hamburger-icon

Kliker.info

Davor Domazet Lošo : “Oluja je spriječila genocid u Bihaću!”

Davor Domazet Lošo : “Oluja je spriječila genocid u Bihaću!”

August 05
14:39 2015

Domazet12Glavni planer Oluje i čovjek koji je organizirao sustavno prisluškivanje Slobodana Miloševića i srpskog vojnog i političkog vrha, admiral, bivši načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, geostrateg i geopolitičar Davor Domazet Lošo za Dane uoči proslave hrvatskog Dana pobjede pojašnjava zašto je ova vojna operacija već ušla u povijest ratovanja, otkriva da su srpske snage trovale humanitarne konvoje hrane namijenjene ljudima u opsjednutom Bihaću, te šta misli o Memorandumu SANU 2.

DANI: Legitimnom vojno-redarstvenom operacijom Oluja vojno je slomljena velika Srbija, oslobođen teritorij Republike Hrvatske nakon četverogodišnje srpske okupacije, spriječeno ponavljanje srebreničkog genocida u Bihaću, ubrzan kraj rata u susjednoj Bosni i Hercegovini i omogućena mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak RH. Kao glavni strateg i planer ove operacije, kako ocjenjujete operaciju Oluja danas, nakon 20 godina?

DOMAZET: Oluja sada, nakon ovoliko godina – slavi 20. obljetnicu! – sa stajališta strategije, sa stajališta vojnog umijeća i doktrine po kojoj je izvedena bez ikakve dvojbe pripada nečemu što se može nazvati – čin dobra. Dakle, Oluja je čin dobra iz sljedećih razloga. Prvi razlog je taj što je spriječen genocid pet do šest puta veći nego što se dogodio u Srebrenici. Time su hrvatske Oružane snage prve u povijesti ratovanja učinile takvo djelo. Drugo, Oluja je čin dobra zbog toga što se i u ovoj operaciji hrvatskih snaga primijenila najviša etika ratovanja koju su još uspostavili slavni stratezi u povijesti, veliki rimski strateg Vegetije i drugi možda još veći iz novijeg vremena Carl von Clausewitz. Oni su svaki na svoj način elaborirali da je najveća razina etika ratovanja ako se protivniku ostavi sloboda djelovanja. Hrvatske su snage u Oluji upravo to uradile ostavile su srpskim snagama slobodu djelovanja. A to je značilo, ako ćete se boriti, mi smo tu. A ako ne, evo vam četiri prolaza. Inače, “istine radi i povijesti radi” operacija Oluja isplanirana godinu i dva mjeseca prije njezinog izvođenja, kada su smišljeno ostavljeni i ti prolazi da bude što manje žrtava s hrvatske i sa srpske strane. To je ta etika ratovanja o kojoj podučavaju veliki stratezi. Zato je još jednom prijeko potrebno posebno naglasiti, da je Olujom spriječen genocid, odnosno da je ona čin dobra.

DANI: Je li istinita tvrdnja da je pobjeda ostvarena već u prvih pola sata Oluje u ranim jutarnjim satima 4. kolovoza 1995.?

DOMAZET: U prvih pola sata Oluje srpsko je zapovijedanje na strateškoj razini potpuno izbačeno, jer se uspjelo uništiti ili blokirati cjelokupni sustav srpskih veza i bitni elementi srpskog sustava zapovijedanja. Među ostalim, uništeno je glavno radio-relejno čvorište Čelavac na Velebitu, blokirano je zapovjedništvo 39. korpusa u Grabovacu na Banovini, odakle je izdavana zapovjed za raketiranje Zagreba, zato raketiranja nije ni bilo, a uništeno je i zapovjedništvo 18. brigade u mjestu Bunić, kako bi se što prije zračna luka na Udbini stavila pod hrvatski nadzor. Naime, Srbi su pripremili 10 zrakoplova s namjerom da kada krene operacija izvedu zračni udar na postrojenja rafinerije Urinj pored Bakra kako bi se izazovao inverzni kemijski rat. Poslije je uništeno čvorište veza i na Zrinskoj gori, a ono što je najbitnije, uspjelo se ometačima hrvatske proizvodnje blokirati gotovo sve taktičke veze srpskih snaga, to jest veze pješaštva, topništva i oklopništva. To je razlogom zašto se sa stajališta vojnog umijeća može ustvrditi – operacija Oluja riješena je u prvih pola sata od njezinog početka.

DANI: Oluja je, kako ističu vojni stručnjaci, već ušla u povijest ratovanja. Kao glavni planer ove operacije, koje biste podatke izdvojili kao najupečatljivije i povijesne?

DOMAZET: Bojišnica Oluje bila je duga 620 km, što je čini najdužom bojišnicom nakon 2. svjetskog rata u Europi. Protezala se od Hrvatske Dubice na sjeveru, do Dinare na jugu, a oslobođena je površina od 11.500 četvornih kilometara. Usporedbe radi, to je za 1.000 km2 veća površina od Kosova. Snagama NATO-a predvođenim najmoćnijom vojnom silom svijeta trebalo je 84 dana da riješe situaciju na Kosovu 1999., a hrvatska Oluja trajala je 82 sata.

DANI: Stručnjaci također ističu da je Oluja definitivno izmijenila odnose snaga i geopolitičku sliku na ovim prostorima. Koji su momenti bili ključni?

DOMAZET: Sve se mora promatrati u kontekstu međunarodne politike i međunarodnih igrača. Na svjetskoj političkoj sceni 90-ih godina prošlog stoljeća pojavila su se dva oblika rata koja su uvjetovana “informacijskom revolucijom” koje su vodili velike svjetske sile. Jedan je “kirurški rat” kao što je npr. bila Pustinjska oluja, a na prostorima ex-Jugoslavije bila je primijenjena druga doktrina rata ili doktriranih načela, tzv. upravljanje krizama, Crisis Management. U slučaju ex-Yu radilo se o laboratorijskom uzroku, gdje po načelima upravljanja krizom ne smije biti ni pobjednika ni poraženih, svi moraju biti krivi. To se u Bosni i Hercegovini nije moglo okvalificirati, jer je na djelu bila otvorena srpska agresija, a onda je 1993. došao nesretni sukob između Bošnjaka i Hrvata u središnjoj Bosni koji je izveden pod patronatom engleskih obavještajnih službi, kako bi se moglo “pokazati” da u Bosni i Hercegovini ratuju “svi protiv svih”. Sjedinjene Američke Države do tada stoje po strani zbog svojih interesa, ali se od 1994. intenzivno uključuju. Amerikanci su pomno pratili događanja na “velikom ratištu” odnosno području Hrvatske i Bosne i Hercegovine i uvidjeli snagu hrvatske vojske, da je ona ta koja može promijeniti strateški odnos, i da se srpske snage mogu pobijediti u vojnim operacijama, kako bi ih se dovelo za pregovarački stol. I upravo se to i dogodilo. Za mene ključna operacija na “velikom ratištu” iako nije strateške razine, jest operacija hrvatskih snaga Zima 94. Riječ je o prvom srpskom pomno pripremljenom napadu na Bihać i područje zapadne Bosne.

DANI: Poznato je da je Hrvatska i prije Oluje htjela krenuti u slamanje opsade Bihaća. Zbog čega se odustalo od ove namjere?

DOMAZET: Moraju se stvoriti uvjeti, politički, diplomatski i, naravno, mora se imati vojna sila, sposobna to izvesti. Srbi su u odnosu na Hrvate i Bošnjake imali enormno povoljni odnos vojnih snaga u svoju korist. Imali su oružje JNA, organizaciju koja je pet godina prije rata postala srpska imperijalna sila za okupaciju i Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Morale su se, znači, stvoriti oružane snage za djelotvorna napadna djelovanja. Ono što je najteže – što ne znaju i ne žele znati oni koji se ne bave vojnim umijećem, a to je da je – najteže iz strateške obrane prijeći u strateški napad.

DANI: Može li se reći da su se uvjeti počeli postupno stvarati?

DOMAZET: Točno tako. Operacija Maslenica, operacija Tigar (oslobađanje juga Hrvatske krajem 1992.) operacija Medački džep i poslije Cincar (oslobađanje Kupresa), pokazali su napadnu sposobnost hrvatskih snaga. Srpsko političko i vojno vodstvo u studenom 1994. na ove operacije odgovara operacijom sa svrhom osvajanja Bihaća, odnosno zapadne Bosne. Kada su srpske snage krenule u napad na Bihać, Velika Britanija, uz pomoć Francuske, Švedske, neizbježne Nizozemske i ostalih, pokrenuli su u međunarodnoj zajednici postupak, ako Bihać padne, da se Srbi proglase pobjednikom u ratu i rat bi tada bio završen – pobjedom Srba. Sjedinjene Države u tom trenutku su bile u velikoj dvojbi zato što su došle u otvoreni političko-diplomatski sukob s Francuskom i Velikom Britanijom jer su imale potpuno suprotnu politiku od njihove. Čak je u tom trenutku prijetio i raspad NATO-a. U takvim se dramatičnim okolnostima izvodi operacija Zima 94. Bihać je spašavan i Srbi se ne proglašavaju ratnim pobjednicima. Nakon toga se postižu međunarodni sporazumi, a prije operacije Zima 94. dogodio se Washingtonski sporazum, kojim je onaj nesretni sukob između Hrvata i Bošnjaka prekinut. Američka politika u završnici rata odlučuje igrati se na hrvatsku oružanu silu, koja je u dotadašnjim operacijama umješno i uspješno primijenila najsuvremeniju doktrinu – doktrinu integriranog bojišta ili upotpunjujuće bitke. Izvodi se operacija Bljesak, oslobađanje zapadne Slavonije. Odmah nakon operacije Bljesak engleska politika, ponavljam, engleska politika, daje Srbima zeleno svjetlo da oni u konačnici rata mogu riješiti pitanje područja pod zaštitom Ujedinjenih naroda, Srebrenicu, Žepu, Goražde i ponovno Bihać. Kao što je znano u Srebrenici se dogodio genocid. Srebrenica je najveća sramota međunarodne zajednice. Mogli su je spasiti da su htjeli, ali nisu. S namjerom su bili i gluhi i slijepi. Samo jedan od pokazatelja ove tvrdnje je taj da je u trenutku ulaska Mladića i njegove horde zla nad Srebrenicom letjelo 66 borbenih zrakoplova plus zrakoplovi potpore, ali ova moćna zračna sila nije djelovala jer su imali takvu zapovijed. Kada su se napokon odlučili da nešto učine, više kao igrokaz nego ozbiljno djelovanje dva nizozemska borbena zrakoplova F-16 bombardiraju ne srpsku napadajuću kolonu nego bošnjačke izbjeglice.

DANI: U sklopu strategije integriranog bojišta, kako su hrvatska politika i hrvatske snage surađivale s Armijom BiH?

DOMAZET: Hrvatska je strana cijeli rat posebnim operacijama i oružjem i materijalno snabdijevala zapadnu Bosnu kako bi se održala na životu. Osobno sam imao suradnju sa zapovjednikom V korpusa Armije BiH generalom Atifom Dudakovićem. Bilo nam je znano da je Bihać Srbima strateški interesantan. Zato su ga u manje od godinu dana i napali dva puta. Znali su da se osvajanjem Bihaća i zapadne Bosne stvara kompaktno područje pod srpskim nadzorom od Biograda na moru do Beograda. Kada su srpske snage po drugi put krenule na Bihać krajem srpnja 1995., hrvatske snage (Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane) uz sudjelovanje Armije BiH izvode operaciju Ljeto 95. za spas Bihaća. Oslobađaju se Glamoč i Grahovo i udara se u leđa II krajiškom korpusu koji je bio nositelj napada na područje zapadne Bosne i Bihaća. Operacija Ljeto 95. dogodila se nakon Splitskog sporazuma koji su također u 7. mjesecu potpisali predsjednici Tuđman i Izetbegović da se spasi Bihać i ne ponovi Srebrenica.

DANI: Možete li se prisjetiti tog drugog srpskog napada na Bihać, neposredno nakon genocida u Srebrenici, a koji je trebao imati isti ishod kao i napad na Srebrenicu?

DOMAZET: Glavne snage srpskog napada na Bihać išle su s okupiranog područja Republike Hrvatske i tada je srpsko zapovijedanje stvorilo Korpus specijalnih snaga nakon njihovog mimohoda na Slunju 28. lipnja 1995. na Vidovdan. U biti, to je bio pokušaj maskiranja priprema za drugi napad na Bihać. Ali ni to im nije pomoglo. Srpski vojni vrh operaciji za drugi napad na Bihać dali su šifrirani naziv Mač. Postojala je i podoperacija pod nazivom Mač 1. Zapovjedništvo za operaciju Mač 1 došlo je iz Beograda i smjestilo se u Topuskom. Zaštićeno područje Bihaća bilo je pod nadzorom međunarodnih snaga. Uz njihovo znanje, ta ekipa koja je došla iz Beograda u jedan od humanitarni konvoja hrane namijenjen ljudima u opsjednutom Bihaću uštrcala je agens dizenterije, zarazne bolesti u narodu poznate kao srdobolja. Inkubacija dizenterije traje šest, sedam dana a indikatori su povišena temperatura, malaksalost, dijareja, bolovi…

DANI: Zarazili su hranu koja je trebala ići Bihaću u kojem ljudi nisu imali išta jesti?

DOMAZET: Da, nakon toga su oni napali zaštićeno područje Bihaća. Zašto ovo napominjem? Jer se radi o biološkom ratovanju, a biološko ratovanje po Ženevskim konvencijama je najteži oblik ratnog zločina. O tome se ni u BiH ni u Hrvatskoj niti u Haagu a niti u međunarodnoj zajednici ne govori niti piše. A moralo bi. Koje li ironije! Nakon operacije Ljeto 95. pojačano smo nadzirali, tj. prisluškivali komunikaciju Mladića, Karadžića, srpskih zapovjednika, poglavito generala ali i ostalih zapovjednika. Svi su oni od Miloševića tražili da on kod međunarodne zajednice, to jest, kod Engleza nekako diplomatski zaustavi da Hrvatska ne izvede operaciju Oluja, kako su rekli, “bar do listopada”. Namjera im je bila dobiti na vremenu, da se uključi međunarodna zajednica, otvaranjem nemuštih pregovora, kako bi se sve razvodnilo. Međutim, hrvatski predsjednik Tuđman 31. srpnja 1995. na Brijunima donosi odluku da se 4. kolovoza ide u operaciju Oluja.

DANI: Prema presudama najviših međunarodnih sudskih instanci, Oluja je legitimna, legalna i čista vojna operacija, mislite li da se to dovoljno jasno ističe?

DOMAZET: Međunarodni kazneni sud za ex-Yu u Haagu, odnosno sudac Theodor Meron u oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima Gotovini i Markaču rekao je ovu rečenicu: “Svako razumno sudsko vijeće donijelo bi ovakvu odluku”. Naglasak je na riječi “razumno”, ali nažalost nerazumnika ima i dalje i bit će ih, ali na njih se ne treba osvrtati. Oni su i u pravnoj Oluji poraženi. Nadalje, u presudi Međunarodnog suda pravde u Haagu u slučaju hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid ključna rečenica glasi: “JNA i srpske paravojne postrojbe su činili zločine u svrhu stvaranja homogene srpske države”. S pravnog stajališta, “homogena srpska država” je znatno teža kvalifikacija nego da je stajalo velika Srbija. Iz tih razloga, operacija Oluja kao paradigma, to jest kao simbol Domovinskog rata je temelj hrvatske države. Posve je normalno da Hrvati slave taj svoj najveći mogući blagdan i to kao čin dobra. Drugi koji bi trebali slaviti Oluju su Srbi jer su ih Hrvati spriječili da sada ne nose pet do šest puta veću hipoteku genocida nego što je genocid počinjen u Srebrenici. Treći koji jednako tako trebaju slaviti Oluju su Bošnjaci jer su Hrvati spriječili Srbe da ne ponove još tragičniji genocid nad njima.

DANI: Kako gledate na poruku aktualnih vlasti u Beogradu da će na Dan pobjede i proslave 20. obljetnice Oluje paliti svijeće na graničnom prijelazu Rača između BiH i Srbije?

DOMAZET: Srpska isprazna posla. Ja, kao admiral, bivši načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH i kao jedan od planera operacije Oluja, poručujem tim Srbima da konačno prestanu više kukati nad svojim porazima, nego da i oni slave Oluju jer danas zahvaljujući upravo toj operaciji ne nose, kao što je već rečno, pet-šest puta veću hipoteku genocida nad bošnjačkim narodom od onoga u Srebrenici i to ne bilo kojeg genocida nego genocida u kojemu su primijenili elemente biološkog ratovanja kao najtežeg oblika ratnog zločina.

DANI: Što mislite o Memorandumu SANU 2?

DOMAZET: Memorandum SANU 2 iz 2011. je na djelu. Nažalost, i u Hrvatskoj i u BiH o njemu se malo govori, ali on je, kao što rekoh, operativan. To je u biti dio neprekidne priče o Oluji tipa “zašto se slavi?”, to je i dio priče ovoga što se dogodilo u Srebrenici sa Vučićem. Posve sam uvjeren da iza “događanja napada na Vučića” u Srebrenici na obilježavanju 20. obljetnice genocida stoje srpske obavještajne službe. U Memorandumu 2 piše da Srbija treba ostvariti u miru ono što nije mogla ostvariti u ratu. To se može postići, kako to u njemu navodi, samo na jedan način, da se promijeni karakter rata. A karakter rata se može promijeniti samo na način da se on proglasi “građanskim ratom”. Zato Srbi neprekidno govore i pišu “građanski rat, građanski rat…”, dakle, nema agresije iako je Međunarodni sud pravde u Haagu presudio tko je agresor na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Zato se svaki put pred obljetnicu Oluje ponavlja ista priča da je to bilo “etničko čišćenje Srba najveće nakon Drugog svjetskog rata”. U svojoj ispraznosti dosjetili su se da će Oluju obilježavati kao “dan stradanja”. Žele “dokazati” kako su oni jednako stradalnici kao i ostala dva naroda, Hrvati i Bošnjaci. To je bit Memoranduma SANU 2, učiniti inverziju. Ali evo im poruke: Gospodo, istina se ne može ubiti, istina se može samo prešutjeti.

DANI: Što Vam je u Oluji osobno bilo najteže?

DOMAZET: U završnici rata, srpsko vodstvo i političko i vojno, kada su uvidjeli da nam se nisu mogli suprotstaviti, a da ne izgube još jedan rat, bili su spremni žrtvovati između 30 i 50 tisuća svojih ljudi i to pripisati nama, hrvatskim snagama, s ciljem da nas se u svjetskoj javnosti predstavi kao “fašiste”, što bi imalo velike posljedice na percepciju cjelokupnog rata, jer bi od agresora Srbi postali najveće žrtve. Ovaj pakleni plan će kasnije potvrditi i načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general Momčilo Perišić. Događalo se to na Banovini, nakon Oluje, prilikom predaje 21. kordunskog korpusa s kojim je išlo i srpsko stanovništvo. General Pavao Miljavac i ja uspjeli smo taj plan zaustaviti. Došao sam osobno na Banovinu i pregovarao s belgijskim generalom Petersom, predstavnikom UNPROFOR-a koji je također odugovlačio s predajom korpusa s namjerom da se dogodi neki incident Hrvatske vojske kako bi se ona, a time i hrvatska politika mogla optužiti za ratni zločin. U sprečavanju takve zle namjere, išli smo tako daleko da smo najelitniju postrojbu Prvu gardijsku brigadu stavili između opkoljenih srpskih vojnika i civila i naših pričuvnih brigada i pukovnija da netko nešto ne bi nepromišljeno učinio i da ne bi došlo do stradanja srpskih civila i vojnika dok se ne potpiše predaja korpusa. Čim je srpski zapovjednik pukovnik Čedo Bulat potpisao bezuvjetnu predaju, srpski vojnici, naravno bez oružja i civili mogli su sigurno krenuti dalje. Tako je spriječena namjera srpskog vodstva da žrtvuju vlastite ljude. A oni se i dalje bez srama i stida, usuđuju dijeliti lekcije o etici ratovanja. Ali, to je već početak analize o nečemu dugom…

DANI: Čega se iz Oluje najradije sjećate?

DOMAZET: Najradije se sjećam tih prvih pola sata Oluje kada smo uspjeli uništiti ili blokirati sve veze i uspješno izvesti obezglavljujući udar, a u tome velike zasluge pripadaju instituciji Glavnog stožera Oružanih snaga kojoj sam bio na čelu. U Oluji je sve riješeno u takozvanom realnom vremenu u toj “četvrtoj dimenziji ratovanja”.

Jadranka Dizdar (Dani)

Podijeli

Jedan komentar

  1. Tripolski Janos 33 *
    Tripolski Janos 33 * August 05, 20:37

    Dogovor sa Miloševićem čistog teritorija za kompenzaciju republike srpske ima aneks koji glasi:Muslimani neće pomagati povratku hrvata u Bosnu neka se oni izvole obratiti zagrebu. Pravite se vi samo blesavi u NATO će se raspraviti novi račun ako ste voljni i novi rat.Sugavi štakori heroi prejo tuđe krvi.Meni bi baš falila ta kruna kraljevske umjetnosti čisto sumnjam da bih imao ikakvih problena dok mentalni retardinjosi poput loše vuku piju ne i kao što mi je odgovorio sve piše u knjzi.Rat još nije zavrsio i ja nisam udario pečat. Kod mene je bilježnica tko još mora umrijeti.Pravda je spora ali ne mojom krivicom ali neumitno stiže.
    Suvereni Veliki Generalni Inspektor
    Tripolski Janos 33 *
    Veliki Orient Hrvatske i BiH

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *