Kliker.info

U subotu, 6. aprila Sarajevo je obilježilo Dan Sarajeva. Istog dana udruženja antifašista obilježila su Dan oslobođenja Sarajeva od fašizma u Drugom svjetskom ratu. Vlasti u Sarajevu govorile su, uglavnom, o početku opsade, a antifašisti o slobodi koja je došla tog aprilskog dana 1945. godine u Sarajevo nakon četiri krvave ratne godine.

Piše : Sead Đulić 

I na jednim i na drugim skupovima se pjevalo. Sve je to izgledalo slavljenički. Zapravo čisti je mazohizam, koji smo prihvatili kao pravilo ponašanja, slaviti, a ne komemorirati početak patnje, naspram slobode, koju smo gotovo zaboravili, a slobodu se treba i mora slaviti.

I u tom političkom bućkurišu više nikom nije jasno zbog čega je 6. april Dan Sarajeva. Obrazloženja koja daju političari su toliko nemušta da je bolje da šute. Ali nije Sarajevo jedinstveno u tome. Pa i cijela Evropa se odrekla Dana pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu i 9. maj proglasila Danom Evrope.

A mi volimo misliti tuđom glavom i tu smo gdje smo.

Poslije svega viđenog normalno je da ima dosta reakcija, neugodnih, dobronamjernih ali i onih drugih, ismijavanja, te mnoštvo savjeta, istina veoma uopoštenih, kako treba drugačije, kako ovo ne valja ništa, kako su i antifašisti izdali ideju i krenuli u staromodni populizam i tako dalje i tako dalje.

Sjajno je da jedna ovakva tema izazove ovoliku pažnju. Sjajno je da su odreagovali značajni intelektualci. Sjajno je da su o svemu pisali i veoma važni antifašistički aktivisti koji su svojom pozicijom u antifašističkom pokretu posljednjih desetljeća bili oni koji upravljaju antifašističkim pokretom u BiH. Mnogo toga napisanog je tačno i time se posljednjih godina intenzivno i bave organi SABNOR u BiH.

Pa u čemu je onda problem?

Problem je u kontinuiranoj zamjeni teza. Valja znati da je od devedesetih godina do danas antifašistički pokret sačuvao „mali“ čovjek, čak i onda kada je to bilo vrlo opasno. Branio ga je taj „mali“ čovjek kako je znao i umio. Često nespretno, pa i pogrešno, ali ga je branio i odbranio. Kreirao je njegove aktivnosti i programe po svojoj mjeri i razvijao ih silno vjerujući u ideju antifašizma. Oni koji su mogli sve to podići na viši nivo, koji su mogli čitav pokret usmjeriti u ovovremenom pravcu, uglavnom su bili po strani i nakon određenih aktivnosti davali primjedbe, žalili što nije bilo drugačije, kritikovali ili uopšteno govorili da sve mora biti drugačije.

Nakon ovakvih, već kontinuiranih istupa, ne mogu a da se ne upitam da li bi narodnooslobodilački pokret četrdesetih godina bio onakav kakav je bio i onako uspješan i masovan da mu nisu pristupili Koča Popović, Avdo Humo, Rodoljub Čolaković, Skender Kulenović, Žorž Skrigin, Augustin Augustinčić i brojni drugi. Da li bi NOP bio takav kakav je bio da su naprijed nabrojani kritikovali, davali savjete i očekivali da to tamo neki „mali“ čovjek uradi?

Oni su stupili u NOP i stavili se na čelo, te svojim znanjem, ugledom i ličnim primjerom povukli sve naprijed.

I danas takav recept daje reztultat, mnogo veći od objava na društvenim mrežama ili portalima. Sve to treba, ali konkretna akcija i prisustvo na terenu, u svojoj opštinskoj organizaciji antifašista, mjenja stvari i pomiče granice. Samo tako se dostiže ono o čemu se piše da bi trebalo.

Nije dovoljno reći ili napisati: Ja sam antifašista.

Upravo to je populizam koji se pripisuje „malom“ čovjeku koji radi najbolje što zna i može. Da bi radio bolje i više, da bi radio savremenije, da bi radio drugačije u konkretnu akciju treba i mora se uključiti i ovaj i ovi koji kontinuirano kritikuju i savjetuju i misle da su time dali doprinos antifašističkom pokretu u BiH.

Naprotiv, destimulisali su onog „malog“ čovjeka koji godinama živi antifašizam na svoj način i čuva ideju.

Bojim se, ako on stane, ugasiće se i ideja antifašizma, jer ona se ne čuva u facebook statusima, kolumnama i povremenim izjavama.

Bojim se da se ideja antifašizma može očuvati i razviti samo širokim frontom svih nas i konkretnim djelovanjem na terenu. Očuvajmo ono što imamo, kakvo god jeste, a ulaskom novih, svježih kadrova dajmo zamah antifašističkom pokretu i iznutra ga mjenjajmo za dobro svih nas i države u cjelini.

Sve drugo je put ka nestanku. Praksa koju imamo sada je u suštini antiantifašistička iako, hoću da vjerujem, dolazi iz najboljih namjera.

Zato svi u antifašistički front, konkretno i u akciju. Lični primjer je najbolja motivaciona sila, a i ne vrijeđa onog „malog“ čovjeka koji je ideju sačuvao i rado bi je predao dalje da se razvija i raste.