Kliker.info

Proces demokratizacije arapskog svijeta nazvan Arapsko proljeće, iako se može ocijeniti relativno neuspješnim zbog reakcionarnog vojnog puča u Egiptu, prolongirane i katastrofalne humanitarne katastrofe i krvoprolića u Siriji te intenziviranih intramuslimanskih sektaških sukoba u Iraku, Siriji, Libanu i nekim zemljama GCC-a, ni u kom slučaju ne treba potcijeniti kao pokretača značajnih historijskih promjena na Bliskom istoku.

Piše : Osman Softić (Aljazeera)

Arapsko proljeće je pokrenulo procese koji, iako su naprasno prekinuti, na duge staze neće moći biti zaustavljeni. Ti procesi već su u dobroj mjeri uspjeli transformirati postojeći Bliski istok. Ne samo da su uzdrmali status quo koji je tokom proteklog stoljeća preovladavao u ovom regionu već su, također, u igru uveli i nove igrače koji se bore za geopolitičku nadmoć, prestiž, kontrolu resursa, ali i islamski diskurs. To su prije svega tri velike muslimanske sile – Turska, Saudijska Arabija i Iran.

Na Bliskom istoku je trenutno na sceni fenomen koji neki analitičari nazivaju hladnim ratom, a koji se manifestira na dva načina. Prvi je šiitsko-sunitski sukob u Iraku, Siriji, Libanu i nekim zemljama zaljeva (Bahrein). S njim uporedo, na sceni je i konflikt koji se vodi unutar sunitskog islama, a čiji su glavni protagonisti Turska i Saudijska Arabija. Ove se dvije zemlje bore za kontrolu nad interpretacijom i diskursom islama, drugim riječima, za naklonost sunitskih muslimana.

Izazov saudijskom diskursu islama

U ovom slučaju Turska se pojavljuje kao ozbiljan izazov saudijskoj interpretaciji islama, a time i saudijskom utjecaju u islamskom svijetu.Turska je po ovom pitanju novi – stari igrač na Bliskom istoku, budući da je njena aktivistička uloga počela tek prije deceniju, nakon dolaska na vlast islamističke AK partije i nakon obznanjivanja Davutogluove doktrine strateške dubine.Kritičari ove turske vanjske politike nazvali su je prikrivenom politikom neoosmanizma, ideologije koja podrazumijeva uspostavu turske kulturne, ekonomske i političke hegemonije na geografskim područjima koja su nekada pripadala Osmanskom carstvu.

Dok su neke arapske zemlje – Tunis, Egipat (za vrijeme vladavine svrgnutog predsjednika Mursija), Katar i Jemen, kao i islamski pokreti poput Muslimanske braće u Siriji, u zaljevskim zemljama i Hamas – objeručke prihvatile ovaj aktivistički angažman Turske na političkoj sceni Bliskog istoka, tome se žestoko suprotstavila Saudijska Arabija, s obzirom na to da sa Turskom ne dijeli iste demokratske vrijednosti, a posebno model državnog uređenja.

Regionalni rivalitet Turske i Saudijske Arabije žestoko je intenziviran nakon Arapskog proljeća. On se nigdje nije osjetio više nego u Egiptu. Za sada, makar i privremeno, saudijska politika uspjela je poraziti turski utjecaj i priželjkivani model vlasti. Egipat, kao glavni kulturni, politički i intelektualni centar arapskog svijeta i kao važan faktor na političkoj sceni Bliskog istoka tokom proteklog stoljeća, paraliziran je do te mjere da je od aktivnog učesnika postao pasivni objekt i poprište nadmetanja dvije rivalske politike koje se danas bore za srca i duše muslimanskog svijeta.

Turska je svoj utjecaj u arapskom svijetu prvenstveno zasnivala na bliskim odnosima AK partije sa islamističkim pokretom Muslimanska braća, koji predstavlja najorganiziraniju islamsku snagu arapskog svijeta, a koji je danas zabranjen u Egiptu i Saudiji, ali i drugim zemljama GCC-a.Turska politika je priželjkivala da će u arapskom svijetu, zahvaljujući političkoj popularnosti, a na valu demokratizacije koju je iznjedrilo Arapsko proljeće u Tunisu, Egiptu i Siriji, a kasnije i drugdje u arapskom svijetu, doći do relativno bezbolne uspostave umjerenih proislamskih demokratskih narodnih vlada, po uzoru na administraciju AK partije u Turskoj, a po logici kršćanskih demokrata u Evropi.Po tom scenariju pomenute arapske zemlje bile bi okrenute ka Turskoj kao referentnoj tački političke, ekonomske i kulturne inspiracije i vodilje budućeg razvoja.

Kompatibilnost islama i demokracije

Čini se da je i Washington, barem u početku, priželjkivao i podržavao ovakav razvoj Bliskog istoka, često ističući Tursku kao primjer uspješne umjerene, moderne islamske demokracije, a koja je istovremeno odan saveznik Zapada, samim tim jer je i članica NATO-a.

Turska politika polazila je od premise da su islam i demokracija kompatibilni, čime je pokušala ovu interpretaciju proširiti i konsolidirati u savezu sa konzervativnim islamskim pokretima koji s njom dijele slična stajališta. Ovakvoj se interpretaciji islama Turske oštro suprotstavila Saudijska Arabija. Dok je Iran uspio uspostaviti potpunu kontrolu nad šiitskom političkom sferom, u sunitskoj sferi, pak, očito je da nema koncenzusa i vladaju nepomirljive razlike u interpretaciji političke uloge islama, tako da niti jedna pojedinačna interpretacija ne uspijeva dominirati.

Za razliku od Turske, koja ih smatra prirodnim saveznicima, Saudijska Arabija je Muslimansku braću proglasila terorističkom organizacijom te je nedavno uvela antiteroristički zakon čija je prevashodna uloga pokušaj uspostave kontrole nad vlastitom sunitskom populacijom kako bi spriječila prodor neprihvatljivih interpretacija islama koje bi mogle doći izvana.Rijad, također, vrši pritisak na vlade svojih saveznika u GCC-u kako bi i one uvele slične mjere i eliminirali utjecaj Muslimanske braće.

Kao što je nedavno izjavio jedan saudijski dužnosnik, za Vladu u Rijadu ovo je pitanje njenog opstanka, dok je za druge, uključujući Tursku, tek pitanje luksuza demokracije, ljudskih prava i slično. Za Saudijsku Arabiju bi pobjeda projekta demokratskog islama, koji personificiraju Muslimanska braća, s jedne ili, pak, džihadistički revolucionarni islam koji je izazov za oba sukobljena diskursa, s druge strane, značila totalni krah i gubljenje ugleda Arabije u očima muslimana i totalnu degradaciju ove zemlje kao čuvara dvaju harema (svetih mjesta Meke i Medine). Upravo zbog toga, Vlada u Rijadu riješila je istrajati u ovoj simboličnoj borbi ideja iz koje želi izaći kao pobjednik, čiji će islamski diskurs biti dominantan u islamskom svijetu.

U ovom hladnom ratu ideja, koji se vodi unutar sunitskog islama, Saudijska Arabija i njeni saveznici se nadaju da će pomoću izdašnih petrodolara moći uspostaviti relativnu stabilnost arapskog svijeta, kojem obećavaju ekonomski razvoj i prosperitet. Za razliku od nje, glavni adut njenog rivala Turske te Muslimanske braće je ideja slobode i demokracije, u kombinaciji sa razvojnim projektima.Stoga se Turska danas smatra vodećim sponzorom umjerenih sunitskih islamskih političkih pokreta u regiji Bliskog istoka. Za Rijad, pak, takav odnos Turske predstavlja otvorenu prijetnju regionalnoj stabilnosti koja se temelji na očuvanju statusa quo.

Reinkarnirani politički sukob

Zbog historijske uloge lidera islamskog i njenog osmanskog naslijeđa, a pogotovo zbog promoviranja ideje kompatibilnosti islama i demokratske vlasti, na Tursku se danas iz Rijada podozrivo gleda kao na najozbiljnijeg rivala za poziciju liderstva sunitskog islama.Ono što je nekad bio sukob između vehabizma i sufizma na Arapskom poluotoku, pred kraj osmanske vlasti, danas se može kazati da je reinkarnirani politički sukob između saudijske interpretacije islama i ideja islamske demokracije, inicirane Arapskim proljećem koje promovira Turska.

Ovaj sukob reflektira se u većini zemalja arapskog i islamskog svijeta, a nije neprimjetan ni na njegovoj periferiji, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.Paradoksalna je činjenica da su islamski pokreti poput Muslimanske braće, koji su nekoć bili dobrodošli u Saudijskoj Arabiji te koje je ova kraljevina oportunistički koristila kao instrument za provođenje važnih aspekata svoje vanjske politike, posebno u borbi protiv prijetećeg arapskog nacionalizma i naserizma koji je nekoć emanirao iz Egipta, danas postali njeni najveći neprijatelji.

Žestoko rivalstvo Saudijske Arabije i Turske u pogledu interpretacije islama i političkog uređenja društva te dugoročne vizije Bliskog istoka, dokaz je da politički legitimitet osvojen demokratski izraženom voljom naroda na slobodnim izborima ne garantira kontrolu islamskog diskursa, već ovisi i o drugim faktorima, o čemu svjedoči i pasivan odnos demokratskog zapada spram vojnog udara u Egiptu.U hladnom ratu za naklonost muslimana Saudijska Arabija, barem za sada, dobija bitku. Ali, ako se uzme u obzir činjenica da je ta utrka veliki maraton, konačni ishod, možda, bude i drugačiji.