Kliker.info

Ko kaže da se historija ne ponavlja? Ko god to kaže, on sigurno historiju ne poznaje. Dobro se sjećam latinske izreke, koju me naučio moj uvaženi profesor u srednjoj školi. “Historia est magistra vite.” Historija je učiteljica života. Zaista je to tako, ko ne poznaje tu učiteljicu života, on nije ni zaslužio da živi normalnim životom.

Piše: Ahmed Hrustanović) (Aljazeera)

Samo meni se nekako čini da se kod nas historija na Balkanu prebrzo ponavlja. Naš točak historije je, čini mi se, manji dosta, manjeg je obima, pa brzo se kotrlja.U petak, 13.3.2015., kao neke utvare i neka sekta što svetkuje sotonu i to baš na petak 13., okupila se grupa četnika koji hoće da su primijećeni i da se za njih zna.

Opet se sije strah

Istog tog petka, ili nekog drugog dana okupili su se oni i te kobne ’92. i kao žrtvenu janjad prenosili Bošnjake, a svijet je šutio. Istog tog petka, ili nekog drugog dana, okupljali su se i 1942. Bogami, okupiše se i u 21. vijeku i to prije neki dan.

Tamam čovjek pomisli da je fašizmu i nacionaliznu konačno polahko počelo da se staje u kraj, i da se krene u život dostojan čovjeka i ljudskog bića. Opet se sije strah Podrinjem, Bosnom i Hercegovinom, a i šire.

Šta da pomisli, huda nana Đula kojoj ubiše šet sinova iz Đulića pored Zvornika? Šta da pomisli kad ih vidi na TV-u ‘nako bradate da se okupljaju?

Šta da pomisli otac sedmero maloljetne djece u Osatu pored Srebrenice? Djeca mu odrastaju na Drini, rijeci koja stoljećima nosi Bošnjake i u sebi krije, a uzvodno od njegovih sedmero maloljetne djece okupljaju se oni isti što im djeda i pradjeda ubiše.

Šta da pomisle ucviljene srebreničke majke, koje još svoje sinove ne pronađoše?

Teško da će išta pomisliti, jer one za tu vijest nisu ni čule, ili su malo nešto načule. Na njihovim TV-e stanicama nisu mogao da čuješ breaking news, jer mnogi mediji nisu ni prenijeli tu udarnu informaciju. One nažalost ne čitaju web-portale, jer samo nekolicina njih i objavila tu informaciju.

Ostale su u ubijeđenju da se nikada i nikome više neće ako Bog da ponoviti Srebrenica, jer to je njihova zakletva. Samo one znaju kako je imati dječicu svoju pa u najljepšim godinama ih nemati. Samo one znaju kako je neradovati se svojim unučićima. Samo one znaju kako je njima, i nikome nikada, pa ni smom najvećem dušmaninu tu bol ne bi poželjele.

Dva svijeta

Svakodnevnica se u našoj lijepoj domovini Bosni i Hercegovini dijeli na dva svijeta različita. Naumpade mi, bila je neka serija tako se zvala “Dva smo svijeta različita”. Sjećam se samo naziva te serije, ali nikako mi nešto posebno nije zapalo za oko iz nje.

Zaista je tako, dva svijeta različita postoje u Bosni i Hercegovini, a ja sam imao privilegiju i sreću da živim u oba.

Ova misao nije moja, izgovorio je poznati bosanskoherceovački režiser u posjeti Srebrenici.

Jedan svijet je svijet ljudi koji živi u većem dijelu Bosne i Hercegovine. Svijet koji je manje opterećen problemima vezanih za preživljavanje i život. Svijet koji živi normalano. Koliko toliko sigurno. Djaca idu u najbližu školu, većini nije udaljena više  od par kilometara. Trgovine su im na svakom koraku. Javni saobraćaj je gust i ima ga uglavnom često. Izlaze u prirodu i druže se jedni sa drugima. Rekli bismo, žive žitov dostojan čovjeka u 21. vijeku.

A drugi svijet je svijet povratnika u manji dio Bosne i Hercegovine. Ne volim ni na ovakav način da nas dijelim, ali moram. Tako je zaista. Ne volim ni Bosnu našu i još ljepšu Hercegovinu da djelim na manji i veći dio, ali kako drugačije da je zovem.

Taj drugi svijet, puno ga je teže živjeti ili bolje rečeno preživljavati. Povratnici svaku noć liježu u krevet sa brigom hoće li mirno jutro osvanuti. Njihova djeca desecima kilometara daleko idu u školu, ranim jutrom odlaze, jedinim autobusom i tim istim se kasno vraćaju. Mnogi je najbliža trgovina i market najbliži grad. A najbliži grad je daleko, pa rijetko silaze u njega i kad dođu podmire se za sedmicu ili više dana. Oni se ne obaziru plaho na svakodnevnu politiku jer znaju da im ona neće ništa promjeniti. Oni se bore za normalan život, da bi preživjeli.

Dio boli

A neko im ne da ni to. Šta na vijest o okupljanju Ravnogorskog Četničkog pokreta da kaže jedan povratnik? Zaista ne znam šta bi rekao, osim da bi slegao ramenima, i time pokazao da je izgubio nadu u državu, u njene institucije, u policiju, u SIPU, u ministre i ministirice u sve, a ne samo vjeru u Boga, s kojom živim i koja mu je izvor i utoka života.

Dupli aršini, dupla mjerila, prijatelju moj razoriše ovaj svijet, razoriše nam državu i mnoga djetinjstva i mladosti.

Ta dva svijeta, svijet povranika i svijet onih koji to nisu, se rijetko kad susretnu, osim 11 .jula, kada svi imaju priliku osjetiti dio boli koju jedan povratnik preživljava. Dodao bih još, susretnu su se ta dva svijeta i u ovakvim situacijama, poput okupljanja četnika. Taj sustret je pupoljak koji u ovo proljeće nek procjeta kao najljepša ruža solidarnosti i razumjevanja onih koji žive u strahu od kojekakvih hordi i paravojni formacija. Bar to je ono najmanje što svi možemo učiniti.

Jesmo li zaboravili riječi ratnog reportera, Nihada Nine Ćatića, kojeg majka nije još ni mrtovog pronašla. “Imali iko u svijetu da vidi tragediju koju Srebrenica preživljava…?”

Ima li iko u svijetu da vidi tragediju koja je Višegrad u petak pogodila?