Kliker.info

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Sredinom prošle sedmice, Haag se ponovo vratio u žižu domaće javnosti: suđenje Radovanu Karadžiću, iako u poodmakloj fazi, već odavno ne predstavlja atrakciju; Srebrenica, granatiranje Sarajeva, pa čak ni saga oko odbijanja Radislava Krstića, nekadašnjeg komandanta Drinskog korpusa Vojske RS-a, koji je proglašen krivim za pomaganje i podržavanje genocida u Srebrenici u julu 1995. i osuđen na 35 godina zatvora, da bude svjedok Karadžićeve odbrane, nisu uspjeli privući ni blizu toliko pažnje koliko je izazvao Edin Garaplija svojim pojavljivanjem. U sudnici je Garaplija predstavljen kao bivši pripadnik Službe državne bezbjednosti koji je, kako su prenijeli izvještači iz Haaga, ustvrdio da je "jedinica Ševe tokom rata vršila zločine koji su pripisivani srpskoj strani".

Garaplija je ispričao da su Ševe – kao jedinica unutar nekadašnjeg SDB-a – "snajperom ubile francuskog pripadnika UNPROFOR-a 1995. i da je to potom pripisano srpskoj strani". Ševe su, također po njegovom svjedočenju, "počinile i druge zločine, poput atentata na generala Armije BiH Sefera Halilovića, ubistva srpskih civila na Grbavici i strijeljanja zarobljenih srpskih vojnika u jednom sarajevskom parku. Za pokušaj ubistva generala Halilovića krivica je takođe bila pripisana Vojsci Republike Srpske". Svoj kredibilitet Garaplija zasniva na mjestu "šefa antiterorističkog odsjeka u SDB-u u akciji razbijanja Ševa 1996. godine", kada je "uhapsio i ispitivao Nedžada Herendu, vođu te terorističke grupe." Sudskom vijeću u Haagu objasnio je kako su "Herendina priznanja bila šokantna i jako kompromitirajuća za bosansku odbranu". Za Nedžada Herendu Garaplija je rekao da je nestao i da ne zna gdje se nalazi, a proces koji je protiv njega vođen i za koji je u prvostepenom postupku dobio 13 godina, a potom oslobođen odlukom Vrhovnog suda, nazvao je montiranim.

Javnost je, makar u Bosni i Hercegovini, za Nedžada Herendu i Edina Garapliju saznala u ljeto 1996. kada je Generalštab ARBiH, Uprava Vojne bezbjednosti, zabilježio svoja saznanja koja su se ticala Nedžada Herende, "demobiliziranog pripadnika MUP-a R/FBiH koji je navodno otet, fizički zlostavljan, s pokušajem ubistva i ispoljenim interesima otmičara prema navodnim aktivnostima gospode Nedžada Ugljena, Bakira Alispahića i Envera Mujezinovića". "Navodna otmica" se dogodila 29. juna 1996. kada je u bolnički centar Koševo dovezen "izvjesni Herenda, ranjen u nogu i glavu, a koji tvrdi da je nad njim izvršena otmica, te je rekao da je on bezbjednjak." U samoj bolnici, vojnim bezbjednjacima ljekar je podnio izvještaj: "Na tijelu Herende ima više povreda koje su mogle nastati kao posljedica vezivanja i fizičkog zlostavljanja, a u predjelu glave – lobanje ima povredu eksplozivne prirode koja je mogla nastati upotrebom vatrenog oružja tako da se na rendgenskom snimku vidi parčad metala u lobanji, a slične dvije povrede ima u predjelu koljena desne noge koje su sigurno nastale upotrebom vatrenog oružja jer se na rendgenskom snimku ovog dijela tijela mogu uočiti strana metalna tijela oblika zrna koja se ispaljuju iz vatrenog oružja." U bolničkoj sobi su uz Herendu bila tri inspektora CSB-a Sarajevo i "muškarac koji ga je poznavao": "Bilo je vidno da se nalazi u stanju šoka, te da je veoma uplašen. Odjeća koju smo vidjeli u prostoriji je bila izrazito natopljena krvlju. Njegovo se tijelo treslo i imalo je nekontrolisane kontrakcije mišićnog sustava, a sam Herenda se žalio na veoma jake bolove u predjelu pete desne noge." Dao je izjavu koja je kasnije u više navrata prenesena u medijima: "Do otmice je došlo po njegovim navodima u utorak, 25. 6. 1996. godine, na lokaciji naselja Ciglane u jednom od pasaža, gdje je zaustavljen od lica koja su zaposlena u različitim strukturama MUP R/FBiH koja su na veoma drzak način, uz prijetnju vatrenim oružjem, izvršili njegov pretres i potom ga pod prijetnjom oružjem uveli u automobil marke BMW kojim su ga odvezli na širi lokalitet naselja Bjelave. Prilikom ove otmice prijećeno mu je pištoljem, pištolj mu je prislanjan na sljepoočnicu, te mu je govoreno da je on ‘…veliki igrač…’ i da on ‘…dobro zna zbog čega se ovo radi…’ (…) Dalje se navodi da je vozilom BMW odvezen u prvu ulicu lijevo u koju se skreće iz Ulice Hriste Boteva, u neku staru kuću koja ima veoma taman namještaj. U ovoj kući su se dvojici otmičara pridružila još dvojica i odmah su započele fizičke torture i nanošenje udaraca. Potom je istim vozilom odvezen u nepoznatom pravcu jer su ga natjerali da savije leđa i u toku vožnje stavi glavu u visinu koljena: dovezen je pred neki objekt, uvezen sa vozilom u garažu, odakle je proveden kroz hodnik i uveden u prostoriju u kojoj je ostao do kraja torture i pokušaja likvidacije."

Herendin iskaz korišten je na suđenju protiv Garaplije. Nepunih šest mjeseci nakon njegove otmice ubijen je Nedžad Ugljen, najinteresantniji Herendinim otmičarima. Njegova smrt nikada nije rasvijetljena. Supruga generala Halilovića i njezin brat smrtno su stradali od eksplozije u generalovom stanu u naselju Ciglane u ljeto 1993, nedugo nakon njegove smjene. Garaplija je još iz zatvora tvrdio da ima dokaze da je u pitanju atentat. Ubistva u Velikom parku, koja se također spominju, dogodila su se u ljeto 1992. I danas u Sarajevu živi značajan broj svjedoka svih ovih događaja – Tužiteljstvo BiH je godinama vodilo istragu o zločinima počinjenim u Velikom parku, gotovo pod prozorima Doma policije u kojem je tada bila smještena Specijalna jedinica MUP-a RBiH sa Draganom Vikićem na čelu. I Vikić i njegovi pretpostavljeni – Alija Delimustafić, prvi ratni ministar policije, kojem Garaplija pripisuje utemeljenje Ševa, i njegov nasljednik Jusuf Pušina, i Bakir Alispahić, i Enver Mujezinović i kompletna postava vojne bezbjednosti koja se bavila Herendom i policajci koji su se poslije bavili Garaplijom… Je li vrijeme da progovore? Zar nije pravedno da se priča o Ševama raspetlja u BiH? Ili i dalje treba da služi kao krunski dokaz Radovanu Karadžiću kako su muslimani granatirali sami sebe?