Kliker.info

Bio je februar 2025. godine, kada sam objavio tekst Raspad Zapada 2.0. Oslonio sam se na procjenu francuskog sociologa Emmanuela Todda, iznesenu još ujesen 2023, da će rat u Ukrajini dovesti do političkog razlaza, a na koncu međusobno sukoba Sjedinjenih Država i Evrope.

Piše : Haris Imamović (Odgovor)

Zabadanje glave u pijesak

U trenutku, kad je Todd iznio tu procjenu, ona je stvarno zvučala čudesno, jer se ujesen 2023, dok je Bidenova administracija čvrsto podržavala Ukrajinu, činilo da je jedinstvo SAD i Evrope neupitno. A onda je u SAD-u došlo do zasićenosti ratom, umjesto Bidena Trump je došao u Bijelu kuću, zaustavio vojnu pomoć Ukrajini, svalivši sav teret rata na Evropu.

Znajući da raspad Zapada zvuči špenglerovski, dodao sam ovo 2.0 da bih pojasnio kako ne mislim na propast Zapada u Špenglerovom smislu, već na nešto što se već desilo. Naime, invazija na Irak 2003. godine bila je dovela do raspada Zapada, odnosno teškog razilaženja između SAD (i Ujedinjenog Kraljevstva), s jedne strane, i, s druge strane, Francuske i Njemačke, koje su se protivile invaziji i, po toj osnovi, približile se Rusiji.

Dvije decenije kasnije, rat u Ukrajini je, jednako kao i rat u Iraku, doveo do raspada Zapada na dva politička bloka: američki i evropski. Ako je postojao na početku rata u Ukrajini, Zapad više ne postoji kao (jedinstven) politički subjekt, kao jedna volja.

Prije nešto manje od godinu i po dana, u tom članku, Raspad Zapada 2.0 sam napisao: “Bidenova administracija je vodila svoju politiku u BiH, u periodu generalne obnove kohezije Zapada (nakon početka rata u Ukrajini), ali sada smo u novim uslovima, u kojima rastuće tenzije između SAD i EU ukazuju na razbijanje političkog jedinstva euroatlantske zajednice.”

Kazao sam i da nije realno očekivati da će Evropska unija pratiti Trumpovu administraciju u BiH, kao što je manje-više pratila Bidenovu.

“Kao što pokazuje način na koji je zaključen Dejton, kao i svi značajniji iskoraci u post-dejtonskom periodu, bez podrške koliko-toliko ujedinjenog Zapada, tema probosanske politike neće toliko biti napredak koliko mukotrpna odbrana stečenih pozicija.”

Dok sam, prije godinu i po, govorio o raspadu Zapada, korifeji Trojke su i dalje brbljali da je jedini problem BiH što dosad tobože nismo imali vlast dovoljno orijentisanu prema Zapadu, te da će s dolaskom Denisa Bećirovića i kompanije taj problem nestati.

O ovom političkom trenutku najbolje svjedoči to što, u isto vrijeme, kada Bećirović, igrajući se sa željama naroda, stvara privid da samo na pragu prijema u NATO savez, američki državni sekretar Marco Rubio kaže da proširenje NATO-a uopće nije na stolu. Uvjerenje da je glavni problem BiH u tome što dolaska Trojke na vlast nismo imali prave želje (ulazak u EU i NATO) i pravu orijentaciju (“okrenuti prema Zapadu”) predstavlja najveći izraz maloumnosti u našoj novijoj historiji.

PIC kao Divlji zapad

Nešto manje od godinu i po dana nakon što sam objavio Raspad Zapada 2.0, počeli smo u svojoj neposrednoj stvarnosti snažno osjećati posljedice tog događaja.

Sjedinjene Američke Države i vodeće evropske sile, na jučerašnjoj sjednici PIC-a, nisu uspjele postići dogovor o novom visokom predstavniku u BiH. Dok Amerikanci podržavaju talijanskog diplomatu Antonija Zanardija Landija, Evropljani se tome protive, plašeći se da neće imati nikakav utjecaj na Landija i da on, kao novi visoki predstavnik, vrlo lako može raditi protiv njihove volje i njihovih interesa.

Nakon što Evropljani nisu pristali na izbor američkog kandidata Landija, Ambasada SAD je uputila ultimatum Evropskoj uniji, tačnije njenim vodećim silama.

“Evropska neodlučnost i odustajanje PIC-a od vlastite dužnosti prema BiH prisiljavaju Sjedinjene Američke Države da preispitaju svoju ulogu u trenutnom međunarodnom prisustvu u Bosni i Hercegovini.”, poručili su jutros iz Američke ambasade u Sarajevu.

Evropljani, prije svih Francuzi, Nijemci i Britanci, još uvijek nisu javno reagovali na ovaj ultimatum. Ako imaju dostojanstva, odbacit će ga.

Angela Merkel je, bez saglasnosti SAD-a, krajem 2020, skupila podršku u PIC-u za izbor Christiana Schmidta, iskoristivši period tranzicije između prve Trumpove i Bidenove administracije. Međutim, iako su Amerikanci bili ljuti, nisu javno potkopavali Schmidta, a onda su ga, nakon odlaska Merkel u penziju, uzeli “pod svoje” i isposlovali kod Scholzove vlade da ih EU manje-više prati u BiH.

Dakle, iako je uvijek bilo neslaganja i “borbe za moć”, odnosi između SAD i EU nikada nisu bili tako loši da jedni druge otvoreno ucjenjuju i ponižavaju kao sada. Prema tome, pitanje je postoji li više uopće ikakav prostor za dobro rješenje ili na stolu imamo samo čitav niz loših opcija.

Čini se je na djelu ovo drugo.

Manje i veće zlo

Prvo, ako bi Amerikanci progurali svog kandidata na navedeni način, onda EU više ne bi imala nikakav utjecaj na njegov rad, jer će prilikom svakog idućeg nesporazuma smatrati da je dovoljno da ponovo zaprijete i da će se EU ponovo povući. Jednostavno, ako bi pristala na navedenu ucjenu, EU bi samo dodatno osnažila osjećaj Trumpovih ljudi da Evropljani ne zaslužuju poštovanje.

Drugo, ako bi Amerikanci otvorenom ucjenom natjerali PIC da prihvati Landija, onda bi se osjećali slobodnim da rade šta god hoće preko njega. Ako bi procijenili da ne postoji ozbiljan otpor, otvorio bi se prostor i za vrlo agresivne intervencije: od pitanja državne imovine do redefiniranja uloge OHR-a.

Treće, dobro rješenje nije ni da Evropljani eventualno skupe većinu i, bez saglasnosti SAD-a, izaberu svog kandidata – Renéa Troccaza. Bez podrške SAD-a, OHR nije OHR. A da ne govorim o tome šta bi se desilo, ako bi se američka vlada počela aktivno suprostavljati OHR-u. Tu bi negdje bio i kraj toj instituciji.

Dakle, jedino dobro rješenje bi bio istinski kompromis između Amerikanaca i Evropljana. Ali on se trenutno ne čini mogućim, zbog narušenih odnosa. To se vidi iz jutrošnjeg saopćenja Američke ambasade, gdje se Antonio Zanardi Landi sarkastično predstavlja kao konsenzus koji Evropljani odbijaju. Kako je on konsenzus, ako ga Evropljani ne prihvataju?!

Dakle, Amerikanci polaze od toga da je njihova volja – “konsenzus”, te da Evropljanima ostaje da se povinuju.

Ako imaju imalo digniteta, Nijemci, Francuzi i Britanci moraju to odbiti, ali time se problem ne rješava. Brzopletost Trumpove administracije čini kredibilnim scenarije, u kojima bi ona, ako joj se EU ne povinuje, mogla prestati da finansira OHR, napraviti akciju sa Rusijom i Kinom u Vijeću sigurnosti protiv ove institucije, ili čak napustiti PIC. Govorim o vladi, koja je uprkos preporukama svog vojnog vrha napala Iran; dakle, sve je moguće.

Šta je onda, u svemu tome, najmanje zlo? Pristati na američku samovolju, koja je vrlo opasna, ili krenuti u avanturu evropske strateške autonomije, koja je također opasna jer EU nije dokazala da je spremna sama držati stvari pod kontrolom?

Lijepi strah

Bosna i Hercegovina se nalazi između hegemonije Washingtona, sklonog nepredvidivim, naglim i loše odmjerenim potezima, i evropske nemoći (koju demonstrira činjenica da su Amerikanci, glede izbora novog visokog predstavnika, uspjeli pridobiti jednu od najvažnijih članica EU – Italiju). Ali navedena dva činioca ne smiju biti jedini. Nisu bili u ratu, ne smiju biti ni sada.

U datoj situaciji, mnogo je toga oko čega se ne pitamo. Ali trebamo bar odlučiti o onome o čemu se pitamo. Niko ne priča o tome da je međunarodna zajednica spremna nametnuti Zakon o državnoj imovini, kojim bi Dodik bio teško nezadovoljan. Razlog tome je što je Dodik odavno najavio, i dosljedno to ponavlja, da će u tom slučaju proglasiti nezavisnost RS-a.

U diplomatskim krugovima se priča samo o tome da bi novi visoki predstavnik mogao nametnuti rješenje, kojim bi Bošnjaci bili teško nezadovoljni. A razlog tome je u sljedećem: ko je glava kod Bošnjaka trenutno (Bećirović, Nikšić, Konaković ili Ćudić)? I čime ta glava u naše ime prijeti, ako bi neko krenuo u nametanje nauštrb naše volje?

Jedina sreća je što je Trojka još četiri mjeseca tu, ali to je ujedno i nesreća, jer se za četiri mjeseca može nametnuti niz loših rješenja; a ko je unutar Trojke spreman spriječiti ih, tako što će kredibilno zaprijetiti? Ko smije reći da nema ništa od Južne interkonekcije, ako bi Amerikanci pomnožili našu volju s nulom glede državne imovine i popustili pred Dodikovim ultimatumom?

Na prekjučerašnjem saslušanju u Kongresu, državni sekretar Rubio veli da SAD ne žele u BiH vidjeti “bilo kakve dodatne podjele, secesiju ili stvari ove prirode koje bi stvorile dodatni sukob”. Dakle, strah da bi jednostrani pokušaj uvođenja trećeg entiteta ili secesije RS-a doveo do novog rata, jer Bošnjaci ne bi skrštenih ruku gledali kako im neko uništava država, najbolji je garant opstanka ove zemlje. Treba nam što više takvog straha i kada je u pitanju moguća podjela državne imovine.