Zoran Kesić: U Srbiji se trenutno rađa osjećaj slobode
„Suštinsko pitanje [ovoga što se dešava u Srbiji] je promena sistema, u kome neće biti više važno da li se neko zove Vučić, Sloba ili Tadić“, smatra novinar i voditelj Zoran Kesić. „Važno je da sistem profunkcioniše, da pravosuđe postane zaista slobodno i nezavisno i da sami građani na prve znake autokratije i bahatosti reaguju i traže nova rešenja“.
Poznati kritičar vlasti već godinama vodi TV emisiju „24 minuta sa Zoranom Kesićem“. Političari u Srbiji i regionu često su predmet njegovih šala koje, osim što zasmejavaju njegovu publiku, u suštini analiziraju dešavanja u društvu. Kesić je takođe već duže vreme meta napada režima zbog stavova koje iznosi. A zbog podrške koje ovaj voditelj daje studentima, koji su već više od dva meseca na protestima, na ulicama Beograda nedavno su se pojavili grafiti kao deo kampanje kritičara režima, na kojima je ispisano „1. 11. 2024. Zoran Kesić: Show must go on“.
Sa Zoranom Kesićem smo razgovarali o trenutnim dešavanjima, o prošlosti, ali i o budućnosti u zemlji čiji studenti žele da postane država u kojoj će institucije raditi svoj posao i u kojoj će se poštovati ljudska prava.
- Zorane, Vi ste neko ko je učestvovao u protestima ‘90-ih godina, kao i 5. oktobra 2000. godine, kada ste kao mladi novinar izveštavali kada je narod u Srbiji rušio autoritativni režim Slobodana Miloševića. Posle 25 godina, situacija u Srbiji podseća na te događaje. Na koji način i da li možemo zaista da poredimo trenutna dešavanja u Srbiji sa protestima i dešavanjima iz prošlosti?
– Smenjivost vlasti u svakoj demokratskoj državi je nešto što se podrazumeva. Kod nas u Srbiji se ne podrazumeva i to jeste jedan od glavnih ciljeva svih protesta koje smo imali do sada. Motiv bilo kojih protesta nije mržnja prema ovoj ili onoj vlasti, ovom ili onom političaru, već želja za normalnim društvom, u kome su institucije nezavisne, u kome nemamo na čelu države vladara, kralja ili diktatora, zvao se on Josip Brzo Tito, Slobodan Milošević ili Aleksandar Vučić. Mladi ljudi i građani koji trenutno protestuju samo žele poštovanje zakona i jednakost svih pred zakonom, kao i predsednika koji se bavi svojim ustavnim nadležnostima, a ne čoveka koji svakodnevno krši Ustav, postavljajući se kao neko ko se za sve pita i u sve se meša. Odatle proizilazi stav studenata: “Nisi nadležan, ne zanima nas šta ima da nam kažeš.”
To je zapravo suštinska promena, koju do sada nismo imali i koja dovodi do jednog osećaja oslobođenja. Taj osećaj bih mogao da poredim sa ‘90-im godinama. Promene u to vreme su počele 1996/97. godine, kada se taj “slobodarski duh”, nazovimo ga tako, zapatio među studente i mlade ljude, a zatim se proširio i na građane. Kada se jednom javi taj duh slobode, on je kao neka droga koja ti se toliko svidi, da hoćeš još i još. Međutim, od tog zametka slobode tada, morale su da prođu četiri godina do konačne slobode i oslobađanja od režima Slobodana Miloševića.
Sada se iskreno nadam da će stvari ići mnogo brže, jer mladi su mnogo brži, potkovaniji, solidarniji, ne zanimaju ih aveti prošlosti, te nisu uslovljeni tim prežvakanim dosadnim rovovima nacionalizma.
- Način na koji se studenti ponašaju i deluju iznenadio je veliki deo građanstva. Mislilo se za njih da su ‘apolitični’, da ih se ‘ništa ne tiče’, da su ‘sa interneta’. Ko ih je naučio da se ovako ponašaju, da budu hrabri, dostojanstveni i ostanu mirni, s obzirom na mnogobrojne provokacije i pretnje koje dobijaju?
– Verujem da sva ta deca imaju pre svega dobro kućno vaspitanje, a potom i da su ih njihovi nastavnici i profesori osim matematici, istoriji i hemiji, učili i pravdi, poštenju i ljudskosti. Svi napadi na studente od strane vlasti i režimskih medija, odbijaju se od njih kao od nekog nevidljivog pancira. Oni jesu pokretač svega što se dešava u Srbiji, te motivacija ostalom delu građanstva koji ih sve više podržavaju. Kao novinar i građanin sam se u jednom trenutku osetio kao da nema nade, kao da je sve zamrlo. Sada mogu da se zahvalim ovim mladim ljudima koji su se konačno pokrenuli i svojim pokretanjem ohrabrili i sve nas ostale. Iz jedne ogromne tragedije i ogromne tuge – i ne samo te tragedije, i ne samo te tuge – rodilo se nešto blistavo, dragoceno i čisto. Ima četiri slova i zove se – NADA.
Strah je međutim i dalje jak i mogu da razumem ljude koji se plaše, ali ipak imam osećaj da se on polako kruni. I ja sam se plašio raznih stvari tokom života. Sada mogu da pozovem ljude i kažem da je jedan od lepših osećaja u životu kada se suočiš sa svojim strahom i kada kažeš: “Neću više da se plašim, hoću da pokušam da prestanem da se plašim”. Dakle, trenutno u Srbiji imamo jedan uzbudljivi proces, a to je borba protiv straha i rađanje osećaja slobode.
- Na Zapadu se ovih dana čuje narativ da su Srbi narod koji ima dugu tradiciju rušenja vlasti, te se čini kao da su Srbi neki dokoni narod, koji nema šta drugo da radi već da protestuje i da pravi revolucije. S druge strane, da li mislite da zapadni političari i mediji ipak nekako žmure jednim okom, te tolerišu sve ono što vlast predsednika Vučića radi u Srbiji?
– Ako pod Zapadom podrazumevamo medijske slobode, socijalnu pravdu, jednakost, onda taj isti Zapad žmuri i na mnoge probleme u svojim zemljama, te zbog toga imamo uspon desnice. Oni zaista okreću glavu pred svim tim vrednostima za koje se navodno zalažu, tako da uspon desnice, u Holandiji, Italiji, Nemačkoj, pa vidimo sada i u Sjedinjenim Američkim Državama, logično dolazi kao izraz nezadovoljstva građana i nesposobnosti zapadnih političara da potvrde ono za šta se navodno zalažu.
U Srbiji je slična situacija, čak i mi koji se zalažemo za te vrednosti smo razočarani na očigledno žmurenje pred ugrožavanjem medijskih sloboda, na kršenje ljudskih prava, na bujanje korupcije i lepu saradnju političkog vrha sa kriminalnim i huliganskim dnom. Samim tim, shvatamo da je Zapad saradnik jednog autokrate koji bi po svemu trebao da bude njima trn u oku. Međutim, on je saradnik zbog njihovih ličnih ciljeva, pa bili oni baterije za električna kola ili ciljevi rešavanja pitanja Kosova ili diplomatsko balansiranje da Srbija ne postane ruska gubernija. Dakle, geopolitičke igre se prenose na Srbiju, a najviše udaraju po našim glavama, zapravo glavama običnih građana koji se zalažemo za evropske vrednosti.
- S obzirom na to što kažete, da li mislite da je Srbiji zapravo potrebna pomoć Zapada kada se rušio režim Slobodana Miloševića ili će srpski građani to rešiti sami?
– Da parafraziram ono što su studenti poručili Vučiču: ove proteste doživljavam na način “Evropo, nisi nadležna i ne pitaš se više ništa”, kao šte se ne pita ni Vučić. Mi ćemo pokušati to sami da rešimo. To jeste teži put, ali je slađi.
- Kao novinar, kako gledate na poziciju javnog servisa Radio televizije Srbije (RTS), koji do sada nije pozvao ni jednog studenta u svoje emisije, niti objektivno prenosi trenutna dešavanja?
– Osim promena uređivačke politike informativne redakcije RTS-a, čiji urednici ćute zabijajući glavu u pesak kao nojevi, mislim da je prvenstveno potrebno formiranje zaista nezavisnog REM-a (Regulatorno telo za elektronske medije), koje reguliše rad medija i kažnjava medije. REM je pod uticajem vlasti i ne mogu nijednu odluku da donesu bez saglasnosti vlasti. Njima je posao da urede medije, a vlast je uredila REM tako da mediji ostanu uneređeni.
Trenutno su sve televizije sa nacionalnom frekvencijom u rukama vlasti. Neke od njih su direktna PR služba predsednika države i vladajuće stranke, dok se televizija RTS kao javni servis građana takoreći “pravi mrtva i čeka da prođe”.
- Kako tumačite potez novinara RTS-a Milana Srdića koji je javno istupio protiv uredništva te televizije, te kritikovao način na koji ta televizija izveštava? Da li to znači da promene polako dolaze i kada je u pitanju javni servis?
– Izgleda da se kolega Srdić rasrdio, što uopšte nije loše za našu profesiju. Postanemo direktniji, iskreniji i oštriji kada se rasrdimo, pa i naši tekstovi, prilozi, emisije budu vrednije i dragocenije našim čitaocima i gledaocima.
Lično poznajem nekoliko novinara RTS-a i čini mi se da se, najblaže rečeno, ne ponose radom informativne redakcije televizije za koju rade, ali se prosto ne usuđuju da to javno kažu.
Milan Srdić se usudio i svaka mu čast na hrabrosti. Zaposleni koji su nedavno razvili transparent i na balkonu zgrade televizije izašli sa njim, na kojem je pisalo “Radnici RTS su uz studente” su uglavnom, koliko znam, iz tehničke službe. U odnosu na broj zaposlenih u tom masivnom preduzeću, mali je broj ljudi koji se usuđuje da javno kaže svoje mišljenje. Ali kao što rekoh: osećaj slobode je nešto neodoljivo i verujem da će ih biti sve više i više.
Bilo bi dobro da RTS počne da radi svoj posao, a ne da se ponaša kao žrtva uznemiravanja i mobinga, koja se ne usuđuje da digne glas protiv nasilnika, da joj ne bi bilo još gore. Prosto, svima će nam biti mnogo bolje ako prestanemo da se plašimo da nam može biti još gore.
- Takođe, postoji još jedan narativ, ali u Srbiji i koji kaže ‘Svi su isti. Ko će uopšte da vlada posle Vučića?’ Šta mislite o tome i kako tumačite takva mišljenja?
– Protumačio bih ih kao lenjost mozga. Protumačio bih ih kao liniju manjeg otpora i kao nedostatak vremena i volje da se suštinski pozabaviš problemima u društvu u kojem živiš. Čak ne ni suštinski, već da samo malkice zagrebeš u realnost, da uložiš napor. Zapravo, da ne upijaš kao sunđar sve ono što ti se servira. Nikada nisu svi isti. Postoji razlika čak i u smradu. Ne smrdi sve isto.
Takav narativ jedino odgovara vlasti, koja želi da se ništa ne menja. To je samo jedna od podmetačina ove vlasti, koja se lepo primila u delu naroda. Naravno da se ne slažem sa takvim narativom. Može bilo ko posle Vučića, može moj zubar, može pas lutalica, može figura Pinokija, koja ne bi imala mnogo više nadležnosti od one koje suštinski predsednik države po Ustavu ima.
Dakle, suštinsko pitanje je promena sistema u kome neće biti više važno da li se neko zove Vučić, Sloba ili Tadić. Važno je da sistem profunkcioniše, da pravosuđe postane zaista slobodno i nezavisno i da sami građani na prve znake autokratije i bahatosti reaguju i traže nova rešenja.
- Ako zaista dođe do smene vlasti i Srbija dobije novu vladu, da li verujete da će institucije početi da rade svoj posao, da će mediji sa nacionalnom frekvencijom biti objektivni, da će se prava svih građana poštovati ravnopravno? Koliko će vremena trebati srpskom društvu da se oporavi?
– Kako sam verovao ‘90-ih godina, kada sam ja bio mlad i kada sam se borio protiv tadašnjeg režima, tako verujem i sada.
Ne verujem možda na isti način. Tada sam verovao sa više srčanosti i sa više ideala. Sada verujem iz drugih razloga, pre svega roditeljskih. Zapravo, želim da moja deca, kada stasaju, požele da ostanu da žive u ovoj zemlji, u mojoj zemlji koju volim najviše na svetu. Nisam prorok, niti mogu da predvidim koliko će tranzicija iz nenormalnog i lažnog u normalno i istinito trajati, ali jedva čekam taj trenutak, a trenutak je, mislim, već počeo, kada ćemo osetiti plodove pravljenja jedne normalne i srećne zemlje u kojoj će do izražaja da dođu svi naši kvaliteti. A to su po meni, širokogrudost, da smo dobri domaćini, da smo duhoviti, da i kada nas nedaće pritisnu, umemo da budemo ironični i da se šalimo i na naš račun i na račun naših ugnjetača. To je taj naš karakter, koji mi se čini da se u poslednjih 12 godina promenio, te smo postali neki uplašeni, tihi ljudi, ljudi pognutih glava koji trpe da ih vladari muče.
Iz te perspektive jako je uzbudljivo posmatrati ove mlade ljude, studente, koji pokreću stvari, u smislu stvaranja jedne normalne i zdrave zemlje, koje ima najbolje moguće odnose sa komšijama.
Ovde su stvari postavljene tako naopako – ako si dobar patriota, ti moraš da mrziš komšiluk, moraš da mrziš Albance, Hrvate ili Bošnjake. Domaćin koji se tako ponaša prema komšijama ne da nije dobar domaćin i patriota, nego je čudak koga svi ogovaraju i izbegavaju. Međutim, studenti u Srbiji, čini mi se, nisu opterećeni tim stvarima i njih ne zanima ko je koje nacionalnosti.
- Za kraj ću vas pitati: kako komentarišete grafite mržnje protiv Vas koji su se pojavili na ulicama u Beogradu?
– Rekao bih da su to pisma čitalaca, tj. reakcija nekih gledalaca naše emisije, na nešto što smo mi objavili ili što sam ja rekao u našoj emisiji, a što se njima ne sviđa. Istina ume da boli, a te crtače je nešto baš zabolelo.
To je njihova ljutita reakcija, osveta i oni sad osim što pišu na društvenim mrežama, odlučili su da pišu i po fasadama zgrada.
U principu, ne volim da kukam, odavno sam postao svestan da reči izgovorene u emisiji imaju izvesnu težinu tako da sam navikao i na ljubav i na mržnju. Ovo je sada mržnja, koja je rasejana po čitavom gradu i koju pokušavam da doživim kao kompliment.
Paradoksalno je, a i vrlo slikovito predstavlja Srbiju danas činjenica da dok slobodno i nasmejano šetam mojim gradom, kao i uvek mi prilaze ljudi veliki, mali, mladi i stari, slikaju se, čestitaju dok se u pozadini tih silnih slika i selfija vide grafiti mržnje prema meni. Mrzitelji su anonimni i mrze pod kapuljačama u gluvo doba noći, dok su ljubitelji “dnevni”, nasmejani i sa optimizmom u očima.
Ti grafiti su zapravo jedan materijalni, vidljivi izraz važnosti naše emisije, posebno u ovom presudnom društveno-političkom trenutku, a meni lično podsetnik da uvek treba govoriti ono što misliš.
Istina uvek pobeđuje, tako da… hvala onima koji su ih pisali.
Komentari