Kliker.info

Kada je prerastao djetinjstvo, ono rano i nesvjesno, te sjeo pred učitelja u skučenoj seoskoj školi što se još od svojih mektebskih dana naćuturila povrh rječice, drhturio je kao liska odgovarajući mu na kao Zemlja vječno pitanje – Odakle si?

Piše : Šemsudin Gegić

– Preselio sam iz… – započe i odmah se zakašlja, kao i uvijek do tada nakon što bi zapišao vreo ugarak.

Kasnije će saznati da mu je majka, u to njegovo vrijeme prvih batina po noktima u kupu skupljenih prstiju obje ruke, čučala na brijegu pored stare kuće i, ne gledajući u njih, odgovarala ljubopitljivim konama – Đe je, te đe je? Otišo, dao Bog pa se iza goveda preselio u školu. Eto đe je.

Kako vrijeme oticalo, tako selidbe učestale.

Prva, a ta mu nikad posve nije bila jasna, je ona kad su ga iz grupe neopredjeljenih preselili u muslimane. Čiji je do tada bio, niko mu nije smio ili znao kazati. Nije ni pitao.

Na preseljenje iz puberteta u ostatak mu života, bogmuduša, nikad nije previše trošio riječi. Je li sve popamtio ili se ničeg nije sjećao, biće da je ovo drugo. Samo zna da je od tog vremena počeo sa sobom tegliti neku knjigu za koju su govorili knjižurina.

Treće preseljenje pamti, što bi se reklo, kao da juče bilo: Došlo mu Ono na vrata, u ruci drži Popisnik, stajalo tu dobrih pola sata, čokljalo, smješkalo se, piskaralo, a on je samo gledao, gledao i na kraju svog pogleda se samo potpisao u zadnju rubriku Popisnika, tamo đe je njen mastiljavi kažiprst upro. (Vidi, latinični mu potpis!).

Tek nakon što je zatvorio vrata, shvatio je da se opet preselio, ovoga puta u Jugoslovene. Sa knjigom u rukama.

Oko narednog mu preseljenja nema se šta bogzna kazati:jedva mu to pošlo za rukom jer ta ista ruka što tegelja knjigu nije htjela napisati molbu da ga se tamo primi. Tek kad je krišom pročitao vršnjakovu molbu u kojoj on ćirilično piše da ne moli zbog unaprjeđenja i novog-boljeg radnog mjesta, i on je zamolio te je ubrzo preselio u ulicu crvenih partijskih listova.

Titodragi, do tada ga niko i nikad nije upitao što stalno sa sobom vucara knjigu. Tada jesu. Nekoliko mjeseci po preseljenju.

Dugo vremena je mirovao i čitao knjigu čak i u zahodu.

Onda, jednog dana, onako iznebuha, bez da mu napišu molbu kao što je on pisao njima, preselili ga iz ulice crvenih partijskih listova u crno-bijele hronike života na periferiji, među narod iz kojeg se on nikad nije samovoljno ni iselio.

Stavio knjigu pod pazuho, pa tamo.

Hoćeš vraga, narod mu se sav u ćudi promijenio i hoće znati ko je i šta je on bio prije nego je, eto, sad postao ama baš niko. I što stalno sa sobom tegli tu knjižurinu?

Šutio on zabezeknut, stezao knjigu pod miškom, vrdao sa odgovorom, smišljao šta će reći i obećavao svom narodu da će mu dojaviti čim sazna i ugrabi malo slobodnog vremena.

Sve bi džaba dok se na vratima njegovog potkrovnog stana u ulici crvenih partijskih listova ne pojavi novo – Ono. Znojavo, bez kravate, raščupano, samo svoje.

Držalo je Ono tad u ruci neku poveću teku što liči na dnevnik prvog mu učitelja.

Rekao mu je samo ime oca jer ga Ono nije više ništa ni pitalo. Umjesto njega, sve je Ono samo iz svoje glave u teku prepisivalo i, onako iz brade ispod brka, smješkalo se na knjigu u njegovim rukama.

– Jebeš mi sve ako sam ja, a znamo se tako dugo, do sad znao da si ti po ocu musliman…od danas sa velikim M! – reče mu Ono, okrenu se i pozvoni na vrata susjednog stana u kojemu živi njegov komšija sa velikim K.

E, kad je tako, on, onako s nogu, potpetujući ih u hodu, nazu cipele i sjuri se niz stepenice zgrade među svoj narod. Tamo, pod brežuljak više mosta. Knjigu je ponio, zna se.

A tamo, stvarno, narod na okupu. Svi. Šute, pa i on ne progovara iako je zbog toga potego među njih. Ovoga puta nema povratka ni izdaje svog naroda, šaputao je u knjigu dok ju je stojeći među njima samo očima čitao.

Narod se pokrenu, on se utopi među njih i svi zajedno, šutke, krenuše za tabutom.

Tek mu na groblju, što od rodbinskog plača, hodže i šutnje dženaze postalo jasno da je umro čovjek koji nije dočekao da mu popisnik dođe na vrata. Ovog puta mu je utekao. Prečicom ga zavremena odveli meleci. Sa malim m.

Oni iz naroda što nisu grob zagrtali, čučali su, molili se za put duše i pričali kako su seobenom jedva, iz ukočenih prstiju, knjigu iščupali. A u njoj sve piše o čovjeku što preselio se. Samo što, pričaju oni šapatom, niko ne umije pročitati to što u njoj piše.

Iako nije bilo ni mjesto ni vrijeme za takvu reakciju, zagonetno se osmjehnu naš čovjek s knjigom.

Džaba su mu je iz ruku oteli, pomisli.

/Pod istim naslovom originalna priča je prvi put objavljena u sedmičniku Nedjelja urednika Zlatka Dizdarevica i sarajevskog Oslobođenja, marta mjeseca 1990. godine/