Kliker.info

– U Foči traje akcija hapšenja muškarca u turskoj mundiri. Na glavi nosi turban kojeg krasi ptičija perka. U jednoj ruci ima jatagan, a u drugoj kuburu! Visok je, plećat, k’o od brda odvaljen i biće ga teško savladati. Podignut je i rezervni sastav milicije! Kol’ko ga grlo nosi izvikuje da je doš’o ubit’ begovo krme!.. – bila je poruka koju su tog aprilskog predvečerja sedamdesetih godina prošlog vijeka telefonski i radio-telegrafskim putem jedan drugom prenosili šefovi stanica na uskotračnoj pruzi u Istočnoj Bosni.

Piše : Šemsudin Gegić

Ova vijest me zatekla u Ustiprači, željezničkom čvorištu, gdje su se “Ćirini” vozovi mimoilazili prema Sarajevu, Beogradu i Foči. Upravo sam bio doputovao iz pravca Beograda gdje sam u titovoužičkom Narodnom pozorištu završavao školu za reditelje. Zbog terorističkog napada u Foči, svi su vozovi zaustavljeni, a putnicima nije bio dozvoljen izlazak ni do staničnog restorana.

Iako je gore na brežuljku povrh ustipračke stanice kojemu vodi ulica Rezine, u našoj staroj kući na dvije vode oblika stećka, živjela moja majka Munira, nisam imao naum svraćati njenoj čežnji. Samo sam trebao presjesti u “Ćiru” za Foču i nakon pola sata vožnje kalifornijskim živopisom kotline Drine izaći na stanici u Vitkovićima. Tamo, u pozorišnoj kafani, kao i ranijih dolazaka sa mog umjetničkog školovanja, na čašicu razgovora bi me čekao boem Osman M, sarajevski gimnazijalac i bard vitkovićkog amaterskog glumišta.

Kako sam na željezničkoj stanici ušće Prače u Drinu odrastao i više od jednog desetljeća safatavao putnice vršnjakinje koje bi ovdje morale sačekati voznu vezu za presjedanje, raspitah se kod šefa stanice o akciji hapšenja u Foči, a za koju nam je došapnuo kondukter našeg voza, inače predsjednik Radničkog savjeta željezničara i sekretar OO SKJ Višegrad.

– Pred’o se govnać, neki Turčin našeg porijekla! – u kakofoniji staničnih zvukova došapnu mi šef stanice, Crnogorac Vukosav. – Kako ‘no, Tito dragi, drug kolega sa fočanske stanice reče da se uhapšeni neprijateljski element zove… ja’… ja’… poznato ime, a i nije baš… ma, na vrh mi jezika… Omer-paša Latas… on lično jebo oca svog izdajničkog!

Ipak, voz za Foču ode bez mene, a ja, po Božijoj pravdi, svratih do svjetlosti koja me je rodila. Sve joj kroz smijeh ispričah. Kad je čula da se radi o nekom sa turbanom na glavi, majka se malo ljutnula na moj smijeh jer nije dala šalu na Allaha, nas-svoju djecu, Tita, partizane i Turke. Zagrlio sam je i rekao da je to bio glumac Osman koji se obukao u kostim Omer-paše Latasa, lika kojeg je glumio u istoimenoj predstavi našeg vitkovićkog Amaterskog pozorišta. Majka me prvo sumnjičavo priupitala – Je l’ naš Osman?.. Baš naš rođak Osman Muratspahić?..”, a onda dubok uzdah potegla iz mršavih pluća i pridižući se od kahvenjaka, izustila  – A ti još učiš škole za te šejtanluke, dijete moje!.. I s njim se nesretnikom uz flašu družiš… Neće to ni tebi izaći na dobro, vidjećeš… a ni meni s tobom.

Da bi me okrenula na pravi put, donese mi fotografiju koja je načinjena baš na ustipračkoj željezničkoj stanici prije petnaestak godina kada sam ja, na majčin ponos, ispred mjesne OŠ “Hasan Kikić” imao tu čast da pročitam štafetno pismo za rođendan drugu Titu. Sve važne dokumente i fotografije, majka je držala u drvenoj stolici čije je sjedalo ujedno bilo i poklopac malom sandučiću, a koju je za života napravio moj rahmetli otac Ramo. Tim postupkom je potcrtala svoju brigu i meni opomenu, pa joj nisam smio kazati da te godine nije, od ruke do ruke nošena, ni prošla savezna rođendanska štafeta. Pismo koje sam ja na manifestaciji pročitao, a

i sva druga lokalna pisma bila su oduzeta i odnesena u državnu bezbjednost na kriminalističku obradu, jer je neki omladinac iskoristio priliku i, noseći saveznu štafetu u trku svojih pedesetak metara, u njoj zamijenio jedinstveno jugoslavensko pismo-rođendansku čestitku Titu svojim pisamcem sadržaja “Druže Tito ja bih tebe pit’o, da l’ se smije držat žene dvije? / Smiješ sedam sam’ ako si vrijedan!”.

Iste su noći uhapsili Osmana. Odmah je priznao i osudilo ga. Od tada, pa sve do njegove pojave u liku Omer-paše Latasa, kada god bi se i bilo kuda širom naše Juge drug Tito bio zaputio, milicijska bi marica prvo došla po Osmana. Uhapsili bi ga u njegovoj kući na Mravinjcu ili u pozorišnoj kafani, svejedno. Treću adresu nije ni imao, a nije se ni plašio i skrivao. Čak je u tom činu uživao.

Naš drug Đera je od svog oca krijući posudio “Stojadina” i odvezli smo se pred fočanski zatvor po Osmana. Još na kapiji nam je rekao da mu je u zatvoru jedino nedostajala šljivovica rakija. Baš se dobro odmorio čitajući knjige iz ka-pe-domske biblioteke. Onda me upitao jesam li završio umjetničku školu. Rekoh: – Nisam još. Trenutno pišem studiju. – O čemu… kome?.. – O oholosti tvog imenjaka iz istoimenog Gundulićevog epa Osman. – Znači, pišeš i o meni, siknu on. – Još nisi umro, pa da te opisuje – reče mu na to Đera. – Gundulićev Osman je moj predak. Bio je od loze spahija koju i ja vučem u prezimenu. I ono Murat vučem od njega jer je bio vojnik sultana Murata. MuratSpahija/ić. Osman je, kao i Murat, izgubio život tokom Bitke na Kosovu kada su bezuspješno u pomoć Srbiji pritekle i vojne snage iz Bosne. Čim popijem flašu rakije, zatražiću reviziju tog epa Osman u kojemu je moj predak oklevetan i opjevan kao negativan lik. A ti ćeš to onda upisati u tu svoju studiju i postaviti na scenu. Ja ću glumiti Osmana, ustvari, nema se tu šta glumiti-ja sam on.

– Reci nam ko je taj što si ga nazivao begovo krme i kojeg ćeš?..

– Ona, istaknuta komunistkina što je postala sekretarkom opštinskog  SKJ samo zbog toga što joj je otac fočanski beg, a majka popova kći rodom od Kolašina. – gruhnu iz Osmana.

Znao sam od prije da neće reći pravi razlog ljutnje na “begovo krme” koju smo svi znali, a znali smo i to da je, “pod stare dane“ zaljubljena u Osmana. Kad ju je nepristojno otresao od sebe, ona mu je smjestila scenu zbog koje joj se sveti:

Vrativši se kući jedne noći kasno iz kafane, imao je Osman toliko snage da se svali u svoj željezni krevet. Istom je zahrkao. Probudilo ga je snažno drmusanje i pitanje kojeg su mu uglas postavljali nad njim nagnuti milicioneri: – “Šta ti radiš ovdje, pjanduro jedna?!”. – A šta vi radite u mojoj kući, stoko uniformisana?!” – Kakvoj kući, mrcino smrdljiva, zar ne vidiš da si zaustavio saobraćaj u oba pravca: prema Beogradu i prema Jadranskom moru?!.”.

Pridigao se tad Osman na jedan lakat i imao šta vidjeti: rano jutro, njegov krevet i on zaspao u njemu izneseni i ostavljeni na sred magistralne ceste, automobili, kamioni i autobusi stoje zaustavljeni, a vozači i putnici željni izvornog socijalističkog cirkusa naslonjeni na haube fića, stojadina, pezejaca i velike gume FAP-ih kamiona, furljaju “Drinu” i horski mu se glasno smiju i aplaudiraju. Kao kad u pozorištu gledaju predstave u kojima njegova glumačka virutoznost dolazi do izražaja.

Đera poče naglo kočiti. Ovog puta su dvoja milicionerska kola prepriječila cestu, a njih četvorica uniformisanih lica sa petokrakom na plavoj kapi, mašu nam crvenim stop-lopaticama da se zaustavimo na obližnjem proširenju.

– Zašto nas zaustavljaju, vozili smo u ograničenju, sva trojica smo u civilu i niko nije mogao čuti o kome smo razgovarali i čega smo se sve sjećali?! – rekoh ljutito.

– Mora da mi žele vratiti oduzete pozorišni kostim i rekvizitu jer sam im u

istrazi rekao da će mi trebati ako se zakuha kada krene revizija Bitke na Kosovu – reče Osman i izađe iz automobila.

Iz jedne milicionerske “marice”, sa jataganom i kuburom u jednoj i nabubrenom

platnenom vrećom u drugoj ruci, izađe  “Begovo krme” i, sva osmjehnuta, krenu prema Osmanu kako bi mu vratila kostim i rekvizitu.

Pobjegao im je dolje prema kotlini rijeke. Našli smo se oko ponoći u kafani vitkovićkog pozorišta. Slavili smo slobodu narednih sedam dana.