumenti ZA zabranu

Oni koji traže zabranu crvene petokrake najčešće navode sljedeće argumente:

1. Simbol totalitarizma

Tvrde da je komunizam u mnogim državama proizveo masovne zločine, političke progone i logore, slično kao fašistički režimi.

Često se pozivaju na represije u:

• Sovjetskom savezu,
• Narodnoj republici Kini,
• Kambodži pod Pol Potom,
• ili na političke progone u socijalističkoj Jugoslaviji.

2. Poistovjećivanje sa represijom

Za mnoge ljude petokraka nije simbol slobode nego simbol države koja je kontrolisala mišljenje, medije i politički život.

3. Dvostruki standardi

Neki smatraju da ako su nacistički simboli zabranjeni, onda bi trebalo zabraniti i komunističke simbole jer su i jedni i drugi povezani sa autoritarnim režimima.

Argumenti PROTIV zabrane

Oni koji se protive zabrani navode drugačiji istorijski okvir.

1. Antifašističko nasljeđe

U većem dijelu Evrope crvena zvijezda je bila simbol pokreta koji su se borili protiv fašizma i nacizma tokom Drugog svjetskog rata.

U jugoslovenskom kontekstu pod petokrakom su oslobađani:

• Sarajevo,
• Mostar,
• Beograd,
• Zagreb i brojni drugi gradovi.

2. Razlika između ideje i zloupotrebe

Protivnici zabrane tvrde da simbol sam po sebi nije zločin, nego način na koji je korišten.

Navode primjer da:

• krst nije zabranjen zbog inkvizicije,
• nacionalne zastave nisu zabranjene zbog ratnih zločina počinjenih pod njima.

3. Istorijska složenost

Mnogi istoričari upozoravaju da bi zabrana mogla dovesti do revizije istorije i relativizacije antifašističke borbe.

Posebno u zemljama bivše Jugoslavije, gdje je partizanski pokret bio jedan od najvećih pokreta otpora u okupiranoj Evropi.

4. Sloboda izražavanja

U demokratskim društvima često se smatra da država ne treba zabranjivati političke simbole osim ako direktno podstiču mržnju ili nasilje.

Ključno pitanje: može li simbol imati samo jedno značenje?

To je vjerovatno centralna tačka ovog razmišljanja.

Crvena petokraka nije samo:

• ni simbol slobode,
• ni simbol represije.

Ona je istorijski prostor sukoba sjećanja.

Za nekoga znači:

• pobjedu nad fašizmom,
• industrijalizaciju,
• socijalnu sigurnost,
• ideju jednakosti.

Za drugoga znači:

• politički strah,
• jednoumlje,
• zabranu drugačijeg mišljenja,
• nacionalnu represiju.

Zato se rasprava o petokraci zapravo vodi oko pitanja:

• ko ima pravo na istorijsko pamćenje,
• čije se žrtve priznaju,
• i može li jedno društvo podnijeti složenost vlastite prošlosti.

Zato je važno izbjeći i romantizaciju i demonizaciju simbola. Najzanimljiviji pristup je pokazati kako isti znak može biti istovremeno simbol oslobođenja i simbol traume — zavisno od istorijskog iskustva onoga ko ga gleda.

Ovdje moram podsjetiti da je Jugoslovenska narodna armija formalno počela uklanjati crvenu petokraku sa uniformi i oznaka u oktobru 1991. godine, usred raspada Jugoslavije i ratova u Hrvatskoj.

Tada su:

• sa kapa,
• šljemova,
• oznaka činova,
• i drugih vojnih obilježja

uklanjane petokrake, a zamjenjivane su:

• jugoslovenskom trobojkom,
• štitovima,
• i kokardama u nacionalnom srpskom stilu.

Mnogi istoričari upravo taj trenutak vide kao simbolički kraj „partizanske“ i socijalističke JNA i njen prelazak u vojsku pod dominantnim uticajem srpskog nacionalnog projekta. Zato se često kaže da je JNA tada prestala biti:

• „jugoslovenska“,
• „narodna“, a ostala samo „armija“.

Formalno, sama JNA prestaje postojati u maju 1992. kada nastaje Vojska Jugoslavije.

Znači da službeno tvrdnja da smo sa tim simbolom ratovali poslije 1992. godine jeste laž. Ali veoma je zanimljivo istaći:

Petokraka nije nestala zato što je JNA postala „neutralna“, nego zato što se mijenjao identitet države i vojske. Uklanjanje zvijezde bilo je politička poruka — raskid sa antifašističkim i socijalističkim nasljeđem na kojem je JNA formalno bila zasnovana od Drugog svjetskog rata.

Tu se otvara važno pitanje: da li je petokraka devedesetih odbačena zbog komunizma — ili zato što je podsjećala na ideju zajedničke Jugoslavije i nadnacionalnog identiteta?

Ovdje moram podsjetiti na još jedno važno pitanje i informaciju koja se često proizvoljno tumači.

Naime, najpoznatija presuda Evropskog suda za ljudska prava o crvenoj petokraci jeste slučaj:

Vajnai Atila iz Mađarske

Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu presudio je 2008. godine da kažnjavanje čovjeka zbog nošenja crvene petokrake predstavlja kršenje slobode izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima.

O čemu se radilo?

Mađarski ljevičarski političar Attila Vajnai nosio je crvenu zvijezdu na mirnom javnom skupu u Budimpešti. Mađarska ga je osudila po zakonu koji je zabranjivao „totalitarne simbole”.

On se žalio Evropskom sudu tvrdeći da mu je povrijeđena sloboda izražavanja.

Sud je presudio u njegovu korist.

Ključni stavovi Suda

Sud nije rekao da petokraka nema problematičnu istoriju. Naprotiv — priznao je da je povezana i sa totalitarnim režimima i represijom. Ali je naglasio nešto veoma važno:

1. Simbol nema samo jedno značenje

Sud je naveo da crvena zvijezda nije isključivo simbol totalitarizma, nego i:

• međunarodnog radničkog pokreta,
• ljevičarskih ideja,
• antifašističkog otpora,
• socijalnih pokreta.

To je veoma važna rečenica i stavj: isti simbol može imati više istorijskih značenja.

2. Demokratija mora tolerisati i uznemirujuće simbole

Sud je rekao da sloboda izražavanja štiti i stavove koji:

• vrijeđaju,
• šokiraju,
• ili uznemiravaju dio društva.

Drugim riječima: demokratsko društvo ne može automatski zabranjivati političke simbole samo zato što su kontroverzni.

3. Nije postojao „realan i neposredan rizik”

Sud je posebno naglasio da u tadašnjoj Mađarskoj nije postojao stvarni rizik obnove komunističke diktature zbog toga što neko nosi petokraku.

To je bio ključ presude: država mora dokazati konkretnu opasnost, a ne samo istorijsku nelagodu.

Značaj presude

Ova presuda postala je veoma važna u evropskom pravu jer je praktično rekla:

• zabrana nacističkih simbola i zabrana svih komunističkih simbola nisu potpuno ista pravna pitanja;
• simbol treba posmatrati u konkretnom kontekstu;
• politički simboli ne mogu se automatski kriminalizovati.

Kasnije je Sud donio još sličnih odluka protiv Mađarske u vezi sa petokrakom.

Važna nijansa u ovom tekstu

Sud nije „rehabilitovao komunizam”.

On nije rekao:

• da komunistički režimi nisu činili represiju,
• niti da petokraka nema traumatično značenje za mnoge ljude.

Sud je rekao nešto drugo: u demokratiji država mora biti veoma oprezna kada zabranjuje političke simbole, jer time zadire u slobodu mišljenja i istorijskog sjećanja.

To je možda najzanimljivija filozofska dimenzija cijelog pitanja: može li demokratija podnijeti simbole prošlosti čak i kada su bolni?

Znam da onaj moj poznanik ovo vjerovatno neće pročitati, ali neka ostane zapisano zbog nekih koji će pročitati jer im je zadatak da prate svaku moju izgovorenu i zapisanu riječ.

Subota, 23. maj 2026.

„TEATROPOLIS“

Godine 2003. počeo sam pisati koncept projekta kojeg sam nazvao „DELTA“ imajući na umu deltu rijeke Neretve. Tako sam zamišljao trogodišnji projekat u nastajanju, baš kao deltu koja iz jedne cjeline, rijeke, ide ka novoj, mnogo većoj cjelini, moru, i iz bezbroj rukavaca sjedinjuje se sa tom velikom masom vode. Koncept je prihvatio cijeli moj tim Centra za dramski odgoj i nastavili smo sanjati i pisati. Trajalo je to pune tri godine. Na kraju smo u konkurenciji 27 projekata iz 7 država samo mi prošli i dobili šansu da realizujemo naš projekat. U konačnoj reviziji onoga štoi smo zamislili otpao je naš najveći san, jer procjenjeno je da je ta ideja sama za sebe jedan veliki mega projekat i da ga tako treba plasirati. Bila je to ideja o Teatropolisu. Dugo me muči i ovih dana sam joj se ponovo vratio i danas artikulisao neke stvari u novom svjetlu. Vrijeme je da ideju oživimo i potražimo investitore.

Naime, Teatropolis je vizija Mostara kao jedinstvenog grada teatra, kulture i susreta civilizacija — prostora u kojem se istorija svjetskog teatra ne bi samo proučavala nego živjela.

Ideja nastala iz višedecenijskog iskustva rada Mostarskog teatra mladih zamišljena je kao spoj:

• umjetnosti,
• obrazovanja,
• arhitekture,
• turizma,
• antropologije,
• kulturne baštine i savremenih kreativnih industrija.

Teatropolis nije zamišljen kao klasični teatarski centar niti samo kao festivalski prostor. To bi bio veliki otvoreni kompleks — svojevrsni „živi muzej svjetskog teatra“ — kroz koji bi posjetioci mogli šetati kroz epohe i civilizacije koje su oblikovale istoriju scenske umjetnosti.

U okviru kompleksa nalazile bi se ambijentalne cjeline inspirisane:

• antičkim grčkim i rimskim teatrom,
• srednjovjekovnim islamskim pozorištem,
• Shakespeareovim Globe teatrom,
• renesansnim trgovima commedie dell’arte,
• japanskim No i Kabuki teatrom,
• kineskim i indijskim teatarskim tradicijama,
• afričkim ritualnim teatrom,
• savremenim eksperimentalnim i političkim teatrom, kao i mnogim drugim teatarskim formama svijeta.

Svaki prostor bio bi funkcionalan i živ — sa predstavama, radionicama, muzikom, gastronomijom, zanatima i smještajnim sadržajima karakterističnim za različite epohe i kulture. Teatropolis bi tako istovremeno bio:

• međunarodni kulturni centar,
• edukativni kampus,
• festivalski grad,
• turistička destinacija,
• globalno etno selo,
• prostor umjetničkog dijaloga i susreta.

Poseban značaj projekta jeste njegova društvena dimenzija. U gradu kakav je Mostar, Teatropolis bi predstavljao prostor povezivanja ljudi, kultura i generacija kroz umjetnost i zajedničko iskustvo.

Dugoročna ambicija projekta jeste da Mostar postane međunarodno prepoznat centar teatra, kreativnosti i interkulturalnog dijaloga — grad u kojem teatar nije samo scena nego način života.

Teatropolis nije samo projekat.
To je kulturna vizija budućnosti Mostara.

Nedjelja, 24. maj 2026.

PRVI SU VIDJELI ŠTA DOLAZI

Ničim izazvano danas sam se sjetio Španskog građanskog rata. Povod je zapravo bila Lorkina pjesma „Nevjerna supruga“ i stihovi: „I odvedoh je na rijeku misleći da je djevojka, a imala je muža…“ I preko Lorke dođoh do Španskog građanskoh rata. Onda shvatih da se ove godine navršava 90 godina od Španskog građanskog rata, 90 godina kako su brojni mladi ljudi iz Jugoslavije krenuli u Španiju da se bore u internacionalnim brigadama za Republiku, a protiv fašističke Frankove vlasti. U pomen njihovoj odlučnosti i žrtvi pišem ove redove, ali i u znak snažnog doprinosa koji su dali razvoju partizanskog pokreta u Jugoslaviji. Među tim hrabrim dobrovoljcima bili su i revolucionari iz Bosne i Hercegovine.

Uloga španskih boraca iz Bosne i Hercegovine u razvoju Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) od 1941. do 1945. bila je izuzetno značajna – vojno, politički i ideološki. Ti ljudi, poznati kao „španski borci“, bili su dobrovoljci koji su između 1936. i 1939. učestvovali u Španskom građanskom ratu na strani republikanske vojske protiv Frankovih fašističkih snaga. Po povratku u Jugoslaviju postali su među najiskusnijim kadrovima koje je imao antifašistički pokret.

Iz Bosne i Hercegovine u Španiju je otišlo više desetina dobrovoljaca, uglavnom komunista, radnika, studenata i intelektualaca. Kada je 1941. počeo ustanak protiv okupatora i kvislinških režima, upravo su oni postali jezgro organizacije ustanka.

Među njihovim najvažnijim ulogama bile su:

• organizovanje prvih partizanskih jedinica,
• prenošenje iskustava gerilskog ratovanja,
• političko obrazovanje boraca,
• stvaranje discipline i vojne strukture,
• jačanje ideje bratstva među narodima BiH.

Španski borci su imali ogromno praktično iskustvo iz modernog rata. Znali su kako funkcionišu diverzije, pokretne jedinice, propaganda i politički rad među stanovništvom. Zbog toga su često postavljani za komandante, političke komesare i organizatore ustanka.

Posebno je važna njihova uloga u Bosni i Hercegovini, gdje je situacija bila izuzetno složena zbog okupacije, ustaškog terora, četničkog pokreta i pokušaja podjela među narodima. Španski borci su insistirali da NOP mora biti zajednička borba Srba, Hrvata, Muslimana/Bošnjaka i drugih naroda protiv fašizma. Ta ideja postala je jedan od temelja partizanskog pokreta u BiH.

Najvažniji španski borci iz Bosne i Hercegovine bili su prije svega ljudi koji su prošli iskustvo Internacionalnih brigada u Španiji i kasnije postali ključni organizatori ili komandanti NOP-a u BiH.

Među najznačajnijima su: Rodoljub Čolaković, Srećko Jurkić, Pašaga Mandžić, Fadil Jahić Španac, Rato Dugonjić, Vojo Todorović Lerer, Srećko Manola, Miljenko Cvitković, Ilija Engel, Mustafa Golubić i Ahmet Fetahagić, te mnogi drugi.

Njihov autoritet bio je velik jer su već prije Drugog svjetskog rata pokazali spremnost da se bore protiv fašizma. U narodu su često doživljavani kao ljudi koji su „prvi vidjeli šta dolazi“.

Španski građanski rat za njih je bio svojevrsna „predškola“ Drugog svjetskog rata. Ono što su naučili u Španiji prenijeli su u partizanski pokret pod vodstvom Josipa Broza Tita. Mnogi su poginuli tokom rata, ali su ostavili dubok trag u formiranju vojne i političke snage NOP-a.

Zato historiografija često smatra da bez iskustva španskih boraca razvoj partizanskog pokreta u prvim ratnim godinama ne bi bio ni tako brz ni tako organizovan.

Iz same Bosne i Hercegovine broj španskih boraca bio je relativno mali, ali njihov politički i vojni uticaj bio je mnogo veći od brojnosti. Historiografija često naglašava da su upravo ti ljudi donijeli:

• iskustvo međunarodnog antifašizma,
• disciplinu revolucionarnog pokreta,
• znanje o organizaciji brigada,
• ideju nadnacionalnog otpora fašizmu.

Posebno su važni bili u prvim mjesecima ustanka 1941, kada partizanski odredi još nisu imali vojno iskustvo.

Velik broj španskih boraca iz cijele Jugoslavije kasnije je djelovao upravo na teritoriji Bosne i Hercegovine, jer je BiH postala centralni prostor partizanske borbe nakon 1942. godine.  

Kako nam danas nedostaje ovakav duh i odlučnost mladih ljudi, mislim i vraćam se Lorki.