Kliker.info

Vedrana Rudan (Nacional)

Ministar Kirin vrata omotanog tamnom krpom izrekao je antologijsku rečenicu: nije vrijeme za ostavke, vrijeme je da organiziramo pogrebe. Otkako imamo Hrvatsku sirotinja gine a političari organiziraju pogrebeVedrana RudanMrtvi u Bagdadu na našim televizijama jedva da su vijest. Slika raskomadanih leševa i majki koje urlaju u kameru traje nekoliko sekundi a onda se pretvori u flašu lošeg piva. Sredina je rujna, zato nas podsjećaju da je sve počelo u Njujorku kada su se Blizanci pretvorili u dim i prah. Danas neki govore kako su Ameri znali za napad ali ga nisu željeli spriječiti jer im je on trebao kao alibi za buduće pokolje u Iraku, zemlji koja se pripremala da atomskim bombama razori civilizirani svijet. U međuvremenu smo saznali da Irak nema atomsko oružje i da Amerika ovim ratom ipak više zarađuje nego što gubi, ako se zanemare mrtvi ljudi za kojima u svakom ratu žali jedino rodbina. Sjećate li se kako je u Americi bilo kad su tresnuli Blizanci? Najveće holivudske zvijezde spremno su se odazvale nečijem pozivu u pomoć. Sjedile se u velikoj prostoriji, svakoj u ruci telefonska slušalica, tko god je platio mogao je s njima razgovarati, zvijezde su slušalici pokazivale porculan iz svojih usta. Novac se sakupljao za obitelji stradalih u Blizancima i rodbinu vatrogasaca koji su poginuli spašavajući žrtve. Američka se žalost prenosila uživo. Crne, teške zavjese, gorjele su i svijeće… Sve je bilo jako tužno a opet nekako optimistično. Spoj očaja i dobrih vibracija. Ono, ranili ste nas ali ne i zatukli, smijemo se iako tugujemo, kad sakupimo svu tu lovu i podijelimo je sirotoj rodbini poginulih heroja na vašu ćemo muslimansku zemlju krenuti ognjem i mačem. Bit će to rat Civilizacije protiv Divljaka. Civilizacija do danas nije pobijedila, a Veliki se rat iz vijesti dana pretvorio u vijest na kraju dana. Zaboravila sam reći, o poginulim se vatrogascima posebno lijepo govorilo, pa ipak njihove žene i njihova dječica nisu dobili ni centa. Doniralo se milijune dolara. I sve pokralo.Hrvatska me danas podsjeća na Ameriku iz blizanačkih dana. Mrtvi vatrogasci, svijeće, plač, pogrebi, obećanja, sakupljanje pomoći, traženje krivca, odmah, sad, teve voditelji u tamnim odijelima, voditeljice u maloj, crnoj haljini, majke zazivaju maloljetne, mrtve sinove, žena na pogrebu muža i sina drži tužnu glavu u hrvatskoj zastavi, predsjednik države autoritativno govori o temi o kojoj pojma nema, liječnici se slikaju ispred bolnica iako nemaju što reći, na ekranu časna sestra namješta krevet na kome je upravo umro jedan od vatrogasaca, na drugoj televiziji spaljena tijela, iz Njemačke se javlja gospodin koga mediji nazivaju Račanovim Liječnikom, on hrvatskim kolegama poručuje da moraju upotrijebiti umjetnu kožu a rodbini unesrećenih da su naši liječnici ubojice. Nitko u ovim jezivim hrvatskim trenucima ne pita Račanovog Liječnika, majstore, zašto nisi spasio Račana kad si tako pametan. Tuga je prejaka, vrijeme je plača i lova na žive vatrogasce, oni su svoje kolege poslali u smrt jer nisu u helikopter stavili dovoljno brentača s vodom ili tako nekako… Na nacionalnoj televiziji ucviljena je novinarka u nekoliko minuta priloga mnogo puta spomenula ime gospodina Slavice koga “rodbina poginulih” smatra odgovornim. Da bi stav nesretne rodbine dobio težinu ta se tvrdnja ponavlja iz dana u dan, pred kućom gospodina Slavice vidimo policijski automobil, policija čuva vatrogasca od “linča”, poruka je jasna, gdje ima “linča” ima i krivice, on porodicu sklanja u Zagreb, uhićuju ga, netko mora biti kriv. Odmah! Sada! Na nacionalnoj televiziji visokonekvalificirana novinarka vodi emisiju o nesreći, gospođa je na televiziji godinama, nije u stanju izgovoriti ni jednu jedinu suvislu rečenicu, ne zbog tuge, ipak postavlja pitanja tonom kao da je čitav život gasila požare, zašto vatrogasci nisu sa sobom imali “ni kap vode”, “ni kap vode”, “ni kap vode”… U jednom se trenutku u emisiju uživo uključuje majka mrtvog maloljetnog vatrogasca i proziva pilota helikoptera koji je dozvolio njenom sinu da uđe u letjelicu. Voditeljici je vapaj nesretne, od lijekova omamljene, užasnute majke dobar povod da goste i nas upita kako je moguće da maloljetnik gasi požar. Kao da nikad nije čula za Boška Buhu i sve one klince koji su u ovaj naš posljednji rat odlazili naoružani petnaestim rođendanom, golim rukama i poderanim tenisicama. Kult Boška Buhe na ovim prostorima traje sedamdeset godina. Našu su zemlju srcem i dušom uvijek branili i za nju ginuli maloljetni klinci. U ratu bez puške u ruci, u miru bez šmrka. Tko je odgovoran za ovoliku tragediju? Vatrogasci, naravno. One koje slučajno nije progutao plamen na Kornatu požderat će hrvatsko pravosuđe. Ministar Kirin vrata okovanog tamnom krpom govori kako nije vrijeme za ostavke, “vrijeme je da organiziramo pogrebe”. Izrekao je antologijsku rečenicu. Otkako imamo Hrvatsku sirotinja gine a političari organiziraju pogrebe. Svi Hrvati ovih dana plaču. Zbog toga mnogi ne vide da je Slavica žrtveni jarac? Sudi mu “rodbina”, sude mu teve voditeljice, sudit će mu hrvatski suci kojih se treba bojati više nego požara. Velika je tuga pala na Domovinu, oslijepili smo od suza. Zato pušimo priču kako hrvatske vatrogasce u smrt šalju Slavica i Slavice? Zašto ne vidimo da smo svi mi samo brdo trulog mesa koje gaze hrvatski političari na putu do love i moći? Nije Slavica zločinac. Možda jest pogriješio ali ne bi smio biti Krivac. Zašto vatrogasci pristaju na ovu prozirnu igru? Zašto pristaju da ih se ovako vrijeđa? Zašto su ipak ovih dana krenuli gasiti požar koji je gotovo progutao kuće u blizini Šibenika? Zašto, ako su toliki zločinci, nisu ostali doma? Neka gori! Neka gori nebo i zemlja! Hrvatskoj treba veliki plamen koji će noć pretvoriti u dan, mrak u svjetlo. Ako bude svjetlo mi ćemo slijepci najzad progledati i vidjeti da sa crnom zemljom treba sastaviti grobare. Neka naši grobari gnoje hrvatsku zemlju. Mi želimo grliti mlade vratove naših živih sinova. Ne njihove lijesove i ne hrvatsku zastavu.