Kliker.info

Danas postoji oblik perverzije koji nam omogućava da izbjegnemo sramotu: isključujemo se iz društvene stvarnosti (koju reguliše određeni simbolički autoritet, ono što je Lacan nazvao “Veliki Drugi”) i intervenišemo u nju sa sigurne udaljenosti, tako da naši postupci ne budu izloženi pogledu Velikog Drugog koji nam uzrokuje sramotu.

Piše : Slavoj Žižek

Odličan primjer takve perverzije je “Sarajevo Safari” (Miran Zupanič, Slovenija, 2022), dokumentarni film o vjerovatno najbizarnijem patološkom događaju koji se dogodio tokom opsade Sarajeva od 1992. do 1996. godine. Kada se ovaj dokumentarac pojavio, zvaničnici Republike Srpske i udruženja ratnih veterana oštro su negirali optužbe, nazivajući ih “propagandom” i “gnusnim lažima” usmjerenim protiv srpske nacije. U posljednje vrijeme, sa zakašnjenjem od četiri godine, krivične istrage konačno otkrivaju činjenice, posebno u Italiji, a pojedinci će uskoro biti procesuirani.

Dobro je poznato da su snajperisti sa brda koja okružuju Sarajevo, a koja su bila pod kontrolom srpskih snaga, nasumično pucali na stanovnike u ulicama ispod njih. Već tada se znalo da su odabrani saveznici Srba (uglavnom Rusi) pozvani da ispali nekoliko hitaca na Sarajevo, ali to se smatralo čašću, znakom posebnog poštovanja, a ne poslom. Sada smo saznali za pravi posao: desetine bogatih stranaca (uglavnom iz SAD-a, Velike Britanije i Italije, iako je bilo i nekih iz Rusije) plaćale su visoke svote za priliku da pucaju na stanovnike opkoljenog Sarajeva. Putovanje je organizovala Vojska Republike Srpske: klijenti su prvo prevezeni iz Beograda do Pala (glavnog grada srpske Bosne u planinama iznad Sarajeva), a zatim na sigurno mjesto s pogledom na Sarajevo u dolini. Cijene su bile fiksne – na primjer, više je koštalo ubiti malo dijete nego ubiti odraslu osobu.

Iz dokumentarca saznajemo da je za ovaj safari znala ne samo najviša komanda Vojske Republike Srpske, već i NATO mirovne snage u Bosni – pa zašto ga nisu otkrili ili jednostavno bombardovali položaje snajpera? Međutim, ono što je ovdje posebno zanimljivo jeste oblik subjektivnosti safari “lovca”: žrtve nisu bile personalizirane, ostale su anonimne, a simbolički zid je odvajao lovca od mete. Ali to nije bila videoigra; žrtve su bile dio stvarnosti i upravo svijest o toj činjenici objašnjava perverzno zadovoljstvo takvog “lova”. Preciznije, ovdje nije žrtva bila isključena iz stvarnosti, već “lovac” koji je sebe isključio iz nje i sebe doživljavao kao nekoga ko je na sigurnom mjestu iznad nje. Na taj način, sama stvarnost je postala dio spektakla u kojem lovac može da se pretvara da nije lično uključen u to.

Zato “Sarajevo Safari” vjerovatno ide korak dalje od drugog dokumentarca, “Čin ubijanja” (The Act of Killing, režija Joshua Oppenheimer i Christine Sinn, Final Cut Film Production, Kopenhagen, 2012). Film – snimljen u Medanu, u Indoneziji, 2007. godine – govori o Anwaru Kongu i njegovim prijateljima, koji su sada istaknuti političari, ali su nekada bili gangsteri i vođe eskadrona smrti, igrajući ključnu ulogu u ubistvima oko 2,5 miliona navodnih komunističkih simpatizera, uglavnom Kineza, 1966. godine. Nakon pobjede, njihova strašna djela nisu svedena na status “prljave tajne”, osnivačkog zločina nacije čiji tragovi trebaju biti izbrisani – naprotiv, oni se otvoreno hvale detaljima svojih masakra (kako zadaviti žrtvu žicom, kako prerezati grkljan, kako silovati ženu na “najprijatniji” način…).

U oktobru 2007. godine, indonezijska državna televizija producirala je talk show u čast Anwara i njegovih prijatelja. Na pola emisije, nakon što Anwar kaže da su njihova ubistva inspirisana gangsterskim filmovima, ozarena voditeljica okreće se prema kamerama i kaže: “Nevjerovatno! Hajde da Anwaru Kongu damo veliki aplauz!” Na pitanje da li se boji osvete rodbine žrtava, Anwar odgovara: “Ne mogu ništa učiniti. Čim podignu glavu, mi ih eliminišemo!” Njegov asistent dodaje: “Sve ćemo ih istrijebiti!”, a publika eksplodira oduševljenim aplauzom i povicima… Čovjek to mora vidjeti da bi povjerovao da je tako nešto moguće.

Međutim, uprkos svim užasima koje otkriva, “Čin ubijanja” govori o nečemu što se već dogodilo (i ponovo se izvodi zbog kamere), dok je u “Sarajevo Safariju” samo ubijanje organizovano kao spektakl. U tome postoji nešto perverzno iskreno: zar nisu vrhunski korporativni menadžeri uključeni u sličan safari? Njihove odluke mogu uništiti mnoge živote, hiljade ljudi mogu izgubiti posao – i možemo zamisliti neke od njih kako gledaju porodice koje su uništene jer su nekoga otpustili ili im na neki drugi način uništili život.

I – kao posljednji primjer iste ludosti – nije li Dmitrij Medvedev, bivši predsjednik Rusije, koji sada obnaša funkciju zamjenika predsjedavajućeg Ruskog vijeća sigurnosti, koristio sličnu logiku kada je nedavno izjavio da bi se NATO previše bojao “nuklearne apokalipse” da bi se direktno uključio u sukob kao odgovor na rusku upotrebu taktičkog nuklearnog oružja: “Vjerujem da NATO neće direktno intervenirati u sukobu čak ni u toj situaciji.

Uostalom, sigurnost Washingtona, Londona i Brisela je mnogo važnija Sjevernoatlantskoj alijansi od sudbine umiruće Ukrajine koja nikome nije potrebna… Snabdijevanje zapadnih zemalja modernim oružjem je samo posao. Prekookeanski i evropski demagozi ne namjeravaju patiti u nuklearnoj apokalipsi. Zato će progutati upotrebu bilo kakvog oružja u trenutnom sukobu.”

Jesmo li svjesni šta ove rečenice impliciraju? Medvedev je spreman riskirati živote milijardi ljudi za mali komad zemlje – milijardi ljudi u Latinskoj Americi, Africi i Aziji koji nisu uključeni u ukrajinski sukob. Još u augustu 2022. godine, Medvedev je izjavio da prijedlog kažnjavanja Rusije za ratne zločine u Ukrajini ugrožava sam opstanak čovječanstva, s obzirom na nuklearni arsenal Moskve. Ponovo se postavlja pitanje: odakle Medvedev govori kada tako govori, kakav je njegov subjektivni stav?

On jednostavno ne ubraja sebe među one koji će patiti. Kao da će nekako preživjeti globalnu nuklearnu katastrofu – kao da je čovječanstvo poput Sarajeva u dolini, a on na sigurnoj udaljenosti, na brdu iznad nje. Naravno, zna da bi i njega samog pogodio kraj svijeta, ali govori kao da toga nije svjestan.