hamburger-icon

Kliker.info

Zlatko Dizdarević : Vrabac u Titovoj

Zlatko Dizdarević : Vrabac u Titovoj

12 Augusta
02:04 2019

Rekao bi slučajni i neoprezni prolaznik kroz ovdašnju čaršiju, evo Sarajevo k’o nekad. Ono vrijeme izuzetnih desetak dana Film festivala kada su se novokomponirani moralisti sklanjali od raznih kulturno/alkoholnih šejtanluka unaokolo, a nostalgičari to pamtili kao nekada sretna vremena – evo se ispotiha proširilo na duže od desetak dana.

Ne radi se tu o onom vanjskom kićenju ulica i šarenim lampionima uprkos urnebesnom tajmingu prekopavanja i popločavanja ulica usred turističke sezone, koliko o mrvi nekadašnjeg duha bivšeg Sarajeva što se na mala vrata ipak vraća svojoj kući.

Elita invalidnih duhom u Gradu u kojem su silom, prevarom i raznim ucjenama vladali decenijama polako gubi inicijativu. Naravno ne potpuno na terenu siledžijskog vladanja ali, mic po mic eto im odgovora barem dijela raje iz onih redova koji baštine uspomenu na tradicionalni duh i kičmu.

Plastični »celebrity« još uvijek su u prvom planu sa svojim parama, tzv. statusima, guzicama, smiješnim isticanjem porijekla i u luksuznim grdosijama na četiri točka za koje je »in« parkirati se po trotoarima znajući da im policajci ne smiju ništa. Ali, mic po mic, sve je više i ležernog ignorisanja takozvane »nove klase« koja istinski vjeruje da će nedirnuta dovijeka.

Ne treba, naravno, pretjerivati. Ono Sarajevo Kemine »Ljubavi moja«, srušeno fizički a onda supstancijalno korupcionaški-duhovno obnavljano, teško odustaje od svojih pobjeda. Kretenizam je žilav doboga. Evo treća decenija kako se sve to ciljano održava, hrani i pumpa.

Što bi kazao jednom značajni bivši vjerski velikodostojnik te nove realnosti: »Kome, ba, da se mi prilagođavamo…« A nakon prvih informacija o kandidatima za novu najavljenu vlast u sreći i veselju i s egzaltiranom međunarodnom zajednicom, devet lopovskih mjeseci od izbora, veli jedan smrtnik: »…mi onome u raji vazda klempe palili, a on sada ministar…« Ništa novo, ali neka.

U toj priči o istom a ipak malkice drugačijem, pa i o oazama zgodnim za sjećanja na »četiri mladića idu s Trebevića«, primjera je raznih. Na jednoj strani eno klinci od velikog travnjaka u parku, kod Spomenika ubijenoj djeci Sarajeva, napravili ledinu u očajničkoj potrazi za malo terena gdje se može trčati za loptom.

A samo par stotina metara dalje, niz Titovu ulicu, pristojan prostor s nakratko postojećim dječjim igralištem već je pretvoren u fakinskim igrama opštinske oligarhije i pripadajućih tajkuna u »zelene« poslovne površine. Pa još uz skandalozne tvrdnje kako su za to »dobili saglasnost građana…«.

I Trg Alije Izetbegovića, zapravo još jedan od rijetkih gradskih parkića u centru, malo dalje prema čaršiji, zagradili potpuno žicom u ime ljetnih noćnih koncerata. Kakve veze ima noćna svirka sa cjelodnevnim zatvaranjem jednog parka. A i gdje bi ste šetali dalje, kad prolaz do Baščaršije traži jake lakte i bezobraznu upornost guranja prolazom tek tolikim da se popločavanje turističke i čaršijske žile-kucavice može raditi eto baš samo u julu i avgustu ! Naravno, onda opet isto za dvije-tri godine, ali to je druga priča.

Ovakvih rezultata izgradnje slobode i demokracije u Sarajevu ima onoliko koliko kome treba da nas se pomene iz raznih razloga. Zato je i lijepa primisao da nekadašnji genetski kod Grada počinje da se budi.

Mala, ne vjerovatno kapitalna ali pamtljiva usputna pričica o tome dešava se usred odbranjene Titove ulice, skraćene nakon »pobjede slobode« sa jedne strane ulicom Mula Mustafe Bašeskije, a sa druge ulicom Zmaja od Bosne. Mula Mustafa dolazi do »Vječne vatre« partizanima što traju.

O čemu bi veliki Bašeskija sigurno imao šta pisati u svom kapitalnom »Ljetopisu« o Sarajevu da je živio recimo dva stoljeća kasnije. Uključujući i o jadu i bijedi »novog« Sarajeva koje nije odreagiralo na uriniranje fašiste po ovoj vatri minulog ponedjeljka. I »Zmaj od Bosne« je pomalo čudan. Jer, riječ je o Huseinu-Kapetanu Gradašćeviću, jednom od izuzetno rijetkih Bošnjaka u ovdašnjoj istoriji koji se drznuo da podigne raju onomad na sultana, što mnogim zaljubljenicima u nove amanete sadašnjem »sultanu« nije ni milo ni drago.

​No dobro, šejtansko/đavolska pričica iz dvorišta u Titovoj ulici na broju 54 gdje se nalazi »Bistro Cuco«, vesela je storija o jednom vrapcu, mentalitetu prave raje, a reklo bi se i šire. Storija je vjerojatno neeuropska, ali ovdje doživljena kao normalna u svoj svojoj neuobičajenosti. »Cuco« je, inače, mjesto gdje dolaze veoma, veoma različiti ljudi po svojim životnim putevima, uzrastima i karakterima a opet, uočljivo, iste su »krvne grupe«.

Bivši i sadašnji, vječito nasmijani ili namćorasti, profesori, novinari, razni majstori, političari, nekada specijalci sa mecima u stomaku, filmadžije i glumci, pjesnici, izdavači, muzičari, domaći i strani ambasadori i diplomate. Pa i oni oni za koje se zna šta su bili, i oni za koje se ni danas ne zna potpuno o kome se radi ali, »naši« su. To »naši«, kod Cuce nema vjeru ni naciju jednostavno zato što to većinu ne interesira. Tako se bar ponašaju.

Ove ljude, usput, spontano povezuje još nešto: Ko hoće samo i isključivo na jedno piće, ne ide u ovaj kafić. Onoga časa kada uđete u taj po kvadraturi mali, ali po odnosima i duhu ogromni prostor, doći će vam sa drugih stolova jedno, drugo, peto piće… Naravno, po logici stvari, i vaša tura onda ide onima koji su poslali čašu vama. Za one sa »zmijom u džepu« ovo je mjesto zato noćna mora.

Sa takvima koji uglavnom znaju sve što treba znati o našoj realnosti, koji se s nostalgijom sjećaju prijateljstava i odnosa u ratnom Sarajevu, koji današnje budalaštine kod kuće i u susjedstvu nemaju potrebu objašnjavati ni sebi ni drugima već se stvar uvijek pretaču u vic, manje ili više gorak – nema potrebe razlagati karikaturalnost »slobodnog i demokratskog svijeta«. Možda ponekad tema bude tek pokoja o medijima i vijestima što »oduzimaju dah«. Pa se ispostavi opet da je riječ o nečijim primitivlucima, bolesnim ambicijama, šovinizmu i kriminalu, mahalaštvu, pred i post izbornim mizerajima…

E eto, u takvom bistrou, nedavno se kao čudo za mnoge pojavio – vrabac. Pravi, mali, svakodnevni, nestašni, reklo bi se i lukavi. Slijetao je prvo na ogradu baštice sa nekoliko stolova pa valjda ispitivao mentalitet tamošnjih ljudi. Potom, očigledno ohrabren »zaključkom«, eto ti ga na sto ovaj ili onaj. Potom sve bliže i bliže mrvicama kruha ili pite donesene iz susjednog restorana. Dobrosusjedska suradnja ovdje još funkcionira.

I tako, dan po dan, vrabac postao dio našeg društva. Sa nama jede, pije, trčka unaokolo, odleti pa se vrati. Duša mu posebno doći na šank unutar bistroa i strpljivo čekati da se dovrši pranje i brisanje čaša pa da se šanker pobrine za tacnu sa poguzlucima za vrapca. Pričaju oni koji su zanimljivog dana bili tamo kako je vrabac jednom čekao suviše dugo, gazda imao previše posla, a onda se uneredio kraj tacne i demonstrativno odletio za neki sto u bašti gdje je dobio što mu kao članu društva pripada. Gest shvaćen od gostiju.

Tako to traje već podugo. Vrabac je doista postao dio onog duha dobrih ljudi kakav nekada nije bio čudo. Naprotiv. Svi se navikli na njega. I oni što žustro polemišu, i oni što šuteći pijuckaju svoje piće, i oni što donesu laptop pa nešto svoje rade. Sve to nekako normalno u izoliranom dvorištu u centru grada. Reklo bi se, logično, u Titovoj ulici.

I taman kada se činilo da toliko dobrote sa nama i vrapcom ne može biti baš normalno, da neko nekome tu nešto namješta, desio se »slučaj« koji nas je vratio u realnost. Jednog popodneva kod »Cuce« je došao gost poput svih ostalih. Doduše malo zamozatajan, malo ljut i namrgođen. Sjeo i nešto naručio kad, eto vrapca na njegov sto. Ovaj ga hladno pogleda i dosta energično zamahnu rukom otjeravši nepozvanog gosta sa stola. Unaokolo nastade tajac.

Tišinu prekinu jedan od onih koji znaju mnogo, i prate posljednja dešavanja na svjetskoj sceni, na Bliskom istoku, Izraelu i u susjedstvu, pa izgovori potiho ali da se ipak čuje unaokolo: Mudžahedin!

Tako smo, eto, još jednom spoznali da proces osvješćivanja, generalno, ima šansi. Važno je neprijatelja prepoznati na vrijeme. Ostalo je lako. A vrabac se nije dao, promijenio je sto i društvo i eno ga opet tamo gdje je svaki dan. U Titovoj kod Cuce. Kao što je i raje za koju je poželjan kao uvijek, svakim danom ipak sve više. Ma kako ko to tumačio prema vlastitoj potrebi i želji.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku