Kliker.info

Hrvatska politika i javnost varaju se ako misle da je, što se Hrvata tiče, haaška priča – završena. Naprotiv! Krajem aprila ili početkom maja, najkasnije do jeseni 2013. Hrvatska u novoj haaškoj presudi ima izgleda biti prvostupanjski osuđena kao agresor na BiH. A ta nas presuda (valja ponoviti – prvostupanjska) onda vraća tamo gdje smo bili nakon prvostupanjske presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču – kada smo svi ustvari proglašeni sudionicima golemog zločinačkog pothvata.Tokom decembarske  euforije zbog oslobađanja Gotovine i Markača, netko je iz vrhova hrvatskih vlasti izjavio kako "u Haagu više nema Hrvata". No, ubrzo su se sjetili i ispravili pa rekli da u Haagu više nama "Hrvata iz Hrvatske". I tako počinili i drugu grešku. U Haagu (točnije pred Haagom jer trenutačno su svi, osim S. Praljka, u kućnom pritvoru u RH) naravno ima još Hrvata, njih šestero, predstavnika negdašnjeg političkog i vojnog vrha nikad priznate HR Herceg-Bosne.
 
Tamo su ratni premijer Jadranko Prlić, ministar obrane Bruno Stojić, zapovjednici Glavnog stožera HVO-a general Milivoj Petković i Slobodan Praljak, zapovjednik vojne policije HVO-a Valentin Ćorić te šestooptuženi načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić. Šestorka je optužena za de facto višekratne zajedničke zločinačke poduhvate, udruživanje s tadašnjim vodstvom RH radi agresije na BiH, te zbog etničkog čišćenja područja Herceg-Bosne u cilju pripajanja Hrvatskoj, a sve radi stvaranja "Velike Hrvatske".Njih kolokvijalno zovu "bosanski Hrvati" (čak niti ne BiH Hrvati), no to je samo djelomično točno. Petković i Prlić su rođeni u Hrvatskoj, Praljak je u nju stigao prije 50-tak godina, a i Pušić je u njoj proveo dobar dio svoga radnog vijeka. Ovo haaško suđenje bilo je na najudaljenijim marginama interesa hrvatske javnosti i, još gore, hrvatske službene politike. I to od početka. Tako je i sada, što jest čudno, s obzirom da bi Hrvatska ovdje mogla "zaraditi" i goru osudu za zločinački pothvat od one prvostupanjski presuđene u slučaju Gotovina-Markač.
 
Suđenje šestorki postalo je, čak i za haaške uvjete, niz apsurda. Šestorka je prepraćena iz Zagreba prije devet godina (u aprilu  2004.). Pripreme za suđenje trajale su dvije naredne godine, početkom 2011. održane su završne riječi, tužitelji su za Prlića, Stojića, Praljka i Petkovića zatražili 40 godina zatvora, za Ćorića 35, a za Pušića 25 godina zatvora, dok su obrane zatražile oslobađanje. Razlozi takvog neviđenog rastezanja procesa treba tražiti u činjenici da je ovo ujedno i najkompleksnije suđenje. Primjerice, u proces je uvedeno čak 45.000 dokumenata, od toga 10.000 relevantnih za suđenje.No, jedan od glavnih razloga za odugovlačenje i natezanje procesa počiva i na neobičnoj činjenici da su, tvrde haaški kuloari, suci u predmetu međusobno posvađani!? Vijećem predsjedava francuski sudac Jean-Claude Antonetti, svakako jedan od originalnijih haaških sudaca (poznat po višesatnim filozofskim raspravama sa simpatičnim mu S. Praljkom), a s druge su strane Mađar Arpad Prandler i Švicarac Stephen Treschel. Antonetti često puta ima izdvojeno mišljenje u odlukama sudskog vijeća. Ta činjenica o poremećenoj komunikaciji između sudaca svakako ne ide na ruku optuženima.
 
Nakon što su u žalbenim postupcima srušeni "zajednički zločinački pothvati (ZZP)" čak u dva procesa, onom hrvatskim generalima, te onaj u postupku netom oslobođenog generala JNA, Momčila Perišića (prvostupanjski bio osuđen na 27 godina zatvora), a u oba je žalbenim vijećima predsjedao predsjednik Tribunala, Amerikanac Theodor Meron – mnogi su povjerovali da je to jako dobar signal i u suđenju šestorki. Jer, upravo je osuda za ZZP do sada u Haagu bila neoboriva i temelj za vrlo duge vremenske kazne.U ovoj kalkulaciji, međutim, ne treba zaboraviti da je ovo presedansko dvostruko rušenje ZZP-a vjerojatno došlo prekasno, jer suci u procesu šestorici upravo pišu prvostupanjsku presudu. Premda je gotovo nemoguće pogoditi u spekuliranju koliko će netko u Haagu biti osuđen, do slučaja Gotovina-Markač i Perišić, računalo se da će se Tribunal "naplatiti" na šestorici "BiH Hrvata". Ustvari, još od početaka, prije devet godina, po kuloarima se govorkalo da će jedino Pušić proći bolje, jer je ionako u Haagu završio "na pravdi Boga".
 
Bude li, dakle, prekasno za primjenu presedana o rušenju ZZP-a u prvostupanjskoj presudi, optuženi Hrvati mogli bi dobiti ultimativne kazne od 10 do 30 godina zatvora, tvrde oprezni i pesimistični poznavatelji Tribunala. No, bude li tako, prvostupanjski osuđeni Hrvati mogu računati na potpuno drukčiji žalbeni postupak. Koji će, izgledno, uvažiti presedane i rušiti ZZP. Tada spekulacije kažu da bi se prvostupanjske kazne mogle, jer se optuženima pristupa temeljem individualne, a ne više zajedničke odgovornosti, drastično umanjiti, a drugostupanjske bi bile u rangu od 5 do 15 godina. Sve su ovo, naravno, haaške spekualcije i valja se zbog njih unaprijed ograditi i ispričati uključenima u suđenje. Haaške presude uistinu nitko ne može relevantno predvidjeti. No, kalkualcija o značajno pogodnijoj drugostupanjskoj kazni ostaje.
 
Kakav je u ovome interes i položaj Hrvatske? Prilično sramotan. Od početka se sve hrvatske vlade ponašaju kao da suđenje šestorici BiH Hrvata nema baš nikakve veze s Hrvatskom. Svaka hrvatska vlast potire misao da je na tom suđenju preslušano čak 120 "Tuđmanovih" transkripata, da tužitelji tvrde da su Tuđman, Šušak i Bobetko s optuženima usuglasili agresiju, etničko čišćenje Bošnjaka i pripojenje teritorija BiH, te stvaranje "Velike Hrvatske". Potvrdi li presudama o ZZP-u Tribunal takve optužbe, Hrvatska će biti odgovorna za agresiju i, lako moguće, biti izložena obvezi plaćanja ratne odštete BiH. Koliko bi to moglo zakomplicirati status RH, izgledno i prije 1. jula (bude li oko maja izrečena nepovoljna prvostupanjska presuda) – bilo bi dobro da razmišljaju već sada u državnom vrhu RH. Davor Ivanković (Večernji list)