Kliker.info

Dva događaja iz prve polovine 2014. godine upečatljivo su pokazala da se Bosna i Hercegovina nalazi na samom početku demokratizacije – protesti i poplave. Protesti su pokazali da je značajan dio stanovništva u Bosni i Hercegovini doveden u stanje beznađa i očaja, da nijedna politička partija ili organizacija civilnog društva nije u stanju da artikuliše i ostvari njihove zahtjeve, a ni institucije nisu pokazale kapacitet da zaštite prava te grupacije stanovništva. Poplave su potpuno ogolile nesposobnost i beskrupuloznost vlasti u Bosni i Hercegovini, što je rezultiralo, osim ogromne materijalne štete, gubitkom ljudskih života. Samo zahvaljujući intervenciji iz drugih zemalja, spriječena je katastrofa širih razmjera.

Piše Srđan Blagovčanin (Aljazeera)

Kakav je bio odgovor političkih elita na ova dva događaja? Uglavnom pokušaj da se manipulacijom prikrije vlastita odgovornost, kao što je bila poznata izjava ministra vanjskih poslova i lidera Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine Zlatka Lagumdžije da su demonstracije organizovali zagovornici trećeg entiteta kako bi Bošnjake ostavili u drugom, spaljenom entitetu. Ili izjava predsjednika bh. entiteta Republika Srpska i lidera Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika da su demonstracije u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine organizovali predsjednik Srpske demokratske stranke Mladen Bosić i direktorka Fonda za humanitarno pravo iz Beograda Nataša Kandić kako bi ih prelili u RS. Ništa manje tragikomična izjava nije došla ni od Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, koja je u demonstracijama, odnosno paljenju zgrada, vidjela zavjeru koja bi rezultirala ukidanjem kantona.

Da li ima naznaka da će ovi događaji imati uticaja na promjene u političkim partijama pred predstojeće izbore u smislu drugačijeg shvatanja vlastite uloge? Gotovo da i nema. Kao što nema naznaka da višegodišnje stanje ekonomskog i društvenog propadanja ima uticaja na promjenu u ponašanju političkih partija. Zapravo, u kontinuitetu sva istraživanja javnog mijenja ukazuju da građani kao najveće probleme identifikuju nezaposlenost i korupciju. Dakle, dominantan prioritet vlasti bi trebao biti usmjeren na ekonomski razvoj i uspostavu vladavine prava. Ništa od toga ni u naznakama nije bilo viđeno u proteklom mandatnom periodu.

I tu se ponovo vraćamo na proces demokratizacije, kao prethodno pitanje svih pitanja. Odnosno, uspostavljanje institucionalizovanog učešća građana u donošenju odluka i djelovanja institucija u cilju realizacije javnog interesa, odnosno volje građana. Na proces demokratizacije utiče veliki broj faktora, ali u najvećoj mjeri taj proces je uslovljen raspodjelom moći u društvu. Dakle, što je moć šire raspoređena na različite društvene grupe i slojeve, potencijal za demokratizaciju je veći. Činjenica je da oni koji posjeduju moć – političke elite – nastoje maksimizirati moć i dijeliti je samo onda kada ne postoji druga opcija.

Koncentracija nekontrolisane moći

Ograničavanja i pravednija raspodjela moći jedino su mogući putem pritiska i prevazilaženja otpora elite. Nigdje i nikada političke elite nisu prepuštale moć same od sebe, niti su postajale odgovorne kao rezultat vlastitog samoopredjeljenja. Uvijek je to bilo pod snažnim pritiskom i u nemogućnosti drugog izbora. Funkcionalna i efikasna podjela vlasti je veoma važan aspekt za sprečavanje koncentracije nekontrolisane moći.

Sadašnja politička elita u Bosni i Hercegovini uglavnom je nastala tokom ratnog i poratnog perioda. Akumulirajući moć i bogatstvo u situaciji odstustva bilo kakvih zakonskih ili moralnih ograničenja. Ta moć je u jednom periodu bila ograničena ulogom međunarodne zajednice, personifikovane u Uredu visokog predstavnika. Nakon povlačanja OHR-a iz operativnog upravljanja zemljom, nastali vakuum moći politička elita je vrlo brzo popunila, stvarajući gotovo neograničenu kontrolu nad svim institucionalnim i materijalnim resursima u zemlji.

Današnje političke elite imaju neograničenu moć, uporedivu jedino sa liderima Bjelorusije ili centralnoazijskih država. Stvarna i potpuna moć je koncentrisana u rukama uske političke elite unutar svake od etničkih grupa. Podjela vlasti je potpuna fikcija, odnosno zadovoljavanje forme, imajući u vidu da je lojalnost političkoj eliti ključni način izbora na rukovodeće funkcije u pravosuđu, odnosno stavljanja na kandidatske liste. Izbori za čelnike Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine su to jasno demonstrirali. Isto tako, sastavljanje kandidatskih lista u kancelarijama stračkih lidera bez ikakvog učešća baza ne ostavlja puno prostora za tumačenja. Stoga se uloga zakonodavne i izvršne vlasti svodi na legalizaciju volje uske političke elite.

Kontrola nad ekonomskim tokovima od strane političkih elita odvija se na vrlo efikasan način, kroz kontrolu državnih preduzeća, koja uglavnom imaju monopol na tržištima na kojima posluju. S druge strane, proces javnih nabavki omogućava da se favorizovanjem preduzeća bliskih političkim elitama novac poreskih korisnika efikasno prelijeva isključivo u džepove odabranih. Budžetsko planiranje i izvršavanje budžeta dešava se daleko od očiju javnosti, a oni podaci koji dospiju u javnost pokazuju zaštrašujuće razmjere zloupotreba. Klijentelistička i nepostička imenovanja i zapošljavanja u državnim institucijama i preduzećima služe za impregniranje moći političkih elita po dubini javnog sektora i za ostvarivanje namijenjene im uloge. A ta uloga se svodi na direktno provođenje volje političkih elita, ne obazirući se na zakon i institucije.

(Po)tražnja za promjenom

Doprinos akademske zajednice i civilnog društvo, kao posebno značajnih faktora procesa demokratizacije, uglavnom je izostao. Izjedena korupcijom, akademska zajednica i javni univerziteti pretvoreni su u servise političkih elita i, kao takvi, ne posjeduju nikakav, a ne samo naučnoistraživački potencijal, već ni potencijal da doprinesu pozitivnim promjenama u društvu. Većina nevladinih organizacija, ustvari, predstavlja produženu ruku vladajućih elita, dok se onaj drugi dio nalazi u krizi identiteta i u hroničnoj potrazi za finansijskom održivošću.

Šta onda mogu izbori promijeniti? Odgovor je, nažalost, vrlo jasan: uska politčka elita potpuno kontroliše sve institucije u zemlji i ekonomske tokove. Ta i takva politička elita ima podršku do 20 posto stanovništva, koje, klijentelističkim i nepostičkim imenovanjima i zapošljavanjem po dubini u javnom sektoru ostvaruje direktnu korist. S druge strane, sami izbori su vrlo upitni sa aspekta regularnosti, imajući u vidu načine odabira biračkih odbora i brojanja glasova, kao i način na koji se vrši finansiranje političkih partija. Ne treba zanemariti ni kupovinu glasova na direktan način novcem ili zapošljavanjem, asfaltiranjem puteva i okretanjem ražnjeva i sličnim tradicionalnim načinima sticanja podrške.

Da bi se promjena desila, mora postojati tražnja za promjenom. I to toliko očigledna, jaka i u kontinuitetu – da se ne može ignorisati. Zahtjevi za promjenama moraju biti artikulisani, a onaj ko želi da ih ostvari mora imati dovoljnu količinu moći da slomi otpor onih koji se zalažu za održavanja statusa quo – političkih elita. Drugim riječima, da stvori odnos snaga u kojem je političkoj eliti manja cijena pristajanje na promjenu od odbijanja. To u ovom slučaju znači da izbori mogu, osim personalnih, donijeti vrlo malo suštinskih promjena, jer još ne postoji artikulisana tražnja za promjenom koja bi mogla dovesti do ograničavanja nagomilane moći političke elite, odnosno stvaranja uslova da institucije i državni resursi budu stavljeni u službu širih interesa, a ne samo interesa političke elite.

(Srđan Blagovčanin je e direktor Transparency Internationala Bosne i Hercegovine, ekspert u oblasti vladavine prava, borbe protiv korupcije i dobre uprave. Objavio je veći broj publikacija i analiza o spomenutim temama, sarađujući s ključnim domaćim i međunarodnim institucijama i organizacijama)