Kliker.info

 Photo: Armin Durgut/PIXSELL

Sarajevski novinar Boro Kontić, utemeljitelj i direktor Media centra Sarajevo i autor dokumentarnoga televizijskog serijala ‘Novinari – svjedoci pred Haškim sudom’ koji se počeo prikazivati na N1, govori o ulozi novinara u razotkrivanju ratnih zločina u Hrvatskoj i BiH

„Novinari – svjedoci pred Haškim sudom“ naslov je dokumentarnoga televizijskog serijala sarajevskog novinara Bore Kontića, utemeljitelja i direktora Media centra Sarajevo. Prvi i drugi nastavak mreža N1 Hrvatska prikazala je 9. i 16. veljače, a preostali nastavci prikazuju se sljedeća četiri ponedjeljka u 21 sat. Serijal je nastao u produkciji Fondacije Media centar Sarajevo, a istražuje zanimljivu, no zanemarenu temu: svjedočenja novinara na suđenjima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Sugovornici u serijalu neki su od najuglednijih novinara iz regije i svijeta koji su izvještavali iz ratova u Hrvatskoj i BiH: Ed Vulliamy, Dejan Anastasijević, Aernout van Lynden, John Sweeney, Florence Hartmann, Jovan Dulović, Andrew Hogg, Martin Bell, Jeremy Bowen, Jacky Rowland, Robert Block, Marita Vihervuori, Ian Traynor, Šefko Hodžić…

Autori serijala koristili su i arhivu Haaškog suda kao i medijski arhivski materijal iz BiH i svijeta. Sugovornici su govorili zašto su svjedočili pred sudom, ali i svome pogledu na rat i zločine u Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, Mostaru, Grabovici, Ahmićima i Bosanskoj krajini. “Ovaj serijal je posvećen velikoj profesiji – novinarstvu (…) Kad su veliki reporteri u pitanju, to je zaista velika profesija. Potrefilo se da su u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu devedesetih došle vedete ratnog izvještavanja, ljudi koji su prošli kroz desetke ratova i imali nevjerojatno ratno iskustvo“, kazao je autor serijala Boro Kontić.

On je jedan od najiskusnijih novinarskih veterana na području bivše Jugoslavije. Novinar je gotovo pola stoljeća. Na Radiju Sarajevo od 1979. do 1985. vodio je emisiju „Primus“ u kojoj je nastala znamenita „Top lista nadrealista“. Bio je glavni urednik Omladinskog programa i Drugog programa Radija Sarajevo. Cijelu opsadu proveo je svom gradu radeći kao novinar, izvještavajući, među ostalim, i za Glas Amerike. Još dok je rat trajao, u svibnju 1995., predvodio je osnivanje Media centra Sarajevo, koji vodi do danas. Autor je radijskih dokumentaraca i dokumentarnih filmova, za koje je dobio međunarodna priznanja, a 2024. objavio je i knjigu “Pamtim to kao da je bilo danas”, o sarajevskom rock bandu Zabranjeno pušenje, koji je u osamdesetima promovirao na sarajevskom radiju.

NACIONAL: U tekstu o serijalu „Novinari pred Haškim sudom“ u posljednjem broju tjednika Novosti, Sinan Gudžević objavio je da je ideju za serijal iznio Dragan Golubović, voditelj digitalnog arhiva Media centra. Kako se rodila ideja za serijal? Zašto je snimljen?

To je točno. Logično je da je ideja stigla iz našeg digitalnog arhiva. Jedna od prvih stvari za koje smo se odlučili u travnju 1995. kada je Media centar otvoren, bila je otkup ratnog tiska koji je izlazio u Bosni i Hercegovini. To je, moram priznati, bio herkulovski pothvat. Ne samo što smo sakupili, nego danas imamo digitalizirano više od 80 posto svih ratnih izdanja, posebno najvažnijih dnevnih i tjednih novina. Više od trideset godina mi istražujemo, dokumentiramo i analiziramo iskustvo novinarskog rada, od rata do danas. Tako smo analizirali više od tri tisuće medijskih dokaza iz sudskih spisa Haškog tribunala. Napravili smo 14 dubinskih intervjua s novinarima – svjedocima. Sve smo to koristili u serijalu, a uzgred, to je potpuno nepoznata tema, koliko regionalno toliko i u svjetskim okvirima.

Ne vjerujem da su bila odlučujuća za bilo koju presudu Tribunala, ali je bez sumnje da su njihovi tekstovi i TV priče bili izuzetno važni za razumijevanje konteksta zbivanja u ratu devedesetih. Uostalom, novinari su manje od jednog postotka svih svjedoka pred Haaškim sudom. Sud je novinarske tekstove smatrao sekundarnim dokazima. Primarni dokazi su bili svjedočenja žrtava. Ipak, većina se slaže da je na osnivanje suda u Haagu odlučujuće utjecalo novinarsko otkrivanje logora Trnopolje, Keraterm i Omarska u ljeto 1992. Krajem srpnja 1992. Guardian je objavio tekst Maggie O’Kane, a list Newsday tekst Roya Gutmana o postojanju logora u Bosni.

Nekoliko dana kasnije Ed Vulliamy i Penny Marshall otišli su u Bosansku krajinu i ušli u Trnopolje i Omarsku. Haaški sud je osnovan sedam mjeseci kasnije odlukom Vijeća sigurnosti UN-a. Interesantno, u svojoj arhivi ratne štampe imamo novinska izdanja objavljena tog dana. U Sarajevu piše „Formiran Sud za ratne zločine“, a u Banjaluci „Osniva se međunarodni sud“. Kao što je poznato, pravni temelj osnivanja Suda za ratne zločine nalazi se u Ženevskoj deklaraciji iz 1949. te amandmanima na nju sadržanim u Protokolu iz 1977. Tim dokumentima ratni zločin se definira „ako se radi o međunarodnom sukobu, a počinjena djela predstavljaju nasilnu deportaciju civila, koncentracione logore i neselektivne napade na civile“.

Sve to čvrsto je dokazano novinarskim tekstovima iz kolovoza 1992. Ima jedan detalj sa Skupštine bosanskih Srba u travnju 1995. koji nam precizno otkriva značaj ratnih reportera. Prema javno dostupnim transkriptima s te sjednice, ministru u toj vladi Miroslavu Toholju nije bilo jasno kako im je “promakao”, kako ga je nazvao, “onaj čuveni novinar, čuveni srbomrzac Van Lynden – kako je prošao u Bihać. Bio je tamo sedam dana. Izvještavao i mislim da je oštetio našu ofenzivu na Bihać”. Aernout Van Lynden, ratni izvjestitelj Sky TV-a iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, vrlo često se pojavljuje u našem serijalu.

Vidjet ćete, s razlogom, jer on na sudu posredno odgovara zašto su ti izvještaji bili značajni. Tijekom suđenja Radovanu Karadžiću, pravni tim obrane je tražio “ograničenje za svjedočenje novinara”. Inače, najveći broj medijskih dokaza priložen je upravo u slučajevima Karadžić i Mladić: 781 od kojih su 723 videosnimke. U svom odgovoru na zahtjev Karadžićevih advokata, sudsko vijeće Haaškog tribunala 20. srpnja 2009. odbacilo je zahtjev kao neosnovan i neargumentiran jer se traži da se od davanja iskaza “isključe potencijalni svjedoci koji su upravo kompetentni da to urade”. Ukratko, novinari.

NACIONAL: U prvoj epizodi serijala objašnjena je na prvi pogled neobična dilema, koja je svojedobno izazvala međunarodnu novinarsku polemiku: trebaju li novinari svjedočiti pred sudovima o tome što su radili? Što vi mislite: trebaju li, naročito u tako važnim slučajevima kao što su suđenja za ratne zločine, i što mislite o argumentima onih koji smatraju da ne trebaju?

Pitanje bi li trebali svjedočiti na sudu pokazalo se kao bitna profesionalna debata u kojoj nema pobjednika. Pojednostavljeno, protivnici svjedočenja smatrali su da ih to može kompromitirati u budućim izvještavanjima jer bi ih mogli percipirati kao „obavještajne agente“. Američki novinar Jonathan Randal pozvao se na principijelno pravo novinara da ne svjedoči u sudskim postupcima. Njemu je kasnije Tribunal izdao nalog za obavezno svjedočenje. Randal se žalio Žalbenom vijeću i ono je uvažilo prigovor, ali je njegov tekst uvršten u dokazni postupak. Randal je imao podršku 34 medija i novinarskih organizacija, prije svega američkih, koji su upozorili Tribunal da ne bi trebao prisiljavati novinare da svjedoče.

S druge strane, imamo najviše britanskih novinara i sve novinare iz regije za koje nije bilo dileme: svjedočio si na terenu, zašto ne bi i na sudu. Kako je to rekao ratni dopisnik Guardiana Ed Vulliamy: “Ako zločinu svjedoče vodoinstalater i novinar, znači li to da vodoinstalater treba, a novinar ne treba svjedočiti?” Tako je odgovorio svom kolegi Royu Gutmanu koji je bio protiv svjedočenja. Po Gutmanu, “štampa radi uz zakon, a ne prema zakonu“. Mi smo se priklonili novinarima koji su odlučili svjedočiti iz sličnog razloga kojim je Martin Bell, dopisnik BBC-a, objasnio svoje svjedočenje: “Kao novinar sam znatiželjan i želio sam vidjeti kako to iznutra funkcionira”.

Satko Mujagić, bivši logoraš, nakon prikazivanja četvrte epizode u kojoj Ed Vulliamy svjedoči o otkriću logora u Bosanskoj krajini, ovako je napisao na našem Facebooku: „Vulliamy je s Penny Marshall ulaskom u Omarsku 5. 8. 1992. spasio živote najmanje 172 logoraša (zadnja grupa). Da je samo to uradio, hvala mu.“ Mujagić je čovjek koji je njihov posjet doživio kao logoraš u ljeto 1992. i vjerojatno je najpozvaniji to zaključiti. Ed Vulliamy je upravo u našem serijalu imao posebno mjesto pokušavajući odgovoriti na pitanje: što je novinarska neutralnost, a što objektivnost? Po njemu to su različite stvari: “Objektivnost su činjenice, a neutralnost nešto sasvim drugo.

Neutralnost mi kaže da žene koje su svaku noć zlostavljane u logoru Omarska, izjednačim sa zvijerima koje su to radile.” Tijekom rata, u svibnju 1993., radio sam intervju s Johnom Burnsom, dopisnikom New York Timesa, dan nakon vijesti da je dobio Pulitzerovu nagradu za izvještavanje iz Sarajeva. Njegova definicija je vrijedna citiranja: „Moj posao nije biti neutralan. Nisam plaćen za to. Plaćen sam da budem fer, a to je ogromna razlika. Sve činjenice nisu jednake i ne vjerujem u priču o podjednakoj krivici. Oni koji propagiraju podjednaku krivicu, koji tvrde da je u pitanju plemenski rat – jako griješe.”

NACIONAL: Cijeli rat proveli ste u Sarajevu radeći kao novinar. Jeste li i sami ikada svjedočili na nekom suđenju za ratne zločine?

NACIONAL: Koliko su za Sarajevo pod opsadom bili važni novinari? Koliko domaći, a koliko strani?

Negdje u svibnju 1992. proveo sam cijeli dan i noć na radiju. Zbog policijskog sata to se često događalo. Radio BiH je uoči rata imao moderan, sofisticiran sustav električnog napajanja, čak i agregat koji se automatski uključivao ako nestane struje. No morao je uvijek raditi u “tihom modu”. Taj agregat smo morali isključiti drugog mjeseca rata jer nismo imali dovoljno nafte za njegov neprestani pogon. I koji dan kasnije, koju minutu prije šest sati, upravo pred “Jutarnji dnevnik”, dakle, prije prvih velikih vijesti, nestalo je struje. Blackout. Sve je odjednom prestalo. Potrebno je nekoliko minuta da se agregat upali i za to vrijeme program je „ušutio“.

Bespomoćno sam stajao u našem prijemnom centru i čekao da se agregat pokrene. I onda iz minute u minutu naši dežurni telefoni su neprestano zvonili i javljalo se na desetke slušatelja s paničnim pitanjem: “Što se desilo s našim programom?” Taj trenutak straha i nas i slušatelja, jer program “šuti”, pamtim kao sliku značaja medija. Radio je decenijama bio poznat kao “Master of disaster”, Gospodar katastrofe, ali saznanje da je to ljudska potreba kao hrana, ostalo mi je zapamćeno. Najveće svjetske novine, a svi su imali dopisnike u Sarajevu, između ostalog su i na stolovima svjetskih lidera. New York Times je svakoga jutra na stolu američkog predsjednika, kao i Guardian kod britanskog premijera. Njihov utjecaj je bio ogroman. Ne može se usporediti, ali recimo, pretjerujući, kazat ću da su strani novinari za BiH vrijedili skoro kao i četa vojnika koja ju je branila.

NACIONAL: Može li se uspoređivati medijsko praćenje rata u Jugoslaviji i ovoga što se događa u Gazi i na Zapadnoj obali? Neki od novinara koji su pratili rat u Jugoslaviji, poput Chrisa Hedgesa, tvrde da su zapadni mediji izdali profesiju kada je riječ o uništavanju palestinskih ljudi i područja.

Početak erozije novinarstva počeo je prije otprilike dvadeset godina, kada je još jedna od legendi novinarstva, Robert Fisk iz Independenta, po svjedočenju Zlatka Dizdarevića, uočio da iz novinskih vijesti nestaje jedno od pet pitanja koja su stupovi profesije. Pitanje “zašto”. Upravo su na to pitanje odgovarali novinari pred Haaškim sudom. Tako se najbolje objašnjava kontekst zbivanja. Interesantno, jedan od naših sugovornika u intervjuima prenio nam je svoj razgovor sa službenikom Haaškog tribunala koji mu je naglasio da je jedna od ozbiljnih zaostavština Suda upozorenje svim diktatorima da ništa neće proći nekažnjeno.

Pitanje je računa li netko, čije zločine gledamo na dnevnoj bazi od Ukrajine do Gaze, na kaznu? Sve je manje novinara i medija koji ih na to upozoravaju. Sjećam se, tijekom rata Sarajevo je posjetio i Elie Wiesel, nobelovac i zatočenik koncentracijskih logora Auschwitz i Buchenwald. On je tada izjavio da „neutralnost radi za zločinca, nikada za žrtvu“. Koji mjesec kasnije, na otvaranju Muzeja holokausta, rekao je američkom predsjedniku Billu Clintonu da „ne zaboravi Sarajevo“. Možda netko isto govori za Gazu, ali izgleda da nema više političkog uha da to stvarno čuje.

NACIONAL: Jeste li obeshrabreni kad promatrate što se danas globalno događa s klasičnim novinarstvom? Mogu li se, po vašem mišljenju, društvene mreže i internetske platforme, osim klasično novinarskih, uopće još smatrati novinarstvom?

Novinarstvo se mijenja, dobra su korekcija društvene mreže, ali ako gledate samo to ili samo ono što vam se sviđa, najčešće ste u okruženju poluistina. Mijenja se novinarstvo, ali ne i njegovi temelji. Za mene je najbolje novinarsko pravilo da je na temelju točnih činjenica svaki komentar slobodan. To je bit ove profesije. Po tome se razlikuje od društvenih mreža. Novinarska sloboda je uvjetovana poštovanjem pravila profesije. Provjera činjenica, validni izvori, istraživanje… Kad sam izvještavao za Glas Amerike tijekom opsade Sarajeva, dobio sam samo jedan savjet: “Nemoj pogriješiti u brojevima i imenima.” Za naš serijal veteran BBC-ja Martin Bell rekao je da su lažne vijesti uvijek postojale: “Davno je rečeno da laž prođe pola svijeta dok istina tek navuče cipele.

Danas je teško znati čemu možemo vjerovati. Postoji i cenzura isključivanjem ili uskraćivanjem pristupa i vrlo je efikasna.” Bell podsjeća na svoje iskustvo: „Bizaran je taj tehnološki napredak. Danas možete, putem satelita, izvještavati s bilo kojeg mjesta. Mi smo slali filmove u vrećama avionom do Londona, kamo bi stigli za četiri dana. Ali kako je tehnologija napredovala – pristup je nestajao.” Kakve god budu promjene, bit će ostati ista. Svakoga jutra mnoštvo novinara i urednika u redakcijama širom svijeta pravi planove kako javnost obavijestiti o tome što se zaista događa. Onog trenutka kad nestane ljudske radoznalosti, provjere činjenica i potrebe za istinom, nestat će i ova profesija.

NACIONAL: Kako ukratko ocjenjujete stanje novinarstva u zemljama bivše Jugoslavije?

Po meni, iako će vas to možda nasmijati, Hrvatska najbolje stoji. Ima sređenu medijsku sliku u kojoj ne postoji nevjerojatan broj televizija kao u Srbiji i BiH. Hrvatska još uvijek ima pristojan broj novinara koji neumorno propituju vlast i čak uzrokuju smjenu ministara. Ima ih, doduše, i u preostalom dijelu takozvanog BHSC – “bošnjačko-hrvatsko-srpsko-crnogorskog” – prostora, ali s naglašenijom klimom straha i odmazde. Tabloidno novinarstvo i ušutkavanje nepodobnih dominira medijskom scenom Srbije. Ono što je zajedničko svima jest da su više sluge politike nego svoje javnosti.

NACIONAL: Media centar Sarajevo obilježio je prošle godine 30 godina rada. Osnovali ste ga još u ratu, u travnju 1995. Do danas je izrastao u vjerojatno najangažiraniji i najsadržajniji, ako ne i jedini institut u regiji koji se sustavno i višedimenzionalno bavi medijima i novinarstvom. Kad gledate na to razdoblje, jeste li zadovoljni? Što smatrate najvažnijim dostignućem Centra i koji su planovi?

Dovoljno je što možemo producirati tako visoku kvalitetu jednog serijala o novinarstvu. A ovaj serijal o novinarima pred Haaškim tribunalom realizirao je cijeli Media centar. Doslovno. Kad smo počinjali 1995. bio sam jedini koji je govorio za medije. Danas desetero ljudi iz Media centra suvereno objašnjava naša istraživanja, baze podataka, edukativne programe i ja sam najčešće „oslobođen“ od tih obaveza. Da skratim. Ljudi koji ga vode najveća su vrijednost Media centra Sarajevo.

Boris Pavelić (Nacional)