Kliker.info

Evo i dvadeset i prvog nastavka mog Dnevnika. Neki će možda reći da prečesto pišem o fašizmu i antifašizmu. Ne biram ja teme, život ih bira i nameće. Ja čvrsto vjerujem da živim u klasičnom neofašističkom društvu i onda kao čovjek koji misli svojom glavom i ne prihvata život u takvom društvu imam potrebu da to komentarišem i iznalazim načine otpora.

Ali, da se ne lažemo, i gotovo cijeli svijet je ušao u predvorje neofašističkog društva. Koja je razlika između onog što su radili četrdesetih godina prošlog vijeka Hitler, Musolini, car Hirohiti i brojne njihove sluge od onoga čemu svjedočimo danas na raznim stranama svijeta. Pišem o tome jer ne mogu prihvatiti kulturu sile i rata naspram kulture dijaloga i mira.

Zato, ne zamjerite mi što ne pišem o ljepšim temama, radnim uspjesima, prosperitetu itd. Ne mogu, jer to su snovi, a ja pišem o životu. Ako ga takvog kakav živim u Mostaru i BiH možete podnijeti, čitajte. Ako ne, onda…

 Ponedjeljak, 23. mart 2026.

VRIJEDILO JE

Danas smo u okviru programa MAT festa broj 16 održali otvorenu probu Dječijeg dramskog studija sa namjerom da posjetiocima, ali i roditeljima djece sa kojom radimo, pokažemo kako nastaju naše predstave i, zapravo, zašto toliko i tako radimo. Bavili smo se materijalom kojim se bavimo posljednjih mjeseci sa idejom da budućoj publici pokažemo šta se sve dešava iza zavjese i prije predstave, posebno kada se dese neke iznenadne okolnosti. Budužu predstavu nazvali smo „Iza zavjese“, a priča počinje iznenadnim saznanjem da se pred festivalsku izvedbu višpe njih razbolilo zbog trovanja nekom hranom. Festival je i nije pametno otkazati predstavu. U dva sata pred izvedbu pada dogovor da krenu od svoje situacije i publici kroz dogovorene improvizacije, jer to su već na probama, kao vježbu, radili odigraju „Crvenkapu“, ali sa potpuno promjenjenim karakterima. Sami su maštali. Crvenkapa je izgustirala crvenu kapu i nosi plavu, hrabra je, ne boji se ni vuka niti bilo koga drugog, ne voli školu i pojma nema o matematici. Vuk je ili bolje reći, u našem slučaju vučica, plašljiv, boji se vlastite sjenke i bježi od zeca koji ga prepada igrajući se sa njim. Baka nije bolesna, ali se pravi jer joj nedostaje pažnja kćeri i unuke. Kad je sama pleše i pjeva po kući kao djevojčica. Na kraju juri vuka koji od nje bježi. Crvenkapina majka je nešto mlađa verzija svoje majke, odnosno bake, a Lovac je bez puške i samo priča stare „lovačke“ priče. Na kraju vuk ostane kao kućni ljubimac kod bake i sve završi veseljem.

Sve su to izmaštali i maštajući odigrali. Bilo je iskreno, zabavno, sa dosta grešaka, ali iskrenost igre sve je pokrila. Na kraju smo dugo razgovarali i konstatoivali da imamo odličan materijal od kojeg možemo napraviti dobru i zabavnu predstavu, ali i poslatiu poruku gledaocima da ne sude ni o kome dok ga ne upoznaju i da ne slušaju ničije osude o bilo kome dok sami ne upoznaju tu osobu. Ja sam za sebe konstatovao da rad sa ovom djecom daje rezultate i da je njihova kreativnost svakim danom bolja i bogatija. Po ko zna koji put uvjerio sam se da će ova djeca, bez obzira čime se bavila kada porastu biti bolja, kreativnija i slobodnija u komunikaciji od onih koji nisu imali močućnost, želju ili šansu da budu dio dramskih radionica eMTeeM-a. Zbog toga su vrijedile i vrijede godine rada sa brojnim generacijama. Zbog toga saznanja siguran sam da će predstava „Iza zavjese“ doprijeti do srca brojnih djevojčica i dječaka koji će je gledati.

 Utorak, 24. mart 2026.

SJAŠI, NISI TI ZA OVOGA POSLA

Čitam i gledam snimak sa sigurnosnih kamera gotovo na svim portalima, društvenim mrežama, raznim emisijama na svim televizijama i tako dalje o hrabroj prodavačici u malom marketu u naselju Zalik u Mostaru koja je odlučno goloruka krenula na naoružanog momka automatskom puškom i sa njim se, primajući udarce, hrvala ne ispuštajući cijev pouške koja je i dva puta opalila. Bio je svjedok koji je sve vidio, ali je pobjegao iz marketa. O razlozima neću. Sve je o tom slučaju već rečeno i napisano izuzev postavljanja ozbiljnog pitanja koje glasi: Zašto je Mostar postao opasno mjesto za život?

Naravno, gradonačelnik, policija i dobar dio njihovih istomišljenika će reći da nema razloga za paniku i da je sve ovo samo izolovani slučaj.

ŽIstovremeno u naselju Potoci u jutarnjim satima dešava se na M17 putu gotovo filmska scena. Dva automobila presreću treći, maskirani mladići sa palicama napadaju osobe u trećem automobilu, ubacuju upaljenu baklju i bježe. Mnoštvo ljudi gleda, ali niko ništa ne poduzima.

Opet je to za gradonačelnika i policiju incidentna pojava u kojoj su učestvoivali, kako kažu pripadnici navijačkih grupa dva mostarska fudbalska kluba.

A oinda se sjetih onog slučaja kada monstrum sa pištoljem juri za djevojkom, koja traži pomoć, stotinjak metara, a brojni ljudi koji to vide šute i gledaju. Niko ne reaguje. Djevojka je na kraju ubijena, a onda svi trče da ispričaju, bez imalo stida, ono što su vidjeli.

Dodamo li, skoro, svakodnevne čarke i razne napade i narušavanja javnog reda u gradu onda uistinu možemo i moramo ustvrditi da je ovo mjesto opasnog življenja. Dodamo li tome staru izreku: Manja je mogućnost da pješak strada od automobila, motora ili romobila na otvorenoj cesti M17 nego u Fejićevoj ulici u sred grada, koja je uzgred pješačka zona. Vjerovatno je to jedina pješačka zona u kojoj postoji parking i ne postoji određeno vrijeme za snabdijevanje prodavnica. Sve to ugrožava sigurnost u gradu i građane drži u strahu.

A Gradonačelnik i policija svakodnevno guslaju istu priču. Ima se utisak da oni žive u potpuno drugom gradu. Takođe, ima se utisak da se neke pojave, prosjačenje, parkiranje i zaustavljanje automobila na nedozvoljenim mjestima ne sankcionišu na isti način istočno i zapadno od Bulevara, što stvara utisak da je jedan dio grada kulturniji, a drugi nekulturniji i slično.

A svima su usta puna jedinstvenog grada i jednakog tretmana svih na svakom pedlju gradske teritorije.

Ja nemam takav dojam. Zato gospodine Kordiću mani se politike i slušanja stranačkog šefa, vrati se i posveti Gradu od Pologa i Kruševa do Pijesaka i Podveležja, od Aleksinog Hana do Žitomislića i stani uistinu na čelo Grada. Ako ne znaš kako pogledaj predstavu „Gradonačelnik“ u Narodnom pozorištu, ali gledaj je kao kratak kurs i gradonačelnikovanja.

Alternativa je, što bi Mostarci rekli: Sjaši, nisi ti za ovoga posla.

Prodavačica u Zaliku

Napad u Potocima

Srijeda, 25. mart 2026.

„MAJKE MI“ JE REKLO DA MOŽEMO

Večeras je na MEMORIJALNOJ SCENI 2532 nakon 15 godina izvedena prva profesionalna predstava u kojoj je eMTeeM jedan od producenata. Predstavu su realizirali u okviru projekta District of Reconciliation,  a podprojekta Majke mi (Porodične tajne) i finansiranog uz podršku Evropske unije:

Režija: Milan Bogdanović

Dramaturgija: Ognjen Bogdanović

Glumački ansambl:

Jelena Blagojević

Aleksandra Maraš

Strahinja Popović

Mateja Mitić

Produkcija i partneri:

DIS – Pozorište mladih Banja Luka

Mostarski teatar mladih

DOORS Skadar

saradnja sa grupama iz Beograda, Smederevske Palanke i Žepča.

Nakon premijere reditelj Novica Bogdanović zapisao je prvu impresiju o predstavi. On piše: „Kada stvaraoci vide brže i ljepše nego ostali. Kada se desi da lavina priča i iskustava pronađe način da se objedini i postane univerzalni simbol. Kada su nam važne životne teme servirane kroz koncept koji nas uvuče za tren i ne pušta. Predstava koja živi i nakon aplauza, kroz pitanja koja nam se nameću. Bravurozna igra mladih glumaca, briljantne rediteljske ideje i neopisivo savremen i poetičan tekst.

Predstava koja govori o strahu od propuštanja, a nastala je upravo iz tog istog straha, istražujući ženski princip u balkanskom svemiru. Predstava koja objedinjuje i sublimira različite medije, funkcioniše na više planova i komunicira sa publikom bez potrebe da joj povlađuje.

Predstava za koju vam je krivo da ne traje beskrajno. Emocije koje katarzično obgrle posjetioca i od njega naprave učesnika. Predstava koja je počela kao projektna ideja, a razvila se u savremenu i sofisticiranu umjetničku poruku. Predstava za koju je publika gromoglasnim, višeminutnim aplauzom pokazala zašto je važna i koja će, sigurni smo, dugo živjeti i obasjavati slične manifestacije profesionalnog tipa. Predstava koja je donijela novu energiju.

Čestitamo.“

Pun emocija o sjajnoj predstavi, nadahnutoj igri i priči o društvenoj zbilji Mostara viđenoj očima mladih ljudi koji su tri sedmice istraživali, gledali, doživljavali, bilježili i upijali Mostar i to scenskim sredstvima sa lakoćom ponudili Gradu kao ogledalo ja sam, ipak, najviše razmišljao o činjenici da smo nakon 15 godina dočekali da se vratimo na početrak 2011. godine kada smo posljednji put imali u eMTeeM-u profesionalnu premijeru. Bila je to sjajna predstava „U traganju za bojom kestena“. Ovo veče probudila mi se nada da se vraćamo tamo gdje smo nasilno zaustavljeni i pokušani biti uništeni. Ova predstava, predstava „MAJKE MI“, nada je da smo večeras krenuli starim stazama i na put ka svjetskim scenama odakle su nas baha

tošću i silom otrgli.

Još istu noć pisao sam i pravio okvirni repertoar, novi, potpuno promjenjen od već planiranog i pisao maile brojnim kontaktima u Svijetu javljajući da smo živi, da se vraćamo na velika vrata i da očekujemo nastavak i obnovu saradnje.

Trebalo je 15 godina školovanja i odgoja novih generacija da se ovlada eMTeeM-ovom poetikom i stekne samopouzdanje da možemo.

„Majke mi“ je na sav glas reklo da možemo.

 Četvrtak, 26. mart 2026.

 VATRA I BIJES KAO POLITIKA

(POLITIKA KONTINUITETA: ISTORIJSKI OBRASCI I SAVREMENA RADIKALIZACIJA. Kako savremena retorika Donalda Trumpa otkriva dublje istorijske obrasce moći?)

 Čitam različite i kontraverzne izvještaje o agresiji Izraela i SAD na Iran. Najviše me ljuti bahati i gotovo primitivni način govorenja u javnom prostoru predsjednika najmoćnije zemlje svijeta, zemlje koja se ponosi svojom demokratijom i agresivno je, kao da je coica cola želi nametnuti cijelom svijetu bez imalo uvažavanja tradicije, kulture, običaja i bilo čega drugog u tim zemljama. To razmišljanje natjera me da zapišem slijedeće rečenice.

 “Demokratija je kad bjeli čovjek pošalje crnog čovjeka da ubija žutog čovjeka, 20.000 km daleko od svoje kuće, pod izgovorom da brani bezbjednost svoje zemlje, koju je oteo od crvenog čovjeka.”

Ova cinična definicija ne opisuje samo ironiju političkog jezika — ona razotkriva strukturu moći. Strukturu u kojoj se nasilje racionalizira, a dominacija predstavlja kao nužnost.

Savremena politika često se tumači kroz dnevne događaje i pojedinačne izjave. Međutim, da bi se razumjela u punini, potrebno ju je posmatrati u širem istorijskom kontekstu.

U tom smislu, politički stil i odluke Donalda Trumpa mogu se analizirati kao dio kontinuiteta — načina na koji države koriste moć, definišu prijetnje i oblikuju javni diskurs.

Takav pristup ne podrazumijeva jednostavne zaključke, već pokušaj da se savremeni fenomeni smjeste u dužu liniju istorijskih iskustava.

Istorija Sjedinjenih Američkih Država obilježena je napetim odnosom između ideala slobode i konkretnih politika.

Savremena politika Donalda Trumpa ne može se razumjeti izvan tog istorijskog okvira. Njegove izjave i potezi ne predstavljaju diskontinuitet, već ogoljeni nastavak dugotrajnog obrasca.

1. GENOCID, EKSPANZIJA I LOGIKA DOMINACIJE

Formiranje Sjedinjenih Država obilježeno je sistematskim uništenjem starosjedilačkih naroda. Procjene govore o 100 do 120 miliona ubijenih na američkom kontinentu. Nakon fizičkog uništenja uslijedilo je kulturno: zabrane jezika, religije i identiteta.

Zakonski okvir dodatno legitimizuje nasilje — presuda Vrhovnog suda iz 1823. praktično proglašava domorodačku zemlju „ničijom“, dok zakon o preseljavanju iz 1830. dovodi do masovnih deportacija i smrti.

Uništavanje bizona – kojih je sa oko 75 miliona ostalo manje od hiljadu – nije bio slučajan ekološki incident, već strateško razaranje egzistencije čitavih naroda.

Ovdje se uspostavlja ključni obrazac: ekonomski interes + politička moć = legitimacija nasilja.

1. UNUTRAŠNJE NASILJE KAO TEMELJ SISTEMA

Ropstvo, koje traje do 1865. godine, odnosi stotine hiljada života, dok Građanski rat dodatno produbljuje tragediju sa više od 600.000 mrtvih.

Ni nakon formalnog ukidanja ropstva, sistem eksploatacije ne nestaje — transformiše se.

Tokom Drugog svjetskog rata, više od 120.000 ljudi japanskog porijekla internirano je u logore. Dvije trećine bili su američki državljani. Bez suđenja. Bez dokaza. Isključivo na osnovu porijekla.

Kasnije priznanje vlasti da je riječ o „rasnim predrasudama“ potvrđuje da represija nije bila izuzetak, već svjesna politika.

Makartizam 1950-ih dodatno pokazuje kako se unutrašnji neprijatelj konstruiše radi političke kontrole. Dovoljna je sumnja da bi pojedinac bio društveno eliminisan.

III. GLOBALNA EKSPANZIJA I MASOVNE ŽRTVE

Nakon 1945. godine, ovaj model se internacionalizira.

Ratovi u Koreji, Vijetnamu, Iraku i Avganistanu, kao i niz intervencija širom svijeta, rezultiraju desetinama miliona mrtvih. Procjene govore o 20 do 30 miliona žrtava povezanih sa američkim vojnim i političkim djelovanjem.

Nuklearni napadi na Hiroshimu i Nagasaki predstavljaju vrhunac destruktivne moći: između 129.000 i preko 220.000 mrtvih do kraja 1945., a dugoročno i do 450.000 žrtava.

Većina su bili civili.

Ova činjenica razotkriva duboku kontradikciju između deklarisanih vrijednosti i stvarnih posljedica politike.

1. TRAMPOVA RETORIKA: OGOLJENA LOGIKA MOĆI

U tom istorijskom okviru, izjave Donalda Trumpa djeluju manje kao eksces, a više kao razotkrivanje.

Njegova prijetnja Iranu:

„If they do anything, they will suffer consequences the likes of which few throughout history have ever suffered before.“

(„Ako bilo šta urade, snosiće posljedice kakve je malo ko kroz historiju ikada pretrpio.“)

I još direktnije:

(„Iran will be met with fire and fury like the world has never seen.“)

„Iran će se suočiti s vatrom i bijesom kakve svijet nikada nije vidio.“

Ove izjave nisu samo retoričke. One ponavljaju logiku nuklearne ere — prijetnju totalnim uništenjem kao legitimnim političkim sredstvom.

1. VENECUELA, KUBA I LOGIKA PRITISKA

Prema Venezueli, Trumpova administracija otvoreno je razmatrala vojnu opciju:

„We have many options for Venezuela, including a possible military option.“

(„Imamo mnogo opcija za Venecuelu, uključujući i moguću vojnu opciju.“)

Ekonomske sankcije i politički pritisci dodatno destabilizuju zemlju, pokazujući kako se savremena dominacija često ostvaruje bez formalnog rata.

Prema Kubi nastavlja se višedecenijska politika izolacije, uz zaoštravanje retorike i sankcija.

Istovremeno, ideja kupovine Greenlanda otkriva kontinuitet teritorijalne logike:

„I think strategically it's interesting…“
(„Mislim da je strateški to zanimljivo…“)

Ova izjava, iako predstavljena kao poslovna, nosi jasnu geopolitičku dimenziju.

1. SAVEZNICI KAO OBJEKTI PRITISKA

Čak ni saveznici nisu izuzeti.

Prema Canadi, Trump koristi ekonomske prijetnje i politički pritisak, pokazujući da međunarodni odnosi nisu zasnovani na partnerstvu, već na odnosu snaga.

VII. UNUTRAŠNJI NEPRIJATELJ: MIGRANTI I „LJEVICA“

Trumpova politika dodatno radikalizuje unutrašnji diskurs.

O migrantima:

„They’re bringing drugs. They’re bringing crime. They’re rapists.“

(„Donose drogu. Donose kriminal. Oni su silovatelji.“)*¹²

O političkim protivnicima i ljevici koristi retoriku delegitimizacije, često ih predstavljajući kao prijetnju državi.

Ovakav diskurs ima jasnu funkciju: proizvodnju straha.

Strah legitimizuje represiju.

Represija učvršćuje moć.

VIII. POLITIKA KAO SPEKTAKL I NORMALIZACIJA NASILJA

Trump ne uvodi novu logiku — on je dramatizuje.

Njegova politika funkcioniše kroz:

• ekstremnu retoriku
• stalnu proizvodnju krize
• pojednostavljivanje kompleksnih problema

Time se nasilje normalizuje, a javnost navikava na ideju da su prijetnje, sankcije i rat legitimni alati politike.

1. KONTINUITET KAO KLJUČ ZA RAZUMIJEVANJE

Ako se posmatra izolovano, Trump djeluje kao anomalija.

Ali u istorijskom kontinuitetu:

• genocid nad starosjediocima
• ropstvo i rasizam
• internacije i politički progoni
• globalni ratovi i intervencije

njegova politika postaje prepoznatljiva.

On ne stvara novi obrazac.

On ga izgovara bez zadrške.

ZAKLJUČAK

Ključno pitanje ostaje: da li je riječ o prekidu ili nastavku?

Analiza ukazuje na oba elementa:

• kontinuitet u korištenju političke i ekonomske moći
• promjenu u načinu komunikacije i političkog izražavanja

U tom smislu, politika Donalda Trumpa može se razumjeti kao kombinacija naslijeđenih obrazaca i savremenih transformacija.

Savremena politika ne može se razumjeti bez istorijskog konteksta, ali ni svesti isključivo na njega. Ona zahtijeva analizu koja uzima u obzir i strukture moći i način na koji se te strukture predstavljaju kroz jezik i političku praksu.

U tom prostoru između kontinuiteta i promjene oblikuje se i današnji svijet.

Zato politika Donalda Trumpa predstavlja trenutak razotkrivanja.

Ona pokazuje da se iza jezika demokratije često nalazila logika sile.

Zato ključno pitanje nije da li je ova politika opasna, nego: zašto je ista logika bila prihvatljiva kada je bila prikrivena — i šta to govori o svijetu koji ju je stvorio.

 Petak, 27. mart 2026.

ŠTA GOD OD OVOGA BILO, HVATA ME STRAH

Danas je Svjetski dan teatra. Poruka za Svjetski dan teatra 2026. godine napisao je Willem Dafoe iz SAD-a. On je glumac i teatarski umjetnik. Sa velikim zanimanjem i saglasnošću čitam njegove misli. On piše, ali i upozorava: „Glumac sam prvenstveno poznat kao filmski glumac. No moji su korijeni duboko u teatru. Bio sam član glumačke skupine Wooster Group od 1977. do 2003.; stvarali smo i izvodili izvorne predstave u The Performing Garage u New Yorku te nastupali širom svijeta. Radio sam i s Richardom Foremanom, Robertom Wilsonom i Romeom Castellucijem. Sada sam umjetnički direktor Bijenala teatra u Veneciji. Ova funkcija, događaji u svijetu i želja da se vratim teatru snažno su oblikovali moju vjeru u jedinstvenu pozitivnu moć i važnost teatra.

U skromnim počecima moga djelovanja pri Wooster Group, teatarskoj družini iz New Yorka, često bi na nekim izvedbama u svom teatru privukli vrlo malo publike. Pravilo je često glasilo da ako ima više izvođača nego publike, možemo se odlučiti na otkazivanje. No nikada to nismo učinili. Mnogi iz družine nisu bili profesionalci, već ljudi iz različitih profesija koji su se okupljali kako bi stvarali teatar; iako show must go on nije zapravo bila naša mantra, osjećali smo obavezu da nastavimo svoje susrete s publikom.

Često bismo također imali probe tijekom dana, a navečer izvodili materijal kao radnu verziju. Ponekad bismo godinama radili na jednoj predstavi, uzdržavajući se putujućim izvedbama starijih predstava. Višegodišnji rad na nekom komadu često bi mi postao zamoran, a probe pomalo naporne, no takve neizbrušene izvedbe uvijek su bile uzbudljive – iako bi nam malobrojna publika došla kao osuđujuća presuda razine interesa za naš rad. Shvatio sam svejedno da koliko god malo ljudi došlo, publika kao svjedok teatru daje smisao i život.

Baš kao što kaže natpis u kockarnici „MORATE BITI PRISUTNI DA BISTE POBIJEDILI“. Zajednički doživljaj čina stvaranja u realnom vremenu, koji se može zapisati i oblikovati, no svejedno je uvijek drugačiji, zasigurno je prednost teatra. Društveno i politički, teatar nikada nije bio ovako važan i ključan za naše razumijevanje sebe i svijeta.

„Slon u prostoriji“ su nove tehnologije i društvene mreže, koje nam obećavaju povezanost, no razvidno su fragmentirali i izolirali ljude jedne od drugih. Računalo koristim svakodnevno iako nemam društvene mreže, čak sam googlao sebe kao glumca i tražio informacije od umjetne inteligencije. No samo slijep čovjek ne bi prepoznao da postoji opasnost da ćemo ljudski kontakt zamijeniti odnosom s uređajima. I dok nam neka tehnologija može poslužiti, problem neznanja tko je s druge strane komunikacijskog kruga je dubok i pridonosi krizi isitne i stvarnosti. Iako internet može postavljati pitanja, vrlo rijetko prenosi osjećaj divljenja koji teatar stvara. Divljenja ukorijenjenog u pažnji, angažmanu i spontanoj zajednici prisutnih u krugu akcije i reakcije.

Kao glumac i teatarski autor i dalje vjerujem u moć teatra. U sve podijeljenijem, opresivnijem i nasilnijem svijetu, zadaća nas kao kmteatarskih umjetnika je da spriječimo propadanje teatra isključivo kao komercijalnog subjekta posvećenog zabavi zbog distrakcije, ili kao suhoparnog institucionalnog čuvara tradicije, te da umjesto toga očuvamo njegovu moć da povezuje narode, zajednice, kulture i iznad svega da propituje kamo idemo…

Dobar teatar propituje naša razmišljanja i potiče nas da zamislimo ono čemu težimo.

Društvene smo životinje i biološki smo osmišljeni za doticaj sa svijetom. Svako osjetilo vodi k susretu, a zahvaljujući tim susretima postižemo više određenje onoga što jesmo. Zahvaljujući pripovijedanju, estetici, jeziku, pokretu, scenografiji – teatar nam, kao cjelovita umjetnička forma, omogućuje da vidimo kakav je bio, kakav jest i kakav naš svijet može biti.“

Sa tim mislima isčekujem večerašnju predstavu u Mostarskom teatru mladih opterećen mislima o publici. Kako vrijeme prolazi sve je teže dovesti publiku, prvenstveno mlade ljude, u teatar. Nakon ove poruke pitam se da li se boje vidjeti kakav je svijet bio ili se ne smiju suočiti sa svijetom koji žive ili pak nemaju hrabrosti proviriti u susret svijetu kakav bi mogao biti.

Šta god od ovoga bilo hvata me strah.

 Subota, 28. mart 2026.

BEZ ANTIFAŠIZMA NEMA SLOBODE

Ustao sam rano. Pospan sam i umoran. Vrijeme je loše, kišovito i prohladno. Nigdje mi se ne ide, ali osjećam obavezu da moram. Pozvan sam od Udruženja antifašista i boraca NOR-a Ilijaš da danas dođem u Srednje na svečanost obilježavanja 84. godišnjice formiranja I bataljona VI Istočno-bosanske brigade. Vozim nešto manje od tri sata. Čim sam prošao Konjic ima i snijega, ali ne pada. Dok vozim borim se sa umorom i sam sebi govorim da pretjerujem i da ne moram doći baš na svaki skup, ali istovremeno sam svjestan da je rad na terenu nezamjenljiv i da moram stići na sva mjesta gdje građani žele čuti poruke koje upućujem u ime SABNOR-a u BiH. Nakon polaganja cvijeća na svečanom programu izgovorih sljedeće misli:

„Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Istovremeno našem Udruženju iz Ilijaša čestitam na istrajnosti i upornosti, te svesrdnom angažmanu da se brojni događaji pa i godišnjica formiranja Prvog bataljona Istočno bosanske brigade koja se godinama održava i okuplja nas. Neko malo prije reče, i po ovakvom vremenu, misleći na naš dolazak. Jesu li partizani pričali o vremenu ili su išli naprijed bez obzira na sve. Ako mi jesmo sljedbenici Titovih partizana, onih koji su bili i u ovom bataljonu i u ovoj brigadi onda šta je malo vlažnog snijega i temperatura oko nule. Dakle, ako istinski slijedimo ono što nas je okupilo onda je ideja jača i od vremena i od svega što nas okružuje. A uistinu okružuje nas neofašizam i neonacizam i ne samo u Bosni i Hercegovini, ne samo na jugoslovenskim prostorima, nego i u cijeloj Evropi i cijelom Svijetu.

Ne smijemo na to biti slijepi i ne smijemo ne reagovati na to. Zato ovakva mjesta jesu prava mjesta da se nadahnemo i počnemo odlučnije suprotstavljati onome što jeste fašizam danas. Samo sjećanje na fašizam i nacizam iz četrdesetih godina prošlog stoljeća neće nas održati. Ono nas osnažuje da danas u ovom vremenu idemo u borbu protiv sljedbenika koje su naši preci porazili 1945. godine. Ja se u ovakvim prilikama uvijek pitam kako je bilo moguće tada, kako su oni mogli, šta ih je motivisalo?

Zašto mi ne možemo da po nešto od onog što je njih okupilo danas realizujemo? Sjetimo se, 1941. godine, dakle ove godine obilježavamo 85 godina ustanka naroda Jugoslavije. Taj ustanak poveli su komunisti. Njih je na prostoru čitave Jugoslavije tada, u onim uslovima, kada su bili zabranjeni i sa onim komunikacijama bilo 12.800, dvanaest hiljada i osam stotina i 60 hiljada skojevaca, a samo nas članova, antifašista, u Bosni i Hercegovini ima više, onih registrovanih, ali imamo li tu snagu da u ovim uslovima onako odlučno dignemo glas protiv ovog fašizma. Nemojmo se bojati reći, nama su u najviše organe vlasti ušli sljedbenici fašističkih ideja i propagatori neofašizma ovog vremena. Na to moramo reagovati, ali reagovati jedinstvom Titovih partizana, odlučnošću Titovih partizana i ne razmišljajući o podjelama u koje nas uvjeravaju da postoje, o razlikama, kojim razlikama. Da bilo koji stranac dođe u bilo koju kafanu ili negdje drugo ne može nas razlikovati, a mi izmišljamo razlike.

Titovi partizani su imali ideju slobode, ideju jedinstva i ravnopravnosti svih na svakom pedlju zemlje, ideju socijalne pravde. Ništa više im nije trebalo. Iz toga je proisteklo sve. Okupljajmo se oko toga. I pobjedićemo, tu nema dileme, ali ko je iznio pobjedu 1945. godine?

Mladost jugoslovenskih naroda, mladi ljudi, a mi uporno pričamo da nema među nama dovoljno mladih ljudi. Pa prisjetimo se kako su oni tada od 1919. do 1941. godine okupljali mlade ljude. Čini mi se da taj recept vrijedi i danas. Komunistička partija je uglavnom bila zabranjena, kao nosilac ideje dizanja ustanka i otpora fašizmu, ali su formirali kulturno-umjetnička društva i djelovali kroz njih, djelovali kroz sindikat, djelovali kroz sportska društva, osnivali svoja, pa moj „Velež“ u Mostaru su osnovali oniali je 77 fudbalera „Veleža“ u Drugom svjetskom ratu poginulo u partizanima, sedam kompletnih timova, devet narodnih heroja. Te podatke znam, a toga ima širom Bosne i Hercegovine, da ne bude da govorim samo o onome iz svog kraja. Djelovali su kroz sokolska društva, kroz planinarska društva, imamo i mi danas isto to. Ne moraju oni biti formalno pojedinačno članovi, ali uđimo među njih, djelujmo kroz njih i približimo im naše ideje slobode i ne zaboravimo, ja volim reći, drugo ime za slobodu danas, ali i odkad se fašizam pojavio, antifašizam. Bez antifašizma na ovom prostoru nema slobode, nema jedinstva, jer antifašisti su, podsjećam i na to, nakon 480 godina obnovili državnost Bosne i Hercegovine u Mrkonjić Gradu 1943. godine. Imali su brojni drugi razne mogućnosti da to urade, ali nisu znali, nisu mogli, nisu imali jedinstvo.

Poštujmo to.

Kada govorimo o ovoj lijepoj zemlji, kada govorimo o Bosni i Hercegovini nemojmo se sjećati samo kralja Tvrtka i onog tamo vremena, imamo mi i ono što je u našem pamćenju, ono što su naši stariji ukućani doživjeli i stvarali. Nemojmo pričati o Danu državnosti a zaboravljati ZAVNOBiH. Dan državnosti je zato što je bio ZAVNOBiH, Dan Sarajeva je zato što je Dan oslobođenja od fašizma u Drugom svjetskom ratu 6. aprila 1945. godine bio. Forsirajmo ono što jeste istina i na to ćemo se okupiti i imati takvu snagu da pobjedimo. Naš ustanak, kad ove godine obilježavamo onaj iz 1941. godine, kad obilježavamo 85 godina od njegovog dizanja, treba nam i danas, ali ne oružani, ustanak jedinstva i snage i odgovora na zlo koje nam diktira živote i uništava državu. Kada to uradimo biće svima mnogo, mnogo bolje.

Smrt fašizmu!“

Aplauz, komentari i toplina prijema izbrisali su umor i zadovoljan i sretan vratih se kući.

Svaki susret sa ljudima na terenu nezamjenljiv je.

 Nedjelja, 29. mart 2026.

Misli su to srca

Knjiga je gotova. Biće to 512 stranica priče i razmišljanja o fašizmu i neofašizmu, ali i o antifašističkom odgovoru na te pojave danas. Ispisujem par rečenica umjesto uvodnika i sve šaljem tehničkom uredniku. Pišem: „Kada potičete iz partizanske porodice, kada ste odrastali u porodičnom okruženju u kojem se poštovala ljudskost i moralna načela, kada ste imali sreću školovati se u vremenu u kojem je uistinu vaša osnovna zadaća bila da učite, kada ste u vremenu odrastanja imali neograničen izbor slobodnih aktivnosti bez visokih članarina, normalno je, potpuno logično, da u onim zrelim i kasnijim godinama svoj angažman nastavite u antifašističkom pokretu, kao istinskom sljedbeniku ideje slobode, ravnopravnosti i jednakosti svih, te socijalne pravde. Upravo to meni se desilo. Posljednjih nešto više od deset godina imao sam i imam privilegiju biti predsjednikom Gradskog udruženja u Mostaru, odnosno kasnije Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući toj činjenici imao sam privilegiju da na brojnim skupovima govorim, što sam iskoristio da promovišem drugačiji narativ od ustaljenog i počnem promovisati ideju Saveza antifašista kao snažne organizacije koja ukazuje na brojne društvene anomalije i probleme nudeći istovremeno i moguća rješenja. Shvatao sam to i shvatam kao dosljedno njegovanje najslavnijih tradicija antifašističke borbe u historiji Bosne i Hercegovine, ali i cjelokupnog jugoslovenskog prostora koji djeli isto naslijeđe.

Slijedeći odjek izgovorenih ili napisanih misli, a na nagovor prijatelja novinara otvorio sam blog i na njemu, između ostalog, počeo objavljivati ono što sam na skupovima govorio ili pak drugim povodima pisao. Bez ikakve reklame shvatajući blog kao mjesto praktičnog arhiviranja izgovorenih ili napisanih riječi bio sam zbunjen kad sam, s vremena na vrijeme, pratio statistiku. Broj pregleda vrtoglavo je rastao, a i broj zemalja iz kojih su bili posjetioci bloga bio je impozantan. Broj pregleda premašio je milion i veličina broja me ozbiljno zamislila. Kad tomu dodam napisane komentare i usmeno iznesena mišljenja prihvatio sam ideju kolega iz rukovodstva SABNOR-a u BiH da to sredim i objavimo u knjizi.

I evo, to je to.

Izgovorene misli nikada nisu bile unaprijed napisane. Misli su to srca koje su došle u direktnom kontaktu sa ljudima koji našoj domovini žele bolje i prosperitetnije dane. Nisam ih naknadno sređivao i frizirao, tu su upravo onakve kako su izgovorene i kakve ih je narod sa odobravanjem primio.

Konstantno sam poticao na prekid šutnje i upozoravao na opasnost od negovorenja. I ova knjiga je moj skromni doprinos poticaju svih nas da progovorimo, jer šutnja nije otpor.“

Sad predstoji čekanje i pripreme za promocije. Baš me ovo smorilo.