Kliker.info

U Sent Luisu, u američkoj državi Misuri, prema procjenama živi oko 55 hiljada Bošnjaka. Dvije trećine njih, tačnije oko 35 hiljada, jesu Podrinjci, koji su se u ovaj grad doselili nakon okončanja agresije na BiH. Za Sent Luis, čijim se ulicama širi miris bureka i ćevapa i u kojem je bosanski jezik, praktično, ravnopravan, kažu da je "najmnogoljudniji podrinjski grad".Iako zvuči poput šale, ova je konstatacija, nažalost, istinita. Ni u jednom gradu u Podrinju ne živi toliko Bošnjaka, a kako stvari sada stoje, nikada više neće ni živjeti. Demografska slika područja na kojem su Bošnjaci prije rata činili većinu, deset godina nakon rata potpuno je izmijenjena. Miloševićev i Karadžićev san o etnički čistom pojasu na lijevoj obali Drine skoro da je ostvaren. Iako niko ne raspolaže tačnim i zvaničnim podacima, procjene govore da Bošnjaci u Podrinju danas čine tek dvadesetak posto stanovništva.Ramiz Salkić, donedavni delegat u Vijeću naroda RS, kaže kako i od tih 20 posto Bošnjaka u Podrinju tek njih polovina ima CIPS-ove lične karte izvađene u mjestu prebivališta, koje im omogućava biračko pravo u njihovim općinama.- Time Bošnjaci gube svaku političku moć. Najbolji primjer su posljednji izbori. Od 90 hiljada birača u Izbornoj jednici 5 u RS, registrirano je samo oko 9 hiljada Bošnjaka. To je, nažalost, prava slika Podrinja – ističe Salkić. O tome kakvu političku moć Bošnjaci danas imaju u ovom dijelu BiH najbolje govori činjenica da je Abdurahman Malkić u Srebrenici jedini Bošnjak načelnik općine u Podrinju. Donedavno je na čelu Općine Osmaci bio Edin Ramić, ali je smijenjen nakon referenduma, na kojem su srpske političke stranke iskoristile tu situaciju s CIPS-ovim ličnim kartama i biračkim pravom. Zašto je slika Podrinja deset godina nakon završetka rata ovakva?- Glavni i osnovni razlog, naravno, jesu agresija i strašni zločini, uključujući i genocid, koje su Miloševićevi i Karadžićevi koljači počinili. Međutim, s druge strane, vrlo malo je urađeno da se nakon okončanja rata Bošnjaci vrate svojim kućama – kaže Salkić.Povratak Bošnjaka u Podrinje, dodaje on, bio je prepušten pojedincima, poput Fadila Banjanovića Bracike i drugih.- Politički predstavnici Bošnjaka, nažalost, nikada nisu donijeli odluku da je povratak u Podrinje nacionalni interes, niti je ikada usvojen program s jasnim ciljevima i mjerama koje treba poduzeti – kaže Salkić.S njim se u dobroj mjeri slaže i Fadil Banjanović, čovjek bez čijeg angažmana povratka u Podrinje ne bi bilo ni u ovolikoj mjeri.
– Nikakve strategije s nivoa države niti je bilo, niti je ima danas. Ovi ljudi koji su se vraćali svojim kućama bili su prinuđeni na to, jer više nisu mogli živjeti u izbjeglištvu. Povratak je bio mukotrpan. Tukli su nas, ponovo raseljavali, srpska policija pucala je na nas, ubijali su nas, ali nismo odustali – kaže Banjanović.
Najveću finansijsku pomoć povratku u Podrinje pružio je Tuzlanski kanton. Međutim, i ministar za obnovu, povratak i razvoj u Vladi TK Sead Mujanović smatra da nije bilo jasne strategije.
– Tuzlanski kanton od 1996. godine do danas je za proces povratka izdvojio oko 65 miliona maraka. Od toga je oko 90 posto utrošeno za finansiranje povratka Bošnjaka i Hrvata u RS. Svih ovih desetak godina iz manjeg bh. entiteta nije uopće finansiran povratak Bošnjaka, a novac se uglavnom trošio na ostanak Srba raseljenih iz Federacije. Tek u posljednjoj godini i iz RS se stidljivo finansira povratak Bošnjaka i Hrvata – kaže Mujanović.
– Razlog zbog kojeg povratnici uzimaju lične karte u FBiH leži u činjenici da u suprotnom gube prava zdravstvenog osiguranja i boračkih subvencija. Kada se član šehidske porodice vrati u Bratunac, nema više besplatnog liječenja, niti može, recimo, konkurirati na boračke kredite u FBiH. Sve je to moguće jednostavno urediti i treba, bez obzira na mjesto prebivališta, da ne prestaju prava po osnovu zdravstvene zaštite i boračkih subvencija – ističe Salkić.

(Dnevni avaz)