hamburger-icon

Kliker.info

Slavoj Žižek: Zašto fundamentalisti slobodnog tržišta misle da će 2013. biti najbolja godina?

Slavoj Žižek: Zašto fundamentalisti slobodnog tržišta misle da će 2013. biti najbolja godina?

19 Februara
17:31 2013

Piše : Slavoj Žižek (The Guardian )

U božićnom izdanju lista "Spectator" objavljen je uvodnik naslovljen "Zašto je 2012. bila najbolja godina do sada". U njemu se osporava opažanje kako živimo u "opasnom, surovom svijetu u kojem stvari stoje loše i stalno se pogoršavaju." Evo prvog odlomka: "Možda to ne osjećate, ali 2012. je bila najbolja godina u povijesti svijeta. To zvuči kao pretjerana tvrdnja, ali temeljena je na dokazima. Nikad nije bilo manje gladi, manje bolesti ili većeg blagostanja. Zapad je i dalje u gospodarskim mukama, ali najrazvijenije zemlje jurišaju naprijed, a ljudi se uzdižu iz siromaštva brže no ikad. Broj ljudi koji umiru zbog ratova i prirodnih katastrofa također je milostivo nizak. Živimo u zlatnom dobu."

Ista ideja sustavno je razvijana u brojnim bestselerima, od "Racionalnog optimista" Matta Ridleya do "Boljih anđela naše prirode" Stevena Pinkera. Postoji i prizemnija verzija koja se često može čuti u medijima, posebno onim u neeuropskim zemljama: "Kriza? Koja kriza? "Pogledajte takozvane zemlje BRIC-a, Brazil, Rusiju, Indiju i Kinu, ili pak Poljsku, Južnu Koreju, Singapur, Peru, čak i mnoge subsaharske afričke države – sve one napreduju. Luzeri su u zapadnoj Europi i, u određenoj mjeri, Sjedinjene Američke Države, pa to dakle nije globalna kriza, nego jednostavno pomjeranje napretka sa Zapada na druga mjesta. Zar nije moćan simbol tog pomjeranja i činjenica da su se nedavno mnogi ljudi iz Portugala, zemlje u dubokoj gospodarskoj krizi, počeli vraćati u Mozambik i Angolu, bivše portugalske kolonije, ovaj put kao ekonomski imigranti, a ne kolonizatori?

Čak i kada je riječ o ljudskim pravima: zar situacija u Kini i Rusiji sada nije bolja nego prije 50 godina? Opisujući tekuću krizu kao globalni fenomen, po toj priči, tipičan je eurocentristički pogled na svijet koji dolazi od ljevičara, inače vrlo ponosnih na svoj anti-eurocentrizam. Naša "globalna kriza" zapravo je samo logični treptaj u široj priči ukupnog napretka.Suzdržimo se, ipak, od radovanja. Pitanje koje treba postaviti jest: ako je samo Europa u postepenom propadanju, što je to što zamjenjuje njenu hegemoniju? Odgovor je: "kapitalizam s azijskim vrijednostima" – koji, naravno, nema nikakve veze s azijskim narodima i ima puno veze s jasno prisutnim nastojanjem suvremenog kapitalizma da ograniči, ili čak ukine demokraciju.

To nastojanje ni na koji način nije u suprotnosti sa toliko hvaljenim napretkom čovječanstva – ono je njegov sastavni dio. Svi radikalni mislioci, od Marxa do inteligentnih konzervativaca, bili su opsjednuti pitanjem: koja je cijena napretka? Marx je bio očaran kapitalizmom i nečuvenom produktivnošću koju je on pokrenuo, ali je inzistirao da taj uspjeh izaziva antagonizme. Isto trebamo učiniti danas: imati na umu mračnu stranu globalnog kapitalizma koja potiče pobune.Ljudi se ne bune kada stvari zaista pođu po zlu, nego kad se razočaraju u ono što su očekivali.

Francuska revolucija se dogodila tek kada je kralju i plemićima vlast počela kliziti iz ruku; antikomunistička revolucija u Mađarskoj 1956. eksplodirala je nakon što je Imre Nagy već dvije godine bio predsjednik vlade, poslije (relativno) slobodne debate među intelektualcima; pobuna u Egiptu 2011. dogodila se zato što je pod Mubarakom ostvaren određeni gospodarski napredak, što je omogućilo stvaranje klase obrazovanih mladih ljudi koji su se uključili u univerzalnu digitalnu kulturu. Zbog toga su kineski komunisti s pravom u panici: jer, u prosjeku, ljudi sada žive bolje nego prije 40 godina – a društveni antagonizmi (između novih bogataša i ostalih) eksplodiraju i očekivanja su puno veća.To je problem s razvojem i napretkom: uvijek su nejednaki, rađaju nove nestabilnosti i antagonizme, stvaraju nova očekivanja koja se ne mogu ispuniti. U Egiptu neposredno prije Arapskog proljeća, većina je živjela malo bolje nego ranije, ali su standardi po kojima su mjerili svoje (ne)zadovoljstvo postali malo viši.

Kako ne bismo izgubili iz vida vezu između napretka i nestabilnosti, uvijek se trebamo usredotočiti na kako nešto što najprije djeluje kao nepotpuno provođenje nekog društvenog projekta, najavljuje njegovo neumitno ograničenje. Postoji priča (apokrifna, možda) o lijevo-kejnzijanskom ekonomistu Johnu Galbraithu: prije nego što je krajem 50-ih otputovao u SSSR, svom prijatelju, antikomunistu Sidneyu Hooku napisao je: "Ne brini, neće me očarati Sovjeti i neću se vratiti doma tvrdeći da tamo doista postoji socijalizam! "Hook je odmah odgovorio:" To me i brine – da ćeš se vratiti iz SSSR-a tvrdeći da ta zemlja nije socijalistička!

"Ono čega se Hook bojao bila je naivna obrana čistote koncepta: ukoliko stvari krenu naopako u izgradnji socijalističkog društva, to ne poništava samu ideju, to jednostavno znači kako nije ispravno primjenjena. Ne opažamo li istu naivnost kod današnjih tržišnih fundamentalista?Kada je tijekom nedavne televizijske debate u Francuskoj, filozof i ekonomist Guy Sorman ustvrdio da demokracija i kapitalizam nužno idu ruku pod ruku, nisam mogao odoljeti da ga pitam ono što se nameće: "A što je s Kinom?" Brzo mi je uzvratio: " U Kini nema kapitalizma!

"Za fanatičnog pristašu kapitalizma poput Sormana, ukoliko neka zemlja nije demokratska, ona nije istinski kapitalistička, potpuno na isti način kao što za demokratske komuniste staljinizam jednostavno nije bio autentični oblik komunizma.Tako današnji apologeti tržišta, u nečuvenoj ideološkoj otmici, objašnjavaju krizu iz 2008: njen uzrok nije neuspjeh slobodnog tržišta, već pretjeranog državnog miješanja; činjenica je da naša tržišna ekonomija nije prava, već da se nalazi u snažnom zagrljaju socijalne države. Kada odbacimo neuspjehe tržišnog kapitalizma kao slučajne nezgode, stižemo do naivnog "progresizma" koji rješenje vidi u "dosljednijoj" i čistijoj primjeni neke ideje, a time zapravo dolijeva ulje na vatru.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku