Kliker.info

Američki novinar i publicista Roy Gutman, koji je otkrio postojanje logora smrti u Bosanskoj Krajini, govorio je o tome kako su strane sile znale za logore i stradanja u njima, te da su kasno djelovale. Gostujući na tribini koju je organizovala Bošnjačka asocijacija 33, 15 godina nakon rata, u Sarajevu je govorio o stradanjima kojima je svjedočio. Za ratno izvještavanja iz BiH, koje je na kraju doprinijelo zatvaranju koncentracionih logora, dobio je i Pulitzerovu nagradu. Vlasti Grada Sarajeva su mu u povodu 6. aprila, Dana oslobođenja grada od fašističke okupacije, uručile nagradu „Ključ grada“. Gutman je bio prvi strani novinar koji je tokom rata dokumentovao postojanje koncentracionih logora u BiH. Dok su se novinari mahom bavili stradanjem Sarajeva i istočne Bosne, Gutman je obilazio Bosansku Krajinu.

U knjizi „Svjedok genocida“ Gutman je objedinio svoje ratne reportaže koje su jedan od najstravičnijih svjedočenja stradanja nesrpskog stanovništva na područjima pod kontrolom Vojske RS. Termin genocid tada je upotrijebio prvi put. Haški tribunal, kao i ostale pravne institucije, kasnije su i zvanično uvrstile termin genocid u ono što se događalo na prostoru BiH. Prva priča koja je skrenula pažnju američke javnosti na etničko čišćenje u BiH bio je deportacijski voz koji je Bošnjake iz Kozluka pokraj Zvornika prevozio za Mađarsku.Vidjevši u Subotici, na teritoriji Srbije, ljude koji su u zaključanim vagonima vraćeni s mađarske granice jer nisu imali pasoše, krenuo je za njima u Palić. Tada je bilo posve jasno da Srbija učestvuje u bosanskom ratu, kaže Gutman:

„Razlog zbog kojeg su ih vratili za Palić je bio taj što su tamo vlasti smišljeno uspostavile punkt za izdavanje pasoša. Voz je bio poslat na mađarsku granicu kako bi se deportovali svi stanovnici Kozluka. Ali na granici niko nije imao pasoš jer su im pri protjerivanju iz Kozluka dali samo sat vremena da se spreme – i niko se nije sjetio ponijeti pasoš. Ali najvažniji dio priče, osim one ljudske, je taj da su željeznice u bivšoj Jugoslaviji i Evropi vlasništvo države. Tako deportacije nije bila putovanje na kome su ljudi kupili kartu i ukrcali se u voz. To su uradili policija, vojska i država. Ono na šta sam htio ukazati jeste da se nije samo događao zločin masovne deportacije, već da je organiziran od strane države Srbije.“ Gutman je među prvima je posjetio Manjaču, policijsku stanicu u Bosanskom Šamcu koja je bila jedan od logora smrti za Bošnjake, zabilježio stradanje u brčanskom logoru Luka. Najstrašniji od svih bio je logor Omarska, u koji Gutman nikad nije dobio dopuštenje da ode, ali je ipak sa svjedocima i preživjelim logorašima priču podijelio sa svijetom.
 
"Potrebno vrijeme za prihvatanje činjenica"                  Bio je šokiran saznanjem da strahote logora ipak nisu bile nepoznate u krugovima koji su imali mandat da zaštite ljude: „Svi koje sam zvao su potvrdili moju priču. Otišao sam u UNHCR, kod predstavnika EU, u Međunarodni komitet Crvenog krsta u Ženevu, i oni su mi rekli da su tražili da uđu u Omarsku, ali su ih srpske vlasti odbile. Bili su u Manjači isti dan kada sam i ja bio, i ni njih, kao ni mene, nisu htjeli pustiti u Omarsku. I rekli su mi – da to nisu logori smrti, mi bismo ušli. Osjetio sam da je ovo veoma važno i da je situacija toliko ozbiljna da nisam htio pretjerati ni u jednoj riječi. Kada su čekali novinare da uđu i otkriju nešto za šta su oni dobro znali, i u tom sam trenutku shvatio da se događa nešto puno više od onoga što se događa Bošnjacima i Hrvatima i drugima koje su odveli u te logore. Imali smo situaciju u kojoj su sve velike sile namjerno ćutale o nečemu što su znale da se dešava.“ Nakon Gutmanovih priča o strahotama Omarske, logori su ubrzo zatvoreni. Za ratno izvještavanje iz BiH koje je u konačnici dovelo do zatvaranja logora, Gutman je 1993. godine dobio Pulitzerovu nagradu. Istraživao je i ulogu komandanta UNPROFORA generala Lewisa McKenziea i njegovu umiješanost u silovanja zatočenica u srpskom logoru Sonja kod Vogošće.