Kliker.info

Piše : Vildana Selimbegović (BH Dani)

Ne tako davno, zapravo prije nepuna tri mjeseca, u redakciji smo danonoćno proveli cijelu jednu sedmicu: pripremao se reprint izdanja posvećenog opsadi Sarajeva. I nikom se nije spavalo – beskrajno duge stranice ispunjene imenima i prezimenima žrtava opsade držale su nas budnima, a spoznaja da ni danas taj ubjedljivo najtužniji sarajevski spisak smrti nije kompletan niti konačan, izazivala je onu vrstu nemoći i očaja koja nas je tjerala da po ko zna koji put prepričavamo ratne nesreće. U svakoj koloni poneko poznato ime; u svakom redu nova nevjerica: pa ovo su tri brata, ovdje su poginuli i otac i sin, zar je moguće da je izginula cijela porodica… Jeste, moguće je: u danima opsade u ovome gradu ubijen je cijeli jedan grad. Jovan Divjak, taj najagilniji oficir Armije BiH kada je o obilasku boraca na položajima riječ, bezbroj je puta naglas ustvrdio: unutar paklenog sarajevskog obruča dugog 53 kilometra svakoga dana palo je više od 300 granata i još 1.100 različitih projektila. Grad je držan pod opsadom uz pomoć stotinjak tenkova, isto toliko transportera i isto toliko teških minobacačkih oruđa. Sa brda oko Sarajeva tokom 1.425 dana opsade pogođeno je, uništeno, (s)paljeno 48.000 kuća, zgrada, instituta, biblioteka… Pamtim, naravno, noć u kojoj je gorjela Baščaršija, dan u kojem je zapaljena Vijećnica, jutro kada je Miskinova (današnja Ferhadija) postala poprište prvog velikog sarajevskog masakra (bio je 27. maj 1992.). I danas, kada priđem Kliničkom centru Sarajevo, borim se sa zadahom smrti koji mi se uvukao u nosnice negdje krajem prve ratne sedmice, one u kojoj su granate još uvijek padale noću a snajperisti radili danju: sjajna ekipa traumatologa kojom je u ambulanti dirigirao dr. Faruk Kulenović poslala me u mrtvačnicu. S fotoreporterom Emilom Grebenarom zastala sam već na stepenicama, no još nisam shvatala šta se zapravo događa. Čovjek koji nas je dočekao samo je otvorio vrata i rekao da će ostati napolju. Desetine i desetine leševa, a groblja odsječena. Niko nije znao šta da radi… Emil je slikao, a ja skamenjeno gledala. Kada smo – i danas vjerujem nakon cijele vječnosti – ipak iskoračili na sunce sarajevskih nišandžija, radnik nas je tužno pitao: Dokad će ovo trajati? U godinama koje su slijedile slika smrti i zvuk identičnog pitanja zasipali su svakog Sarajliju snagom gelera. I bili jači i od gladi i od žeđi i od očaja i od nemoći. Kada sam, u ljeto 1993, kroz tunel na desetak dana napustila opsjednuti grad, identičnu sliku smrti i isti zvuk očaja srela sam i na Igmanu i u svom Travniku, nešto kasnije u Mostaru, Tuzli… Tek danas, dok cijela planeta čeka da Radovan Karadžić zauzme svoje mjesto u komforu Scheveningena, čini mi se kako se nazire kraj. Kreator pakla nakorak je do suda i ma kako razum šaptao da nema ekvivalenta kazni koju zaslužuje autor opsade, zapovjednik genocida, promotor ubistava, protjerivanja, silovanja… ona vjera da će zločin biti kažnjen, ma koliko puta granatirana u ratu, vratila se skupa s nevjericom da je Radovan Karadžić uhapšen u Beogradu. Uprkos estradi koja prati cijelu priču – njegovom duhovnom angažmanu, novom imidžu, terapeutskim metodama, jaucima Mome Kapora, evropskom opredjeljenju Srbije i dejtonskoj odbrani Republike Srpske – načet je konačno mit o nedodirljivosti Miloševićevog izvršioca ratova na bosanskohercegovačkom teritoriju. Optužnica koju je sročio Haag dovoljno je debela da u godinama koje slijede demontira dijelove ratnog pakla, ali i podijeli uloge i anglosaksonske kazne egzekutorima (Ed Vulliamy se kolegi iz Dana već pohvalio kako pakuje kofere: duboko je uvjeren da je pitanje dana i hapšenje Ratka Mladića). Pa ma šta o tome mislio i govorio Milorad Dodik – i odgovornost za samo stotinu hiljada ubijenih, Radovana Karadžića stavlja u sam zločinački vrh. I ni u kom slučaju ne zatvara bosanskohercegovački krug pakla. Tek mu daje, nakon gotovo 13 godina, novu priliku. Bosna i Hercegovina je, baš kao i Sarajevo, u godinama poslije Daytona – i zato što je Karadžić tako ljubomorno čuvan – postala manje osjetljiva na svoje a više na tuđe zločine. Preživjela jeste, ali nije uspjela da se othrva onoj najpogubnijoj posljedici: da i sama ne podlegne mitu svog agresora. Zato je danas više podijeljena nego prije deset godina i zato je danas jednako očajna i nemoćna kao u najtežim danima. Haag – ma kako rigorozan bio – ne može adekvatno kazniti ni Karadžića niti Mladića. Ali Sarajevo može, no zato bošnjački političari moraju nešto naučiti od Tadića: briselski put nema cijenu. Ima samo žrtve.