Kliker.info

Prof. dr. Senadin Lavić s Fakulteta političkih nauka i predsjednik BKZ-a Preporod za Dane govori o Svjetskom bošnjačkom kongresu koji je po njemu priprema za najveću opasnost – samootcjepljenje Bošnjaka od BiH čime se otvara prostor za stvaranje velike Srbije u BiH, ali i podjele Bošnjaka i stvaranje privatnih paradržavnih sistema. Po njemu je najbitnije da Bošnjaci žive u državi koja im može osigurati i slobodu i prosperitet te govori o optužbama iz RS-a da je bošnjački ekstremista, važnosti predstojećeg popisa, bošnjačkom nacionalnom pitanju .
DANI: GospodineLaviću, iz Republike Srpske se više puta čula ocjena da ste među ekstremnijim bošnjačkim intelektualcima. Kako se to uklapa s Vašim kritikama izrečenim o održavanju Svjetskog bošnjačkog kongresa?
 
LAVIĆ: Gledano s mog osobnog stanovišta, prije svega, nazvaću tu optužbu etiketom kojom se apriori žele obezvrijediti moji stavovi kao profesora s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Kako dolazi iz velikosrpskog tabora, etiketa je očekivana i ne utiče na mene, niti najmanje. Ono što je žalosno je to da mi sličnu etiketu mogu zalijepiti i neki od bošnjačkih sljedbenika velikosrpskih konstrukcija. A to je jedan od starih, provjerenih velikosrpskih trikova, kojim se Bošnjacima sputava kritički govor i javno ih se žigoše kao beznačajne osobe. I zato mi mnogo znači, naprimjer, solidarno držanje Munira Mesihovića, koji je jedini od svih Muslimana komunista, stao uz Hamdiju Pozderca, kada su 1987. godine velikosrpski agenti vršili njegov konačni odstrjel. Dakle, velikosrpsku antibošnjačku propagandu ne uzimam u obzir kada objašnjavam svoje stavove, pa i one o “Svjetskom bošnjačkom kongresu”.
 
S druge strane, na općem nivou, koji je mnogo, mnogo viši i beskrajno važniji od moje osobe, vaše pitanje me se doima mnogo, da tako kažem, tragičnije, i stoga zahtijeva rezolutan odgovor. Kakva je uopće pravna i moralna vrijednost optužbe koja dolazi iz entiteta Republike srpske da neki Bošnjak ima ekstremne stavove i upozorava na genocidnu osnovu nastanka entiteta RS, ako se suprotstavljam stavovima njene javnosti i njenih institucija, pa i samom postojanju te ilegalne dejtonske tvorevine, kada bi se trebalo zanati da je entitet Republika srpska presudom Internacionalnog suda pravde (Svjetskog suda pravde), vrhovnog pravnog organa OUN, od 26.2.2007. godine, označena kao genocidna tvorevina, a što su pokazale i neke od presuda Tribunala u više slučajeva!
 
Ta optužba se ne može nikako uputiti na moju adresu, nego je ustvari Republika srpska adresa za takvu optužbu. Za ime Boga, nikada ne smijemo zaboraviti – jus cogens norma o zabrani priznavanja rezultata genocida, stoji iznad nepriznatog i nepotvrđenog, pa čak i neprevedenog ustava iz Dejtona, koji je totalno nelegalni dio mirovnog sporazuma, nastao kao rezultat nelegitimne volje neovlaštenih i nelegalnih pregovarača, prema Povelji UN, Ustavu RBiH, a naročito prema Bečkoj konvenciji iz 1969. godine o internacionalnim ugovorima, kao i prema Konvenciji o genocidu!
 
Dejtonski ustav koji je zacrtao Republiku srpsku, pravno je ništavan. I samo pitanje koje podrazumijeva pravo Republike srpske da građaninu Republike Bosne i Hercegovine, i k tome još pripadniku naroda koji je žrtva genocida, spočitava neki ¨ekstremizam¨, da bi ga prepala i ušutkala, između ostalog je i posljedica bijedne situacije među bosanskohercegovačkim pravnicima koji su teoretski trebali biti odani Republici Bosni i Hercegovini, ali su platama i projektima “realizacije Dejtona” postali toliko korumpirani i mizerni, da su pridonijeli skrivanju i falsificiranju mnogih pravnih činjenica – i to do te mjere, evo vidimo, da osuđeni ekstremisti mogu da me nazivaju “ekstremistom”, umjesto da me javnost vidi onakvog kakav jesam: poštovalac Internacionalnog prava i najviših moralnih standarda.

DANI: Zbog čega ste taj Kongres ocijenili kao put Bošnjaka u “čisti etnički geto”?
 
LAVIĆ: Gospodinu Ceriću i njegovim sabornicima neki od nas su pokušali dati na znanje da je Bošnjacima najbolja zaštita, njihova matična država Bosna i Hercegovina, a ne neka nevladina udruženja, odnosno, građanske udruge. Saborovanje je opravdano kada ne postoji država, ali kada ona već postoji kao 177. članica Organizacije ujedinjenih nacija (OUN), onda je njeni građani trebaju koristiti u cilju ostvarivanja svojih interesa. Treba učestvovati u poboljšavanju rada državnih institucija, slijedeći propisane procedure. Onaj ko pravi neki drugi sistem, vodi sebe u opasno polje egzistencije.
 Nije uvjerljiva argumentacija da Bošnjaci moraju napraviti “svjetski kongres” ili “svebošnjački sabor” da bi se zaštitili od novih nasrtaja. To je čak netačna, pa i nemoralna tvrdnja, koja Bošnjake skreće na pogrešan put. Naime, Bošnjaci samo preko Države Bosne i Hercegovine mogu osigurati svoju slobodu i prosperitet.
 Glavne karakteristike djelovanja poput Cerićevog su: odbijanje odgovornosti za vlastita djela, ordiniranje “izvan sistema”, polaženje s nule, izdvajanje od glavnog toka povijesti, a u suštini, neodgovorno poigravanje sa sudbinama stotina hiljada ljudi. Bošnjacima trebaju institucije države i oni su ih dužni razvijati. Bošnjaci mogu imati, a i već imaju (!), svoje kulturne, vjerske, humanitarne i druge organizacije – ali koje ne mogu biti iznad institucija države. Bošnjaci se moraju naučiti da je Bosna i Hercegovina njihova matična država, te da trebaju podržavati i razvijati njezine institucije. Ne mogu se u svojoj državi ponašati kao hajduci. Oni je se ne smiju odricati i zatvarati se na neku teritoriju na kojoj bi bili sami, sa svojim “istinama”. Cjelokupna Evropa je prostor etničke izmiješanosti, a u “zatvorenoj teritoriji”, u Fichteovoj “zatvorenoj državi”, nema lijepe budućnosti za građane i narode.
 
DANI: Gostujući na sesiji Kruga 99 prokomentirali ste da je ova “nacionalna emancipacija i stvaranje parainstitucija vraćanje u 19. stoljeće” te doprinos antibosanskohercegovačkom projektu da se naprave tri etničke teritorije na kojima će biti po jedan jezik, vođa, religija i jedan narod, odijeljen od druga dva naroda u BiH. Na osnovu čega to tvrdite i mislite li zaista da ovaj Kongres, odnosno oni koji su bili prisutni, imaju tu snagu?
 
LAVIĆ: Naravno da je opravdan proces emancipiranja ljudi i naroda od bilo kakvih formi ugnjetavanja i potčinjenosti. To Bošnjaci moraju proći kao i drugi evropski narodi, ali ne smiju zanemariti institucije države Bosne i Hercegovine preko kojih mogu ostvariti svoje interese. Pored toga mogu razvijati i nevladine institucije. Primarno je da Bosnu kao cjelinu imaju u svijesti i da ne dozvole da ih neko pretvara u objekt ličnog profita. Bošnjaci nikako ne smiju pristati da ih zatvore u jedan mali prostor i nametnu im srednjevjekovne principe života. Tada imate jednog vođu ili vladara, jednog vrhovnog sveštenika, jedan jezik, jednu istinu i njezinog posjednika u liku naroda.
 
Cerić i njegovi svebošnjački sabornici svode bošnjački narod na jedan geto i time pripremaju najveću opasnost, naime, čin samootcjepljenja Bošnjaka od Bosne i Hercegovine u neku malu muslimaniju. To se može pojednostaviti u iskaz: jedan vođa, jedna vjera, jedan narod na jednoj teritoriji. Na taj način, međutim, ostvaruje se put i za otcjepljenje RS od BiH. To je drugi dio projekta uništenja Bosne i Hercegovine. Tako se otvara prostor da iskrsne velika Srbija na tlu Bosne i Hercegovine i mala muslimanija koja vrlo brzo u toj konstelaciji nestaje.
 Neki naivci će govoriti kako je ef. Cerić veliki musliman koji na razini real-politike uzima ono šta može kao da već ne postoji država Bosna i Hercegovina. Dakle, u ovome procesu getoizacije Bošnjaka samo su dobitnici velikosrpski projektanti. Ali, mi ne prihvatamo da se ilegalno otcjepljenje RS na ovaj način učini legalnim. Ne zaboravite da na Bošnjačkom saboru 1993. godine u mnogo težim okolnostima ratne agresije nismo pristali da se napravi neka “bošnjačka republika” koja bi ušla u uniju BiH. Đavolski Owen-Stoltenbergov plan je zanemario građanski Ustav Republike Bosne i Hercegovine te umjesto građana kao centra ustava uveo tri naroda i pripremio im tri teritorije. Danas nas niko više na to ne može prisiliti. Bošnjački intelektualci su rekli da nisu saglasni sa podjelom Bosne na tri republike.
 
Niko više ne može Bošnjacima pričati da nije bitno kolika je država, već da je duhovno velika. Pa to nema nikakve veze s islamom i muslimanima. Muslimani ne razvijaju koncept teritorijalizacije duhovnosti. U tome, ustvari, prepoznajemo hrišćansku crkvenu doktrinu, neku vrstu “kanonskog prava” Srpske autokefalne pravoslavne crkve, svetosavlja, o teritorijalizaciji duhovnosti. To je autokefalna, svetosavska doktrina o državi jednog i samo jednog naroda. Možda nesvjesno, Cerić primjenjuje doktrinu svetosavlja sa svojom tezom da je tamo gdje su muslimani (on koristi termin Bošnjaci) muslimanska teritorija.
 
Sjetimo se kako su Milorad Ekmečić i drugi velikosrpski ideolozi iskoristili stavove Alije Izetbegovića iz njegove “Islamske deklaracije”. Nadam se da će muftija Zukorlić biti mnogo odgovorniji nego što mu to dopuštaju Cerić i njegovi sabornici u pitanjima oko Sandžaka. Plašim se da nekim naivnim geostratezima nije još jasno da ukoliko bi se Republika srpska otcijepila od Bosne i Hercegovine, to ama baš nikako ne znači da bi se u toj geopolitičkoj igri i Sandžak otcijepio od Republike Srbije. Naprotiv, za to Sandžak nema nikakve šanse!
 Nadam se da muftija Zukorlić zna da Dejtonski ugovor nije napravio nikakvu “muslimansku državu”, nego entitet RS koji se pokušava pretvoriti u “srpsku državu zapadno od Drine”! Cerićeve neodgovorne izjave i njegov kongres, mogu pomoći da se ta srpska država potpuno osamostali – i zato vas ne treba čuditi što mene iz entiteta Republika srpska neki ekstremi etiketiraju i nastoje omalovažiti.

DANI: U čemu, po Vama, Svjetski bošnjački kongres predstavlja opasnost za obezvređivanje legitimnih institucija sistema?
 
LAVIĆ: On ne može preuzeti funkciju i ulogu legalnih institucije državnog sistema, ali on ima namjeru da bude “super institucija” koja lebdi iznad svega i svemu određuje smjer, a da pritom nikom ne odgovara. To je vrlo lagodna pozicija za nekolicinu ljudi. Ali se tako obezvrjeđuje princip demokratije i legaliteta u državi, a Bošnjacima se ujedno podvaljuje iluzija da parainstitucionalno djelovanje može osigurati zaštitu od neprijateljskih djelovanja. Ako u to Bošnjaci povjeruju, onda će tek biti lagan plijen za predatore u okruženju! Mi ne smijemo nikako pristati na predmoderno i predpolitičko vjerovanje da se izlaz može naći izvan institucija države Bosne i Hercegovine, a pogotovo se od njih ne smijemo odricati gradeći privatne paradržavne sisteme.
 Treba jasno naglasiti da Bošnjaci ne odustaju od internacionalno priznate države Bosne i Hercegovine. Pritom, trebamo imati jasnu svijest da je Dejtonski ustav (Aneks IV), ilegalan, te da on kao perverzni okvir perpetuira ovakve pojave. Samo se u njemu mogu pojavljivati saborovanja i kongresi koji hoće da ureduju sistemom. Smatram da će u dejtonskom okviru biti još većih udesa i derizornih parainstitucionalnih djelovanja – sve dok se ne dođe do legalnog ustavnog okvira za državu Bosnu i Hercegovinu. Ne može nikakav ustav uvažiti da se nasiljem i genocidom u jednoj državi nametne etnički srpski entitet! Znamo već odavno da “nasilje ne daje pravo”. Možemo krenuti sa zahtjevima za promjenu imena entiteta i otpočinjanje ustavne reforme na osnovama legalnog Ustava Republike Bosne i Hercegovine. Moramo biti aktivni u povratu primjene odredaba Internacionalnog prava za državu Bosnu i Hercegovinu i poštivati princip legaliteta.
 
DANI: Kakvu ulogu u tome igra činjenica da su na čelo te “nadinstitucije”, kako ste je označili, imenovani nekadašnji reis Islamske zajednice BiH Mustafa Cerić i muftija sandžački Muamer Zukorlić?
 
LAVIĆ: Moram ovdje posebno naglasiti da volim svoju islamsku vjeru, ali neprihvatljivo je da se vjerski službenici samopostavljaju na čelo ovakve “institucije nad institucijama”. Njihov svjetonazor je religijski i nije dostatan za orijentaciju jednog naroda u našem vremenu. Moj muslimanski credo glasi: govori istinu i samo istinu uz svijest da možeš pogriješiti, ti zaboravni čovječe. E, da bi se sačuvali od simplificirane ideologije “političkog islama” ili islamizma, moramo se dignuti iz kaljuge Halbbildung-a, vladajućih naracija demi-monde, čitati knjige, osloboditi se dogmatskog insistiranja na nepogrešivosti pojedinih ljudi, prestati slijepo slijediti neodgovorne pojedince…
 Preporučio bih vrijednu knjigu pod naslovom 1001 Inventions – Muslim Heritage in Our World (2006.). To je moj poštovani muslimanski svijet u kojem su muslimani čovječanstvu podarili neprolazne vrijednosti kroz filozofiju, znanost, umjetnost, graditeljstvo – općenito, kulturu. To je svijet kojeg moramo povratiti u svojoj svijesti i osloboditi se poluobrazovanih prodavača ideologije ¨političkog islama¨. Smatram da je imamima mjesto u mihrabu, u mektebima, da oni trebaju raditi na očuvanju naše vjere i razvoju Islamske zajednice. Neka političke teorije prepuste profesorima koji su za to kompetentni. Bošnjaci imaju stotine politologa, sociologa, pravnika, ekonomista, filozofa i to se mora respektovati.
 
DANI: Neki mediji su održavanje kongresa označili kao prijetnju regionalnoj i međunarodnoj sigurnosti. Nije li to preuveličavanje i davanje nepotrebne reklame Mustafi Ceriću?
 
LAVIĆ: To nije tačno. To su medijska preuveličavanja i neadekvatni terminološki otisci onoga što je na djelu. Ovaj Cerićev kongres može voditi samo novim raskolima unutar Bošnjaka. Umjesto ovih saborovanja i kongresa treba se zalagati da se oformi jedno državno ministarstvo za dijasporu koje bi rješavalo složena pitanja bosanskohercegovačkih građana koji su danas izvan BiH. Time bi i Bošnjaci našli državnu povezanost sa svojom maticom. To trebamo napraviti u budućnosti.
 
DANI: O uspješnosti Cerića i Zukorlića svjedoči i osnivanje Bošnjačke akademije nauka koja, koliko je poznato, osim što je osnovana nikad ništa nije uradila. Treba li Bošnjacima ta akademija ili Akademija nauka i umjesto BiH?
 
LAVIĆ: Smatram da nije loše da Bošnjaci kao narod imaju svoju akademiju znanosti i umjetnosti kao transteritorijalnu instituciju koja bi planetarno okupljala uspješne bošnjačke znanstvenike, umjetnike, pisce i druge stvaraoce. Ali nisu gospoda Cerić i Zukorlić kalibar ljudi koji bi mogao osnivati akademiju. U tome je glavni nedostatak. Ta akademija ne može i ne smije potkopavati ANUBiH, državnu bosansku akademiju.
 
DANI: Zašto se, po Vama, ANUBiH nikad nije oglasio ni o jednom pitanju važnom za BiH, kao što to, recimo, svako malo radi SANU, pa čak i Akademija iz Hrvatske koja je, na primjer, bila aktivno uključena u odbranu Ante Gotovine dokazujući, preko svojih eksperata, da je Hrvatska vodila pravedan odbrambeni rat?
 
LAVIĆ: ANUBIH ne učestvuje u dnevnoj politici. To jest vrijednost te institucije, ali smatram da je trebala ponuditi neke strateške smjernice i određenja epohe u kojoj se nalazimo. Sretan sam da se u njoj nisu kovali planovi za uništavanje drugih naroda i država. Slažem se s vama da bi akademija trebala ponekad da se oglasi oko nekih bitnih državnih pitanja, jer mi smatramo da tamo u njoj još ima umnih ljudi koji mogu da argumentovano definiraju procese u kojima smo zatečeni. Vjerujem da bi stavovi akademije na strateškoj razini doprinijeli našoj orijentaciji u pozitivnom smjeru.
 
DANI: Zbog čega, po Vama, iako je posljednjih dana bilo puno prozivki na račun ANUBiH i njenog vječnog predsjednika Božidara Matića, Esad Zgodić je vrlo kritično govorio o njihovom radu, nema nikakvih reakcija?
 
LAVIĆ: Da, upoznat sam sa onim što se dogodilo oko profesora Zgodića, danas zasigurno najvećeg bosanskohercegovačkog političkog mislioca. On će biti akademik! Njemu referat nije pisao gospodin Božidar Matić nego akademik Muhamed Filipović. Tu je nastao problem. Profesor Esad Zgodić je svojim bogatim opusom, dvadeset i osam knjiga i stotine tekstova po časopisima, nadvisio mnoge kasablije koje se godinama šepure okolo, a nemaju nikakvih relevantnih djela. Oni su nekim čudnim “mehanizmima” došli do visokih znanstvenih pozicija na univerzitetu ili akademiji. No, Zgodićeva politička filozofija konvergencije i ljudske emancipacije već je postala činjenica teorijske kvalitete i siguran sam da će to biti vrlo brzo i adekvatno procijenjeno od meritornih ljudi u ANUBiH.
 
DANI: Šta su po Vama danas primarni nacionalni interese? Već odavno ne postoji jedinstveni bošnjački nacionalni korpus. Koliko taj pluralizam pozitivno, a koliko negativno utječe na bošnjačko nacionalno pitanje?
 
LAVIĆ: Bošnjaci su narod, a ujedno su državljani Republike Bosne i Hercegovine, prema Povelji UN i Internacionalnom pravu, svjetski priznati kao pripadnici bosanskohercegovačke nacije, od njenog prijema u članstvo OUN, 22. 5. 1992. Bošnjačko pitanje se vezuje direktno i trajno za državu Bosnu i Hercegovinu. U tome je sav smisao naše borbe protiv separacijskih politika, etnoteritorijalnih odvajanja, konsocijacijskih “naporednosti”, etničkih pustolovina, velikodržavnih mitova, privatnih saborovanja…
 Dobro je da među Bošnjacima postoji pluralna scena koja će ih uvijek čuvati od jednoumlja i voždova. Bošnjaci se ne smiju “odvojiti” od Bosne. Srbi su svoje nacionalno pitanje pretvorili u pitanje zauzimanja što više teritorija poslije odlaska Osmanlija s ovih prostora. Bošnjaci ne smiju na taj način razumijevati tzv. nacionalno pitanje. Oni ga moraju razumjeti kao jačanje države Bosne i Hercegovine, strpljivom politikom i jasnim vizijama budućnosti.
 
DANI: Podjele Bošnjaka, u odnosu na Srbe i Hrvate, najizraženije su u politici. Ko je, po Vama, doveo do toga i kakva je uloga političkih partija u tome? Imaju li Bošnjaci vođu i jesu li to: Sulejman Tihić, Zlatko Lagumdžija ili Fahrudin Radončić?
 
LAVIĆ: Vođa, u totalitarnom smislu, ne treba Bošnjacima niti bilo kojem drugom modernom narodu. Građani i narodi, to trebamo stalno ponavljati, trebaju “živjeti” preko institucija sistema. Trebamo se pobuniti protiv dogovora u krajdrumskim svratištima i imanjima “naših vođa”, širom Bosne. Spomenuta gospoda vode političke partije i to se mora prihvatiti. Zamjeram im što se konfrontiraju na skaredan način i što nemaju jedinstvenu platformu Bosne i Hercegovine od koje nema odstupanja. A, s druge strane, prirodno je da imamo politički pluralizam i političku dinamiku iz koje se moraju pojaviti nove i kvalitetne pozicije. Opasno je insistirati na jedinstvu po svaku cijenu, a naročito iza loših projekata.
 
DANI: Nije li na neki način ovolika prašina oko održavanja Svjetskog bošnjačkog kongresa skretanje pažnje s puno većih problema u BiH?
 
LAVIĆ: Ne radi se o skretanju pažnje, nego o mnoštvu negativnih događaja oko nas. Bošnjaci moraju zaustaviti sa svoje strane sve antibosanskohercegovačke pojave i procese, a primarno one koje dolaze iz njihovih redova. Ne želim da prođu zakoni koji su opasni po Bosnu i Hercegovinu. Nadam se da neće.

DANI: Koliko je pasivnost bošnjačkih institucija, pa i Preporoda, doprinijela osnivanju Svjetskog bošnjačkog kongresa?
 
LAVIĆ: To su me pitali mnogi. Pitali su me zašto se Preporod ne uključi u političke tokove naše realnosti. Trebamo znati da BZK Preporod nije politička stranka i da se neće uključivati u našu zbilju na način neke političke partije. Moja je odgovornost i mojih saradnika da očuvamo jednu bošnjačku instituciju i tradiciju koja traje od 1903. godine, koja ima svoje projekte i koja oko sebe okuplja veliki bošnjački intelektualni potencijal. BZK Preporod vodi projekte iz polja bošnjačke kulture, u čemu itekako, dokazano, prednjači.
 
DANI: Kako komentirate sukobe kojima smo svjedoci posljednjih dana u Republici Srpskoj koji pokazuju da srpsko jedinstvo o kome Dodik dugo priča ipak nije tako jako, osim kad je u pitanju njihov zajednički nastup na državnom nivou, odnosno prema državnim institucijama?
 
LAVIĆ: Nisam ljubitelj “nacionalnog jedinstva”. Kada se priča o jedinstvu naroda onda je zasigurno u pitanju neka velika podvala i kriza tog jedinstva. Priča o jedinstvu naroda je prizivanje onoga čega nema i što se u cjelini ne može ispuniti. Nadam se da će među srpskim narodom da se pojave intelektualci koji će slobodno progovoriti o “srpskim tabu-temama” i dezavuirati srpske mitove kojima se obmanjuje javnost.
 Velikosrpska politika koju danas predvodi Dodik zarad svojih političkih interesa čini strašnu prevaru bosanskog srpskog naroda uvjeravajući ga da njegova država nije Bosna i Hercegovina nego Srbija, obećavajući mu bajke o otcjepljenju, otkidajući ga mentalno od svoje domovine i pretvarajući ga u shizofrenu masu koja u epohalnoj raspamećenosti ne vidi da je vode nemoralne ličnosti. Nadam se da će jednog dana doći čas odgovornosti i Dodiku i sličnim pojavama kod drugih bosanskohercegovačkih naroda.
 
DANI: Pred najavljeni popis stanovništva u BiH otvorena je rasprava o etničkom/nacionalnom izjašnjavanju, odnosnu narodu i naciji, a pojedinci zagovaraju četvrtu, tzv. kategoriju ostalih. Koliko je, po Vama, bitno da se popis uopće provede i da se dobije realna slika stanovništva?
 
LAVIĆ: Odavno iznosim stav o važnosti popisa stanovništva, stanova i domaćinstava u Bosni, jer je to preduslov da država može poduzimati određene mjere na svome teritoriju. Da smo to mogli uraditi do 2000. godine onda bi se vidjelo kakvi su strašni razmjeri agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
 U popisnici s probnog popisa bilo je izjednačeno etničko s nacionalnim. To je vrlo sporno i neprihvatljivo. Nedopustivo je da se nacionalnost svodi na etničko ili narodno određenje, tj. ne može se miješati javno-pravna relacija građanina i države s kulturno-etničkim sadržajima. Bošnjaci su stari evropski narod i niko više ne može da ih svodi na religijsku skupinu i da ih predstavlja kao “globalni lider”.
 
DANI: Profesor Šaćir Filandra smatra da Bošnjaci neće ništa izgubiti ako ih se dio izjasni kao Bosanci, odnosno Hercegovci, odnosno da je nebitno kako će se ko izjasniti. Slažete li se s njegovim ocjenama?
 
LAVIĆ: Djelomično, sa stanovišta “konstitutivnih” naroda. Međutim, ne zavaravajmo se u formi nonšalantnosti i bezbrižne intelektualne akomodacije na sve i svašta. Dakle, bitno je kako će se ko izjasniti, vrlo bitno u ovom povijesnom času. Da smo mi uređen i stabilan društveno-politički sistem, to ne bi imalo velikog značaja. Treba znati da niko nema pravo od nacionalnosti Bosanac (i Hercegovac), praviti ime za etniju (narod). U tome je problem, budući da se time nacionalnost koja je potvrđena priznavanjem Republike Bosne i Hercegovine kao suverene države i punopravne članice OUN, svodi na neko etničko određenje. A državljanstvo se ne može pretvoriti u čisto etničko, jer ga “daje” država i ono izražava javno-pravni odnos između pojedinaca i države.
 Bitno je da u statistike uđe ime Bošnjak i da se ono odomaći kao ime naroda nakon dugo, dugo vremena potiskivanja. Bitan je i kvantitativni pokazatelj prisutnosti Bošnjaka u prostoru Bosne i Hercegovine. Zamolio bih sve građane Bosne i Hercegovine da se izjasne kako oni hoće, ali neka niko ne pravi problem oko narodnog imena Bošnjak.
 
DANI: Mogu li bošnjački intelektualci doprinijeti smanjenju etnonacionalnog (trokolektivnog) i jačanju građanskog?
 
LAVIĆ: Bošnjački intelektualci moraju mnogo više raditi na bosanskohercegovačkom dijalogu. Većina je deprimirana, izigrana, nezainteresirana, a ne bi trebalo tako biti. Moraju da se uključe u životne tokove i da se čuje njihov glas. Oni moraju pomoći da se popravi narušeni balans između etničkog i građanskog, da se izađe iz stanja ilegalnog ustava podmetnutog u mirovnom sporazumu. Dženana Karup-Druško (BH Dani)