Kliker.info

Dolazak srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u Zagreb predstavlja događaj visokog sigurnosnog rizika po srbijanskog predsjednika, a za hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović najveći državnički izazov u dosadašnjem dijelu petogodišnjeg mandata. Susret državnih delegacija Hrvatske i Srbije je zakazan u vrlo nepovoljnom unutrašnjopolitičkom tajmingu po obje zemlje i usred obostranih ratnohuškačkih prepucavanja o prošlosti i zaglušujuće nacionalne retorike na obje strane. Logično se, zbog toga, postavlja pitanje zašto uopšte ovakva iznuđena posjeta. Zašto baš sada? Ko iza nje stoji? Kome ona najviše treba? Kakav je mogući njen rasplet i učinak?

Bolje upućeni izvori u sjedištu Evropske unije smatraju da su brzopoteznu Vučićevu posjetu Hrvatskoj sinhronizirano ishodili javno nevidljiva tiha diplomatija, suptilni prsti u bijelim rukavicama i hrvatski lobisti s prvenstvenim ciljem zaustavljanja trenda ceremonijalne jalovosti rudimentarne hrvatske vanjske politike. Drugi kratkoročniji cilj je preuzmanje uloge regionalnog lidera upravo u vrijeme kada je Srbiji utvrđeno indikativno vrijeme eventualnog ulaska u Evropsku uniju. Procjena je, također, da oba cilja treba početi ostvarivati brzopotezno i sada kako bi obje države imale što racionalnija javna tumačenja ovog bilateralnog samita i kako bi se postigao njegov što bolji eho-efekat.

Evo tek nekoliko argumenata kojima se gornji navodi potkrijepljuju.

Frustrirajući međudržavni spor Hrvatske sa Slovenijom obilježio je Hrvatsku u Bruxellesu kao visokoproblematičnu članicu Evropske unije, što je početkom ovog mjeseca ishodilo uvođenje novog evropskog pravila po kojem buduće članice EU neće moći sa sobom unositi neriješene međudržavne probleme. Drugo važno evropsko pravilo koje je zasnovano na lošem iskustvu sa Hrvatskom je da ni jedna zemlja, iz sebičnih interesa, neće moći ometati svog susjeda na evropkom putu proširenja. Za Srbiju i njene evropske ambicije ovo pravilo je shvaćeno kao crvena lampica upozorenja da je normalizacija odnosa sa Hrvatskom i  blagovremeno rješavanje postojećih graničnih dilema, od sudbinske važnosti za sustizanje 2025. kao indikativnog roka za članstvo Srbije u Evropskoj uniji.

Teritorijalno razgraničenje

Drugi argument je da od hrvatske nezavisnosti do danas, zameteno pod tepih, Hrvatska eskivira pravedno i fer teritorijalno razgraničenje i sa Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom, a jednostrano forsira svoje nacionalne projekte poput pelješkog mosta. Također, gospodarsko-imovinska sporenja i tužakanja sa Mađarskom su odavno prevazišla crtu bilateralih problema, jer se i ova tema sve češće spominje i po evropskim institucijama i po briselskim hodnicima.

U registar ceremonijalnih jalovosti hrvatske vanjske politike svakako spada i prva ovogodišnja državnička posjeta hrvatske predsjednice „antievropskoj“ i nedemokratskoj Turskoj koja, s obje strane, postaje sve udaljenija od ideje priključenja Evropskoj uniji.

Najveći ‘istočni grijeh’ hrvatske predsjednice je ipak „Inicijativa triju mora“ koju je početkom jula prošle godine iznenadno i na velika zvona pokrenula s radikalno antievropskim predsjednikom Poljske. Za briselsku institucionalnu većinu, poljski predsjednik Andrzej Duda (kao i svemoćni čovjek iz sjene Jaroslaw Kaczinski) pripada upravo samom vrhu piramide evropskih skeptika koji svoju antiprotivnost ispoljavaju uvijek i prema svemu što dolazi iz zajedničkih evropskih institucija.

Iako je hrvatska predsjednica nakon kontroverznog samita u Varšavi ostala bez glasnica dokazujući da ta inicijativa nije uperena „protiv njemačkog utjecaja, protiv Rusije, niti je to američki trojanski konj koji jaše protiv Evropske unije“ – umjerene snage u EU su takvu „neočekivanu egzibiciju“ Hrvatske doživjele kao nedobronamjernu gestu koja će se pamtiti sve dok Poljska bude antievropski nastrojena. Dodatnu uznemirenost u Evropskoj uniji izazvala je pregalantna podrška hrvatsko-poljskoj inicijativi koja je stigla od američkog predsjenika Donalda Trumpa koji je, govoreći na varšavskom samitu, izjavio da „Evropa ne čini dovoljno za nove članice, te da zbog toga novac treba ulagati u NATO“. Trump je Inicijativu nazvao „historijskim događajem“, a Grabar-Kitarović je, za EU šokantno, uzvratila da će njena zemlja u američkom predsjedniku zatražiti „novog saveznika hrvatske vanjske politike“.

Inicijativa Tri mora

Tako sinhronizirane pljuske usred vlastite institucionalne reforme i potrage za izgubljenim identitetom, Evropska unija nije očekivala od Hrvatske vjerujući da je predsjednici ove zemlje poznato da „nepoćudna“ nacionalno-konzervativna poljska vlada, u sadejstvu s desničarskom vladom Mađarske, uzrokuje svakodnevne stomačne tegobe kod najviših zvaničnika Evropske unije. U sjedištu Unije se, također, pretpostavljalo da je hrvatskoj predsjednici poznato da monarhistička ideologija Jaroslawa Kaczinskog (čiji je primarni cilj „vratiti Evropu Kristu“) godinama vodi Poljsku izlaznom strategijom Velike Britanije i da je Polexit sve izvjesniji. Očekivalo se također da je hrvatskoj predsjednici poznato da oko 70 posto Poljaka nije naklonjeno ulasku ove zemlje u eurozonu (čemu se uskoro Hrvatska nada), te da su reforme u ovoj zemlji usporene jer su mic-po-mic zavrtane slavine evropskih fondova iako je po ulasku u EU 2004.Poljska na istoku tada prednjačila.

Nakon što je i sama shvatila da bi se Hrvatskoj moglo dogoditi isto ili, kao maloj zemlji još i gore, hrvatska predsjednica je nakon samita u Varšavi postfestum poručivala da je Inicijativa tri mora imala za cilj ekonomski i infrastrukturno povezati Bltik, Jadran i Crno more, izbrisati razlike u glavama građana u srednjoj i istočnoj Evropi, ponovo oživjeti veze između sjevera i juga, te konačno udružiti snage i novac na realizaciji panevropskih razvojnih projekata, osobito onih energetskih i infrastrukturnih. Pravdanja su uslijedila i nakon što su njemačke i britanske novine objavile da je Njemačka zabrinuta zbog neprincipijelne hrvatsko-poljske koalicije, te da amerikanizacija centralne i istočne Evrope državno-politički vrh u Berlinu neodoljivo podsjeća na već poznate američke pokušaje razdvajanja Evrope na stare i nove članice u cilju slabljenja njemačkog utjecaja na susjedne zemlje. A Poljska je u tom kolu na čelu.

Upravo zbog toga, neki od hrvatskih ne hadezeovskih zastupnika u Evropskom parlamentu, već duže vrijeme upozoravaju na rudimentarnost vanjske politike hrvatske predsjednice. Kao argumenti potežu se i dokazi o njenoj, navodnoj, povezanosti s američkim lobističkim ćelijama koje rade protiv Evropske unije. U tom kontekstu se svako malo pozivaju i na prethodne profesionalne angažmane predsjednice Grabar-Kitarović, a osobito na onaj u samom vrhu civilnih struktura Sjeverno-atlantskog seveza koji je pod dominacijom SAD-a, a upravo je ste pozicije neočekivano i uskočila u fotelju aktuelne predsjednice. U briselskim diplomatskim krugovima se, također, konstantno spekulira i o njenim navodnim vezama s međunarodnom masonerijom i predstavnicima drugih neformalnih centara moći poput Bilderberške elitističke skupine koju mnogi upućeni smatraju globalnom vladom u sjeni i krojačem novog svjetskog poretka.

Balkanska strategija

Hrvatska pozivnica predsjedniku Vučiću se u sjedišu Evropske unije analizira i iz ugla najnovije Balkanske strategije koja se spremala od jeseni prošle godine, a usvojene početkom prošle sedmice. Pojedinci iz krugova Evropskog parlamenta koji se resorno bave zapadnim Balkanom smatraju da je i zbog toga sada biti ili ne biti za Hrvatsku u preuzimanju liderske pozicije u regionu. „To je prirodni slijed stvari – članica Evropske unije treba da predvodi kolo u regiji i da bude ogledalo drugim zemljama koje to tek trebaju postrati“, smatraju u parlamentarnom Odboru za vanjsku politiku.

Najjači adut srbijanskom predsjedniku za prihvatanje iznuđenog susreta s hrvatskom predsjednicom na njenom terenu su započeti pregovori o pristupanju Evropskoj uniji u kojima Srbija stanovito zaostaje za vodećom Crnom Gorom. Od ukupno 35 pregovaračkih poglavlja Evropske unije, Srbija je formalno otvorila 12, a zatvorila tek 2 najlakša jer je nadležnost zajedničkih institucija Unije nad njima mala. Crna Gora je otvorila 28 poglavlja. Obje države su, po novim pravilima EU, morale započeti pregovore rješavanjem dva najteža zadatka, poglavljima, 23. i 24. koja tretiraju oblasti pravosuđa, temeljnih prava i pravdu, te ljudske slobode i sigurnosti. Osim što se ova dva poglavlja prva otvaraju, posljednja se i zatvaraju kako bi se tokom cijelog pregovaračkog procesa mogla pratiti primjena sprovedenih reformi u praksi. A Hrvatska u tome ima najsvježija iskustva.

Međunarodni zagovarači ovog susreta, isto kao i savjetnici i lobisti dvoje predsjednika, procijenili su da će za Srbiju u procesu pregovora prelomna godina biti 2020. kada će se moći pouzdano procijeniti da li su i koliko srbijanske reforme i prilagođavanja vjerodostojni, koliko je Srbija u praktičnoj primjeni EU regulativa usklađeni s kriterijima iz Kopenhagena i da li bi 2025. godine Srbija doista mogla biti spremna za članstvo. A te, za Srbiju prelomne 2020. godina, upravo će Hrvatska predsjedavati Vijećem Evropske unije i o svim ključnim evropskim poslovima će se pitati mnogo više nego ikada do sada.

Zbog toga je i scenario bilateralnog samita u Zagrebu gotovo bizaran: srbijanskog predsjednika je potrebno uvjeriti kako postoji „obostrana želja da se prevaziđu prošlost i događaji koji narode i građane obje drže drže nedužnim taocima loših politika; višak historije na ovim prostorima je potrebno pretvoriti u višak razuma kako bi se osigurao napredak cijele regije; potrebno je Vučića uvjeriti da je otvaranje nove stranice u odnosima dviju država moguće nakon cijelog stoljeća nesuglasica otvorenih još krajem Prvog svjetskog rata…

U takvim, dakle, okolnostima dosoljenim još i stalnim tenzijama na domaćem terenu u obje zemlje, ishitreni dolazak srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u zvaničnu posjetu Hrvatskoj, uz sve rizike koje sa sobom nosi, može se smatrati jednim od najrezonantnijih pokušaja u ovom času da se nakon cijele serije promašenih panevropskih i globalnih projekata, pozornost hrvatskog državnog vrha vrati u bliskije susjedstvo iz obostrane koristi. Drugi cilj je, kao što je već rečeno, da se u što kraćem roku iz Vučićevih ruku istrgne čvrsto stisnuti barjak samonametnutog balkanskog lidera, te da se zasjeni samopostavljeni Vučićev oreol balkanskog demokrate-prosvjetitelja. Ni jednu ni drugu ulogu srbijanski predsjednik historijski ni etički, realno, ne zaslužuje iako bi takvu ulogu Srbija kao zemlja, historijski i geostrateški, mogla imati.

Zekerijah Smajić (Aljazeera)