Kliker.info

Marko Perković Thompson je održao koncert u Širokom Brijegu i na njemu je, osim brojnosti publike i količine scenske tehnike, sve bilo isto kao na bilo kojem Thompsonovom nastupu bilo gdje i bilo kada. Dakle, pastirski rock plus amatersko kršćanstvo plus ustaška ikonografija i prateći uzvik kvislinške vojske.

Piše : Emir Imamović Pirke (Bljesak)

Na fašističke pozdrave, slavljenje zloglasne Crne legije i visoko podignute desnice reagirali su izraelska ambasadorica u Bosni i Hercegovini, Galit Peleg, njen zemljak i omiljeni oligarh Dragana Čovića, dakle Amir Gross Kabiri, predstavnici UN-a, OSCE-a, EU, SDS-a, antifašističkih udruženja, gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković, a svima njima je požurila odgovoriti Hrvatska demokratska zajednica 1990.

Bijeli luk i kadaif

”Kulturna i javna okupljanja sastavni su dio demokratskog života, a hrvatski narod, kao i svi drugi narodi u Bosni i Hercegovini, ima pravo na ponos, očuvanje identiteta i dostojanstveno sjećanje na svoje branitelje. Javne rasprave potrebno je voditi smireno, uz uvažavanje povijesnih činjenica i dostojanstva svih sudionika društvenog života. Poviješću se trebaju baviti povjesničari, a fokus javnog i političkog djelovanja treba biti na boljem životu građana. U tom kontekstu, HDZ 1990 odbacuje pokušaje kriminalizacije Domovinskog rata i hrvatskih branitelja. Nedopustivo je legitimne simbole postrojbi HOS-a, koje su sudjelovale u obrani Bosne i Hercegovine, izjednačavati s totalitarnim ideologijama”, piše, pored ostalog, u saopćenju stranke Ilije Cvitanovića.

Marko Perković Thompson je, ponovimo, održao koncert u Širokom Brijegu i na njemu je, osim brojnosti publike i količine scenske tehnike, sve bilo isto kao na bilo kojem Thompsonovom nastupu bilo gdje i bilo kada. Dakle, sve već navedeno plus publika u ekstazi i majicama sa simbolima koji se upravo u Hercegovini i upravo u Širokom Brijegu međusobno bodu kao bodljikava žica. U najkraćem, HOS kojeg se preko Thompsona i slavi i rehabilitira sa Herceg-Bosnom koju bi, da se ne lažemo, rado rehabilitirali i u Širokom i svugdje na zapadu Hercegovine, idu zajedno kao bijeli luk i kadaif.

Rat u Bosni i Hercegovini najkompliciraniji je od svih u bivšoj Jugoslaviji, a kratku, ali zanimljivu i čudnu ulogu u njemu odigrale su upravo postrojbe HOS-a pod zapovjedništvom pokojnog Blaža Kraljevića, emigranta neskrivene proustaške orijentacije, bližeg tadašnjoj politici službenog Sarajeva nego onoj Tuđmanovoj i, posljedično, herceg-bosanskoj.

Rođen u selu Lisice pokraj Ljubuškog 1947., Kraljević 1966. bježi iz Jugoslavije, prvo u Njemačku, pa u Australiju gdje postaje aktivan i viđen član tadašnje „neprijateljske emigracije“. U Hrvatsku Kraljević dolazi 25 godina kasnije, upisuje se u HSP kojim je predsjedavao Dobroslav Paraga i u decembru 1991. postaje komandant ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu.

Ko god je u u proljeće i ljeto prve ratne godine slušao Kraljevićeve intervjue, čitao ih ili ga sreo, ne može biti iznenađen riječima njegovog suradnika i suborca Ante Prkačina, koji je prije nekih sedam–osam godina kazao kako HOS jeste nastao i radi baštinjenja ustaškog naslijeđa.

Hrvatska do Drine

U BiH je Kraljević došao sa slikom svijeta koji je u međuvremenu nestao. Upravo je Prkačin svjedočio o njegovom iznenađenju činjenicom da se tadašnji Muslimani ne osjećaju Hrvatima islamske vjere, kao i time što njegove vojnike islamske vjere, a bilo ih je između 30 i 40 posto, apsolutno ne zanima obnova granica NDH, već isključivo očuvanje onih Bosne i Hercegovine.

”Mi smo vojska Bosne i Hercegovine. Osobno bih želio vidjeti Hrvatsku do Drine, ali o tome će odlučiti ovi ljudi ovdje, stanovništvo BiH, kada rat završi”, kazao je Kraljević koji će sa činom general-bojnika postati član Generalštaba Armije Bosne i Hercegovine, prihvatajući vrhovnu komandu tadašnjeg Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.

Kraljević nije skrivao manjak povjerenja u politiku službenog Zagreba i, posljedično, onu Mate Bobana i ostalih Tuđmanovih namještenika među Hrvatima Hercegovine, a sve pozive da sa svojim vojnicima pređe u Hrvatsko vijeće obrane glatko je odbijao.

Kraljevićev proglas

Da dvije vojske – HVO i HOS – sa istim prefiksom ne mogu ostati na istom mjestu bilo je očito nakon što je šestog maja 1992. u Grazu postignut sporazum o prekidu neprijateljstava između ratnog zločinca Radovana Karadžića i Mate Bobana. Tri dana poslije, Kraljević je izdao proglas u kojem, uz ostalo, piše: ”Nema podjele BiH. Možemo i hoćemo sačuvati BiH za sve nas, nećemo ostaviti naš narod na cjedilu. Ili ćemo svi izginuti, ili ćemo svi biti slobodni. Mi nismo spremni za izdaju. Radovan Karadžić je ubojica Hrvatskog i Muslimanskog naroda a Mate Boban ne može i nema pravo zastupati odnosno odvoditi Hrvate i Muslimane BiH u propast”.

Nešto kasnije, u augustu 1992., Blaž Kraljević je likvidiran u klasičnoj sačekuši na prilazu Mostaru. Za nikada istraženo ubistvo se sporadično optužuju pripadnici Kažnjeničke bojne pod komandom širokobriješkog warlorda i presuđenog ratnog zločinca, pokojnog Mladena Naletilića Tute. Kombi sa tijelom zapovjednika HOS-a i njegovih osam suboraca uklonjen je sa mjesta, pa pronađen u Omišu i ta je vojna  formacija u Bosni i Hercegovini prestala da postoji.

Monopol nad prošlošću

Nazvati pripadnike HOS-a, kao što je to učinila HDZ 1990., braniteljima Bosne i Hercegovine kakva je bila kada je napadnuta, podrazumijeva primjenu ubrzane tehnike zaborava zločina koje su počinili nad Srbima, ali i ignoriranje, blago rečeno, dvostrukog odnosa samog Kraljevića ka krajnjem cilju rata.

Koncerti Marka Perkovića Thompsona su čak i to, dakle koncerti, ali prije svega revizionistički performansi kojima se želi uspostaviti monopol nad prošlošću, kako onom od 1941. do 1945., tako i onom sa početka posljednje dekade prošlog vijeka. U oba slučaja, naravno, stradaju činjenice do kojih, kako smo vidjeli i u Širokom, ne drže ni fanovi MPT-a, ni HDZ 1990., niti Dragan Čović koji upravo Thompsona predstavlja kao i Kabirija, dakle kao ”dragog prijatelja”.