Slavoj Žižek : Bog je glup, ravnodušan i zao
Odlomak iz knjige „Hrišćanski ateizam: Kako biti pravi materijalista / Christian Atheism: How to Be a Real Materialist“, Bloomsbury, 2024.
Treba zagovarati materijalističke procedure imanentnog samopodrivanja vjerskog zdanja – tvrdnja da je bog zao ili glup ne samo da mnogo više uznemiruje od tvrdnje Pitera Singera da su obični ljudi zli, već i od tvrdnje da boga nema, budući da iznutra uništava sam pojam božanstva.
Da bi ovaj postupak bio jasan, uzmimo primjer iz drugog domena. Pesma The Night They Drove Old Dixie Down (najbolja je verzija Džoan Baez) predstavlja narativ u prvom licu o ekonomskim i socijalnim nevoljama koje je protagonista, siromašni bijeli južnjak, doživio tokom posljednje godine Američkog građanskog rata; ne veliča ropstvo, Konfederaciju ili Roberta E. Lija, već donosi priču o siromašnom južnjaku, koji ne drži robove, koji pokušava da shvati gubitak svog brata i sredstava za život. Kao nastojanje da prikaže iskustvo siromašnog bijelog čovjeka, naklonjenog južnjačkom cilju, ali duboko potrešenog užasima patnje koju podnosi za interese bogatih robovlasnika – ova priča je mnogo djelotvornija u razgradnji tog cilja od direktne abolicionističke kritike, na potpuno isti način kao što je prihvatanje religije, da bi se zatim demonstriralo kako je njen bog zao/glup, mnogo djelotvornije od direktne ateističke kritike.
U filmu The Rapture (1991, scenario i režija Majkl Tolkin) Mimi Rodžers izvrsno igra Šeron, mladu ženu iz Los Anđelesa koja danju radi kao telefonistkinja i beskrajno ponavlja ista pitanja iz male kabine među desetinama drugih, dok uveče učestvuje u svingerskim orgijama. Nezadovoljna tako dosadnim i ispraznim životom, Šeron postaje članica sekte koja propovjeda skori kraj vremena i uznesenje živih i mrtvih. Pošto postaje strastvena vjernica, Šeron se okreće pobožnom životu, udaje se za Rendija, jednog od svojih ranijih svingerskih partnera, i sa njim rađa kćerku Meri. Šest godina kasnije, kada Rendija, koji je sada takođe posvećeni hrišćanin, ubije ludak, ova besmislena katastrofa čini da Šeron i njena kćerka još uvjerenijima da se trenutak uznesenja uskoro približava.
Šeron vjeruje da joj je bog rekao da ode sa Meri u obližnji pustinjski kamp i tamo sačeka dok ne budu uznijete na nebo gde će ponovo sresti Rendija. Tamo se o njima brine Foster, dobronamjerni policajac nevjernik. Meri postaje nestrpljiva i predlaže svojoj majci da se jednostavno ubiju kako bi što prije otišle u raj i pridružile se Rendiju. Poslije nekoliko nedjelja, Šeron takođe gubi strpljenje, riješava da učini neizrecivo i prihvata Merin savjet da prekrati muke; međutim, pošto je ubila Meri, nije u stanju da sebi oduzme život, svjesna da se samoubice ne puštaju u raj. Priznaje Fosteru šta je uradila, ovaj je hapsi i odvodi u lokalni zatvor…
Sve do tog trenutka, priča se kreće „realističkim“ linijama i lako se može zamisliti mogući „ateistički“ kraj: ogorčena i sama, lišena vjere, Šeron shvata užas onoga što je počinila, da bi je možda spasio dobri policajac. Međutim, događaji imaju potpuno neočekivani obrt: u zatvorskoj ćeliji dešava se uznošenje, bukvalno, u svoj naivnosti, uključujući loše specijalne efekte. Prvo se, usred noći, pojavljuje Meri sa dva anđela, a zatim se, u ranu zoru, dok Šeron sjedi u svojoj ćeliji, snažno oglašavaju trube da najave niz natprirodnih događaja – padaju zatvorske rešetke, raspadaju se betonski zidovi itd. Bježeći iz zatvora, Šeron i Foster odlaze u pustinju, gde se umnožavaju znaci uznošenja, od pješčanih oluja do jahača apokalipse koji jure za automobilom. Potom i Šeron i Foster bivaju „uzneseni“, prebačeni u pejzaž nalik čistilištu gdje im prilazi Meri i moli Šeron da prihvati boga, da obznani svoju ljubav prema bogu – jer će samo tako moći da se pridruži Meri i Rendiju na nebu. Iako je bio ateista, Foster brže bolje koristi priliku i izjavljuje da voli boga, što mu otvara ulazak u raj; Šeron, međutim, odbija jer ne može da osjeća ljubav za boga koji je bez ikakvog razloga bio tako okrutan prema njenoj porodici. Kada je Meri upita da li zna koliko će dugo biti zaglavljena u čistilištu, osuđena na samoću, Šeron odgovara: „Zauvijek.“
Otpor koji Šeron oseća prema bogu i njeno odbijanje da mu izjavi ljubav, tako se ispostavlja kao autentičan etički čin. Bilo bi potpuno pogrešno reći da ona odbacuje lažnog boga i da bi, u autentično hrišćanskoj verziji filma, na kraju trebalo da se pojavi pravi Hrist, da je proglasi pravom vjernicom upravo zato što je odbila da izjavi da voli lažnog boga. Istinsko iskušenje kome se treba odupreti stoga je izjava ljubavi prema bogu koji to ne zaslužuje čak i ako je stvaran. Za vulgarnog materijalistu sve ovo se čini samo kao isprazan misaoni eksperiment; za pravog materijalistu, međutim, samo se na taj način zaista odričemo boga – ne samo ako on zapravo ne postoji, već čak i ako je stvaran.
Ukratko, prava formula ateizma nije „bog ne postoji“ već „bog ne samo da ne postoji, već je i glup, ravnodušan, a možda i krajnje zao“. Ako ne uništimo samu fikciju boga iznutra, toj fikciji će biti lako da nas i dalje drži pod kontrolom u obliku odricanja („Znam da nema boga, ali to je ipak plemenita i inspirativna iluzija“). Lakanova programska tvrdnja, u Seminaru X, da „ateista, kao borac, kao revolucionar, nije onaj koji negira boga u njegovoj funkciji svemoći, već onaj koji potvrđuje da ne služi nikakvom bogu“ – savršeno se uklapa u ovaj poslednji gest filmske junakinje: čak i kada se direktno suoči sa dimenzijom božanskog, ona odbija da mu služi. Da se, u poslednjem kadru filma, Šeron okrenula, vidjela bi Hrista kraj sebe.
,
Komentari