Kliker.info

Naravno da se tu uopće nije radilo o alkoholu, niti njegovom podmuklom, a sistemskom, šerijatsko-prohibicijskom izgonu iz javnog prometa:  medijski eksploatirana zabrana „vatrene vode“ na nedavnom sarajevskom koncertu grupe „Prodigy“ govori o nečemu mnogo toksičnijem i sumornijem – kapitulaciji države pred organiziranim kriminalom! Država je (u ovom slučaju Vlada Kantona) iz budžeta izdvojila skoro pola miliona maraka za ovaj muzički događaj, možda je „kapnulo“ još nešto para iz javnih preduzeća i općina.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Pa, ipak, država nije uspjela osigurati vlastiti suverenitet, prisustvo i nadležnost  u svakom aspektu i segmentu tog  spektakla, recimo kontrolu nad iznimno unosnim biznisom – prodajom pića/alkoholnih.

PITI, ILI NE PITI?

Dan-dva prije koncerta poznatog britanskog benda Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv glavnog „logističara“, bezmalo urednika muzičkih događaja u Sarajevu Admira Arnautovića Šmrka (i Adnana Maglića) zbog „sumnje da su pripremali, planirali i vršili neovlašten međunarodni promet opojnim drogama…“. Ta optužnica ni na koji način nije poremetila njegov biznis-plan na stadionu „Grbavica“, pa je policiji preostalo samo da mu „stave soli na rep“, odnosno zabrani prodaju (isključivo) alkohola i na taj način umanje njegovu zaradu…

Sve su do u dlaku isto desilo sedam dana kasnije tokom nastupa, kako je najavljeno,  „svjetski poznatog DJ Solomuna“ na zatvaranju Sarajevo film festivala. Sarajevska policija zabranila je točenje i prodaju alkohola iz istih razloga. I ovaj muzički događaj plaćen je javnim novcem građana Kantona Sarajevo. Kada je ovaj svjetski poznati Travničanin posljednji put nastupao u Sarajevu, u ljeto 2022.godine, publici je bio dostupan alkohol u neograničenim količinama. Monopol na  prodaju „osvježenja“ i tada je imao  Arnautović  Šmrk  ranije osuđivan i optuživan  zbog  „nabavke i prometa teških opojnih droga“. Zapravo, kako se tada tiho gunđalo među ugostiteljskim cehom, Arnautović i njegovi mišićavi lojalisti su vlasnicima kafana u centru grada dopustilii prodaju isključivo žestokih alkoholnih pića, onih kojeg oni nisu imali u svojoj ponudi.

VELIKOM DROGOM SE KUNEMO…

Prije skoro tri decenije na otvaranju fabrike boja u okolini Sarajeva u vlasništvu dvojice ratnih profitera tadašnji federalni premijer Edhem Bičakčić je izgovorio rečenicu za koju sam u to vrijeme napisao (a kasnije više puta ponavljao) da bi mogla biti dugoročno fatalna po ne samo po ekonomsku perspektivu nego općenito pogibeljno utjecati  na društveno tkivo. Pozvao je tada Bičakčić sve ljude, ma gdje oni bili,koji imaju para, da ga slobodno i bez opreznog ustručavanja ulože u Bosnu i Hercegovinu. „Mi nećemo provjeravati porijeklo njihovog novca“, poručio je on velikodušno.

Jedan od dvojice investitora u tvornici boja  Kabaš Krasnići, bio je sasvim nepoznat bilo kome izvan  obavještajno-kriminalnog vladajućeg bošnjačkog kruga. Kada su ovog bivšeg zaposlenika JNA u proljeće 1994. godine njegove predratne kolege raspoređene u policiji i vojsci dovele iz Hrvatske u Sarajevo da im pripomogne oko instaliranja (iranskog) prislušnog sistema, neko upućen i oprezan je sugerirao Aliji Izetbegoviću da nije pametno čovjeka sumnjive prošlosti i reputacije  uključivati u takve povjerljive poslove. „Znam, rekao mi je Salim Šabić, da gdje se god pojavi taj Krasnići, za njim dolazi i droga“, odgovorio je Izetbegović. Šabić je, podsjetimo, bio moćni čovjek SDA sa sjedištem u Zagrebu, gdje su neke osobe sa prezimenom Krasnići važile za lidere tamošnjeg narko tržišta i organiziranog kriminala općenito.

Nije tadašnji predsjedavajući Predsjedništva Izetbegović  bio gadljiv na biznismene sa sumnjivim poslovnim  backgraundom. Potvrdio je to i kada je ignorirao teške ( i, pokazalo se, uglavnom osnovane) optužbe protiv ministra policije Bakira Alispahića koje su ga teretile da je drogu iz specijalne kase MUP-a samovoljno otuđio i pustio na „slobodno tržište“ u ratnom Sarajevu i tako nezakonito stekao veliki imetak. Da, upravo je Alispahić  bio drugi „strateški partner“ u tvornici boja koja je nekoliko godina kasnije ugašena. Onaj prvi, Kabaš Krasnići, bacio je oko na najatraktivnije nekretnine u centru Sarajeva, otvorio hotel, zapikao čuvenu zgradu „Olomanku“, sve novcem čije porijeklo niko nije provjeravao. Kada je i gdje kasnije otišao iz Sarajeva , malo je kome poznato.

Kada sam tada, dakle prije skoro tridesetak godina, napisao da Bičačkićev, a zapravo službeni poziv kapitalu „svih boja, dezena i čistoće“ da krene prema Bosni i Hercegovini gdje je dobro došao, predstavlja uvod u „latinoamerikanizaciju zemlje“ nisam previše znao o tom, činilo se ipak dalekom, maglovitom kriminalnom modelu upravljanja državom.  Sve što sam znao uglavnom mi je bilo poznato iz korpusa južnoameričke književnosti čiji su najistaknutiji autori u svojim knjigama ukazivali na fatalni utjecaj narko-kartela na razaranje i pokoravanje  pojedinih država i stavljanje  pod svoju kontrolu vlasti i društava u njima. Upravo je tih prvih post-daytonskih godina objavljena knjiga „Vijest o jednoj otmici“, Nobelovca Gabriela Garcia Marquesa. U njoj je veliki Gabo pisao  o  stvarnim zvjerstvima narko-terorista predvođenim Pablom Escobarom u njegovoj rodnoj Kolumbiji, otmicama i ubistvima ljudi, kontroli nad državnim i javnim poslovima. Tek će u dvijehiljaditim godinama priče o moćnoj, nemilosrdnoj  narko-kartelskoj kokainskoj „bijeloj internacionali“ stići na filmska platna i televizijske serije kroz ekranizaciju biografija kraljeva ovog posla. Escobara prije svih.

TRAVA, SMILJE I BOSILJE

Narko biznis u prijeratnoj Bosni i Hercegovini nije spadao u red unosnijih nezakonitih djelatnosti. Razloga za to je više, a najvažniji su bili robustan i na tu vrstu kriminala senzibiliziran represivni aparat, potom solidno organizirana mreža prevencije, od obrazovnih do medicinskih institucija, zaključno sa niskom kupovnom moći građana. Teške, dakle i skupe droge, poput heriona i kokaina, u siromašnom društvu kakvo je bilo bosanskohercegovačko predratno,  nisu mogle imati svoje ozbiljnije tržište; samo je „trava“, najčešće „hercegovka“ iz domaće radinosti imala širu „publiku“. Indikativno je da je nakon uspostave nove vlasti jedan od prvih poteza rukovodstva RMUP-a bilo ukidanje Biroa za borbu protiv narkomanije, na čijem je čelu godinama bio Amir Latić, latentna  noćna mora za trgovce narkoticima i njihove klijente.

U godinama nakon rata narko traficking je sve više dobijao elemente i dimenzije ozbiljnog organiziranog, međunarodno umreženog kriminala, svakako ohrabren i primamljivim pozivima poput onog Bičakčićevog i benevolentnom odnosu vlasti prema porijeklu njihove imovine. No, ni u to vrijeme Bosna i Hercegovina, nije bila ozbiljno, visokoprofitabilno  tržište za narkotike. Unosniji su poslovi tih godina  šverc cigareta, ili oružja. U jednom ad-hoc  istraživanju provedenom početkom 2000-ih među ljudima iz policijskih agencija i specijaliziranih medicinskih institucija, došao sam do podatka da je, recimo u Sarajevu, broj registriranih narkomana kreće oko dvije hiljade. „Recimo da ih je neregistriranih još dvostruko više, dolazimo do brojke od 6 hiljada osoba. Svakoj od njih je na dnevnom nivou potrebno gram do dva kokaina, ili heroina, pa dolazimo do količine od 10-ak kilograma teških droga dovoljnih da zadovolje dnevne potrebe sarajevskog narkomanskog tržišta“, objašnjavano mi je iz specijaliziranih medicinskih izvora.

I policijske analize potvrđivale su da Bosna i Hercegovina nije primamljiva kao tržište, nego prije svega kao tranzitno područje na putevima droge od istoka (Azije)prema zemljama Zapadne Evrope. „Mi smo deponija “, svojevrsni „štek“, odakle se droga distribuira izvan zemlje, a ne zadržava se za potrebe unutrašnjeg tržišta“, slušao sam tada od ozbiljnih policijskih autoriteta. Znalo se za pojedine utjecajne i moćne narko-klanove i njihove veze sa vlastima (poput Keljmendijevih, ili onom Zijada Turkovića), ali je dugo izostajao ozbiljan, sistematičan i  organiziran obračun sa njima.

SVI SMO MI (DINO &) TITO

Potpuno novo, ozbiljnije i dugoročno fatalnije  poglavlje koje će obilježiti ne samo povijest narko tržišta nego i mnoge druge procese u ovoj zemlji otvoreno je prije desetak godina, kada se prvi put pominje fenomen zvani narko-kartel „Dino&Tito“. Sa zakašnjenjem od dvije godine javnost je iz rijetkih medija saznala da je 2016. godine u Sarajevu boravio Edin Gačanin-Tito, tada kod nas malo kome poznati gospodar evropskog i svjetskog narko-biznisa. Gačanin je tom prilikom primljen na najvišem federalnom policijskom nivou, boravak mu je logistički servisirao poznati sarajevski biznismen, zaštitu su mu pružali elitni policajci. Preko sarajevskih poslovnih partnera Specijalnoj jedinici FUP-a je donirao skupocjenu odjeću i drugu vrstu opreme.

Slučaj boravka u Sarajevu Edina Gačanina Tite, miijardera, bivšeg siromašnog dječaka iz Buljakovog potoka koji je trgujući kokainom iz Južne Amerike napravio karijeru u Holandiji odakle je pred zakonom utekao u sigurnost Dubaija, otvorio je širom  vrata sarajevskog kriminalnog političkog, pravosudnog, poslovnog pandemonijuma! Nakon što je javnosti postala dostupna frapantna  zaštićena komunikacija između mafijaške centrale u Dubaiju i mreže operativaca na terenu , odjednom je skinuta pozlata sa čitave galerije uspješnih poratnih biznismena za koje će se ispostaviti da su oni tek revnosni, poslušni perači novca stečenog u globalnom narko-biznisu. Policijski šefovi su demaskirani kao pohlepni lakeji ovisni o prljavim parama.  Tužitelji koji su trebali preuzeti krivični progon sami su se našli među osumnjičenim za skoro neskrivenu kolaboraciju sa mafijom. Ugledni advokati su demaskirani kao mafijaške „mule“. Načelnici općina, dojučer  uzorni porodični ljudi uz zloupotrebu javnih resursa su  sa srednjerangiranim mafijaškim odredima pokretali „širokopojasni“ biznis u zemlji i inozemstvu. Mafijaška družina iz Dubaija se aktivno uključuje u predizborni proces, tipuje na svoje stranačke favorite, vjerovatno ih tajno i financira. Ne postoji ozbiljnija nekretninska, a ni druga investicija u Sarajevu oko koje se ne pletu sumnje na pranje mafijaškog peksinog, ili krvavog novca.

POSLJEDNJE VIJERSTI

Kako je pisao jedan drugi južnoamerički Nobelovac Mario Vargas Llosa (u knjizi „Civilizacija spektakla“) „…najvažniji faktor kriminalizacije javnog života jeste trgovina narkoticima. Riječ je o industriji koja se nevjerovatno modernizirala i nabujala jer je bolje od ijedne druge iskoristila globalizaciju da proširi svoje mreže onkraj granica te da se diversificira, preobrazi i reciklira unutar zakonskih  okvira. Njezini golemi profiti omogućili su joj  da se infiltrira u sve sfere države“.

Ovaj tekst je pisan nešto prije nego li je u policijskoj akciji među drugim maloljetnim počiniteljima paljenja zbog jedne tvornice u srednjoj Bosni uhapšen i sin sarajevskog kantonalnog ministra kulture i sporta Kenana Magode. Maloljetni Magoda je, tvrdi se,  obavljao prljave poslove za jednog ozloglašenog sarajevskog kriminalca. Budući da istraga o tom zločinu još traje, ostaje jedino da konstatira da  i taj slučaj potvrđuje da je Bosna i Hercegovina uspješno integrirana u globalne modele i prakse zločina i kriminala kroz angažiranje maloljetnika u prljave marko-mafijaške poslove. Dakle, sve ono što smo mogli gledati u briljantnoj seriji „Žica“, ili čitati u izvještajima iz Švedske gdje se zbog maloljetnih zločinaca mijenjaju kazneni zakoni, postoji i u „našoj butigi“.

Amir Arnautović Šmrk (Screenshot)

Neposredno po završetku pisanja ovog teksta stigle su i vijesti o hapšenju Admira Arnautovića Šmrka i još desetak sa njim povezanih ljudi. Sudeći po kodnom imenu operacije, „Catering“ kao i tome da se ona provodi po nalogu Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu, njih se tereti za djela koja nisu prethodno obuhvaćena optužnicom državnog Tužiteljstva podignutom prije 15-ak dana.

„Budući da može isplaćivati veće plaće nego država, mafija kupuje ili podmićuje suce, parlamentarce, ministre, policajce, zakonodavce, birokrate, ili se pak služi zastrašivanjem i ucjenama koje joj na mnogim mjestima  jamče nekažnjenost“, piše u ranije citiranom eseju M. V.

Ovo se odnosi na Latinsku Ameriku, ali ne bih se baš smio zakleti da se i nas ne (do)tiče!