Kliker.info

I u 13. nastavku  Dnevnika  jednog „luđaka“, autor dnevničkih zapisa satkanih od aktuelnih društveno-političkih i kulturnih događaja iz BiH, regiona i svijeta te nostalgičnih prisjećanja iz prošlosti i  na kraju optimističko-hrabrog projiciranja budućnosti, Sead-Sejo Đulić , ostaje vjeran svojim uvjerenjima pa iznova otvara  zaboravljene, škakljive i nepopularne teme od kojih aktuelni vlastodršci bježe kao đavo od krsta.

Uporedo sa tim Đulić nastavlja da većinu svojih priča gradi na ličnim i intimnim iskustvima čime se  kompletan Dnevnik dodatno obogaćuje i poprima nove dimenzije.

U posljednjoj priči ovog nastavka proslavljeni mostarski režiser, povremeni glumac i aktuelni predsjednik Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR) kaže,” da nije bilo teatra u mom životu i mog života u teatru mnoge stvari koje sam doživio ne bih uspio reći svijetu. Vremenom bi izblijedile i nestale. A to bi bio grijeh, jer vidio sam mnogo toga što nije smjelo izblijediti i nestati. Zahvaljujući teatru i junacima brojnih drama to je ostalo sačuvano i javno prezentirano”, čime je djelimično i objasnio gore pomenutu opasku.

U najkraćem, 13. nastavak Dnevnika  jednog „luđaka“ je obavezno štivo za čitanje, razmišljanje i kopiranje.

Ponedjeljak, 6. maj 2024.

Brane državu rušeći je

Dok gledam slike razaranja u Ukrajini i Gazi pred očima mi prolazi nesnimljeni, a stvarni film o paklu koji sam proživio sa brojnim građanima u dijelu Mostara pod kontrolom Armije RBiH.

Pokušavam razumjeti kako smo preživjeli.

Istovremeno ne mogu shvatiti kako danas, tridesetak godina kasnije, sve to brišemo iz naše memorije i obilježavanje tih događaja  svodimo na formalnost i, uglavnom, na vjerske obrede. Nikako da shvatimo da je naš opstanak na ovim prostorima pobjeda epskih razmjera koju bi i mnogo veći narodi i zemlje slavili na državnom nivou. A mi svojim formalnim obilježavanjem samo dajemo povode neprijateljima Bosne i Hercegovine da to koriste kao alate i oruđa za nastavak destrukcije i slabljenje države.

Šta hoću reći?

Već neko vrijeme u politički jezik, ali i ne samo politički, ušao je pojam probosanski. Uz ovaj pojam po automatizmu veže se odmah ljubav prema državi, briga i borba za njen opstanak i prosperitet i tome slično. Svi drugi, po automatizmu, su neprijatelji.

Paralelno sa tim iz istih struktura se plasiraju pojave koje to demantuju.

Evo nekih.

U posljednje vrijeme pri svakom pominjanju imena gospodina Alije Izetbegovića obavezno se dodaje nastavak koji glasi: prvi predsjednik Bosne i Hercegovine. To je toliko učestalo da je ušlo u svakodnevni riječnik i u kafanskim razgovorima. Kad kažete da to nije tačno na vas se ospe salva uvreda potkrijepljena nepostojećim argumentima.

Međutim, činjenice kažu nešto drugo. Novembra 1990. godine na izborima je birano sedam (7) članova Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i to po dva iz reda Muslimanskog, Srpskog i Hrvatskog naroda, te jedan (1) iz reda ostalih. Građani su iz reda Muslimanskog naroda izabrali Fikreta Abdića i Aliju Izetbegovića. Istine radi valja reći da je Fikret Abdić imao više glasova od Alije Izetbegovića, te se po izbornom rezultatu očekivalo da će on biti predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

Nakon niza razgovora i dogovora, neki svjedoci tvrde i pritisaka, Abdić je dao prednost Izetbegoviću i on je na sjednici Predsjedništva izabran za Predsjednika. Dakle, po tadašnjem Ustavu Bosna i Hercegovina je imala kolektivnog šefa države kojim je predsjedavao predsjednik. Drugim riječima gospodin Alija Izetbegović nije bio predsjednik Bosne i Hercegovine, bio je 1/7 predsjednika. Tako je bilo do Dejtonskog mirovnog sporazuma kada se po novom Ustavu biraju tri člana Predsjedništva, iz tri konstitutivna naroda po jedan, a sjednicama predsjedava predsjedavajući koji se rotira svakih 8 mjeseci. Dakle, i u ovoj varijanti imamo kolektivnog šefa države.

Ako to svi znaju, čemu onda laž koja bezbroj puta ponovljena postaje „istina“?

Mnogo je odgovora, ali o tome kasnije. Želim ovdje skrenuti pažnju na još neke pojave koje su bezbrojnim ponavljanjem postale „normalne“.

U ratu kojem svjedočim u svakodnevni riječnik ušao je pojam šehid.

Šehid (arapski: شهيد, trans. šahīd, dos. ‘svjedok; preneseno: žrtva ili mučenik’) jeste religiozni termin u islamu, koji doslovno znači “svjedok”. To je titula koja se daje muslimanima nakon smrti ako umru ispunjavajući religijske zapovijedi ili tokom rata za vjeru (džihada).

Ako ovo jeste tačno, ja imam sam sa sobom mnoštvo nerazjašnjenih dilema. Naime, negdje u jesen 1993. godine pitao sam jednog imama slijedeće: Molim te, hipotetički, da ja danas-sutra poginem bili me sutra proglasili šehidom i klanjali mi dženazu?

Odgovor je bio potvrdan uz veliku dozu čuđenja mojim pitanjem.

Nakon njegovog odgovora uzvratio sam novim pitanjem na koje nisam dobio odgovor. Pitanje je glasilo: Ako bi sutra bio šehid, kako sam danas ćafir? (Kafir (od arapskog كافر kāfir, mn. كفّار kuffār; na turskom, kâfir; u bosanskoj kolokvijalnoj upotrebi sreće se i oblik ćafir) u islamu označava “nevjernika,” tj. osobu koja nije musliman i ne slijedi islam kao religiju.)

Na njegovu šutnju dodao sam konstataciju: Dakle valjam vam mrtav, a živ ne.

Poginuli borci tokom rata u BiH nazivaju se šehidima, ako su pripadali bošnjačkom korpusu.

Kažu konsenzusom odlučeno, a ja pitam čijim?

Puno je pitanja koja me muče, ali neka od njih želim otvoriti, svijestan brojnih mogućih reakcija. Naime, formiranjem Armije Republike BiH aprila 1992. godine uveden je službeni pozdrav sa otvorenim dlanom naprijed, kao sa brojnih stećaka iz vremena dobrih Bošnjana, te opšte korišteni pozdrav „Zdravo“.

Onda je, ako me pamćenje dobro služi, negdje 1994. iz Uprave za moral došlo uputstvo, a kako je objašnjeno na zahtjev mnogih boraca, da, oni koji žele, mogu  koristiti tradicionalni narodni pozdrav. I onda je Selam ušao na velika vrata u Armiju RBiH. Vremenom je „zdravo“ potisnuto i sa prezirom prihvaćano.

Dakle, čiji je pozdrav selam?

Selam (Es-selamu ‘alejkum, ar. ٱلسَّلَامُ عَلَيْكُمْ) jeste arapski pozdrav koji koriste muslimani širom svijeta, a u islamskom svijetu ga koriste i nemuslimani. Na bosanskom jeziku ima značenje “mir (s) vama”. Odgovor na ovaj pozdrav glasi Ve alejkumus-selam (وَعَلَيْكُمُ ٱلسَّلَامُ), što znači “neka je i (s) vama mir” ili “neka je i na vas mir”.

Ukratko, ovo je arapski pozdrav na arapskom jeziku. Hodajući po arapskim zemljama svjedočim da se u raznim crkvama koristi na isti način kao i u džamijama. Ljudi se pozdravljaju svojim pozdravom i na svom jeziku.

Ispisujući ove redove sjetih se jedne situacije iz 1997. godine. Nekim poslom bio sam u Gradskoj upravi Mostara. Tražeći odgovarajuću službu pokucao sam na jedna vrata i sačekao glas koji mi je na kucanje odgovorio: Hajde. Otvorio sam vrata i pozdravio: Dobar dan. Čovjek, nešto stariji od mene, lagano je skinuo naočale i vrlo ozbiljno mi odgovorio odmjerivši me od glave do pete: Čitao sam jutros Dnevni avaz. Znam vremensku prognozu.

Izvinite, pogriješio sam kancelariju, izustio sam u čudu i izišao vani.

A onda se čudimo kad Armiju RBiH nazivaju muslimanskom vojskom.

I još samo jedna moja dilema ili pitanje. Još od rata često sam u prilici prisustvovati službenim sahranama ili raznim godišnjicama kada država i njeni organi na raznim nivoima odaju počast poginulim ili umrlim saborcima i drugim uglednim ličnostima. Kada tu poštu odate minutom šutnje, naklonom, ili na neki sličan način sve oči prisutnih uprte su u vas kao da ste napravili smrtni grijeh. Oni koji vas ne znaju sašaptavaju se i pitaju ko ste. Ukratko stvori se mučna situacija. Nerijetko, na ovakvim skupovima, glavnu riječ vode imami. Ukratko, ako niste proučili Fatihu imate osjećaj da bi većina bila sretna da niste ni došli.

Šta je Fatifa?

Sura El-Fatiha (arapski: الفاتحة; bos. Otvaranje ili Pristup; također se naziva i Majka knjiga i Lijek) prva je sura Kur'ana. Sastoji se od sedam ajeta, u kojima se iskazuje molba Allahu za upućivanje na pravi put i zaštita od zla. Ova sura ima posebnu ulogu u životu muslimana, jer se uči na svakom rekatu namaza. Objavljena je u Mekki i ubraja se u mekanske sure.

Šta ja zapravo želim reći i na šta želim ukazati ispisujući ova razmišljanja?

Bosna i Hercegovina je sekularna država.

Šta to znači?

Sekularizam (od latinske riječi saeculum, koja ukazuje na sve ono što ne pripada Religiji) je vjerovanje, ideja da vjeru i vjerska uvjerenja valja odbaciti i zanemariti. Pojam ‘sekularna kultura’ shvaćamo u smislu da država ima male ili nikakve ingerencije u vjerskoj sferi i obratno, da vjera ima male i nikakve ingerencije u državnim poslovima. Sekularizacijom država jamči društvu slobodu od religioznih zakona i učenja. Sekularizacija je dakle princip razdvajanja državnih institucija i osoba ovlaštenih za zastupanje države, od vjerskih institucija i vjerskih dostojanstvenika.

Od prve navedene svijesne laži, do svih ovih primjera, ali i brojnih drugih narodu se uz laži serviraju poluistine, a zapravo se o državi šalje drugačija slika od formalno proklamovane.

Šta želim reći?

Bosna i Hercegovina je multinacionalna država od davnina, a ustavno sekularna. Da bi u njoj vladao sklad, poštovanje, ravnopravnost, jednakost, uvažavanje i tako redom mora se biti višestruko osjetljiviji nego u nacionalnim državama sa jednom konfesijom. Nama treba državni, dakle sekularni, protokol o svim ovim, ali i brojnim drugim pitanjima, kako bi se svi učesnici u tom protokolu osjećali ravnopravno, bez obzira koliko ih je. Ovako imamo vjerske obrede na sve strane pomiješane sa državnim protokolom i u suštini se više ne zna jesmo li na vjerskom obredu ili na državnom skupu. To se mora odvojiti. Kad je neki zvaničnik na nekom skupu službeno onda slijedi državni protokol, a kad je privatno može se ponašati po vlastitom opredjeljenju. Dok ovo ne shvatimo brinući o državi mi ćemo je zapravo razgrađivati.

Drugo pitanje je pitanje pozdrava u službenim prilikama. Naime, godinama nas se uvjerava da je naš jezik jedno od naših osnovnih obilježja identiteta. Sjetimo se samo brojnih bilborda i plaćenih oglasa koji su nas pred popis stanovništva upozoravali da je ime našeg jezika tako i tako i da je pitanje nacionalnog interesa da to na popisu kažemo. A onda mi ti isti zamjeraju kad na svom jeziku pozdravim. Dakle, onom istom na kojem su insistirali da uđe u popis kao moj. Nakon svega, sad, opet insistiraju da to uradim na arapskom. Kažu to je moj pozdrav.

Hamlet bi rekao: Ima nešto trulo u državi Danskoj.

Moram još nešto dodati što me muči tridesetak godina. Kad god odem u Sarajevo, onako usput čujem da se nama u Mostaru u minulom ratu trebalo desiti to što se desilo, jer to je Alahova kazna zato što mi nismo baš dobri muslimani. Kao jedan od ključnih argumenata uvijek je slijedeća konstatacija: Kod vas je previše bilo miješanih brakova i onda ste djeci davali nemuslimanska imena, sve neki Gorani, Zorani, Slobodani…

Ne prihvataju činjenicu da ne postoje muslimanska imena. To su arapska, perzijska, turska i slično imena, koja u zemljama iz kojih su preuzeta nose i nemuslimani. A islam kaže da se djeci daju lijepa imena, imena sa značenjem. Slijedom ove misli ja pitam ima li ljepšeg pojma od SLOBODE, i ljepšeg značenja od SLOBODE. Ako to jeste tako, zar SLOBODAN nije lijepo ime i sa značenjem. Uz to na našem je jeziku i svjedoči našem identitetu.

A savršeno se uklapa u ono islamsko objašnjenje za davanje imena.

Oni kažu da samo brane državu, a ja dodajem: Ne lažimo se, samo istinom i međusobnim poštovanjem možemo graditi naše identitete, a time jačati domovinu kao našu zajedničku kuću.

Kako sa ovakvim mislima da utonem u san ?

Utorak, 7. maj 2024.

Priča sa granitne ploče

Dođe to meni, onako iznenada, i odem na groblje šutnjom porazgovarati sa mojima, majkom i ocem, ali i nenom, dedu ne pamtim, adžama, rođacima… Svi su tu, jedno do drugog, baš kako su bili i za života. Jutros sam sve obaveze prekinuo i otišao do tog harema u Pješivcu da malo sa mojima popričam. Dugo sam gledao u uklesanu u granit sliku tatinog najstarijeg brata Mehe. Bilo je njih šestorica braće. Sve druge svi mi djeca zvali smo imenom, samo je Meho bio adže. Nije se nikad ženio. Bio je 1901. godište. Pričalo se da je imao veliku ljubav i kad se htio ženiti da mu je majka nešto prigovorila.

Rekao je u redu, ali se nikad nije oženio. Volio je nas djecu, a i mi njega. Za vrijeme ljetnih raspusta rado smo vrijeme provodili po Dubravskim čairima i polju. Učili jahati na Zekanu i Brnjašu, brali i nizali duhan, ukratko radili neke stvari koje su nam u gradu bile nedostupne i nepoznate. Ljeta, ako me poamćenje dobro služi, 1962. godine jednog jutra adže Meho mi je rekao: Mali, hoćeš li samnom u vinograd. Skočio sam prije nego sam odgovorio da hoću. Volio sam ići sa adžom, posebno u vinograd, jer tamo su bile dvije-tri praske, a ja sam ih obožavao. Znao sam da me zbog toga i zove.

Brzo sam se presvukao i krenuli smo.Pričali smo usput. On visok, uspravan kao jablan, lagano korača, kao da ga sad vidim. Uvijek bijela košulja dugih rukava. Rukavi zavrnuti do ispod laktova. Sako prebačen preko ramena, a ruke spojene na dnu leđa. Na glavi tamno plava beretka, malo ustranu na jednoj strani zategnuta. Priča kako će grožđe ove godine biti dobro jer godina je potaman. Negdje na pola puta u susret nam dolazi isti jedan takav čovjek, samo što na glavi umjesto beretke ima kapu, kako su je zvali „mica“. Kad smo jedni drugom došli na korak-dva taj čovjek progovara: Merhaba moj Meho.

Adže njemu odgovara: Hvaljen bio dovjeka moj Jozo.

Začuđeno gledam jednog pa drugog i pitam se o čemu se ovdje radi. Oni se pitaju za zdravlje, govore gdje su pošli i šta im je raditi. Onda, gotovo uglas, rekoše: Hoćemo li zapaliti?

Ne čekajući odgovor ruke idu duboko u džepove i vade kutije za duhan. Gotovo su iste, četvrtaste, debele, metalne. Bez riječi razmjenjuju kutije, otvaraju ih, prebiru po duhanu i polako, ritualno motaju cigarete. Ćeife u samom motanju i mirisu duhana. Ne govore. Vraćaju kutije, stavljaju cigarete u usta, traže upaljače, krešu, jednom, dva puta, tri i konačno povlače prvi dim. Dobar ti duhan, odakle je, vele jedan drugom. Nakon razmjene informacija o duhanu krenuše obojica i jedan drugom vele: Uzdravlju.

Pojeo sam ja tog dana nekolike praske i do povratka zaboravio na ovaj neobični susret. Zaboravio sam jer se tu ništa nije desilo što se nije dešavalo svakodnevno.

Ali danas dok stojim i gledam u uklesanu u granitu sliku mog adže Mehe 62 godine kasnije razmišljam šta se to desilo u međuvremenu da ovaj susret dvojice komšija izgleda nestvaran.

Možda baš zbog sjećanja na ovaj i ovakve događaje često odem da poipričam sa kamenim granitnim pločama i na njima uklesanim likovima, jer priče su im ljepše, sretnije i punije životom.

Srijeda, 8. maj 2024.

Moja najbolja terapija

Danas mi misli lutaju u 1992. godinu. Prisjećam se jedne besane noći u podrumu zgrade u ulici Moše Pijade gdje sam stanovao. Nisam potpuno siguran da je to bilo na današnji dan, ali danas me to proganja. Naime, rat je već počeo. Česta su granatiranja i puno vremena provodimo u podrumu. Taj mali boks koji pripada našem stanu sredili smo koliko se moglo da bar djeca mogu mirnije zaspati. Zabrinut sam za njih zbog mojih javnih istupa i vođenja protestnih okupljanja gdje sam vrlo otvoreno govorio. Zbog toga, sa svih strana nove vlasti mi se direktno prijeti. Ne bojim se za sebe, ali volio bih djecu i suprugu zaštititi.

Jedini način za to je da odu iz Mostara. Sutra ujutro ide posljednji konvoj Dječije ambasade iz Mostara sa ženama i djecom. General Perišić je dozvolio izlazak i garantovao sigurnost. Ali ja ih nisam prijavio jer Slavicu, moju suprugu, nisam mogao nagovoriti za izlazak iz Mostara. Iz nekih razloga, nebitnih sada, naša komunikacija tih dana bila je svedena na minimum i vrlo službena. To me izjedalo, mislio sam da zbog tog nesporazuma između nas ne želi ići, da mi time prkosi i slično. Pokušavao sam na razne načine, ali nije išlo.

Te noći naslonjen na zid gledao sam je kako brižno na improviziranom ležaju ušuškava našeg sina u nadi da će brzo zaspati. Uspjela je, uspavala je u podrumu našeg devetogodišnjeg sina i sjedila pored njega zagledana u usnulo dijete. S vremena na vrijeme čule bi se eksplozije granata i prekidale trenutnu opuštenost. U podrumu je živo, priča se o svemu, a najčešće o nadi da će ovo brzo završiti.

Odlučio sam biti uporan i pokušati onu službenu komunikaciju srušiti. Ušao sam u podrumski boks, sjeo na dno ležaja, pored sinovih nogu, zagledao se u njene oči i govorio. Dugo sam govorio. Više ne znam šta, ali i danas sam uvjeren da su moje oči i moj ton, a ne riječi bile mnogi rječitije. U jednom trenutku smo se zagrlili, snažno, a nježno i toplo. Bilo je i suza koje smo krili. Tada sam primjetio kako se naš sin probudio i kako drži, sa obe ruke pokrivač, tik ispod očiju, a oči blistaju od sreće. Djete se obradovalo našem zagrljaju više od nas samih. Šapnuo sam joj da ga pogleda i onda smo svo troje bili u zagrljaju punom suza i osmjeha. I danas osjećam taj zagrljaj i konstantno gledam sinove sretne oči koje vire ispod pokrivača.

Taj zagrljaj je sve promjenio. Dogovor je pao da ih sutra pokušam ubaciti u jedan od autobusa. Polagao sam sve nade u prijateljstvo sa Mišom Marićem, koji je sve to, kao konzul Dječije ambasade, i organizovao.

Noć je bila bez sna. Brzo pakovanje i strepnja da li će biti mjesta. Uz to i granate su povremeno cjepale tišinu noći. U samo svitanje otišao sam do Dječije ambasade i pitao za mjesto. Niko mi ništa nije garantovao, ali nije ni imao ništa protiv ako bude mjesta. Vratio sam se do stana i nas četvero sa nužnom prtljagom dovezli smo se do Rondoa. Mnoštvo ljudi, zadovoljnih, nezadovoljnih, plačljivih, sretnih, uplašenih… Sve izgleda prilčno haotično jer u tek prispjele autobuse žele ući i oni koji nemaju pravo napustiti grad.

Zahvaljujući činjenici da me svi volonteri Dječije ambasade poznaju kroz strašnu gužvu probijamo se do ulaza u autobus. Brzo se pozdravljamo, skoro bez riječi, ulaze u autobus i sjedaju. Malo se izmičem i nijemo gledam, skoro ne dišući u tri para plačnih očiju. Dok se gledamo razmišljam kud idu, jer niko ne zna koja je njihova krajnja odrednica. Plačem u sebi, bez suza. Drhtim kao u najvećoj groznici. Čujem zvuk motora autobusa i kolona kreće. Stojim uz stablo platana, mašem i pitam se da li ću ih ikada više vidjeti.

Jedina mi je utjeha nada da će izbjeći ratne strahote, a meni šta bude. Autobusi zamiču za krivinu, a ja još gledam i osluškujem zvuke, jer se bojim da dato obećanje o prestanku granatiranja dok konvoj ne iziđe iz grada neće biti ispoštovano. Ljudi se razilaze, vrijeme oprolazi, a ja još stojim i buljim u prevoj  na brdu iznad grada kuda autobusi moraju proći. Vidim ih, ponovo mašem svjestan da su predaleko i da me niko ne može vidjeti. To traje nekoliko minuta i autobusi se gube sa druge strane prevoja. Odahnuo sam, sad su sigurni. Lagano krećem prema stanu ne razmišljajući o mogućim granatama, o drugim opasnostima, o bilo čemu, jer oni koji su smisao moga postojanja, mislio sam, sada su na sigurnom.

Od tada više ništa nije bilo isto. Moje biće razdirala je čežnja, mučio onaj zagrljaj u podrumu, svakodnevno sam sretao sretne oči ispod pokrivača mog sina, gledao u onaj prevoj i kao luđak mahao u prazno. Sve što sam čitav rat želio bio je još samo jedan zagrljaj nas četvero. Ta želja me održala u životu.

Danas, puno godina kasnije, kada se borim sa teškom bolesti, čini mi se da me u životu drži ista želja, čvrst zagrljaj nas četvero.

To je jedina terapija koja mi je davala i daje snagu.

Četvrtak, 9. maj 2024.

Strast ili bijeli čaršaf l

Jutros sam rano ustao. Moram za Sarajevo, u Spomen parku Vraca imamo centralno obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom i po prvi put dodjelu Nagrade „Pobjednik“, a istovremeno čitavu noć osjećao sam veliki nemir, kakav osjećam svake godine 9. maja od onog strašnog jutra 1993. godine. Nekako tromo i nespretno se spremam, sjedam u auto i krećem put Sarajeva. Jedva da pratim cestu, misli su mi drugdje, ponovo po ko zna koji put proživljavam to jutro. Ponavljam u mislima tekst koji napisah prije par godina o svemu tome i koji ponavljam svakog 9. maja, jer nemam šta novo dodati. Tekst znam napamet, to je moj životni monolog. Poluglasno više puta ga izgovaram vozeći dobro poznatim putem. Sam sebi kazujem:

Pripadam generaciji koja je učena, i u dobra doba naučena, da je 9. maj dan kada je pobjeđen fašizam. Pripadam generaciji koja je 9. maj uvijek obilježavala kao važan dan i dan o kojem treba govoriti i o njegovim tekovinama upoznavati mlađe, one koji tek dolaze, kako bi se ideja antifašizma kao planetarna civilizacijska ideja očuvala, baštinila i nadahnjivala dolazeće generacije. Valja reći da je moja generacija naivno vjerovala da je fašizam pobjeđen, uprkos svjedočenju pojavama fašističkog djelovanja. Bili smo uvjereni da su to incidentne pojave i da je front antifašističkih snaga toliko nadmoćno jak da te pojave nismo ozbiljno shvatali.

A onda dođoše devedesete prošloga vijeka i srušiše sva naša vjerovanja i ubjeđenja. Postadosmo svjedoci fašističkom orgijanju na kojem bi pozavidjeli i majstori smrti iz Drugog svjetskog rata. No, nije mi namjera pisati o činjenicama koje su poznate svima ili gotovo svima. Strašne su to činjenice i o njima valja kontinuirano govoriti, upozoravati na njih i iz toga učiti kako bi se zlo spriječilo u svom korijenu, ali ovog trena imam drugu namjeru.

Namjera mi je nešto napisati što me muči, proganja i na neki način frustrira već 24 godine, a desilo se upravo 9. maja 1993. godine u Mostaru. No, dozvolite mi da prije nego što napišem o čemu želim govoriti citiram Hrvatski leksikon koji kaže: “bijela zastava, znak koji u ratu ističu pojedinci ili vojne jedinice objavljujući da su voljni prekinuti vatru, ili pregovarati, ili se predati (kapitulirati)”.

E, to je to, želim govoriti o pozivu na kapitulaciju 34,8 % stanovnika Mostara koji su se samo dvije godine ranije na popisu stanovništva izjasnili kao Muslimani i predstavljali za dlaku najbrojniji narod u gradu.

O čemu se radi?

Tog jutra, 9. maja 1993. godine, kada se cijeli svijet spremao da obilježi Dan pobjede nad fašizmom 1945. godine, a EVROPA svoj dan, dio Mostara slušao je artiljerijsku vatru i stalno ponavljanje proglasa Hrvatskog vijeća obrane sa potpisom Jadranka Topića da se sve jedinice Armije RBiH predaju, a svi građani Mostara, Muslimani, na vidnim mjestima, prozorima, balkonima i slično, izvjese bijele čaršafe, čitaj bijele zastave, čitaj da se predaju i kapituliraju.

Istovremeno po već ranije pripremljenim spiskovima krenule su razne postrojbe HVO i HV iz Hercegovine, Hrvatske i dio domaćih od vrata do vrata, od kuće do kuće. Umjesto početka obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom Mostar je svjedočio fašizmu. Građani su odvođeni, ubijani, maltretirani, izbacivani iz svojih domova, a sa Radio postaje Mostar Zlata Brbor uporno je čitala pomenuti proglas o bijelim čaršafima garantirajući svima, koji to urade, sigurnost.

A ta sigurnost bio je Gradski stadion, poznatiji kao Veležov stadion, koji je pretvoren u sabirni centar. Sve je to neodoljivo podsjećalo na puč u Čileu kada su stadioni imali istu namjenu.

Zašto me ovo proganja?

Hrvatski leksikon, ranije citiran, govori o prekidu vatre i vojnim jedinicama, a ovdje se radi o kompletnom stanovništvu, pripadnicima jednog naroda. Neko, čitaj HVO sa potpisom Jadranka Topića, proglasio je sve građane Mostara – Muslimane pripadnicima vojnih jedinica neprijateljske vojske i pozvao ih na predaju i kapitulaciju. I ovo neodoljivo podsjeća na vrijeme Drugog svjetskog rata kada je, takođe, jedan narod prisiljen da nosi žute trake i proglašen neprijateljem.

Ishod dobro poznat svima. Isti scenarij, isti postupci, samo je boja drugačija, a rezultat u oba slučaja smrt. Jasno je svima, ali neke stvari valja uporno ponavljati da ako se ne predate, ne kapitulirate postajete legitimni vojni cilj i na vas se može otvoriti vatra, jer vi ste neprijateljski vojnik. To što ste žena, dijete, starac, što ste invalid i civil, nije važno. Niste kapitulirali po proglasu koji je uporno ponavljan.

A i proglas svojim stilom i jezikom neodoljivo podsjeća na Poziv Srbima od 14. kolovoza 1941. godine izdat od Gradskog redarstva u Mostaru i sa potpisom predstojnika redarstva, izvjesnog Krtalića. Poziv daje upute o iseljavanju iz Mostara iseljeničkim vozom i, takođe, daje upute šta se smije ponijeti i gdje valja predati ključeve od kuća.

Naravno, osim stila i jezika i metode su iste. Umjesto iseljeničkog voza uslijedio je progon na lijevu obalu Neretve, umjesto Jasenovca imali smo Heliodrom, ali i mnogo smrti na sve strane i na najbrutalnije načine. Ali kad govorim o smrti i ubijanju nije sama smrt i broj ubijenih u tom orgijanju ono što me muči. Mene muči strast sa kojom je ubijano, strast sa kojom su činjeni zločini, strast naučena i nadahnuta na najmračnijim događajima što ih pamti istorija na ovim prostorima.

Zašto pišem o ovome toliko godina kasnije. Ja sam ratnu priču završio onog časa kada je rat prestao i ne volim o njemu govoriti, ali…ja ponovo vidim onu istu strast koja me proganja 31 godinu, strast sa kojom se Mostar i dalje uništava, strast sa kojom se brane neodbranjivi stavovi i politika, strast sa kojom se 31 godinu kasnije danas i ovdje, drugačijim sredstvima, ostvaruju ciljevi promovisani bijelim zastavama. Meni danas, 31 godinu kasnije, mnogo glasnije odzvanja proglas kojim mi se naređuje da na balkon svog stana izvjesim bijeli čaršaf.

Toliko glasno mi odzvanja taj proglas da vise ne koristim bijelu posteljinu.

Ponavljajući bjesomučno i sve glasnije i brže tekst stigoh na odredište. Koje li ironije, sa ovim mislima, nakon polaganja cvijeća, trebam se obratiti prisutnima i progovoriti o važnosti Dana pobjede i refleksijama toga dana na vrijeme koje živimo. U nekom magnovenju prošlo mi je polaganje cvijeća i brojni susreti sa, za divno čudo, brojnim zvaničnicima svih nivoa vlasti. Onda sam prozvan i dok se penjem na scenu imam samo jednu misao u glavi: Šta reći?

A onda sam počeo. Rekoh:

Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini i čestitam Dan pobjede nad fašizmom.

Naravno, danas kada obilježavamo Dan pobjede nad fašizmom iz 1945. godine nismo ovdje samo zbog toga da bi se sjećali i pričali o prošlosti. Ja mislim da smo mi ovdje iz potpuno drugih razloga. Naravno, sjetićemo se, to je povod zbog čega jesmo tu, ali smo ovdje da slaveći pobjedu veličamo slobodu, da veličajući slobodu se okrenemo oko sebe i vidimo da li mi svi, na svakom pedlju Bosne i Hercegovine, imamo uistinu punu slobodu.

Dišemo li slobodu na svakom pedlju Bosne i Hercegovine.

Ako nismo, ako ne dišemo, ako je ne osjećamo, onda je ovo mjesto, onda je slavljenje Dana pobjede nad fašizmom pravo mjesto da krenemo u stvaranje jedinstvenog svenarodnog antifašističkog fronta ovog vremena, na istim idejama na kojima su se okupili Titovi partizani 1941. godine i donijeli slobodu 1945. godine.

I njih je ideja slobode, ideja socijalne pravde, ideja jednakosti i ravnopravnosti okupila. Sve drugo su stavili u stranu i krenuli naprijed. Oni protiv kojih su krenuli bili su mnogo jači od njih, brojniji, ali ideja slobode ih je dovela do pobjede.

Ovo mjesto, ovaj Spomen park na Vracama i ovaj dan nas antifašiste obavezuje da na istim tim idejama i mi krenemo u naše, današnje, ovovremene antifašističke bitke i mi izvojujemo slobodu i pobjedu za boljitak Bosne i Hercegovine. Oni, naši protivnici, izgledaju mnogo jaki, ušli su u organe vlasti, izgledaju bahati, tako se i ponašaju, prosipaju silu, kako bi narod rekao, a mi smo nekako fini. Ja sam uvjeren da smo brojniji i da smo u suštini jači, jer naša ideja je jača. Zato se moramo okupiti i krenuti u borbu za našu pobjedu i za novu slobodu koju su nam u dobra doba ukrali.

Ako to uradimo onda slavljenje Dana pobjede, obilježavanje Dana pobjede imaće smisla. A da bismo mogli krenuti u stvaranje tog jedinstvenog antifašističkog svenarodnog fronta moramo i mi danas, kao i oni čije ideje slijedimo, što su uradili 1941. godine, potisnuti sve razlike, koje nam nameću i serviraju, u stranu.

Mnogo je više onoga što nam je zajedničko. Veličajmo to što nam je zajedničko, i onda, onda ćemo sigurno pobijediti i ovaj dan će biti dvostruko ljepši, snažniji i svečaniji. Da bi to mogli u taj front moramo se aktivno uključiti. Nije više dovoljno nositi majicu na kojoj piše: I ja sam antifašista i pričati: I ja sam antifašista.

Akcija nam treba.

Konkretna odlučna akcija.

Svi zajedno.

Od onih silnih kolumnista do ovih koji su i dan danas na svim mjestima antifašističkog okupljanja. Nije naš antifašistički pokret komemorativno udruženje niti antifašistička turistička agencija. Mi moramo biti društveno angažirani na svakom pedlju države, reagovati na sve pojave neo fašističkog djelovanja. U tom smislu organi Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini su prije dvije godine donijeli Platformu za antifašističko bosanskohercegovačko društvo 21. stoljeća. Prošli smo širom Biosne i Hercegovine, vodili brojne diskusije, tribine i slično predstavljajući Platformu građanima. Dobili sugestije, dopunili, usvojili i nedavno smo to konkretizirali u Operativne zadatke za provođenje Platforme na svakom pedlju Bosne i Hercegovine.

Danas to, evo, objavljujem.

Idemo u snažnu borbu prema svim organima vlasti. Hoćemo na javnim tv servisima obrazovni antifašistički program, hoćemo da ministarstva obrazovanja uvrste pojmove fašizma i antifašizma u obrazovni program, hoćemo ukidanje svih naziva ulica i javnih ustanova koje nose nazive sljedbenika fašizma i onih koji su bili aktivni ratni zločinci u minulim ratovima i bezbroj takvih konkretnih stvari..

Naravno da neće biti lako, ali svi zajedno možemo sve, kao što su i oni 1941. godine sanjali da mogu, a 1945. godine bili dio svjetske antifašističke koalicije kojoj se cijeli svijet divio i njom ponosio.

Mi smo sljedbenici toga i nemamo pravo na drugačije djelovanje. Ovaj dan nas na to obavezuje. Zato, ponovo čestitajući nam, svima, Dan pobjede nad fašizmom, ponavljam: Sve to nema smisla ako zajedno ne krenemo, svako u svojoj sredini, u obračun sa svakom neo fašističkom pojavom, od mjesne zajednice, škole do državnih organa. Tada će Bosna i Hercegovina konačno početi ličiti na normalno društvo po mjeri građana, a i po tradiciji koju baštinimo.

Smrt fašizmu !

I dok Vraca odzvanjaju aplauzom ja vidim bijeli čaršaf i razmišljam da li je moj optimizam realan kada vjerujem da smo jači od onih koji bi i danas naredili postavljanje bijelih čaršafa. Silazak sa scene i susret sa prisutnima uvjerava me da sam u pravu.

Znao sam istog časa da će povratak u Mostar biti ljepši i mirniji.

I bio je.

Petak, 10. maj 2024.

Ko nam raste u porodicama ?

Opet me jedna izjava nekog političkog anonimusa koji je na televiziji „mudro“ besjedio o kulturi naljutila. Morao sam, makar za sebe, zapisati stav o tim njegovim baljezgarijama, koje su, nažalost postale opšteprihvaćeno mišljenje.

Međutim, ja mislim da je Bosna i Hercegovina jedinstven kulturni prostor u okviru kojeg je nastao i jedinstven kulturni identitet koji je činio tu našu multikulturalnost uzorom za brojne prostore u svijetu. Međutim, dozvolite mi da ovdje iznesem nekoliko razmišljanja o kulturi kao izuzetno važnom segmentu naših života, a istovremeno segmentu koji kontinuirano guramo na marginu, a koji istovremeno jeste ključni nosilac našeg identiteta i koji je u velikoj opasnosti da se dalje potisne i izgubi što će voditi i gubitku dijela našeg identiteta.

I pojedinac bez identiteta je slaba karika, a tek narod. Poznato je da gubljenje identiteta slabi volju za svakom odbranom, a to prostim riječnikom rečeno znači da će i naša sigurnost, kao samostalnog naroda, biti ugrožena. A tu dolazimo do slobode i njenog redefinisanja.

O čemu ja pišem ili bolje rečeno želim pisati?

Ideja mi je sa vama podijeliti nekoliko misli o kulturi, jer opšta je činjenica da je danas  bosanskohercegovačka kultura isjeckana na tri nacionalne i da se sve ono što ima zajednički predznak potiskuje, negira i želi ugasiti i minimalizirati. Istovremeno tri nacionalne kulture se mijenjaju i čiste kako bi što više ličile na kulture zamišljenih matica.

Primjera radi i tradicionalni narodni instrumenti dobili su nacionalna određenja, gusle su srpske, ljerica hrvatska, saz bošnjački iako narodno pamćenje svjedoči drugačijoj tradiciji. Istovremeno daje se primat tradicijama iz susjednih država, takozvanih matica, nad vlastitom.

Primjera radi klapsko pjevanje koje je karakteristično za Dalmaciju na velika vrata ušlo je u Hercegovinu da već postoje festivali klapskog pjevanja kao vlastite tradicije. I ništa to nebi bilo sporno da isti takvi festivali postoje za pjevanje gange, pjevanje na bas i slično, što jeste autentična tradicija tih istih krajeva.

Postalo je potpuno normalno zaigrati igre iz Šumadije i sa njima se predstaviti u, recimo Drvaru, kao svoje, a potisnuti svoj običaj, svoju nošnju, pjesmu i igru. Ili, skoro je nemoguće vidjeti igru bošnjačkog naroda iz BiH a da djevojke nisu u svilenim dimijama. Kad se vide takve na sceni logična je misao da su ovdje, kod nas živjeli, igrali i pjevali samo bogati, ili da jednostavnije kažem, sve su žene bile begovice.

Znamo da nije bilo tako, istorija tome svijedoči. A Zemaljski muzej u Sarajevu, koji čuva i taj dio naše tradicije, takođe svjedoči o raskoši narodnog veza i šarolikosti raznih nošnji koje smo zaboravili i potisnuli, a prihvatili novotariju koja je kasnije došla. Ovakvih primjera u svim segmentima kulture je napretek, a govorim o ovim jer su predmet mog interesovanja.

Zašto o ovome govorim?

Iz straha, jer kad jednom zaboravimo ko smo, odakle smo i šta baštinimo sa nama je lako manipulisati. Kad jednom prestanemo biti ono što istinski jesmo, a ne postanemo, jer ne možemo, neko drugi, mi smo na vjetrometini koja će nas otpuhati jačem, a tad priču o slobodi ne pričamo mi nego taj jači.

Zato govorim o kulturi kao ključnom segmentu našeg identiteta. Za mene je očuvanje autentičnosti naše kulture i tradicije ključno pitanje sigurnosti i odbrane BiH u evroatlantskom kontekstu. Evroatlantski kontekst podrazumijeva i mnogo veći protok informacija, razmjena, ponude…, podrazumijeva jedinstveno evroatlantsko kulturno tržište. I tu nastaje velika opasnost, jer naša isjeckana kultura sa tendencijom zaborava i prihvatanja tuđeg kulturnog identiteta biće nemoćna suprotstaviti se toj najezdi koja nas već zapljuskuje. Rezultate već imamo.

Uzori mladih generacija su iz drugih kultura i tradicija i nama u našim porodicama u kulturološkom smislu rastu mali Amerikanci, Nijemci, Turci…. Za samo još jednu generaciju, nastavili se ovakav odnos prema kulturi u našoj zemlji, mi nećemo znati ko smo, a tad će biti kasno. Tad će uistinu nestati Bosne i Hercegovine.

Ne u geografskom, ne u političkom, ne u državotvornom smislu. Nestaće je u kulturološkom smislu, u duhu koji je određuje. A to nestajanje je najopasnije i najteže ga je vratiti, ako je uopće moguće. Brojne nestale civilizacije svjedoče tome.

E zbog tog straha o ovome govorim. Bolje reći upozoravam, opominjem. Još nije kasno, ali zadnji su vozovi da svi, od pojedinca do države, promijenimo naš odnos prema kulturi i tradiciji, jer kultura i tradicija oblikovali su nas ovakvima, osobenim, sličnim drugima a ipak različitim. Ja želim da ostanem takav. Lijepo mi je u mojoj koži. Poštujem tuđu, ali nedam svoju.

Uz sve obećane nam blagodeti kroz evroatlantske integracije ja i u globalnom svijetu želim biti Bosanac i Hercegovac sa svim manama i vrlinama i tom svijetu pokazati predslavenski vez sa ženske nošnje iz Drežnice, zapjevati gangu, zaigrati trusu i starobosansko nijemo kolo iz Glamoča, i mnogo toga još, jer sve je to starije od brojnih zemalja i kultura koje nas zapljuskuju i nude nam se snagom novca, moćnih medija, propagandom i slično.

Upravo ta ponuda, ako je budemo činili, biće moćnija od najmoćnijih oružja i jačaće našu odbranu i stvarati osjećaj sigurnosti kod svih nas. Ja vjerujem da je razvijanje ljubavi prema domovini najjednostavnije, ali i najmoćnije kroz upoznavanje sa domovinom i njenom baštinom, a kultura je temelj te baštine.

Dozvolite mi da ovdje citiram velikog učenjaka Mustafu Ejubovića Šejh Juju, koji je vraćajući se iz Istambula sultanu na upit zašto ide, odgovorio: Da nije ljubavi prema domovini mali narodi bi izumrli.

Iz tog straha govorim o kulturi i  želim da se Bosni i Hercegovini svi vratimo, kao što se tih dalekih godina Mostaru vratio šejh Jujo. Želim da se Bosni i Hercegovini vratimo iz ljubavi prema njoj kao domovini, a tad ćemo sigurno naći i puteve i načine da je odbranimo i sačuvamo za potomstvo. Ja mislim da je važan, jako važan za taj povratak segment kulture.

Dok to država shvati i uvrsti u svoje strateške prioritete učinimo mi, pojedinci, prvi korak, baš kako ga je učinio Šejh Jujo. Ne trebaju to biti veliki, istorijski, koraci. Dovoljan je onaj mali, obični, ljudski. Ali stotine, hiljade, desetine hiljada takvih su, kako pjesnik zapisa “planinska rijeka koju nikad niko zaustaviti neće“. Pa budimo ta planinska rijeka koju nikad niko zaustaviti neće. Bosna i Hercegovina, naša domovina to zaslužuje.

Čini mi se da bi ovakvo razmišljanje Bosni i Hercegovini vratilo njenu multikulturalnost iz koje bi isčilio, ponovo, njen jedinstven kulturni identitet koji nam svima teče venama.

Ili ja  samo uprazno maštam ?

Subota, 11. maj 2024

Dobro je da imam ovaj strah

Danas smo u Jablanici obilježili 81. godišnjicu slavne bitke na Neretvi, bitke za ranjenike. Vrijeme je bilo prelijepo, a u Jablanicu se slile hiljade antifašista iz svih država bivše Jugoslavije, jer bitka za ranjenike za sve nas je posebna. Ambijent na platou Muzeja „Bitka za ranjenike“ veličanstven, nadahnjujući. Imao sam priliku obratiti se skupu u svojstvu predsjednika našeg Saveza, ali i domaćina.

Po prvi put otkako sam u ovoj ulozi imao sam određeni strah, ne zbog toga što ne znam šta treba reći nego zbog činjenice da ljudi moja obraćanja primaju sa odobravanjem i podrškom, a to stvara sve veću odgovornost za izgovorene riječi. Imao sam strah jer sam svjestan da samo jedna riječ krivo izgovorena ili pogrešno shvaćena može imati dalekosežne negativne posljedice, tim više što ja nikad ne pišem svoje govore.

Volim gledati ljude u oči i sa njiuma komunicirati, a tad se prepoznaju i emocije i iskrenost. Sa tim mislima i strah popeo sam se na pozornicu i izgovorio slijedeće misli:

Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Hvala što ste danas u Jablanici, jer ovo je mjesto nadahnuća. Ovo nije samo mjesto sjećanja, a zbog sjećanja dozvolićete mi da posebno pozdravim borca Prve dalmatinske brigade koji je pregazio ovaj most na Neretvi, pregazio Sutjesku i dogurao do 97. godine života, a danas je sa nama, Ivo Karamatić.

Ja ću vrlo kratko podsjetiti na neke činjenice iz bitke na Neretvi. Istorija je zabilježila da je bilo oko 120 hiljada neprijateljskih vojnika naspram, zajedno sa ranjenicima, 40 hiljada partizana. Cilj je bio uništiti partizane.

Naravno, nisu uspjeli, ali su tri stvari, koje su jako bitne pominjati, pamtiti iz te slavne bitke, tri Titove naredbe. Ona prva: Prozor noćas mora pasti ! Samo jedna rečenica. Druga: Ranjenike ne smijemo ostaviti ! Takođe, samo jedna rečenica. I ona treća, koju niko, niko od njegovih saboraca nije očekivao: Rušite most !

Sve su bezpogovorno ispoštovane, jer su vjerovali svom Vrhovnom komandantu, vjerovali u ideju, vjerovali u svoje zajedništvo. U tom stroju od 40 hiljada partizana i ranjenika bilo je i Slovenaca i Hrvata i Srba i Muslimana i Makedonaca i Crnogoraca i Roma i Jevreja i svih onih drugih, Talijana partizana koji su bili u proleterskom stroju.

Nikom nije padalo na pamet da kaže ja sam taj i taj. Svi su bili Titovi partizani, proleteri, borci za slobodu, zbratimljeni u jednoj jedinstvenoj ideji, okupljeni oko ideje slobode, ideje socijalne pravde, ideje jednakosti i ravnopravnosti, a bili su i seljaci i radnici i intelektualci i učitelji i vojnici, bili su sve ono što je moglo da živi u Kraljevini Jugoslaviji, ali nisu se dijelili ni na koji način.

Sa njima je ovdje bio i dobro bolesni, ostarjeli, Vladimir Nazor, koji praktično nije samostalno mogao hoditi. Mogao je svoje pjesme pisati i u komforu Zagreba, ali bio je sa partizanima, kao što je bio i Ivan Goran Kovačić, koji nije puške vidio, ali njihova pera, i brojnih drugih naravno, i prisustvo u partizanskim jedinicama motivisalo je brojne druge. Oni su svojim prisustvom u partizanskim jedinicama okupili brigade i brigade mladosti koja je bila spremna dati život za bolje sutra.

Zašto ovo govorim ?

Zato što hoću da i sa ovog mjesta uputimo poziv, glasan, jasan i otvoren svim našim intelektualcima, svim našim umnim glavama, i u Bosni i Hercegovini, ali i širom ex jugoslovenskog prostora. Nije vam mjesto samo za tastaturama kompjutera kada pišete kolumne i dajete izjave. Mjesto vam je sa nama u antifašističkom stroju kako bi motivisali i mobilisali sve one druge, kao Nazor, kao Kovačić, kao Skrigin, kao brojni drugi, da ih sve ne nabrajam. Dakle, mi danas ovdje nismo da bi samo pričali o prošlosti.

Tu smo da iz one Titove tri naredbe izvučemo pouke za danas. Kada je Tito rekao: Ranjenike ne smijemo ostaviti, ja volim reći nije to bila vojnička naredba, bila je to naredba čovjeka ljudima: Ne smijemo naše ostaviti. Hajdemo to pretočiti u današnje vrijeme. Kakav je naš odnos prema slabijima, prema nemoćnim, prema nezaposlenima, prema obespravljenim, prema manjinama, i tako dalje, i tako dalje. To su naši ranjenici u ovom vremenu. Ako to naučimo onda naša okupljanja i naše sjećanje na bitku na Neretvi ima smisla jer je pouka za danas i sutra. Ostanak u prošlosti nije dugovijek.

Nama treba nadahnuće za budućnost, trebaju nam mudre, hrabre odluke, kao što je ona: Ruši most. Ali ako mi vjerujemo u to koji to kažemo danas za neka rušenja nekih drugih stvari, onda će i oni oko nas vjerovati. Mi koji smo stali na čela antifašističkih pokreta u našim zemljama moramo biti odlučniji, moramo našim vlastima, koje rade razne stvari koje nemaju nikakve veze sa antifašističkim naslijeđem koje baštinimo, reći: Ne može tako.

Ovdje, u bitci na Neretvi, četnici su desetkovani i nikada se više do kraja 1945. godine nisu oporavili. Bilo ih je oko 8 hiljada, preko 2 hiljade je ubijeno. Pucali su na Titove partizane, klali su narod po selima oko Jablanice, Prozore i drugdje, a onda danas doživljavamo njihovu rehabilitaciju, izjednačavanje sa narodnooslobodilačkom borbom i borbom Titovih partizana. I onda kažu oni su prvi antifašistički pokret na prostoru Kraljevine Jugoslavije.

I brojni od nas na to šute, ne reaguju. Ako mi kao antifašisti tamo gdje se to dešava ne reagujemo onda je vrlo upitno kakvi smo to mi antifašisti. Nema te cijene, kao što je nije bilo, cijene, ni za Titove partizane na Neretvi kada su bili spremni da se žrtvuju, ne smije ni danas biti cijene da mi se žrtvujemo za svoje ideje, za istinu, za dosljedno njegovanje antifašističkog naslijeđa naroda i narodnosti Jugoslavije.

Naslijeđe nam je zajedničko, naslijeđe koje imamo od Slovenije do Makedonije je jedno i ne možemo ga cjepkati i dijeliti i uokvirivati u neke nacionalne okvire. Ono je zajedničko i dok ga tako budemo poštovali onda će to imati smisla, ali da bi to mogli ostvariti mi moramo zajedno, snažno krenuti u proaktivnu antifašističku aktivnost.

Od mahanja zastavama, polaganja cvijeća i nosanja majica na kojima piše: I ja sam antifašista neće biti ništa. Akcija. Mi moramo progovoriti od svakog mjesnog udruženja do državnih saveza i odreagovati na sve negativne pojave u našim društvima. Ne smijemo biti priljepak politike koja radi rehabilitaciju četničkih, ustaških, handžar divizija i ne znam čega sve ne što je bilo u prošloisti. Kad pristanemo na to odrekli smo se i Neretve, i Igmana, i Sutjeske, i Kozare, i Titovih partizana.

Od verbalnog nema ništa. Treba da ga bude, ali akcija, svi zajedno, kao Titovi partizani 1941. godine, u jedinstven svenarodni antifašistički front, ponovo, naroda i narodnosti jugoslovenskih država za bolje sutra svih nas. Kada to uradimo onda će putevi iz naših zemalja imati dvosmjerne pravce, a ne u jednom smjeru, porema vani i naše zemlje se neće prazniti, a vratiće se osmijeh na lica ljudi po našim gradovima.

Zato mi antifašisti nemamo pravo na šutnju.

Nemamo pravo na nedjelovanje.

Nemamo pravo na komfor. Moramo biti spremni odreći se nekih benefita koje imamo radi budućnosti naših zemalja, naše djece i generalno budućnosti svih nas.

Smrt fašizmu !

Aplauz, brojni zagrljaji i dugo, dugo fotografisanje sa prisutnima odagnali su strah. Međutim, dobro je da ga imam.

Nedjelja, 12. maj 2024.

Sve moje predstave su dio moje biografije

Navršilo se 50 godina Mostarskog teatra mladih. Veliki jubilej obilježavamo cijelu godinu, skromno, ali skoro svakodnevno igrajući naše predstrave. Vrlo često sam u prilici da brojnim novinarima odgovaram na različita pitanja, jer prisutan sam svih pedeset godina i pamtim sve uspone i padove. Danas odgovaram na pitanje šta je za mene zadatak pozorišta.

Na prvu vrlo jednostavno, ali je i mala zamka, svašta se može reći. Ipak, odlučio sam odgovor zapisati na ovaj način: Za mene, zadatak pozorišta je da govori otvoreno i iskreno o svijetu oko sebe, o nama u tom svijetu i tako utiče na razumijevanje tog svijeta i mijenjanje naših malih mikrokosmosa u tom svijetu. Vjerujem da mozaik tih naših malih mikrokosmosa može stvoriti podnošljiviju sliku za život svih nas.

Pedeset godina profesionalno se bavim teatrom i dramsko – pedagoškim radom sa djecom i mladim ljudima. Uvijek sam u tom radu posebnu pažnju posvećivao doživljenom iskustvu aktera procesa i buđenju njihovih sjećanja na najraztličitije doživljaje i iskustva iz njihovih života. Kao ravnopravan učesnik stvaralačkog procesa nudio sam im i vlastita iskustva i sjećanja, koja su često u tom procesu po prvi put bivala javno izvučena iz arhive vlastitih sjećanja.

Bivale su to, nerijetko, veoma intimne ispovijesti koje sam i ja, ali i učesnici procesa doživljavali sa posebnim odnosom. Tim činom stvaralo se povjerenje koje ranije ni na koji način nismo uspostavljali, a istovremeno mnoge scenske situacije postajale su rješivije i uzbudljivije. Njih je režirao život i davao im doživljenu autentičnost.

Te male intimne uspomene i za nas pojedince veoma bitni događaji iz naših života transformacijom u teatarske slike i živote drugih ličnosti u teatarskoj fikciji postajali su u mom radu srce stvaralačkog procesa, ona suština koja je napisanom dijalogu davala dušu, a zamišljenim likovima emocije. Pojedinačna iskustva postajala su opšta mjesta i dobivala univerzalna značenja.

Dobiveni rezultat i iskustvo postizanja tog rezultata za mene je od neprocjenjive važnosti jer na taj način naše male priče koje smo čuvali u vlastitim riznicama sjećanja u svijesti ili podsvijesti postajali su dio teatarske zbilje dostupan svima i arhiviran u riznicu kolektivnog sjećanja. Mnoštvo naših malih priča tako je postalo javno, sačuvano i dostupno mnogima.

Kada sam postao svijestan procesa koji vodim i kada sam ga u potpunosti artikulisao posvetio sam mu se sa mnogo većom pažnjom i angažmanom. Od tada govorim kako konstantno režiram vlastitu biografiju obogaćenu biografijama mojih saradnika.

I to mi se čini apsolutno tačnim, jer dio mog života živio je i Trepljev, ali i Hamlet, Prometej, Rachel Corri,… Oni su sačuvali moje sjećanje, moje tuge, boli, radovanja, dileme, radosti, ali i smrti koje sam vidio, rađanja kojima sam svjedočio, oni su sačuvali sve što pamtim.

Ukratko, da nije bilo teatra u mom životu i mog života u teatru mnoge stvari koje sam doživio ne bih uspio reći svijetu. Vremenom bi izblijedile i nestale. A to bi bio grijeh, jer vidio sam mnogo toga što nije smjelo izblijediti i nestati. Zahvaljujući teatru i junacima brojnih drama to je ostalo sačuvano i javno prezentirano.

Više to nije moje, to je naše.

Više to ne pamtim samo ja.

Arhivirano je i izvan moje svijesti i podsvijesti.

Zato danas mirnije spavam i lakše koračam kroz ostatak života.