Suljagić odgovara Đikiću : BiH vidim kao građansku državu, u kojoj je svaki njen građanin jednako vrijedan na svakom njenom koraku
Prošle sedmice sam u Oslobođenju objavio komentar u kojem sam samo pozvao, u najgrubljim crtama i na nivou principa, na obnovu dijaloga između Bosne i Hercegovine i Srbije, Sarajeva i Beograda.
Piše : Emir Suljagić (Aljazeera)
(…)Dvije su vrste reakcije na članak. Svakodnevni i manje svakodnevni građani, što iz BiH, što iz Srbije skoro jednodušno podržavaju ideju da Sarajevo i Beograd konačno prestanu da se gledaju preko nišana. Druga, pak, reakcija dolazi iz krugova bliskih HDZ-u i zvaničnom Zagrebu i svodi se na to da sam, zato što predlažem da BiH i Srbija prestanu voditi rat mirnodopskim sredstvima, ustvari – četnik. Nije bilo i nema nikakve razlike između provincijskih rasista iz Širokog Brijega i kritika sa pozicija velikodržavnog hrvatskog nacionalizma iz Zagreba. Posljednji takav bio je komentar koji je potpisao Ivica Đikić.
Prije nego se osvrnem i odgovorim na navode iz njegovog članka, moram napomenuti da Đikić ne iznosi nikakav svoj prijedlog, osim ako njegov prijedlog nije zadržavanje sadašnjeg stanja što je – svi ćemo se složiti – neprihvatljivo. Jer, suština sadašnjeg stanja da se matematička većina građana BiH dobrovoljno samo-palestinizira.
Neću komentarisati ni podlost njegove odluke da me poredi sa plaćenim lobistom Timothy Lessom – jer implicira da je moj članak također rezultat plaćenog lobiranja, a ne moje želje da poslije 25 godina sukoba vidim da moja zemlja i narod konačno žive u miru – niti potpuno pogrešno predstavljanje onog što sam napisao.
Međutim, ne osjećam nikakvu potrebu da se izvinjavam ni njemu ni njegovim pokroviteljima – na koje se u članku poziva – zato što smatram da matematička većina građana BiH ima pravo da okonča HDZ-ovo parazitiranje na našim leđima. O „najdubljim antropološkim činjenicama“ Bosne i Hercegovine najviše govori druga, prozaična činjenica da je tvorac te sintagme danas, pod ruku sa Miletom Lasićem, zagovornik segregacije bosanskohercegovačkih muslimana i politike aparthejda koju vodi HDZ.
Na jednom nivou Đikićev odgovor na moj članak u Oslobođenju je reakcija na kurban koji je krenuo da se izmiče ispod noža. Niti BiH nešto duguje Hrvatskoj – Hrvatska u današnjim granicama rezultat odluke tadašnjeg rukovodstva RBiH da podrži njenu borbu za nezavisnost 1991. a ne da skrštenih ruku gleda kako je JNA melje – niti matematička većina u ovoj zemlji nešto treba da objašnjava nakon Heliodroma i Ahmića. Možda je nekad bilo ljudi koji su mislili da treba, ali sa stanovišta Đikića i njegovih istomišljenika, čak ni oni nisu bili dovoljno popustljivi. Ne vjerujem u „umjerene nacionalizme“, nemam namjeru da učestvujem u njihovim dogovorima i ne dajem ni pet para na konsocijaciju.
Bosni i Hercegovini za razliku od Hrvatske niti je trebao, niti je imala bilo kakvog tutora. Mi nismo pjevali „Danke Deutschland!“. Štaviše, svaki komadić slobode koji danas uživamo smo izborili sami. U BiH je MPRI došao tek poslije rata i svaki busen ove zemlje smo sami oslobodili.
Mislim da i BiH i Srbija zato što su – za razliku od katoličke Hrvatske – zaglavile u civilizacijskom karantinu trebaju ovaj trenutak iskoristiti da pokušaju obnoviti međusobne veze, ako ni zbog čega drugog, a ono da opet ne bi vodili tuđe ratove. U takav rat nas gura Kolinda Grabar-Kitarović kada zaziva tobožnji ruski uticaj u našoj zemlji ili kada Aleksandru Vučiću nudi da zajedno nasrnu na terorističku većinu u BiH. Izvinjavam se, muslimansku većinu. Uostalom, ako je toliki problem dijalog sa zvaničnim Beogradom – a nije sa neoustaškim Zagrebom – šta je problem u razgovoru sa Čedomirom Jovanovićem? Osim Đikićevih ličnih problema s njim, naravno.
I na kraju, da odgovorim i na „najteže bošnjačko i bosanskohercegovačko pitanje“, o tome kako vidim ovu zemlju. Vidim je kao građansku državu, u kojoj je svaki njen građanin jednako vrijedan na svakom njenom koraku, duboko posvećenu vrijednostima antifašizma – to je ono kad „Za dom spremni!“ ne može biti dvojako tumačeno – i u kojoj jedan čovjek vrijedi jedan glas. Između EU i Bosne i Hercegovine, moj izbor je uvijek BiH. Hrvatska, meni, za razliku od Bosanca iz vica, nije ni na trećem mjestu.
Komentari