Kliker.info

Svijet je govno, toliko znamo. To ni pas s maslom ne bi pojeo. Otud je dragocjeno sve ono što te odmiče, udaljava, izoluje, štiti od njega.

DONJA GRANICA LJIGAVOSTI

Kada uđem u videoteku (kod nas, u Crnoj Gori, još uvijek možeš kupiti piratsku muziku i filmove, što dobro dođe kada ti se ne da skidati titlove), shvatim koliko sam dobro izolovan.

Piše : Andrej Nikolaidis (Žurnal)

Sa najvećom radoznalošću prebiram po stotinama diskova (sve odabrani, samo najpopularniji) i uvijek se obradujem kada zaključim kako ne znam niti jednog od takozvanih „izvođača“.

Da pojasnim; ja ne samo da ne znam ko su zvijezde Granda, nego ne znam niti jedan novi ex-YU rock band. Zadnji za koje sam čuo su Letu štuke. Nikada nisam čuo cijelu pjesmu Beyonce ili Kanye Westa. Od Jay Z-a jesam jednu, prije sto godina, „Hard Knock Life“ se zvala. Već više od petnaest godina ne gledam MTV. Imam pristojnu kolekciju muzike, svakako na hiljade albuma.

Da pojasnim kriterij po kojem je kolekcija izgrađena: U2 su ispod donje crte ljigavosti.

Ali zato znam sve najgore pjesme iz ranih devedesetih. Samo recite: „Bumbar“, „Kralj kokaina“, „200 na sat“, „Idemo na Mars“, „Gori more, tope se planine“, „Vino crveno“, „Plači zemljo“, itakodaljeitomeslično.

U to vrijeme radio sam u štampariji u kojoj je po čitav dan treštao „Elmag“ radio, stanica specijalizovana za muziku za idiote. Od tog mučenja do danas se nisam oporavio. Često u gluho doba noći začujem neljudski krik: „Kukavicaaaaa!“ pa se u najvećem stahu trgnem iz sna, obliven znojem.

KATANA SENDVIČ

Prije neku godinu, vraćajući se iz Podgorice, u Baru sam svratio u kiosk brze hrane da kupim topli sendvič. Bilo je deset uveče, recimo. Iz obližnjeg lokala treštao je Džej. Veliki plakat obavještavao je da je unutra u toku žurka pod imenom „Nostalgija – devedesete“. Neke curice, rođene kada je Džejova zvijezda već potamnila, pušile su ispred lokala i horski pjevale.

Pojam „brza hrana“ na Balkanu treba shvatiti uslovno. Kao i sve ostalo, uostalom. Kod nas se sve što se priprema kraće od sarme smatra brzim. Topli sendvič sam čekao dvadeset minuta. I danas vjerujem da je nekad bio topao. Za to vrijeme je DJ iz obližnjeg lokala redao uspješnice devedesetih. Curice ispred lokala znale su svaku riječ svake pjesme.

Bio sam na rubu suicida. Razmišljao sam: da izvršim harakiri sendvičem, koji je bio tvrd kao katana i, pretpostavljam, jednako ukusan? Jer radije bih čitav dan slušao Godzilu kako prdi, nego da na deset sekundi ponovo proživljavam užase „Bunde“.

STOPAMA JUKIJA MIŠIME

Nisam krenuo stopama Jukija Mišime, putem kojim se rjeđe ide. Umjesto toga odvezao sam se kući. Tamo sam isključio ton na kompjuteru i na youtubeu potražio neke od pjesama koje je te noći pustio barski DJ. Komentatori nisu štedjeli na izrazima oduševljenja.

Nostalgija za devedesetima se cijedila sa ekrana: „Nikad više ono vrijeme“, „Da mi se samo na jednu noć opet vratiti u te dane“…

Jebem ti život, mislio sam, ne samo da postoje ljudi koji su u stanju pomisliti „Kako je divno bilo u Berlinu 1943.“ ili „Nema više muzike kakva se svirala za vrijeme opsade Staljingrada“, nego su ti ljudi vani, među nama, bez medicinske njege i sa pristupom računaru. Izgledaju kao ti ili ja.

Nećeš ih prepoznati sve dok na televizoru ne zasvira neki toksični otpad iz devedesettreće, a njeno/njegovo lice ne oblije blaženstvo i ti ne shvatiš da je njoj/njemu, u vrijeme Dubrovnika, Vukovara, opsade Sarajeva, Markala, Tuzlanske kapije, Srebrenice… svijet bio po njenoj/njegovoj mjeri, a njoj/njemu, shodno tome, u tom svijetu posve dobro.

Tako dobro, da do danas pokušava da u sjećanju vrati svaki trenutak tog vremena.