Amer Obradović : Nema dovoljno visoke planine kao Velež
Volio sam film “Oficir i džentlmen”. Frajerski je bio. I jako popularan osamdesetih. Proslavio je Richarda Gerea, koji glumi Zacka Mayoa, mladića koji je upisao vojnu akademiju gdje često dolazi u sukobe sa svojim nadređenima, naročito s opakim narednikom Foleyjem. Upozna mladu radnicu iz lokalne tvornice koja sanja o odlasku iz svog malog gradića, a sve se zakuha kada njegov najbolji jaran izvrši samoubistvo zbog ljubavnih i životnih jada. Film se smatra pretečom “Top Guna”, a dobio je i Oscara za najbolju pjesmu – Up Where We Belong.
Ta pjesma, koju maestralno izvode legendarni Joe Cocker i Jennifer Warnes, nosi priču filma o dugom putu, o planinama koje treba savladati i potrebi da se vratimo tamo gdje pripadamo. Ljubav nas podiže tamo gdje pripadamo, tamo gdje orlovi kliču, visoko na planini. Planina je u toj pjesmi visina koju treba zaslužiti. Priča o planini i moralnim upitnicima koji su često veći i od samih planinskih vrhova odvajkada je dio ljudskog bića, posebno na ovim našim prostorima.
Uzmite samo priče o starim slavenskim predajama, božanstvima. O Velesu i Perunu, o Veležu i Prenju. Između njih nije samo mitološki sukob, niti tek drevni razgovor između zemlje i neba, nego i ona suštinska borba između nagona i principa, interesa i časti, tame i svjetla, onoga što čovjek pokazuje drugima i onoga što zaista nosi u sebi. Kao da je onaj ko je 1922. godine klubu dao ime po planini Velež znao Ilijadu i Odiseju napamet, razumio sve grčke i slavenske mitove i posjedovao proročanski dar Nostradamusa. Jer ime koje je tada izgovorio nije postalo samo naziv fudbalskog kluba. Postalo je njegova sudbina – da uvijek iznova nosi teret planine i da, uprkos svemu, ostane viši od nje. A to je, rekli bi Mostarci, golemo.
Velež su osnovali radnici, ljudi koji nisu imali bogatstvo ni privilegije, ali su imali ideju da sport nije samo igra, nego ideja o zajedništvu, solidarnosti i pripadnosti gradu. Njegovu historiju nisu činile samo sportske pobjede. U Drugom svjetskom ratu Velež je bio dio antifašističke tradicije Mostara. Njegovo ime nije stajalo po strani u vremenu kada se birala strana. Bio je klub ljudi koji su vjerovali da postoje vrijednosti veće od trenutne koristi.
Devedesetih je došao novi rat koji je donio možda najtežu planinu koju je jedan sportski kolektiv mogao imati pred sobom. Velež je protjeran sa svog stadiona. Oduzeto mu je mjesto na kojem su generacije Mostaraca stvarale uspomene. Oduzeta mu je kuća.
Ali ono što mu nisu mogli uzeti – dostojanstvo i identitet – ostalo je u ljudima koji su ga voljeli i sačuvali. Kao u pjesmi, planine su mu bile na putu, ali je preživio. I možda je njegova najveća vrijednost to da moral najbolje čuvaju oni koji su prošli najgore. Lako je govoriti o principima kada ništa ne rizikuješ. Lako je biti moralan kada nemaš šta izgubiti. Ali kada ti oduzmu stadion, kada ti pokušaju oduzeti pravo na postojanje, a ti ipak ne odustaneš od svojih vrijednosti – tada se vidi karakter.
Zato je posljednji moralni ispit kroz koji je klub prošao imao posebnu težinu.
Tragedija koja je pogodila Mostar, ubistvo mlade žene i sudski proces koji je uslijedio ostavili su dubok trag u javnosti. U toj priči našao se i čovjek povezan s Veležom. Avdo Kalajdžić, jedan od velikana kluba i nekadašnji član stručnog štaba. Kada su se pojavile okolnosti koje su otvorile pitanje odgovornosti i postupaka pred sudom, uključujući i navode o pokušaju roditelja Avde da zaštiti sina ubicu tokom procesa, klub je morao donijeti odluku. Može se razumjeti roditeljski instinkt, ali klub je odlučio da ne izabere prešutnu zaštitu imena i ličnih veza. Izabrao je da bude Velež i uručio je otkaz Kalajdžiću koji je decenijama bio vezan za klub.
Za porodicu ubijene žene nijedna odluka ne može biti utjeha. Ali svaka odluka koja pokazuje da barem neko nije spreman zatvoriti oči pred odgovornošću potvrđuje da žrtva ne smije biti zaboravljena i da moralni izbor može biti poruka da dostojanstvo žrtve vrijedi više od svakog imena, funkcije ili privilegije.
Kantova etika počiva na ideji da moralna pravila moraju vrijediti jednako za sve. U tome je suština zdrave zajednice. Ova naša je teško oboljela, što pokazuju sve češći femicidi, poput ovog u Mostaru. Zato je odluka Veleža da iz moralnih razloga uruči otkaz vlastitoj igračkoj legendi primjer kako društvo može barem malo zacijeliti.
U vremenu kada mnoge institucije pokleknu pred vezama, prezimenima i interesima, Velež je pokazao da nijedno ime nije veće od naslijeđa koje klub predstavlja. Klub se, dakako, ne mjeri samo trofejima. Kao u staroj priči o Velesu i Perunu ili o oficiru i džentlmenu, o planinama o kojima pjeva Joe Cocker, u svakome od nas traje borba između onoga što želimo i onoga što moramo biti. Zato nema dovoljno visoke planine kao Velež. Neke planine nisu napravljene od kamena i zemlje. Nego od ljudi. Od Rođenih.
Komentari