hamburger-icon

Kliker.info

Vildana Selimbegović : Pod zastavom Dragana Vikića

Vildana Selimbegović : Pod zastavom Dragana Vikića

26 Aprila
06:27 2022

Ne, zaista niko nije bio iznenađen oslobađajućom presudom Draganu Vikiću, ratnom komandantu Specijalne jedinice MUP-a RBiH (prvostepenom presudom, u istom procesu oslobođeni su i tadašnji pomoćnik, kasnije i sam ministar policije Jusuf Pušina, te Nermin Uzunović i Mladen Čovčić).

Piše :  Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Sud Bosne i Hercegovine i predsjedavajući sudija Zoran Božić bili su posve jasni: ni Vikić ni ostali optuženi nisu krivi za zločin u Velikom parku, legendarni komandant sarajevskih specijalaca nije imao efektivnu kontrolu nad onima koji su nesumnjivo uzeli zakon u svoje ruke i strijeljali osam pripadnika bivše JNA.

A ONDA JE NASTALA GUŽVA…

No, Sud nema dilema – zločin u Velikom parku je nedjelo za koje Tužiteljstvo BiH naprosto nije pronašlo prave krivce. Presuda je pala nekako u vrijeme kada se navršilo ravno 30 godina od egzekucije u srcu glavnog grada Bosne i Hercegovine, a od osam strijeljanih pronađeni su tek ostaci dvojice, pa cijeli proces porodicama žrtava nije nikakva utjeha, kao i naknadni pokušaji – bez optužnice – da se ovo zlodjelo fakturiše famoznim Ševama i(li) Jukinim “rezervnim specijalcima”.

Ovi navodnici nisu slučajni: i sama sam, na vlastitoj koži, osjetila filozofiju ratovanja Jusufa Prazine, negdje krajem maja te iste ‘92. Na Ortopedskoj klinici u Sarajevu, gdje su nakon masakra u današnjoj Ferhadiji primali ranjenike jer više na Traumatologiji ni u hodnicima nije bilo mjesta, suočila sam se sa naređenjem: Privedite je, general je traži! Čula sam već da Juka sebe tako titulira. Nisam ga poznavala, ali sam – koji mjesec uoči rata – pitala tadašnjeg direktora Traume dr. Jovu Vranića je li istina da su hirurzi operirali ranjenog Prazinu uz obezbjeđenje njegovih naoružanih sljedbenika.

Dr. Vranić je to potvrdio, ja napisala, a Večernje objavile i tek je tada nastala gužva: svi su htjeli da tekst demantiraju, uključujući i Prazinu, koji je zvao redakciju telefonom ne negirajući ništa, ali tvrdeći kako je “doktore i sestre obilato nagradio”. Zbog zbirke demantija, svi su i odustali, dr. Vranić dobio i obezbjeđenje (za svaki slučaj), pa sam ja tog ratnog dana – shvaćajući ko me i zašto traži – Jukinim pobočnicima drsko preporučila da pucaju i izašla iz (prepunog) hodnika Ortopedije.

U Redakciji se tadašnji glavni i odgovorni urednik ponudio da riješi problem, pa je mene i fotoreportera Emila Grebenara poveo do nekadašnjeg dječijeg vrtića prekoputa Velikog parka, u kome je bio Jukin štab. Valjda je intuicija kriva što sam dežurnog Vikićevog specijalca zamolila da o našoj avanturi obavijesti Zorana Čegara, tada jednog od Vikićevih zamjenika, koji je Emila i mene u dva navrata prije toga uspio izvući žive sa linija sarajevskog obruča odakle smo izvještavali. Elem, prvo nam je stražar saopćio da je komandant na zadatku, a onda se pred štabom zaustavila kolona od nekoliko automobila (jedan je bio crveni kabriolet) na čijem je čelu bio Prazina, a u njegovoj pratnji veselo, da ne kažem pijano društvo i nekoliko poluobučenih djevojaka.

Sejo Demirović je dao sve od sebe da samozvanom generalu objasni kako sam ja novinar koji samo radi svoj posao, Juka je tražio da me “isporuči”, no najveći šok doživjela sam kada je jedan iz Jukinog društva – predstavljao se kao pravobranilac grada – počeo da nam objašnjava kako “niko nema pravo pisati ružno o generalu”, a ja sam to već poodavno učinila! Da ne dužim, mučnu borbu za slobodu štampe okončao je Čegar, koji je prvo pokušao objasniti kako se branitelji Sarajeva i četnici razlikuju i po odnosu prema novinarima, no kad je vidio da to ne prolazi, stao je pred Juku i rekao – ako hoćeš nju, prvo se moraš obračunati sa mnom!

Zoran nas je potom poveo u Štab specijalaca u kome su bili Vikić i Pušina. Iza zatvorenih vrata začuli su se povišeni tonovi, a epilog je bio poražavajući – Juka se samo predstavlja kao rezervna jedinica Specijalne, Vikić mu nije bio nadređeni. Istoga dana, Juka se – uz izvinjenje – pojavio kod Demirovića, tražeći da “njegove specijalce zovem Jukinim vukovima”. Nisam, a moram priznati da mi taj dan nije i jedino iskustvo ove vrste iz rata. Kako god, Juka je, prije nego je ubijen u Liegeu, terorizirao i Armiju BiH na Igmanu, a nakon otvorenog sukoba preselio se u redove HVO-a i ostao upamćen po postrojavanju uhapšenih vojnika iz Štaba ARBiH u Mostaru, famozne Vranice nakon koje im se gubi svaki trag.

Ni taj zločin nikada nije kažnjen, kao uostalom ni ubistvo Nedžada Ugljena, kome se fakturiše uspostava Ševa: atentat na Ugljena izvršen je krajem septembra 1996. godine, u času kada je bio zamjenik direktora AID-a. O njegovoj likvidaciji ostalo je zapisano da je obavljena krajnje profesionalno, na parkiralištu u Sarajevu, nakon što je došao iz Mostara sve tvrdeći – telefonom – svojim kolegama da ga neko prati! No, krivci nisu kažnjeni. Paradoksalno, ali istinito – Jukin ubica je u zatvoru u Belgiji odležao njegovo ubistvo, a ovdje, u Sarajevu, bilo je ambicija da se Jukini posmrtni ostaci prenesu i sahrane na Kovačima.

I opet Juka nije jedini “i heroj i zločinac”, kako su se kolokvijalno pravdali domaći teroristi. Najsvježiji primjer su Kazani i spomen-ploča na kojoj je nepotpuni spisak ubijenih Sarajlija stradalih od zločinačke naredbe (a suborci tvrde nerijetko i ruke) Mušana Topalovića Cace, ratnog komandanta 10. brdske brigade ARBiH. Gradsko vijeće Sarajeva i gradonačelnica Benjamina Karić združenim su snagama (uz otpor jedino Naše stranke) odlučili da – uprkos presudama domaćeg pravosuđa – izostave Cacine zasluge u egzekucijama civila. Uz obrazloženje kako nigdje na spomenicima ne pišu imena počinitelja. Što, naravno, nije tačno, čak i na Vijećnici u koju svakodnevno ulaze stoji spomen-ploča na kojoj su “srpski zločinci” prozvani kao palitelji nekadašnje Univerzitetske biblioteke, danas kuće iz koje stoluje gradonačelnica.

Miro Lazović je još u oktobru 2017. godine zatražio da se izmijeni tekst, no izgleda da nijedno Gradsko vijeće nije bilo ni zainteresirano da se pozabavi njegovom inicijativom. Lazović je, kao i pokojni Jovan Divjak, od prvog dana rata branio ovaj grad, skupa sa svim njegovim stanovnicima – kako to uobičajeno kažemo koji su svojim ostankom u gradu pružali otpor agresoru – računajući i one koje su nakon oktobra 1993. godine ekshumirani iz Kazana. Odnos prema žrtvama Kazana, Gaja i Grma maline, odnos je dakle prema braniteljima Sarajeva, nebošnjacima koji su ostali u svome gradu uvjereni da su na strani istine i pravde. Koje smo nerijetko isticali kao primjere borbe protiv agresora.

PONOS

Danas pak imamo posve drugačiju situaciju, čak i pitanja (na društvenim mrežama) da li bi Sarajevo jednakim intenzitetom slavilo oslobađajuću presudu nekom ko se ne zove Dragan već, recimo, Atif? Za razliku od vrlog pitca, znam da ću – dok sam živa – biti ponosna na Specijalnu jedinicu MUP-a, onu koja je nesumnjivo odigrala ključnu ulogu u odbrani grada u onim prvim, najtežim danima, i na sve njezine pripadnike koji i danas s razlogom slave njezino časno ime Bosna i sve svoje poginule drugove.

Vikić je još tad ušao u historiju kao komandant odbrane Sarajeva i nije nam trebalo nikakvo suđenje da saznamo da je on to bio samo na linijama odbrane. Oni koji su komandovali gradom i koji su odugovlačenjem i nepostupanjem, u konačnici, štitili i Juku i Cacu, nikada i neće odgovarati. Nisu imali efektivnu kontrolu, što bi se reklo. Zato je od procesa koji će ustanoviti ko nije kriv, mnogo važnije pokazati poštovanje žrtava i njihovih porodica i tako napraviti korak ka pomirenju. Sve drugo je prekrajanje historije i doprinos podjeli zemlje.

Podijeli

Jedan komentar

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku