Kliker.info

Teška bolest, zahtjevne i teške terapije , umor i neizvjesnost vezana za konačni rezultat  životne bitke, jedini su razlog što ste deseti nastavak dnevničkih zapisa poznatog  mostarskog  režisera  i predsjednika  Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR) Seada Đulića nešto duže čekali.

– Sada je sve u redu, rezultati terapije su odlični. Nadam se da će tako i ostati, poručuje nam u pozdravnoj  i propratnoj poruci  autor Dnevnika  jednog „luđaka“ koji potom u nastavku, u izlistaloj septembarskoj sedmici pokazuje zašto se svaki nastavak Dnevnika sa nestrpljenjem očekuje.   A ovaj deseti po redu je baš onako maherski napisan i posložen. Čine ga sedam vrhunskih priča koje toplo preporučujemo svim čitaocima bez obzira na dob, porijeklo i  svjetonazor.  Izdvajamo zadnju u kojoj između ostalog saznajemo zašto je  komandant Četvrtog korpusa Armije R BiH general Arif Pašalić  baš autora Dnevnika  jednog „luđaka“, u najtežim momentima odbrane Mostara,  imenovao svojim pomoćnikom za moral.

Ponedjeljak, 11. septembar 2023.

Razmišljam stalno: Da li je do mene ili do njih

Danas sam se intenzivno sjećao 11. septembra 2001. godine. Povod nije bio sam taj dan, nego jedna fotografija, koju sam bio zagubio, snimljena u Njemačkoj nekoliko godina poslije terorističkih napada izvršenih na današnji dan. U suštini ni fotografija nije posebno važna, ali me podsjetila na neprijatnosti koje sam doživio na aerodromu u Frankfurtu po slijetanju, a u direktnoj su vezi sa 11. septembrom 2001. godine. Podsjetimo se, „teroristički napadi 11. septembra 2001. godine bili su niz koordiniranih napada protiv Sjedinjenih Američkih Država koji su se dogodili u utorak, 11. septembra 2001. godine.

Prema službenom izvještaju Povjerenstva 911, 19 osoba u službi  Al-Qaide, mreže militantnih islamističkih organizacija, otelo je četiri američka aviona. Dva su udarila u Svjetski trgovački cxentar (WTC) na Manhattanu  u New Yorku , po jedan u svaki neboder u 17 minuta razlike, ubrzo nakon čega su se oba nebodera srušila. Treći je avion udario u Pentagon , glavno sjedište Ministarstva obrane SAD-a u općini Arlington, državi Virginiji. Četvrti se zrakoplov srušio u ruralnom dijelu općine Somerset u Pennsylnaniji 130 km istočno od Pittsburga  nakon što su putnici pružili otpor otimačima.

Izvještaj Povjerenstva 911 je pokazao da su napadači pretvorili otete avione u najveće samoubilačke bombe u istoriji te su izvršili najubitačnije napade ikad počinjene protiv Sjedinjenih Američkih Država. Napadi 11. septembra su relativno najznačajniji događaj koji se do sada dogodio u 21. stoljeću  u smislu općih ekonomskih, socijalnih, kulturnih i vojnih posljedica koje su uslijedile u toj državi i mnogim drugim dijelovima svijeta.

Žrtve se broje u hiljadama: 265 u četiri aviona, 2.595 uključujući i 343 vatrogasca, 23 njujorška policajca i još 37 policajaca u WTC-u, i 125 civila i vojnog osoblja u Pentagonu. Ukupno je poginulo najmanje 2.985 osoba. Pored WTC nebodera, koji su imali po 110 katova, te pet drugih zgrada, također su bile uništene, ili teško oštećene, i četiri stanice podzemne željeznice. Namanhattanu  je ukupno bilo oštećeno 25 zgrada. Komunikacijska oprema kao što su radio, televizijski i mobilni predajnici su bili neupotrebljivi zbog rušenja telekomunikacijskog tornja na vrhu nebodera. U Arlingtonu, dio Pentagona  bio je teže oštećen zbog udara aviona te požara, stoga se jedan dio zgrade ubrzo urušio.“

Zastrašujući podaci i još strašnije posljedice koje je osjetio cijeli Svijet. Sve ove godine pitam se i tražim valjane odgovore na samo jedno pitanje, a ono je: Kakve ja, imenom Sead, čovjek iz Bosne i Hercegovine, imam veze sa onim što se desilo 11. septembra 2001. godine u Sjedinjenim američkim državama?

Ne nalazim valjane odgovore, ali više-manje i danas trpim posljedice.

U čemu je problem?

Ona fotografija iz Njemačke podsjetila me na reakciju graničnog policajca na Aerodromu Frankfurt kada sam mu nakon slijetanja dao pasoš. Pogledao ga, izgovorio moje ime i vojnički odlučno sa ispruženim kažiprstom mi pokazao da napustim red i stanem sa strane, nekih desetak metara dalje uz zid. Zadržao je pasoš. Imao sam uredan pasoš, vizu, pozivno pismo tamošnje organizacije dramskih pedagoga, spisak učesnika radionice koju sutra ujutro treba da vodim, dovoljno novca itd. Gledao sam u red, ljudi prolaze, avioni slijeću, a ja stojim sa strane. Prolazi sat, pa drugi, počeo je i treći. Umoran sam od stajanja, a i otišao mi je voz kojim sam trebao nastaviti do grada gdje se održava konferencija na kojoj sam gost. Nastupa malo zatišje u kretanju putnika i tad me prstom ponovo poziva policajac da priđem. Nešto me pita na njemačkom jeziku. Ne razumijem. Molim ga da ponovi na engleskom, on odbija i ponavlja na njemačkom i podiže ton. Kažem da ga ne razumijem i pitam mogu li nazvati kolegu koji me čeka da on, pošto govori njemački, odgovori. Dozvoljava, telefoniram, dajem policajcu telefon, on ponavlja pitanje i vrlo brzo mi vraća telefon, udara pečat u pasoš i ulazim u Njemačku. Uzimam kofer i krećem prema izlazu, ali tu me, samo mene, zaustavljaju carinici. Otvaraju kofer i čarape po čarape i sve ostalo vrlo sistematično pregledaju. Uključujem im laptop, malo ga gledaju i uredno sve spakovano mi vraćaju, Konačno krećem prema izlazu, ali prošla su već skoro četiri sata od slijetanja. Trebao sam već biti u hotelu u drugom gradu i pripremati se za sutrašnji rad. Vozova nema do ujutro, moram naći spavanje, a i sutra ću sigurno kasniti. Konačno se nalazim sa kolegom koji me čekao i trebao brzo prebaciti do željezničke stanice. Prvo, prije pozdrava, pitam ga šta je policajac uporno pitao. Kolega se nasmija i kaže: Pitao je gdje ćeš spavati, ali u žargonu, tako i da govoriš njemački nisam siguran da bi razumio. Zezao te, ukratko.

Zašto?

Pitao sam se tada bezuspješno, ali kada mi se vrlo slična situacija ponovila u Luci Split pri ukrcavanju na trajekt za Italiju, pa na graničnom prelazu između Hrvatske i Slovenije itd više nisam imao dilema. Problem je bio moj BiH pasoš i moje ime Sead. U meni su vidjeli islamskog teroristu i na sve načine tražili su povod da me vrate ili uhapse. To na određen način traje do danas tako da je svaki prelazak granice prema zapadu traumatičan i vraća slike 11. septembra 2001. godine.

Nekim drugim povodom, a možda i iz puke radoznalosti, dao sam moj uzorak na genetsko istraživanje. Rezultat je 100 % evropski, istina miks je to različitih kultura i naroda, ali evropskih, što se za mnoge koji su me na graničnim prelazima maltretirali sigurno ne može reći. Presudno je uvijek bilo moje ime koje im je zvučalo arapski. I dok su me sumnjičili, na moje reakcije uvijek su se pozivali na demokratska načela i temeljna ljudska prava. A zapravo radilo se i radi o politički motivisanoj islamofobiji i izgradnji kulture straha.

Tako do danas.

Kako mi ove slike dolaze u razmišljanje sve više se prisjećam učestalih kratkih napisa sa zabrinjavajućim naslovima iz aprila i maja 2001. godine u raznim američkim novinama. Naime, u to vrijeme Mostarski teatar mladih gostovao je sa četiri predstave u sedam američkih saveznih država. U hotelima smo skoro redovno dobivali novine i zapazili smo vijest koja se ponavljala na različite načine. Naime, sa zabrinutošću se konstatovalo da se posljednjih godina u Sjedinjenim američkim državama značajno povećao broj muslimana. Procenti su bili minorni i nama je to izgledalo kao vic, ali je budilo i sumnju. A onda se par mjeseci kasnije desio 11. septembar, a poslije toga je i moje ime na brojnim graničnim prelazima postalo sumnjivo. I više se nigdje nisam osjećao siguran.

Razmišljam stalno: Da li je do mene ili do njih.

Utorak, 12. septembar 2023.

Njihova smrt značila je život

Danas sam bio u Travniku. Održan je Okrugli sto pod nazivom „Meokrnje, simbol borbe protiv fašizma“. Zanimljiv je taj prevoj na Vlašiću. Tromeđa je to opština iz Federacije BiH i Republike Srpske. I u Drugom svjetskom ratu, ali i u Odbrambeno-oslobodilačkom ratu vodile su se tu važne bitke za ovaj kraj. Tomu svjedoče, jedan do drugoga dva istovjetna spomenika. Na jednom je crvena zvijezda petokraka, a na drugom zlatni ljiljan. I sjećanje na pale biorce i njihove bitke je zajedničko. Dobar primjer kontinuiteta antifašističke borbe i kulture sjećanja. U tom kontekstu organizovan je i ovaj naučni skup u formi okruglog stola. Dobio sam zadaću da govorim na temu „Moral i moralne vrijednosti u  Narodnooslobodilačkoj borbi i Odrambeno – oslobodilačkom ratu 1992 – 1995“. Zahtjevna tema i vrlo slojevita. Odlučio sam se govoriti o temi kroz konkretne primjere vjerujući da će sami primjeri rezultirati željenim zaključcima. Po prvim utiscima zaključujem da je takvo razmatranje teme bilo razumljivo i vrlo upečatljivo.

Konstatovao sam, između ostalog da je u oba slučaja izvršena agresija na zemlju, kako izvana tako i iznutra.

U oba slučaja, stvarana je narodna vojska, gotovo spontano i bez ičije pomoći. U oba slučaja vojska se oslanjala na svoj narod koji mu jeste bio glavna logistička baza, ali i izvorište morala i snage za nadljudske žrtve. I partizani i borci ARBiH, oslanjali su se na tradicijske moralne vrijednosti bosansko-hercegovačkog čovjeka u čijem je viševjekovnom bitisanju u samo njegovo biće uklesana slobodarska tradicija, kult porodice, poštenje, komšiluk, pravda…

Nakon ove konstatacije govorio sam o konkretnim primjerima. Rekao sam: Stavimo u taj kontekst Titovu naredbu iz Bitke na Neretvi koja glasi: Ranjenike ne smijemo ostaviti.

Sama naredba, bez obzira na njeno provođenje i kvalitet provođenja bila je više od obične naredbe. Bila je to istovremeno i poruka svim borcima, ali i narodu da niko nije sam i da neće biti ostavljen. Ta poruka brige o čovjeku imala je dalekosežne pozitivne posljedice za razvoj narodno-oslobodilačkog pokreta, ali i nagovještavala obrise buduće države o kojoj partizani pričaju kao državi brige za čovjeka.

U isti kontekst možemo staviti i slučaj kada su četiri vojnika Armije RBiH satima prteći duboki snijeg kroz vrleti Prenja nosili teško ranjenog i bez svijesti neprijateljskog vojnika do bolnice. Vojnik je spašen, operisan i zbrinut, a danima kasnije, kad se probudio shvatio je gdje se nalazi. Ali poruka, koju je ta gesta odaslala u narod i vojsku, odjeknula snažno. Šaputalo se: Ako su četnika toliko nosili i spasili šta su tek spremni učiniti za naše borce.

A zapravo i jedan i drugi događaj duboko se oslanja na moralne vrijednosti čovjeka ovog podneblja: Pomozi čovjeku u nevolji.

A u dubini bića tog čovjeka je i čast. Da bih pojasnio o čemu govorim dozvolite mi da ispričam par rečenica o jednom mladom čovjeku. Zove se Musa Tinjak, rođen je u Nevesinju, selo Borovčići, 1970. godine.
Herojski se borio u brojnim bitkama, a u onoj u kojoj je pao, u maniru antičkih junaka, dolazi pred položaje vojske RS i viteški ih poziva na borbu oglašavajući se megafonom riječima :“Četnici, ovdje Musa Tinjak. Napadamo vas za 15 minuta, spremite se i borite muški, pa ko pobjedi. Nemojte reći da smo Vas prevarili i iznenadili“!
To je bio zasigurno jedinstven slučaj u BiH da je neko otvoreno najavio jednu ratnu akciju!
Heroj Musa Tinjak je vrlo uspješno sa saborcima izveo tu akciju, da bi na zadnjem neprijateljskom rovu pao!

Jedinstven primjer viteštva u borbi, ali i primjer koji stvara legendu, učvršćuje istovremeno naslijeđene moralne vrijednosti cjelokupne zajednice, ali i motiviše jačanje borbenog morala.
Uz priču o Musi želim vas podsjetiti na tri Hercegovačke partizanke koje su zajedno otišle u smrt 1945. godine. Naime, udarne brigade Dvadeset devete hercegovačke divizije, nakon što su oslobodile dolinu Neretve od Mostara do Konjica, prvih martovskih dana stigle su na planinski prevoj između Hercegovine i Bosne, da na tom dijelu jugoslovenskog fronta okupatorskim i kvislinškim snagama nanesu posljednji, odlučni udar.

Taj žestoki sudar na Ivan-planini samo je mali dio širokog borbenog luka koji se početkom 1945. godine protezao od Drave i Srema do istočne Bosne i Jadrana, kao čvrst i snažan dio opšteg evropskog ratišta savezničkih armija zemalja Antihitlerovske koalicije, gdje se protiv uveliko načete Grupe armija “E” i drugih trupa njemačkog komandanta Jugoistoka uspješno borila, zajedno sa desetinama naših krupnih udarnih i proleterskih jedinica, i Dvadeset deveta hercegovačka udarna divizija.

Pomoćnik političkog komesara Drugog bataljona Trinaeste hercegovačke brigade Lutvo Džubur, jedinice koja je na Ivan sedlu za samo 48 časova imala 73 mrtva i ranjena borca, zapamtio je događaj koji ga je do srca ganuo – herojsku pogibiju nekoliko boraca, među kojima su bile i tri bolničarke – Zdenka Karačić, Hrvatica iz Mostara, Emina Merdan, Muslimanka iz Počitelja na Neretvi, i Ljubica Remetić, Srpkinja iz sela Biograda kod Nevesinja.

Nedaleko od bunkera u kome su bile ustaše ležao je teško ranjen drug Zvono. Zdenka, Ljubica i Emina znale su šta im je zadatak. Nije to prvi put da izvlače ranjenog druga iz borbe, pod neprijateljskom vatrom.

“Prva je pošla Ljubica. Došla je do ranjenog druga i povukla ga. Baš u tom času kad je mislila da je zadatak izvršen, da je drug spašen, klonula je Ljubica na snijeg pogođena hicem u stomak. Zdenka i Emina, koje su budno posmatrale pokušaj Ljubičin iz zaklona, znale su sad šta je njihova dužnost. Naređenje nije potrebno. Svijest je jača od svega.

Jurnule su obje u pravcu Ljubice i ranjenog druga ne misleći na opasnost i ne obazirući se na neprijateljske kuršume koji su oko njih parali snijeg. Ali… Pala je Zdenka pogođena u glavu, a odmah pored nje Emina, pogođena u prsa.

Njihova smrt značila je život, jer je odaslala poruku, snažnu poruku, da za druga, prijatelja, saborca u nevolji ni život nije prevelika cijena. A zar i sve vjerske knjige upravo na to ne upućuju. Na posljednjem popisu stanovništva u BiH 2913. godine 97 % stanovnika izjasnilo se vjernicima, a vrijednosti koje su krasile partizane i borce ARBiH negdje su se zagubile.

Šta se to desilo sa nama?

Jesmo li uistinu u tolikom procentu vjernici ili samo manifestaciono upražnjavamo vjeru, jer u društvu koje živimo to može biti od koristi.

Istraživanje ovog materijala za izlaganje na pomenutom Okruglom stolu me zabrinulo i donekle uplašilo. Čini mi se da smo se odrekli mnogih tradicijskih moralnih vrijednosti, upravo onih koje su bile izvorište morala kod obe pominjane vojske.

Strah me i misliti na šta bi se oslonili, ako bi opet nekad zatrebalo.

Srijeda, 13. septembar 2023.

Prošlost u novoj ambalaži

Već par godina brojni prijatelji, ali i poznanici i ljudi koje uopšte ne poznajem pitaju me zašto toliko puno govorim, pišem i pričam o antifašizmu, zašto se bavim partizanima i događajima koji su se desili jako davno. Ta pitanja i komentari s vremena na vrijeme znaju biti i provokativna i uvrijedljiva pa i prijeteća. Svaki pokušaj objašnjenja da ja ne govorim o prošlim vremenima nego o savremenom bosanskhercegovačkom društvu su bezuspješni. Primjeri iz prošlosti su samo moguća inspiracija i potvrda da se mnoge stvari mogu učiniti ako postoji ideja i vjera u tu ideju. Mi nažalost danas živimo u društvu koje uistinu ima brojne oblike klasičnog neofašističkog društva pa je priča o antifašizmu zapravo doprinos obrazovanju građana i njihovo osposobljavanje da razumiju i prepoznaju moderne oblike fašizma.

U tom kontekstu primjetio sam posljednjih godina nekoliko „pacijenata“, koji skoro na svaku objavu na društvenim mrežama o antifašizmu imaju komentar od par rečenica pamfletskog karaktera i sa značajnom dozom mržnje, koju istina pokušavaju prikriti i prikazati se evropskim intelektualcima. Ovlaš pregledom njihovih profila jasno je da žive van BiH i da su u zemlje Evrope otišli početkom rata u BiH. Uočljivo je da ti jurišnici baratanja kompjuterskom tastaturom iz debele hladovine Njemačke, Norveške, Švedske ili Francuske mnogo bolje znaju šta se ovdje dešavalo posljednjih trideset godina od nas koji smo sve to preturili preko glave i sačuvali, kakvu-takvu, ali sačuvali Bosnu i Hercegovinu. Oni mnogo bolje od nas znaju šta se i danas dešava ovdje. Dijele savjete kako šta treba riješiti, puni su ideja, imaju rješenja za sve, ali sve što misle i savjetuju trebao bi neko drugi uraditi. U bilo kakvoj akciji ne vide sebe. Ne bi se oni mješali. Ukratko, puni su ideja i savjeta kako dalje, ali sa distance.

Međutim, pored svih problema koje imamo u državi, po načinu komentarisanja, njihovim stavovima i prijedlozima, izgleda da je, po njihovom mišljenju, glavni problem u zemlji postojanje antifašističkog pokreta u BiH. Kažu da to zapadna Evropa i Amerika ne poznaje i da im je, ljudima na zapadu, i sam izraz nerazumljiv, te da je to komunistička izmišljotina i kao takvu je treba uništiti.

Znam da nije tako i da ti novopečeni borci za nacionalne interese, sa distance, nemaju pojma, ipak sam otvorio Enciklopediju Leksiografskog zavoda „Miroslav Krleža“ iz Zagreba, jer ta institucija je najprestižnija institucija tog profila u ovom dijelu svijeta.

Pomenuta Enciklopedija kaže:

„antifašizam (anti- + fašizam), politički pokret protiv fašizma i nacizma . Naziv antifašizam razvio se u današnjem značenju zbog toga što se »fašizam« rabio kao generički pojam koji označuje ideologije, političke pokrete i organizacije te vladavinske poretke koji su po svojoj socijalnoj osnovi i političkoj funkciji te metodama djelovanja srodni talijanskomu fašizmu (kao i njemačkomu nacizmu). Stoga je i opozicija stavovima i akcijama desnih ekstremističkih stranaka i pokreta nužno dobila i vlastiti pojam. Antifašizam je politički pokret utemeljen na najširim demokratskim osnovama i na negaciji bitnih ideoloških postavki ovih dvaju pokreta. U fašističko-nacističkim agresijama 1930-ih i u vrijeme II. svjetskog rata antifašizam prerasta u državnu politiku mnogih zemalja radi očuvanja neovisnosti protiv fašističkih presezanja.

U raznim zemljama antifašizam je poprimio različite organizacijske oblike. Najranija je bila Antifašistička koalicijska akcija, koju je u izbjeglištvu 1927. organizirala talijanska oporba, dvije socijalističke i Republikanska partija. Potom su antifašističke ideje najjasnije bile izražene na strani legalne španjolske vlade i Narodne fronte u španjolskome građanskom ratu 1936–39.

Komunisti su se vrlo brzo uključili u antifašistički pokret te su, na osnovi zaključaka Kominterne, 1930-ih nastojali ujediniti sve demokratske snage i stranke u borbi protiv fašizma. No, njihove su manje ili više neprikrivene nakane uvijek bile da takvim širokim pokretom dominiraju te da im to bude tek prva stepenica u revolucionarnom preuzimanju vlasti.

Ideje antifašističkoga pokreta preuzela je tijekom II. svjetskog rata Antifašistička koalicija . Međunarodne konferencije tih godina, kao i odluke o utemeljenju UN-a, razrada su ključnih ideja antifašističkoga pokreta.

Antifašistički pokret u Hrvatskoj već je tijekom 1941. postao vrlo jak, da bi snažio praktički bez zastoja prema kraju rata. I u Hrvatskoj, i na razini Jugoslavije, komunisti su uvijek imali ključne funkcije. U svim novoosnovanim organizacijama i državnim tijelima, i u onima koje su imale antifašistički predznak, bili su zastupljeni pojedinci iz različitih političkih stranaka, ali su njima praktički rukovodili komunisti. I nadalje su nastupali s antifašističkim i demokratskim programima i parolama, ali, kako se primicao kraj rata, sve je više postajalo jasno da će učiniti sve kako ni nakon rata ne bi ispustili vlast iz svojih ruku. Zato su se antifašističke parole, odnosno borba protiv Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika, stalno i neraskidivo vezale uz tipično komunističke parole o socijalnoj pravdi i vlasti »radnika i seljaka«.

U poslijeratnoj Europi pojam antifašizam postaje višeznačan, često bitno određen konkretnom političkom situacijom. U zapadnoeuropskim demokracijama antifašizam postaje ideološki temelj za dosljedno suprotstavljanje svim oblicima rasizma, ksenofobije i antisemitizma. U komunističkom bloku antifašizam postaje nedodirljivi ideologem, pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režima. Na taj se način antifašizam u tim zemljama povezuje i isprepleće s komunističkom ideologijom i praksom i gubi svoju prvotnu demokratsku poruku.“

Tako kaže Enciklopedija i samo citiranje ovih redova pobija negiranje antifašističkog pokreta na zapadu, kako naprijed pomenuti zaštitnici Bosne i Hercegovine, sa distance, tvrde i žele uvjeriti manje upućene.

Istina, u antifašističkom pokretu Bosne i Hercegovine ima, na lokalnom nivou, dosta različitih pristupa, ali generalna politika, posebno posljedenjih godina, je vrlo bliska zapadnoevropskom poimanju antifašizma. To ovaj pokret čini društveno angažiranim i okrenutim sadašnjosti i budućnosti, ali i njegujući najsvjetlije primjere iz prošlosti antifašističke borbe za slobodu.

Dominantan stav u bosansko-hercegovačkom antifašističkom pokretu je da on mora biti demokratski, nestranački i oslobođen bilo koje političke ideologije, ali sa jasno naglašenim opredjeljenjem protiv svih oblika homofobija, a za jednakost svih ljudi, bez obzira na bilo koju razliku, na svakom pedlju planete Zemlje. Ljudska prvava su u samoj biti djelovanja antifašističkog pokreta u našoj zemlji.

Ako to jeste ovako, a jeste, nisu li onda navedeni protivnici antifašizma i antifašističkog organizovanja u suštini protivnici ravnopravnosti, jednakih ljudskih prava svih i svugdje, jesu li oni u biti na strani ideologija i pokreta nasuprot antifašizmu.

Pojednostavljeno rečeno: Jesu li oni sljedbenici fašističkih ideja?

Jesu, bez dilema. Iz svakog njihovog napisanog slova isijava mržnja, prijetnja, sijanje straha, nipodaštavanje i ismijavanje svake razlike u odnosu na njih, istovremeno prenaglašavajući svoju vjersku i nacionalnu pripadnost. Naglašavaju, u određenim prilikama, i rasne razlike, podcrtavajući dominantnost svoje rase.

Baveći se ovom pojavom i analizirajući je jasno je da je to sve, u značajnoj mjeri, odgovor na nemoć našeg društva da građanima ponudi viziju Bosne i Hercegovine za dvadeset i više godina. Vizije koje se sada nude su lektorisane i prepjevane nacionalističke vizije iz devedesetih godina. Tu nema budućnosti. To je nuđenje prošlosti u novoj ambalaži.

To nisu vizije, to su šarene laže.

Problem je što su takav koncept prihvatili i takozvani predstavnici međunarodne zajednice. I oni slatkorječivo godinama nude šarene laže koje Bosnu i Hercegovinu vuku u prošloist dok su im puna usta budućnosti.

A šta drugo očekivati od trećerazrednih bjelosvjetskih činovnika ili pak početnika, koji ovdje dođu na praksu, baš kako na praksu idu učenici zanatskih škola. Zbog snishodljivog stava naših političara, koji ni o čemu nemaju jasan stav o državi, onda te „velike“ diplomate ovdje izigravaju strašne bosove koji postavljaju uslove i ponašaju se u našoj zemlji kao da im je ovo, kako narod kaže „babovina“.

Tako će biti sve dok neko naš, naprimjer Akademija nauka i umjetnosti BiH ne napiše i objelodani naš Memorandum, u kojem će jasno i argumentovano biti napisana dugoročna, čitaj trajna, vizija Bosne i Hercegovine u budućem vremenu. Kad se to desi svi misleći ljudi ove zemlje moraju stati iza tog dokumenta i kao prioritetan zadatak dati sebi njegovo tumačenje građanima na svakom njenom pedlju, ali i onima rasutim širom svijeta.

Neće biti lako, ali će biti posijano sjeme budućnosti. Plodove će brati naši potomci koji će biti ponosni na nas, jer smo im ostavili vrijedan testament.

A tada će bosansko-hercegovačko društvo uistinu biti demokratsko u punom značenju te riječi i niko se neće pitati trebali nam antifašistički pokret, jer biti antifašista znači biti demokrata u vremenu koje živimo i koje je pred nama.

Četvrtak, 14. septembar 2023.

Zar je najvažnije ko ruši da bi ga se osudilo?

Danas je eMTeeM otvario sezonu 2023/2024, sezonu u kojoj ćemo obilježiti 50 godina postojanja. Igramo predstavu „Smrt je moja ljubav“, predstavu koja govori o stanju mentalnog zdravlja djece i mladih ljudi u Bosni i Hercegovini. Ova izvedba ima dvostruki značaj, otvara sezonu našeg velikog jubileja, ali i istovremeno budi nadu da možemo spasiti našu scenu vlastitim prihodom. Dobili smo dodatnih 16 dana nade, 16 dana da izmirimo obaveze zakupa prostora.

A ko smo mi i zašto je važno da opstanemo?

Za šest mjeseci navršiće se 50 godina od službenog osnutka Mostarskog teatra mladih. Bio je to februar 1974. godine. Istine radi valja reći da je skoro ista grupa mladih entuzijasta u Mostaru godinu prije osnovala grupu Mart 73 i čak sa svojim prvim programom nastupila u Jablanici. Bila je to neka pilot varijanta za kasnije osnivanje teatra koji je u startu dočekan novinskim natpisom: „Tresla se brda rodio se…“.

I onda je krenula teatarska, ali i svaka druga avantura.

Desetogodišnjicu smo obilježili premijerom predstave „Viktor ili djeca na vlasti“. Opet mnoštvo natpisa, informativnih razgovora, suspenzija, tihog sugerisanja da se predstava skine sa repertoara i tako dalje.

Razlog: Neko je u jednom, od sunca izblijedjelom komadu crvenog platna, koje je u predstavi služilo kao čaršaf u bračnoj postelji, prepoznao partijsku zastavu.

Optužba: Izruguju se sa Partijom čineći na njenoj zastavi bludne radnje.

Preživjeli smo nakon zatvorene izvedbe, na našu molbu, za Čedu Kapora i Milu Stojića koji su nam na kraju samo rekli: Ima li iko pametan u ovom gradu da vam kupi koju peć da se ne mrznete, umjesto što se bave glupostima.

Nakon toga predstava je nastavila svoj život.

Dvadesetogodišnjicu smo obilježili ratne 1994. godine. Činili smo Ratni teatar u okviru Umjetničke čete 4. Korpusa ARBiH i kontinuirano igrali, između ostalih, našu kultnu predstavu „Pax Bosniensis“. Rat nam je odnio sve, osim nas samih. Predstava je bila bolno svjedočanstvo o nama, našoj boli, našem prkosu, našoj ljubavi…. Obišla je svijet. O njoj su napisane knjige. Ušla je u brojne udžbenike. Izučavala se i izučava na univerzitetima širom svijeta.

Onda je došla tridesetogodišnjica. Izašli smo na svijetsku teatarsku scenu. Svjedočili svojim djelima o onome šta smo doživjeli, ali i govorili o snazi naše kreativnosti. Nismo išli u svijet samo da učimo, išli smo i da poučavamo. Bio je to početak stvaranja malog profesionalnog ansambla eMTeeM-a koji će uz djecu i mlade još snažnije iskoračiti naprijed. Opet smo smetali. Preko noći smo deložirani iz prostora i ostali na ulici. Razmišljali smo o kolektivnom iselenju iz Mostara i Bosne i Hercegovine.

Bilo je više takvih ponuda.

Ostali smo. Uselili u nezavršeni prostor Gradske banje, prostor bez struje, bolje reći smetljište u „adaptiranom“ objektu. Prikupljamo novce, pišemo projekte, sami radimo šta znamo i možemo. Rađa se prava mala scena na dobroj lokaciji u gradu i istorijski značajnom objektu. Ulažemo preko pola miliona maraka u adaptaciju. Još malo je trebalo i da sve bude onako kako treba. Paralelno naše predstave postaju hit. Gostujemo na najznačajnijim festivalima, osvajamo nagrade. Naše predstave režiraju i u njima igraju najznačajniji umjetnici iz Bosne i Hercegovine, ali i ne samo BiH. Putujemo na sve strane, od Kolumbije do Egipta, od Beograda do Skoplja i Podgorice, širom BiH. Čini nam se da smo na vrhuncu.

Onda lokalna vlast to ne može pratiti, ne može razumjeti, izmišlja niz afera i sve ruši. Mi koji jesmo eMTeeM ostajemo na ulici, a pod našim imenom, u našoj dvorani i sa našom opremom, uskraćujući nam i opremu predstava dovode neke druge ljude koji ne razumiju, koji ne znaju i koji su iz druge priče. Mi počinjemo ponovo od nule, a oni se šepure sa našim grantovima i našom opremom. Ponovo gradimo novi dom, trinaesti po redu. Svaki put u tuđim objektima. Četrdesetu godišnjicu obilježavamo premijerom Shakespeareovog „Otela“ i otvaranjem nove scene. Oporavili smo se, a oni režimski umjetnici krčme, uništavaju i preprodaju našu mukom stečenu imovinu, ne rade ništa, ali uredno iz budžetta primaju nama nekad dodjeljene novce.

Za to vrijeme mi u slobodi koju smo izborili rastemo.

Za 45 godina teatra igramo premijeru „Crnog kosa“ i konstatujemo da smo dosegli nivo i snagu koju smo imali kada su nas nasilno zaustavili.

Gdje bi nam bio kraj da su nas samo pustili na miru.

I evo još malo i 50 će godina od one prve probe u Studiju 64 Narodnog pozorišta gdje smo počeli. Trinaest scena smo renovirali ili izgrađivali. Sve su bile u tuđim prostorima. Za neke smo plaćali najamninu, a neki od prostora su nam bili dati na korištenje bez naknade.

Je li vrijeme da eMTeeM za pedesetogodišnjicu dobije svoj dom, svoj prostor iz kojeg ga niko nikada neće moći izbaciti?

Je li vrijeme da Mostar prihvati da je eMTeeM mostarski teatar?

Je li vrijeme da nakon brojnih svjetskih scena i nagrada i Mostar Mostarskom teatru mladih izda rodni list i tako ga prizna kao svoj teatar?

Teško je reći, jer u Mostaru je po tretmanu kultura zadnja rupa na svirali, pogotovo ako nema nacionalni predznak.

Uprkos svemu Mostarski teatar mladih pokreće veliku akciju izgradnje objekta u kojem će svoje mjesto naći svi sadržaji kojima se eMTeeM i Centar za dramski odgoj bave.

Čvrsta je odluka da se 50 godina postojanja obilježi početak aktivnosti na rješavanju trajnog doma eMTeeM-a.

To bi bio početak ostvarenja brojnih snova sanjanih minulih godina od generacija i generacija eMTeeM-ovaca.

U te snove spadaju:

• Agencija za kulturno-obrazovni turizam,
• Muzej dramskog odgoja,
• Pokretanje i izgradnja Teatropolisa,
• Pokretanje Srednje dramske škole,
• Pokretanje studija teatarske umjetnosti i dramske pedagogije,
• i mnogo toga još što bi otvorilo procese drugačijeg promišljanja kulture i umjetnosti i počelo školovati kadrove za kreativne industrije, kao snažan pokretač ukupnog razvoja, ne samo Mostara, nego i šire društvene zajednice.

Na kraju, mi u eMTeeM-u o vlasti ćemo suditi na bazi njenog odnosa prema kulturi. Ako se, kao i do sada, svaka kriza bude rješavala kresanjem budžetta za kulturu, biće nam jasno da je to vlast koja ne gleda na budućnost i u suštini je neprijatelj grada. U takvim okolnostima i odnos prema eMTeeM-u biće isti, jer Mostarski teatar mladih nije ni bošnjački, ni hrvatski, ni srpski, nego je mostarski, a oni sa tim pojmom „mostarski“ imaju problem. Ostane li tako valjati će i pedesetogodišnjicu obilježavati u iznajmljenom i nezadovoljavajućem prostoru u Mostaru i brojnim blještavim scenama širom svijeta.

Nažalost ili na sreću, to nije naš izbor, a  odluka je njihova.

No, valja reći: Umjetnost je vječna, a oni su prolazni.

U tom konteksu valja podsjetiti da se danas navršilo 15 mjeseci od terorističkog čina izvršenog na Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine – Partizansko spomen groblje u Mostaru. Svi nadležni organi za istragu i procesuiranje ovakvih nedjela kontinuirano, kao i ranijih 30 godina, za javnost imaju samo jednu rečenicu: Istraga je u toku.

I ništa više. Bezbroj puta do sada smo se uvjerili da od tih i takvih istraga nema ništa i da načinom kako se upravlja ovakvim istragama počinioci neće biti privedeni pravdi nikada.

U čemu je onda problem?

Dugo, dugo dio nas ponavlja da su vladajuće strukture u našoj državi, pa analogno tome i u našem kantonu, kreirale tipično neofašističko društvo u kojem su ovakve rušilačke pojave za mnoge nosioce vlasti poželjne, te se nedjelovanjem i povremenim zapaljivim izjavama počinioci stimulišu.

I ovo rušenje i nebriga je zapravo prava slika odnoisa vlasti prema kulturno-istorijskom naslijeđu. Bogdanovićevo djelo je remek djelo svjetske spomeničke kulture i kao takvo mora biti zaštićeno i prema njemu kao takvom se vlast mora odnositi. Ono što čudi je šutnja tzv međunarodne zajednice. Kada su talibani rušili u Afganistanu spomenike kulture bila je to svijetska vijest i o njoj se govorilo na najvišim državnim nivoima brojnih država u svijetu i tražila zaštita.

Kada to neofašisti rade u Bosni i Hercegovini onda je muk.

Zar je najvažnije ko ruši, da bi ga se osudilo?

Petak, 15. septembar 2023.

Kad te čovjek ne gleda u oči dok sa tobom razgovara nema tu čovjeka

U Filipovićima kod Foče i Velečevu u opštini Ribnik danas su održani skupovi „Granica postoji“ u znak podrške institucijama Republike Srpske.

O čemu se zapravo radi?

Povod za organizovanje ovih i sličnih skupova duž međuentitetske linije u BiH, kako organizatori kažu, je podizanje optužnice pred pravosuđem BiH protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i direktora Službenog glasnika, Miloša Lukića.

Od 1. septembra, kada je održano prvo okupljanje u znak podrške Dodiku i Lukiću, demonstranti su, u manjem ili većem broju, mitingovali na međuentitetskoj granici Republike Srpske i Federacije BiH kod Ljubinja, Jezera, Novog Goražda, Pelagićeva, Doboja, u opštini Istočni Stari Grad, zatim kod Ribnika, Foče, Oštre Luke, Vlasenice, Istočnog Novog Sarajeva, Lopara i Nevesinja.

Navedeni skupovi pokušavaju se predstaviti kao “spontani narodni bunt”, nastao zbog, kako se navodi, napada na institucije Republike Srpske, a više je nego primjetno da se na tim okupljanjima, gotovo isključivo, pojavljuju funkcioneri, članovi i pristalice vladajućih političkih partija.

Na okupljanjima se često mogu čuti izjave poput ove: „Ono što smo krvlju stvarali danas neko želi da na volšeban način ukine i razgradi. Moramo se boriti protiv toga i uspjećemo da pobijedimo.“

Jasno je da su i ovi skupovi, kao i brojni slični ranije, isključivo događaji za unutrašnju političku upotrebu. Ti skupovi nemaju nikakvog učinka prema “spoljnim korisnicima”. Oni su i organizovani zbog zbijanja redova i održavanja kohezije unutar grupe. To se najbolje može vidjeti i po učesnicima tih skupova. Oni su najčešće, ili gotovo isključivo, članovi vladajuće političke partije. Bilo je i ranije sličnih skupova, možda ne takvog obima i namjene, ali su u suštini služili istom, smatraju analitičari.

Na tvrdnje organizatora da se radi o “narodnim mitinzima” jasno je da bi za korištenje riječi “narod” moralo da postoji mnogo veće jedinstvo i šira podrška tim okupljanjima. Za jedinstvo je potrebno nešto ozbiljnije, kao i uključivanje ne samo opozicionih lidera i pristalica opozicije, već mnogo širih slojeva stanovništva. Toga sada nema. Poruke koje se mogu vidjeti i čuti na tim skupovima isto tako potpadaju pod već viđen folklor. Narativ je sličan predizbornom periodu i to je nešto što je već viđeno prethodnih godina.

Pa čemu onda sve ovo služi?

Uprošteno rečeno sva ova događanja imaju cilj pokušati pokazati da je Milorad Dodik jednako Republika Srpska, odnosno srpski narod, pa analogno tome vlastitu krivicu prebaciti na entitet i cjelokupan narod. Organizatori misle ili bolje rečeno sam Dodik misli da ako uspije pristalice ubijediti da ovo nije suđenje njemu nego srpskom narodu i Republici Srpskoj da će sve obesmisliti i izvući se nekažnjen. Istovremeno odaziva se na poziv suda, koji kako kaže u izjavama ne priznaje, a prisustvom ročištu demantuje samog sebe. Iz svega je jasno da se radi o uplašenom čovjeku koji je izgubio kompas, a takvi su najopasniji. Govor tjela već odavno jasno pokazuje o strašnoj nervozi. Dovoljno je obratiti pažnju na dva detalja. Kad daje izjave ili govori on nikad ne gleda direktno sagovornika ili sagovornike. Njegov pogled luta, često u prazno. U Hercegovini bi rekli: Kad te čovjek, dok sa tobom razgovara, ne gleda u oči, nema tu čovjeka. Iskustvo me naučilo da to uglavnom jeste tako.

Drugi detalj me vraća u neke davne godine kada sam učio glumu. Kad god pogledam taj nemirni ples Milorada Dodika pred mikrofonom i kamerama ili za govornicom sjetim se profesorice glume koja bi nama mladim početnicima u sličnim situacijama znala reći: Šta se vrtiš kao „usrani“ golub? I uistinu čovjek tako izgleda. Taj nemir koji može biti izraz nesigurnosti, laži, treme, straha i slično odaje ga i jasno šalje poruke da se radi o čovjeku koji nešto krije i pokušava se predstaviti drugačijim od onog što svi vidimo.

Ja vidim gubitnika koji grčevito nastoji zaštititi sebe, jer svaka druga opcija u kojoj on nije prvi čovjek despotije zvane Republika Srpska njega umjesto u Banja Luku vodi u Državni zatvor u Istočnom Sarajevu.

Strah od tog scenarija može biti opasan. Čovjek u ovakvoj situaciji, čovjek kojim je ovladao strah spreman je na sve. Proizvodnja neprijatelja raste i još će rasti, odnosi sa neistomišljenicima će se dalje radikalizirati kako bi došlo i do ekscesnih situacija koje mogu poslužiti kao alibi za bijeg u Srbiju ili majčicu Rusiju. No, i za to treba hrabrosti, a on je nema. Radije će žrtvovati sve u Republici Srpskoj dokazujući da je on njen spasioc, a zapravo joj je najveći neprijatelj.

U suštini mislim da je za Bosnu i Hercegovinu dugoročno jako dobro da on još više i još dublje srlja u svom avanturizmu. Treba biti spreman na njegove poteze i mnoge javno ignorisati puštajući ga da se u sadržaju vlastite septičke jame guši. Javno ne reagovanje na njegove poteze najbolje je oružje protiv takve politike. Ojačati institucije sistema i pustiti ih da rade. Kad se to desi prestaće i cirkus koji pravi Milorad Dodik.

Nisam siguran da smo spremni na to.

Subota, 16. septembar 2023.

Vertikala Mostarskog bataljona

Danas se obilježava godišnjica formiranja čuvenog Mostarskog bataljona i prvih partizanskih borbi u Hercegovini 1941. godine. Mnogobrojna udruženja antifašista iz cijele BIH okupila su se u Konjicu, Borcima, Glavatičevu i Boračkom jezeru tim povodom. Elitna je to bila jedinica partizanske vojske. Zato i danas ima brojne poštovaoce.

A ja se uvijek, sjećajući se ovog bataljona prisjetim silnog otpora rukovodstva HVO-a u Mostaru da se bataljon Armije RBiH, formiran na samom početku rata 1992. godine nazove Mostarski bataljon. Borba za ime trajala je dugo. Na kraju je nađeno, radi mira u kući, kompromisno službeno ime, Samostalni bataljon odbrane Mostara. Tako se samo službeno zvao, a za sve nas bio je isključivo Mostarski bataljon.

Zašto je rukovodstvu HVO-a smetalo ovo ime?

Bili su spremni i na oružani sukob samo da spriječe taj naziv. Zato se vrijedi sjetiti nekih činjenica o tom slavnom bataljonu da bi se otpor njegovom imenu bolje razumio.

Formiran je 8. septembra 1941. godine u rejonu Boračkog jezera pa se u startu zbog toga zvao, Boračko jezerski partizanski odred. Vrlo brzo, zbog mjesta gdje je formiran, ali i širenja dobio je naziv Konjički bataljon, jer je ušao u sastav Kalinovačkog odreda i onda je bilo nelogično da odred komanduje odredom. Malo nakon toga, popunjavanjem bataljona preko 70 % sastava tog bataljona bili su mladi ljudi iz Mostara, pa mu je promjenjen naziv, koji je ostao do kraja rata, u Mostarski bataljon. Poslije je ušao u sastav X Hercegovačke udarne brigade, pa pred kraj rata  u sastav XIII Hercegovačke brigade. Svoj ratni put završio je na Jugoslovensko-Italijanskoj granici, dakle u Trstu.

Ono što je važno za taj bataljon, on je smatran, svih godina rata, u Narodno-oslobodilačkom pokretu, kao elitna jedinica Narodno-oslobodilačke vojske. To je bataljon koji, kaže legenda, nikada nije napustio borbenu liniju, nikada se nije povukao, bilo je taktičkih povlačenja da bi u narednom jurišu zauzeli stare pozicije i išli dalje. Zapisi kažu gdje god su dobili naredbu da probiju neprijateljski obruč da su ga i probili.

Upravo zbog toga, ali i mnogo toga još 1992. godine smetao je taj naziv.

Ali je zato i važno da se toga sjećamo, da znamo, na kraju krajeva da i mi znamo tačno zašto čuvamo sjećanje na tu i takve partizanske jedinice. Imali su oni i jedan veoma ozbiljan četnički puč, jer u početku rata pokušavalo se nešto zajedno uraditi. Tada je stradao  značajan broj partizanskih boraca, ali je bataljon nastavio dalje. Međutim, u ovakvim prilikama ja volim istaći da ovakva obilježavanja nisu isključivo zbog njih, partizanskih boraca. Oni, Titovi partizani, borci tog čuvenog bataljona uradili su sve svoje postavljene zadatke, pronijeli slavu svog kraja, učestvovali u oslobađanju značajnog dijela, i Bosne i Hercegovine, ali i ondašnje zajedničke nam domovine i stavili tačku na to.

Mi danas moramo biti svjesni, oni nas uistinu svake godine okupe, ali mi smo na takvim mjestima okupljanja zbog nas, da se nadahnemo i presaberemo, ali i zapitamo: Šta mi danas možemo uraditi za našu domovinu? Koje žrtve smo spremni da podnesemo da bismo živjeli bolje, sretnije i zadovoljnije?

Naravno, danas ne treba davati živote kao što su oni bili spremni da sa pjesmom ginu, ali treba davati mnogo više sebe da bi sve ono o čemu u kafanama, na raznim sijelima, druženjima i na antifašističkim i drugim skupovima, pričamo, popravili.

Ne trebaju nam facebook antifašistički jurišnici. Nema od lajkova ništa.

Treba nam akcija, djelo, zajedničko djelovanje. Jedino tako možemo graditi bosansko-hercegovačko antifašističko društvo koje su nam oni kojih se danas prisjećamo darovali 1945. godine. Mi, naše generacije smo dozvolili raznim marifetlucima drugih da ponovo moramo u, naše, ovovremene, mirnodopske bitke za punu slobodu, za jednakost, za ravnopravnost, za socijalnu pravdu na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Dok to ne shvatimo i dok ne prestanemo razmišljati na način: Izgubiću ovo, izgubiću ono, nema od nas ništa, džaba nam sjećanje.

Često mi svi čujemo, kao opravdanje za pasivizam, izreku: Šta mi stari možemo, nema mladih.

Na to je moj odgovor: Vladimir Nazor je iz komfora Zagreba, u poodmakloj dobi i dobro bolestan otišao preko Kupe u partizane. Četiri-pet partizana ga je trebalo čuvati, paziti danonoćno, da bi mogao proći i Neretvu i Sutjesku i sve drugo što je prošao. Mogao je pjesme koje je pisao na papirićima, u zbjegovima, u partizanskim zaklonima, pisati u komforu Zagreba, a on je donio odluku i otišao u šumu, partizanima. Samim tim što je sa Titovim partizanima bio, on je davao primjer da se može, da treba i tako nadahnjivao one koji su jurišali. E to moramo i možemo i mi. Onda će biti mladih. A da bi ih bilo moramo im vjerovati, a ne diktirati šta treba da rade. Pustiti ih da rade, i pomagati. Podsjećam, 4. jula 1941. godine u Ribnikarovoj kući u Beogradu kada je Politbiro Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije zasjedao i donosio odluku o dizanju ustanka Ivo Lola Ribar je imao nepunih 25 godina. Dakle, bio je mlad, bio je ubjedljivo, duplo, mlađi od sljedećeg najmlađeg, Tito i ostali članovi Politbiroa njemu su dali zadatak da napiše Proglas narodima Jugoslavije da se odazovu pozivu za dizanje ustanka i da stupe u borbu. Ivo Lola je napisao, pročitao i oni koji su svjedočili tome zapisali su, ni zarez nije promijenjen na onome što je Ivo Lola Ribar napisao. Članovi Politbiroa su imali neograničeno povjerenje u svog omladinca.

Kakvo mi povjerenje danas u našem društvu imamo prema našim dvadesetpetogodišnjacima?

Hoćemo da im diktiramo, da ih provjeravamo i da im kažemo šta treba da rade. Pustimo ih da rade, dajmo im prostor i šansu i oni će povesti ovaj ostarjeli antifašistički pokret koji treba i mora da izgleda drugačije od onog kakav je bio 1941. i 1945. godine. Mi smo u dvadesetprvom stoljeću, novo je vrijeme i moramo djelovati na drugačiji, moderniji način. Ja volim reći, mi smo u analognom sistemu, a oni su u digitalnom. Pa prepustimo im neka društvo uvedu ili povedu, a i naš pokret, u to digitalno, moderno, vrijeme. Onda će biti sreće u ovoj zemlji, a i naša okupljanja će biti i masovnija i svrsishodnija.

Zbog straha da se borci Armije RBiH ne nadahnu ovim idejama i ovom odlučnošću 1992. godine smetao je naziv Mostarski bataljon. Imena nije bilo na papiru, ali ostalo je u srcima pa se junaštvo Lace, Lobre, Feđe i drugih heroja Mostarskog bataljona četrdesetih nastavilo kroz junaštvo Hujke, Švabe, Baje i brojnih golobradih mladića Mostara devedesetih. Ta poveznica i vertikala Mostarskog bataljona i danas mnogima smeta, ali mnoge i nadahnjuje. I dok tako bude biće i Mostara i njegovog slobodarskog duha. A zbog tog duha i želje da se sačuvaju neke od pozitivnih vrijednosti grada koje mogu biti nadahnuće za buduća vremena ja imam potrebu da često pišem i govorim o prošlosti.

Nedjelja, 17. septembar 2023.

Jedinstvo mitskih razmjera

Ako me pamćenje dobro služi na današnji dan u predvečerje kroz tunel ušao sam 1993. godine u opkoljeno Sarajevo. Išao sam na moje prvo referisanje u Upravu za moral Štaba Vrhovne komande. Trebao sam se javiti brigadiru Ivanu Brigiću, načelniku Uprave. Sjećam se da sam išao sa određenom dozom straha, ali i ponosa. Straha jer sve što smo radili radili smo bez bilo kakvih uputstava i po vlastitom osjećanju, ali i ponosan jer imali smo rezultate. Kad sam konačno stigao u Upravi za moral svi su se okupili da čuju vijesti iz parčeta slobodne teritorije na jugu Bosne i Hercegovine, onako, iz prve ruke.

Dugo, dugo u noć sam govorio o svemu, oni u nevjerici slušali, bili zbunjeni, ali i zadivljeni onim što sam govorio. Između ostalog o radu na izgradnji morala rekao sam: Dužnost pomoćnika komandanta za moral u Komandi 4. Korpusa Armije RBiH primio sam 15. maja 1993. godine, samo šest dana od brutalnog napada Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane na građane i vojnike odane svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Bilo je to vrijeme progona, ubistava, hapšenja, paljevina, odvođenja u logore, bilo je to vrijeme straha, nemoći, nedostatka materijalno-tehničkih sredstava, hrane, vode, ali i vrijeme prkosa, ponosa i nadljudske hrabrosti i žrtve svih za sve. U tim okolnostima general Pašalić mi je rekao: Od danas si pomoćnik za moral. Organizuj odjeljenje. Zbunjen sam mu odgovorio: Kako? Postoji li formacija? Ne znam ja to. Samo je rekao: Smisli nešto, snaći ćeš se. Bolje ti, koji kažeš da ne znaš, nego neka budala koja misli da sve zna a sluša nekog tamo.

I tako je počelo. Pronašao sam nekoliko ljudi kojima sam vjerovao i za koje sam znao da posjeduju sposobnosti za koje sam mislio da će nam biti važne. Ponovo osposobljeni Ratni studio Mostar Radija BiH stavili smo u funkciju Informativne službe Korpusa i odmah nastavili sa izdavanjem Dnevnog informativnog lista, poznatog DIL-a. Naš zaključak je bio da hitno moramo ovladati informativnim prostorom slobodne teritorije Mostara, ali doprijeti i do građana koji su bili na okupiranim teritorijama na području Mostara. Smatrali smo da je od posebne važnosti spriječiti širenje dezinformacija koje rezultiraju panikom i kompletno stanovništvo kontinuirano informisati sa pravim stanjem, kako na linijama odbrane, tako i o svim drugim pitanjima organizacije života na malom prostoru na kojem su se nalazili brojni građani protjerani, kako iz dijelova Mostara, tako i iz cijele Hercegovine. Znali smo da istinito informisanje, informisanje sa puno optimizma i patriotskog naboja mora dati rezultat.

Ovo opredjeljenje bilo nam je važno jer smo vjerovali da jedinstvo vojske i naroda i međusobno povjerenje jesu dobitna kombinacija u svim okolnostima. Svaka porodica u našoj zoni odgovornosti imala je bar jednog borca Armije RBiH koji je bio svjestan da bi njegovo povlačenje ili odustajanje istovremeno značilo i smrt njegovih roditelja, supruge ili djece. To saznanje bilo je izvorište snage naših boraca, a uloga Odjeljenja za moral bila je da ih ponekad na to podsjeti, ali i informiše o stanju u pozadini, gdje su živjele njihove porodice. Danas mi se čini da mi uistinu nismo bili podijeljeni na vojsku i civile, jer svi civili, bez obzira na godine, bili su u nekoj funkciji Armije RBiH. Svi zajedno činili smo nepobjedivi bedem odbrane i izvorište mitskog morala, koji je od malih anonimnih ljudi pravio heroje koji su ulazili u pjesme i legende. Spoznajući to znali smo da vojsku koju voli narod, vojsku izraslu iz naroda i zbog naroda niko nikada ne može pobjediti.

U takvim okolnostima „lako“ je bilo biti moralista. Kontinuirano smo bili među vojskom, na linijama, u kasarnama, ali i sa narodom, u skloništima, mahalama, svuda. Govorili smo o pobjedi, o našoj snazi, o pravdi, slobodi, govorili smo ono što je i narod govorio i sanjao. Istovremeno, organizovali smo male improvizirane kulturne programe. Davalo je to privid normalnosti, ali i motivisalo na istrajnost. Ukratko, mi smo moral crpili iz snage naroda i na svoj način opet ga vraćali narodu, a taj isti narod motivisao je svoje sinove i kćeri na nemoguće i rezultat nije mogao izostati. Bilo je to jedinstvo svih za sve, jedinstvo mitskih razmjera.

U takvim okolnostima uloga Odjeljenja za moral 4. Korpusa ARBiH bila je da sve to samo prepozna i artikulisano u jednostavan jezik vrati i narodu i vojsci. Obzirom da imam priliku o tome pisati i govoriti, uspjeli smo.

Svakog septembra sjetim se ove posjete Sarajevu. Znam da sam im prilikom razgovora narednih dana rekao da mi ono što vidim u samom gradu u Sarajevu, u odnosu na Mostar, sve izgleda mirnodopski i da trebaju doći na jug da vide kako izgleda pravi rat i herojsko žrtvovanje za domovinu.

Nisu mi vjerovali. Imam utisak da to nevjerovanje traje do danas. Zbog toga i pamtim taj septembar 1993. godine. I pamtiću ga dok dišem, jer za tih par dana u Sarajevu shvatio sam veličinu onoga šta smo radili i uradili.