Emir Imamović-Pirke : Planovi Malog princa i ostale nepogode
Neki ljudi baš ne znaju kada je dosta, a Bakir Izetbegović, što sasvim sigurno nije iznenađenje, spada u takve. Najneuspješniji predsjednik u historiji Stranke demokratske akcije ne pomišlja na političku penziju, već samog sebe – opet! – nudi kao kandidata za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda.
Piše : Emir Imamović-Pirke (Bljesak)
Do pobjede Denisa Bećirovića na posljednjim općim izborima, SDA je tek dva puta bila bez pozicije na koju bi se njen sadašnji lider vratio. Zapravo je, osim početkom vijeka kada je Alijansa za promjene – ili kako se već zvao taj šaroliki skup stranaka – u Predsjedništvo ugurala Beriza Belkića, te mandata od 2006. do 2010. u kojem je Haris Silajdžić bio u Predsjedništvu, jedna fotelja u kolektivnom šefu države uvijek bila rezervirana za kandidata SDA koji je, poput Šefika Džaferovića, mogao biti karizmatičan poput kanistera od pet litara. Članstvom i infrastrukturom velika politička organizacija umrežena sa Islamskom zajednicom je, jednostavno, samo trebala reći koga kandidira, pa da se i prije izbora zna ko pobjeđuje.
Rezervni igrač
Bakir Izetbegović je, naravno, uspio i to pokvariti, pa se sada sam kandidira, očekujući podršku Demokratske fronte, NES-a i, poželjno je, Stranke za Bosnu i Hercegovinu čiji predsjednik, Semir Efendić, sasvim je moguće, ima isti cilj.
On je, međutim, Izetbegoviću manji problem od Demokratske fronte Željka Komšića i mogućnosti da se oni sjete kako imaju nekoga ko bi, jer Komšić zakonski ne može, pretendirao na poziciju člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. DF jednostavno nema dovoljno snage da u Komšićev kabinet instalira rezervnog igrača ili igračicu i još pogura Izetbegovića. Sasvim suprotno: ta stranka ne bi imala člana Predsjedništva bez pomoći SDA, čija je mašinerija osiguravala da upravo Komšić dobije više glasova od, uz ostale, Borjane Krišto iz Hrvatske demokratske zajednice.
Nagodbom SDA i DF-a bavit će se, dakle, stranka koja je zahvaljujući Izetbegoviću spala na pojave poput Harisa Zahiragića i Faruka Kapidžića, te njeno lijevo krilo koje vlastitim djelovanjem obesmišljava vlastito postojanje, a i to pod uslovom da je u postojanju Demokratske fronte ikada bilo nekog smisla.
Skupljanje mandata
Kako će se i šta tačno dogovoriti SDA i DF je njihov problem. Onaj, nazovimo ga, društveno-federalni je ipak veći. Ako je utješno, a nije, barem su nam posljedice poznate.
Ukoliko zaista u DF-u razmišljaju o tome ko će zamijeniti Komšića u Predsjedništvu to, prvo, znači da čvrsto vjeruju kako u razumnom roku neće biti značajnijih izmjena dosadašnjih izbornih pravila zahvaljujući kojima je i bilo moguće da vlasnik te stranke skuplja mandate k'o Pokemone, drveći sve vrijeme kako je njegov i njihov cilj dokidanje etničke reprezentacije, njena zamjena građanskom, te da članovi Predsjedništva ne predstavljaju narode, već građane. Valjda je upravo zato, da građane ima ko zastupati, kolektivni šef države sastavljen od troje ljudi definirane etničke pripadnosti: Srbin ili Srpkinja iz Republike Srpske, Bošnjak ili Bošnjakinja, te Hrvat ili Hrvatica iz Federacije.
Toj postavci, naravno, ne smeta princip izbora po principu jedan čovjek jedan glas, ali samo u Republici Srpskoj gdje Bošnjaci i Hrvati, sve i da se na glavu nasade, tek mogu mirno prihvatiti većinsku volju većinskog naroda, dakle Srba.
Problem je, normalno, u Federaciji i do sada je od njega obilato profitirao Komšić, a u budućnosti bi mogla neka njegova kopija koja će papagajski ponavljati kako se, je li, zalaže za sve suprotno od onoga što je dovelo na posao u Ulicu Maršala Tita broj 16.
Antihrvatski član Predsjedništva
„Nino Raspudić, talijanist, šarlatan i zastupnik Mosta u hrvatskome parlamentu, uz ostalo je, može biti, i sitni plagijator. Može biti, kažem, al’ ne mora da znači. A treba pošteno reći i to da bi eventualna sklonost kopipejstanju spadala među najmanje loše od njegovih intelektualnih i moralnih osobina. Prije nego što je Most pokrenuo saborsku proceduru da se Željko Komšić proglasi nepoželjnom osobom na teritoriju Republike Hrvatske (jerbo da se ‘nelegitimno postavlja na položaj predstavnika hrvatskog naroda pomoću glasova drugog naroda u BiH’), stranački ekspert za istočno susjedstvo potrudio se egzaktno definirati političku funkciju nepoželjnog lica. ‘Najpreciznije bi bilo reći’, rekao je, ‘da je Komšić antihrvatski član Predsjedništva BiH’, pa onda to ponovio više puta pred više susretljivih kamera. Može biti (al’ ne mora da znači) da je Nino Raspudić, koji je nacionalist, ‘preciziranje’ pozicije Željka Komšića kao ‘antihrvatskog člana Predsjedništva BiH’ preuzeo od mene, koji sam antinacionalist“, napisao je Viktor Ivančić u tekstu „Persona non grappa“ („Novosti“, 07.10.2022.), pa sa 37 riječi do temelja rastavio Komšićev princip borbe protiv onoga od čega kontinuirano ostvaruje korist: „Politička nevjerodostojnost Željka Komšića, njegovo paktiranje s bošnjačkim nacionalistima i bleferska navada da ‘građanski princip’ brusi baš u okviru etnički modeliranog tijela vlasti – umjesto da se, shodno proklamacijama, s tim modelom nemilosrdno obračuna – nemaju ništa s tim“.
Tako smo, eto, u majci domovini svih svjetskih apsurda došli do situacije u kojoj Bakiru Izetbegoviću nikako ne odgovara da DF nađe nekog Željka Komšića 2.0 – jer mu je, jednostavno, svaki glas važan u pokušaju velikog povratka – a Draganu Čoviću odgovara upravo to. Osim, naravno, pod uslovom da se do jeseni ove godine ne promijeni Izborni zakon kojim se, možda ste primijetili, niko više ne bavi, s tendencijom da upravo tako ostane.
Biološka masa sa pravom glasa
Predsjednik HDZ-a BiH dobija sve ozbiljniju opoziciju koja se obraća istom biračkom tijelu, Amerikancima – bez kojih se, da se ne lažemo, može donijeti zakon o zabrani pušenja u restoranima, ali se niti jedna strateška odluka ne može – neopisivo ide na živce, a ni u Zagrebu ne stoji najbolje, ma koliko pokušavao ostaviti drugačiji dojam gurajući se u svaku fotografiju na kojoj će biti u društvu, prije svih, premijera Hrvatske Andreja Plenkovića. U isto vrijeme njegovi kadrovi, poput federalne ministrice kulture Sanje Vlaisavljević, čine sve da dokažu kako nisu odabrani da nešto ozbiljno rade, već da ne rade ništa što Velikom dragom vođi nije bitno, a njega, pisali smo o tome, bosanskohercegovačku Hrvati zanimaju samo kao biološka masa sa pravom glasa za HDZ BiH i, s vremena na vrijeme, kandidata HDZ-a Hrvatske za predsjednika te države.
Izetbegoviću je, dakle, DF-ov gubitak mjesta u Predsjedništvu od itekakve važnosti, jer se samo tako može nadati ostvarenju svojih ambicija, dok je Čoviću još jedan Hrvat ili Hrvatica iz DF-a neophodan za još jednu homogenizaciju hrvatskih birača oko, kako to voli reći, stožerne stranke koja je za one što ih zastupa napravila navlas isto što i Željko Komšić za građansku Bosnu i Hercegovinu. Nje, te građanske BiH, da zaključimo, nema ni na vidiku, dok je od svega za šta se Čović zalagao i zalaže ponešto ispunio Christian Schmidt.
Komentari