Gideon Levy : “Jevrej si?” Prvo iznenađenje, a zatim ljutnja. “Šta si radio u Ramali?”
Ponedjeljak, malo poslije podneva. Kontrolni punkt na sjevernom izlazu iz Ramallaha. Duga kolona automobila stoji. Svakih nekoliko minuta kolona se jedva kreće. To je kontrolni punkt DCO-a, na sjeveru Ramallaha. To nije kontrolni punkt za prelazak Zelene linije, koja označava Zapadnu obalu, gdje se redovi protežu satima. Ovo je, radije, “lakši” interni kontrolni punkt, jedini izlaz iz neslužbene palestinske prijestolnice.
Niko ne trubi, niko se ne žali, niko ne pokušava prestići automobil ispred sebe. Ljudi sjede u svojim automobilima i čekaju na podnevnoj vrućini. Apatija tih ljudi koji čekaju u redu je krajnji dokaz njihovog potpunog poraza. Neki automobili imaju žute (izraelske) registarske tablice; njihovi vozači su ili izraelski Arapi ili Palestinci iz Istočnog Jerusalema, dok drugi imaju palestinske registarske tablice. Ovdje nema Jevreja, jer u Ramallahu još nema izraelskih naselja.
Dva maskirana vojnika zadužena su za ovu beskrajnu kolonu. Naoružani i zaštićeni od glave do pete, izgledaju kao likovi iz naučnofantastičnog filma. Njihovi pokreti su nagli i nervozni; vjeruju da moraju stalno demonstrirati silu i nasilje koje jedva mogu obuzdati.
Na primjer, uperili su repetirane pištolje u nas. Lica su im pokrivena, možda iz srama, možda iz straha da ih ne snime kamere, a možda i da bi izgledali zastrašujuće.
Godinama čekam na kontrolnim punktovima, ali ovaj, ove sedmice, me obeshrabrio više od svih prethodnih. Nije bio ništa nasilniji, ponižavajući ili represivniji, ali nekako je bio drugačiji.
Nakon što je izbio rat u Gazi, i Zapadna obala se potpuno promijenila. Palestinci kažu da je to posebno vidljivo u načinu na koji ih vojnici sada tretiraju, bez imalo humanosti. U poređenju s njima, vojnici ranijih godina sada im se čine kao pripadnici Vojske spasa. Čak im nedostaju vojnici koji nisu puštali žene u porođaju ili umiruće putnike kroz kontrolne punktove. U to vrijeme vojnici su barem razgovarali sa svojim žrtvama.
Vrijeme je da se približimo kontrolnom punktu. Dok su se vojnici obračunavali s automobilom ispred nas, njihov govor tijela pokazivao je da su nervozni i da nemaju kontrolu. Vozač kojeg su provjeravali usudio se proći malo dalje prije nego što je prošao kontrolu. To nisu bili vojnici iz neke slabo obučene jedinice. To je bilo jasno po njihovoj opremi. Nisu izgledali niti zvučali kao ljudi s margine izraelskog društva. Kada su vidjeli moju ličnu kartu i novinarsku iskaznicu, kao i dokumente fotografa Alexa Levaka, potpuno su poludjeli.
“Jevrej si?” Prvo iznenađenje, a zatim ljutnja. “Šta si radio u Ramali?” viknuo je jedan od njih, dva puta. Sreli smo neke ljude. Ta kombinacija riječi – sreli smo-neke-ljude-u-Rami – bila im je potpuno nerazumljiva. Nije postojala u spektru mogućnosti njihovog razmišljanja. U Ramali nema ljudi. Bili su bijesni.
“Uništavate zemlju”, viknuo je jedan od njih dva puta, oči su mu skoro iskočile iz glave. Strašna iskustva brojnih sličnih susreta na kontrolnim punktovima naučila su me da šutim. Kada sam odlazio, obuzela me je tuga kakvu nikada prije nisam osjetio na okupiranim teritorijama.
Ovi vojnici ove sedmice nisu ubijali djecu u Pojasu Gaze, niti su ikoga bombardovali. Njihovo nasilno ponašanje, sklonost nasilju i arogancija su već toliko duboko ukorijenjeni u njima da se obračunavaju sa svima na koje naiđu. Ovi mladići su obučeni da budu nasilnici i rasisti u svakoj situaciji. Za njih nema povratka. To će nositi sa sobom do kraja života.
Zato pripadaju izgubljenoj generaciji. Oni su mejnstrim; možda čak glasaju za demokrate, možda za Itamara Ben Gvira, ali se nikada neće oporaviti od svog nasilnog ponašanja. Stekli su ga tokom vojne službe. Progutali su sve što su im davali o ljudima koji prolaze pored njih na kontrolnim punktovima. Uče ih da vjeruju da nas čuvaju i ponosni su na svoju “značajnu” vojnu službu. Njihovi roditelji i prijatelji su također ponosni na njih. To je zaista služba s dubokim posljedicama – služba koja će zauvijek uništiti društvo iznutra.
Komentari