Kliker.info

Ovo je priča o prijateljstvu u domovini Bosni i Hercegovini, a i šire.

Sada, kada je “teško” biti prijatelj sa onima koji ne pripadaju “našem toru”, u koji su nas natjerale i zatvorile separatističke stranke i njihove vođe, postavlja se pitanje da li prijateljstvo među nama “različitima” još postoji?

GOST U DOMOVINI

Piše : Jahiel Kamhi (Oslobođenje)

Ovo je priča o vremenu kada se prijateljstva grade na osnovu pripadnosti istoj nacionalnoj, etničkoj ili bilo kojoj drugoj grupi, a ne na osnovu kvaliteta osobe koju volimo i poštujemo. I zato je ovo priča o prijateljstvima svih nas različitih, a istih, nas koji se još uvijek poštujemo i volimo.

Zamislite – i volimo!

Volimo sve naše prijatelje jer su to prijatelji, bez obzira što nas nacionalisti guraju u neke svoje države, da se ne bi miješali sa onim ostalim. Pa onda imamo naslove koji nam kažu kako je neko iz “druge države”, nekada naše bratske republike, bio divno primljen na bosanskohercegovačkim prostorima iako je pripadnik onog drugog naroda. Zamislite, molim vas, kako je to čudno i neobično za gostoljubivi narod moje domovine da ugosti gosta odakle god on dolazio – kao prijatelj! Ugostili gosta, a nije naš, iz našeg tora!

Pa, može li biti išta tužnije nego to reći za moj gostoljubivi narod Bosne? To nije samo tužno, to je uvreda! Nešto što je nekada bilo normalno, danas je vijest dana, jer je to sada primjer za ugled. Jadna je ta vijest i jadni su ti koji tako izvještavaju. Još kada kažete da nekoga volite k‘o brata, a on nije naš, eh, to je onda baš za ne povjerovati.

Sve je to mizerija i ništa više.

Ovo je priča o prijateljstvima pod teškim uslovima i u ovim teškim vremenima kada nas pritiskaju mnoge stvari koje nam kvare svakodnevnicu.

Ja vjerovatno pripadam nekim prevaziđenim koji polako izumiru, što zbog godina starosti, a nešto i zbog prevaziđenog i neshvaćenog vjerovanja koje danas treba dokazivati. Danas smo u manjini mi koji volimo prijatelje, bez obzira kojem narodu pripadaju. Mrzitelji svega i svačega su u većini. Oni danas vladaju prostorima na kojima je nekada obitavala zemlja koju su u svijetu poštovali.

Danas smo, nažalost, ovakvi kao mi u manjini. Mrzitelja je više nego nas drugačijih od njih. Sve više i više to postaje realnost. Teško za povjerovati, ali je tako – ne kod svih, sigurno.

Danas se mi, svjedoci prošlih vremena, trebamo stidjeti kada pozitivno govorimo o dobu u kojem smo živjeli. Ismijavaju nas ovi današnji mrzitelji jer još pričamo da su nas oni zarazili virusom mržnje za koji nema lijeka, a ni vakcine. A sada, mi trebamo dokazivati da se može biti prijatelj sa svakim, samo ako je čovjek u pravom smislu te riječi.

Mi dokazujemo istinu, a to je teško u ovo doba. Lakše prolaze laži, njih niko ne dokazuje!

I zato smo svi mi ostali, koji drugačije mislimo, slabi igrači za njihove nacionalne timove. Ismijavaju nas, ponižavaju nas, omalovažavaju nas. Nas koji imamo “prevaziđene ideje”.

I zbog svega rečenog o prijateljstvu i još zbog mnogo čega, ja mogu reći da je moje bogatstvo što imam sve vas različite, a za mene sve iste, koje još uvijek mogu zvati prijateljima. Imamo snage, mi prevaziđeni i neshvaćeni, da kažemo da smo živjeli u zemlji sasvim drugačijoj od ovih malih zemalja u kojima sada žive ti zagovarači zla i netrpeljivosti, govoreći da je sve bilo ružno u to mračno doba.

I sada, kada me ovdje u Kanadi pitaju odakle sam i saznaju da sam iz Bosne i Hercegovine, ne zaustavljaju se dok ne saznaju kojem narodu pripadam.

– Zašto je to važno znati, pitam pitaoca.

– Moramo biti oprezni. Znamo da među vama, vašim različitim narodima vlada neka tenzija, nesuglasice i ne želimo nikoga povrijediti.

– Da li i druge, iz drugih zemalja, pitate takvo pitanje?

– Priznajemo, ne pitamo, jer nam to nije važno. Znamo da je kod vas malo drugačija situacija. Izvinite, molimo vas.

Sve mi je rečeno na ovom jednom primjeru koji se ponavlja, bar se meni ponavlja vrlo često. Ne pitaju to one koji dolaze iz zemalja u kojima žive desetine različitih naroda. Pitaju nas, koji imamo samo tri konstitutivna naroda i nas ostale, u koje i ja sa zadovoljstvom spadam. Ne žalim se, samo konstatujem.

I vidim danas da situacija postaje sve teža u domovini. Sve više nerazumijevanja i sve manje ljubavi.

Zbog čega?

Zbog toga što smo svi mi, koji želimo živjeti sa svima u miru i poštovanju, dozvolili da trovači ljubavi među nama, vođe nacionalnih stranaka i neki političari na visokim pozicijama u domovini prave probleme na koje mi ne znamo adekvatno odgovoriti. Bojimo se odgovoriti.

HRABROST

Još nemamo harizmatičnu ličnost, vođu naroda koji će im znati, htjeti i moći odgovoriti onako kako to oni zaslužuju. Zar moramo mi, politički marginalci na sceni dešavanja u domovini, učiti njih kako se domovina vodi i brani? A svi znamo šta nam je bilo prije 31 godinu, kada su nas političari uljuljkivali u laži i zablude, samo nekoliko dana prije opsade Sarajeva.

Rezultat te zablude znamo jer smo je doživjeli.

Napisao sam sve ovo u vremenu kada se smatra hrabrošću reći istinu, kada je mnogo lakše prešutjeti, ništa ne reći i praviti se lud, dok jednog dana zaista svi ne poludimo od svega što nam se danas u domovini Bosni i Hercegovini dešava.

Žalosno!