Kliker.info

Tragična životna sudbina posljednje bosanske kraljice Katarine Vukčić Kosače ne samo da je direktno vezana za dramatičan usud srednjovjekovne Evrope nego i za aktuelnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini. Dok u katoličkom puku nastanjenom u srednjobosanskim selima i varošima žene već stoljećima na rukama tetoviraju "carske simbole" i glavu prekrivaju crnom maramom u "znak žalosti za pokojnicom i dobročiniteljkom", hrvatski nacionalisti su grubo falsifikovali njenu biografiju i izmijenili istorijske činjenice. No, ko je, zapravo, bila posljednja bosanska kraljica Katarina, koja je umrla u izbjeglištvu u Rimu 25. oktobra 1478., gdje se u raskošnoj crkvi Santa Maria d'Aracoeli ispred glavnog oltara nalazi njen grob i kamena spomen ploča sa stalno upaljenim kandilom i svježim buketima cvijeća.

Katarina je rođena 1424. godine: njen otac Stjepan Vukčić Kosača bio je uticajan bosanski velikaš i pataren, a majka Jelena poticala je iz zetske kneževske kuće Balšića i preko svoje bake bila pravoslavka. U burnom razdoblju kada je patarenska Bosna bila razapeta između ratobornog katoličanstva sa zapada i osvajačkog islama sa istoka odrasla je njihova samozatajna kćerka, koju će iz političkih razloga roditelji nagovoriti da se 1446. uda za bosanskog kralja Stjepana Tomaša.Želeći sačuvati suverenost Bosne pred sve češćim prijetnjama turske vojske, mladi bračni par počeo se oslanjati na papinsku pomoć, porodičnu zajednicu laički oblikovati po katoličkim uzusima i odvajati novac za izgradnju crkava kao što su one u Jajcu i Vrilima kod Livna.

U maju 1461. Stjepana Tomaša snašla je smrt prilikom priprema odbrane državnih granica pred najezdom Osmanlija, dok je ožalošćena Katarina ostala s dvoje nejake djece – sinom Sigismundom i kćerkom Katarinom.Novi kralj Stjepan Tomašević odlučio je pomoći udovici da lakše prebrodi obiteljsku bol i priznao ju je kraljicom majkom zbog čega je dobio otvorenu podršku najmoćnijeg bosanskog velikaša Stjepana Vukčića Kosače. Italijanski istoričari tvrde da se u to vrijeme kraljica Katarina posestrimila sa turskim sultanom Mehmedom II. u nadi da će na taj način spasiti bosansko kraljevstvo o čemu svjedoči narodno predanje: "Ja, sultan Mehmed Fatih, ovaj mač poklanjam mojoj posestrimi Katarini, kraljici bosanskoj", pisalo je na turskom jeziku na danas zagubljenom maču koji se čuvao u porodici Kristić (pobočnoj liniji dinastije Kotromanić).

Međutim, 1463. Bosnu je okupirala snažna turska vojska i pogubila buntovnog i kontroverznog kralja Stjepana Tomaševića. Te 1463. počinje životni brodolom kraljice Katarine: ostaje bez kraljevstva, beskrupulozni turski osvajači Bosnu pretvaraju u klanicu, pepeo i dim s ciljem da ognjem i mačem prošire svoju imperiju i islam na Balkanski poluotok i dalje ka "kaurskoj" Evropi, a njeno dvoje djece biva oteto i završava u ropstvu. Kraljica Katarina ostala je živa pukim slučajem: naime, tom prilikom nalazila se u posjeti kod brata Vladislava, te je saznavši stravične vijesti sa dvora odlučila da privremeno pribježište pronađe na području Dubrovačke republike.Dubrovačke vlasti su nesretnoj kraljici bez kraljevstva, supruzi bez muža i majci bez djece pružile utočište, iako su diplomatski snalažljivo spriječili njen duži ostanak plašeći se negativne turske reakcije. Dubrovčani su joj obezbijedili siguran odlazak brodom preko Jadranskog mora do italijanskog grada Ancone odakle je potom u kočiji otputovala za Rim, gdje je papa Pio XII. katoličkom puku najavio početak krstaškog rata protiv Turaka. Ova vojna (koja je završila totalnim vatikanskim neuspjehom) razbuktala je san kraljice Katarine da će ipak sačuvati slobodu Bosne i da će uspjeti ući u trag sinu i kćerci koji su se nalazili u turskom zarobljeništvu.

Elegantno odjevena u dugu crnu odeždu, od napornog puta umorna i zbog tragične sudbine očajna kraljica Katarina 1466. dolazi u Rim, gdje joj je svečani doček priredilo nekoliko kardinala, biskupa, opata i građana. Oni su bili oduševljeni istrajnošću ove mlade žene (koja nije posustajala u želji da ponovo ostvari nezavisnost svoje domovine) i fascinirani njenom tada još uvijek početničkom predanošću katoličkoj vjeri zašto su bili zaslužni agilni bosanski franjevci (misionari).Vatikanski poglavari odlučili su da uvaženoj gošći obezbijede novčanu pomoć neophodnu za boravak u Rimu: njena prva adresa bila je u stanu rimskog građanina Jakova Mentebona poslije čega se preselila u kuću u elitnom rimskom naselju Pinea u kojoj je ostala do svoje smrti. Italijani "s koljena na koljeno" prenose priču o ljubaznosti, poštenju i srčanosti bosanske kraljice Katarine, koja je u "Vječnom gradu" uspostavila osobni dvor. Upravitelj "kraljevstva u egzilu" bio je Radič (Ivana) Klešić, dvorjanici su bili Abraham Radić i Juraj Nikole Čubranović, a dvorkinje Paula Mirković, Mara Mišljenović i Jelena Semković.

Koliko su diplomate i vjerski poglavari na službi u Rimu cijenili ovaj skromni no ponosni bosanski dvor najbolje pokazuju dva slijedeća važna podatka. Prvi: spektakularnom vjenčanju Zoe, sestre srpske despotice Jelene Paleolog-Branković, i velikog ruskog kneza Ivana III. Vasiljeviča, koje je obavljeno posredstvom kneževog opunomoćenika 31. maja 1471. u crkvi svetog Petra u Vatikanu, "prisustvovala je i bosanska kraljica Katarina."Drugi: kada je papa Sikst IV. proglasio 1475. jubilarnom godinom "među brojnim istaknutim hodočasnicima nalazila se i bosanska kraljica Katarina." Bilo je to vrijeme kada je ona već postala predana katolkinja, koja je iza sebe imala značajno religiozno obrazovanje. Za njen vjerski nauk bili su zaslužni bosanski franjevci zbog čega se i u Rimu obratila pripadnicima ovog crkvenog reda koji je svoje sjedište imao u čuvenoj crkvi Santa Maria d'Aracoeli.Legenda italijanskih franjevaca kaže kako je kraljica Katarina nakon molitvi običavala obilaziti vatikanske znamenitosti i kulturno-istorijske spomenike iz Rimskog carstva, te da je pažljivo iščitavala zapise o rimskim imperatorima sa ciljem da shvati kako su uspjeli stoljećima održati i svijetom širiti svoj uticaj i vlast. Zbog neizvjesne sudbine naroda u Bosni i njeno dvoje djece u turskom zarobljeništvu fizički i psihički slomljena kraljica Katarina nastavila je da mašta o "vraćanju sreće."

Vladarski položaj iskoristila je ne samo da se uključi u rasprave o pokretanju rata protiv turskih osvajača nego i da pokuša osloboditi svog sina Sigismunda i kćerku Katarinu. Nadu joj je pružala činjenica da su Turci zarobljenike često oslobađali za novčanu nadoknadu zbog čega se obratila na brojne adrese bogatih italijanskih građana, ali svoj naum nikada nije ostvarila.No, šta se, zapravo, desilo sa princom Sigismundom i princezom Katarinom? Po uzoru na kraljičinog najmlađeg brata Stefana, koji je dragovoljno prešao na islam i ostao zapamćen kao Ahmed-paša Hercegović, kraljičino dvoje djece "također je prihvatilo muhamedansku vjeru." Iako o tome ne postoje pisani tragovi, sasvim je izvjesno da je zabrinuta Katarina tražila pomoć od Stefana (Ahmed-paše), ali on joj je odgovorio "kako su njena djeca svojevoljno prihvatila islam i da su uzoriti muslimani."Italijanski istoričari u svojim istraživanjima ovakav razvoj događaja smatraju mogućim ističući kao argument činjenicu da su se kraljičin sin i njena kćerka "mogli javiti svojoj majci da su to željeli." U arhivskoj građi piše da je turski sultan Mehmed II. imao veliko povjerenje u kraljičina sina Sigismunda, koji je 1487. (kada mu je majka već bila mrtva) u osmanlijskom carstvu bio uvažen kao požrtvovani ratnik i musliman pod imenom Ishak Oglu.

Život kraljičine kćerke Katarine je, pak, potpuno prekriven velom tajne. Sigurno je da je kao i njen brat Sigismund prihvatila islam, ali je pretpostavka da se njen mezar nalazi u turskom groblju pored starog puta Hidžalar Jolu koji se spuštao preko brežuljaka Urjan Babe prema Vardaru. Istina ostaje nepoznata, no zna se da je kraljica Katarina zbog vlastitog tragičnog usuda pala na bolesničku postelju.Kraljica Katarina je 20. oktobra 1478. u svoju rimsku kuću pozvala javnog notara Antu Jurina, svećenika splitske biskupije koji je bio na službi u vatikanskoj crkvi svetog Petra, da napravi njen testament po zakonskim propisima i pred sedam svjedoka – rabskim arhiđakonom Jurom Marinovim i šest franjevaca iz crkve Santa Maria d'Aracoeli.Arhivska građa veli da je "bistrog uma" novac, garderobu, nakit i konje velikodušno poklonila svojim odanim dvorjanima, dok je papu Siksta IV. i njegove nasljednike oproglasila baštinicima bosanskog kraljevstva moleći ih da Bosnu predaju u ruke njenom sinu ili kćerci u slučaju da se sa islama pokajnički vrate na katoličanstvo. Ako bi odlučili da ustraju u muslimanskoj vjeri, Sveta stolica postajala je jedini vlasnik bosanskog kraljevstva i o njemu je mogla odlučivati prema osobnom nahođenju.

Osim toga, kraljica Katarina je svojoj djeci ostavila mač, bodež, dvije tacne i dva srebrena vrča sa poklopcima kao najznačajnije porodične uspomene. U oporuci je također naglasila da u znak zahvalnosti prema franjevačkom redu u Bosni crkvi svete Katarine u Jajcu poklanja relikvije, preciznije dio mošti svetog Luke koje je brižno čuvala u jajačkoj bogomolji do pada bosanske države, a potom ih je odnijela sa sobom čak do Rima.U svojeručno potpisanom tekstu, koji se danas u prepisnoj verziji nalazi u vatikanskoj riznici Camerario cenci, kraljica Katarina je naložila da bude sahranjena u rimskoj crkvi Santa Maria d'Aracoeli kod "franjevačke braće".Na ime posmrtnog obreda i pogreba ostavila je dvije stotine dukata, kraljevski plašt od zlatotkanog sukna i raznobojni svileni oltarnik. Zanimljivo je da su se na prvobitnoj, vremenom uništenoj spomen ploči ukrašenoj grbovima bosanskog kraljevstva i štitom sa ravnokrakim krstom nalazili, između ostalog heraldičkog znakovlja, polumjesec i zvijezda, muslimanski (vjerski) simboli za koje istoričari pretpostavljaju da su možda označavali vazalni odnos Katarininog oca Stjepana Vukčiča Kosače prema Turcima.

U zidnom reljefu i dan-danas jasno je uočljiva 168 centimetara visoka ženska silueta odjevena u kraljevski plašt i sa krunom na glavi. U podnožju ovog spomenika na latinskom jeziku uklesano je objašnjenje da je pokojnica bila bosanska kraljica, ali prvobitni slovenski tekst (ploča) zauvijek je izgubljen. Postoji nekoliko verzija na temu originalne zabilješke, no današnji natpis ispod nadgrobne ploče doslovni je prijevod koji je 1547. u Djelu o raznim pismima objavio rimski kaligraf Giovanni PalatinBosanska kraljica Katarina Vukčić Kosača umrla je 25. oktobra 1478. u 54. godini. Za razliku od većine pokojnika koji su bili istaknute ličnosti iz političkog i vjerskog miljea srednjovjekovne Evrope, njen grob i spomen ploča postavljeni su u zidu ispred glavnog oltara veleljepne crkve Santa Maria d'Arocoeli u Rimu. I na taj način italijanski franjevci ukazali su čast i poštovanje posljednjoj bosanskoj kraljici na čijem je vječnom počivalištu stalno upaljeno kandilo i postavljeno cvijeće koje posjetioci (hodočasnici) već više od pet stoljeća u znak pažnje i sjećanja ostavljaju na ovom "svetom mjestu". E.A.(Slobodna Bosna)