Kliker.info

Fahrudin aPjanić kaže da danas, kada se sjeti svog životnog puta koji ga je iz Kalesije, prije dvadesetak godina, odveo u Luksemburg, misli kako je njegov sin Miralem najzaslužnija osoba zbog koje je uopće i mogao otići iz Bosne.Naime90. godine, Fahrudin je, kao nogometaš zvorničke Drine, dobio ponudu da ide igrati nogomet u ovoj maloj kneževini. Uz nogomet, dobio bi i stalni posao. Bila je to, kaže, prilika koja se ne odbija i odlučio ju je prihvatiti. Miralemova majka Fatima ostala je u Kalesiji, čekati da Fahrudin potpiše ugovor s klubom i dobije dozvole za boravak.

«Danas ljudi pričaju kako niko nije ni sanjao da će u Bosni biti rata. Meni je bilo itekako jasno šta će se u Jugoslaviji desiti. Jednostavno, igrali smo utakmice treće lige, gostovali po malim mjestima i svašta doživljavali, svega se nagledali. Znao sam da će biti belaja i zato sam i odlučio da idemo vani.» No, iz njegovog kluba mu nisu htjeli dati ispisnicu.upruga Fatima jednog je dana, sa nekoliko mjeseci starim Miralemom, otišla u klub moliti za dokumente. Kada su je odbili, počela je plakati. «Dijete k'o dijete, kada je osjetio da ja plačem, i on je počeo vrištati. Tada se sekretar kluba sažalio na nas dvoje i dao nam ispisnicu. Sumnjam da bi ikada, da nije Miralema, uopće i otišli vani», priča nam Fatima.

Fahrudin je radio po dvanaest sati, poslije posla išao na treninge. Sa njim je uvijek išao i Miralem. «Supruga je počela raditi, nije ga imao ko čuvati, tako da sam ga ja uvijek poslije posla vodio na treninge i utakmice. Njemu je lopta jednostavno ušla u krv, išao je samnom i po kiši i po suncu.Kada je imao šest-sedam godina, shvatio sam kakav je talenat. No nisam se ni u snu nadao da će ovako brzo postati igrač i da će sa osamanest godina igrati u klubu kakav jeLyon», priča Fahrudin.Ubrzo je Miralem otišao u nogometnu školu Metza, grada koji je pedesetak kilometara udaljen od njihovog doma u Luksemburgu. Vjerovatno je boravak tamo najbolja stvar koja mu se mogla desiti na Miralemovom nogometnom putu, jer je Metzova škola najbolja u Francuskoj, iz nje su izašli igrači poput Riberyja, Piresa, Adebayora…

Kada je Miralem imao dvanaest godina, Fahrudinu, koji je u međuvremenu postao i skaut Metza za mlade nogometaše, stigla je prva zvanična ponuda za njegovog sina. Želio ga je dovesti PSV Eindhoven, čiji su ga skauti vidjeli na jednom turniru za mlade nogometaše. «Igralo se dva dana na četiri terena, a svi su gledali utakmicu samo na jednom terenu. Svi su došli gledati Miralema kako igra. Od tog dana su nas počeli zvati, slati faksove sa ponudama za Miralema», sjeća se Fahrudin. No, niti jednu od ponuda nisu prihvatili jer se Miralemu nije išlo iz Francuske.Sa 16 godina sa Metzom je postao juniorski prvak Francuske i u klubu su odlučili, prekomandovati ga u prvi tim. «Bojao sam se da možda nije rano da zaigra sa jedva 17 godina, no njegov mi je trener tada kazao kako je Miralem takav talenat da on jednostavno nema vremena da ga čeka da postane punoljetan.»

Fahrudin je najznačajnija osoba u Miralemovoj karijeri, otac mu je bio i prvi trener, kasnije i savjetnik i menadžer. Mjesecima je vodio bitku sa administracijom u Vijeću ministara, ali i sa Nogometnim savezom, kako bi Miralem dobio bh. pasoš i zaigrao za reprezentaciju. «Novinarima u Bosni sam najviše zahvalan, uvijek su pritiskali Savez, tražili da Miralem dobije dokumenta. Ipak, najteže mi je bilo kada sam čuo da je jedan gospodin iz Saveza kazao kako je dosta toga da novinari guraju djecu svojih prijatelja u reprezentaciju, a nikada nije došao i pogledao Miralema kako igra », priča nam Fahrudin.Kaže kako je sretan što je njegovom sinu uspjelo doći do velikog kluba, no još je sretniji kada zna kako je Miralem ostao isti onakav kakav je bio i prije nekoliko godina.

«Drago mi je što se moje dijete nije promijenilo, nije, da tako kazem ‘digao nos’ ni kada je došao u Lyon. Drago mi je i što se sav moj trud isplatio. Kada je počinjao igrati za Metz, za tri godine sam sa autom prešao 140 hiljada kilometara prateći ga svuda gdje je igrao. I nije mi žao, to bi svaki otac uradio za svoje dijete.»

Sjeća se kako bi Miralem, kada krenu iz Luksemburga u posjetu svojima u Bosni, dvanaestak sati dugim putem loptom žonglirao sa jednog na drugo rame. «Dođemo kasno navečer i ujutro me otac budi, kaže čuje se lupa u garaži, možda je neko provalio. Siđemo dole, pola je sedam ujutro i zateknemo Miralema kako se igra s loptom. Znao sam da će biti igrač, ali definitivno mi je bilo jasno onda kada ga je Husnija Fazlić, skaut Werdera iz Bremena, samnom gledao u Marseilleu. Šutirao je penal za Metz, 50 hiljada ljudi na Velodromeu mu zviždi a on sa 17 godina mirno dadne gol. Sudija traži da se penal ponovi, jer nije namjestio loptu kako treba, a on opet mirno dadne gol. Husnija se ustao sa tribine i odmah krenuo van, iako utakmica nije bila gotova. Kazao mi je da je Miralem već sada veliki igrač.»

Kada je debitirao za reprezentaciju BiH, cijela njegova porodica bila je u Zenici kako bi ga gledali u debitantskoj utakmici, a iz Kalesije je, u tri autobusa, stiglo stotinjak rođaka, prijatelja, poznanika…«Nisam mogao spavati cijelu noć, bio sam sav mokar od znoja, razmišljajući hoće li sve biti kako treba», kaže Miralem Pjanić. «Nekada me je bilo strah hoću li ikada moći zaigrati za reprezentaciju. Počeo sam sumnjati, pitati se zašto se sve to dešava.

Nekoliko puta sam dolazio na okupljanja, ali sam se vraćao kući i to mi je bilo najteže. Dođem, treniram, spremim se sa ekipom, jedva čekam da zaigram i onda oni odu na utakmicu, a ja se vratim kući, jer nemam bh. pasoš. To su mi bili najteži trenuci, ali bio sam čvrst u svojoj odluci, ni ja ni moji roditelji nismo htjeli odustati», dodaje Miralem.Kaže kako je nakon te prijateljske utakmice s Bugarima znao da nije pogriješio kada je s ocem istrajavao u nakani da dobije bh. pasoš.«Uvijek sam želio igrati za BiH, to mi je bilo najvažnije. Bez obzira što sam kao beba otišao vani, to je moja zemlja, moja domovina.” N.Hasić (Slobodna Bosna)