Kliker.info

Bas kao sto u Andrićevoj pripovijetci Aska maštovitim plesom zabavlja vuka ne bi li preživjela, tako u političkoj Srbiji, shodno rezultatima nedjeljnih izbora, opozicija i svemoćni predsjednik imaju odnos kao Aska i Vučić.

Piše : Neven Anđelić (Valter)

Srbija nije stala, baš kao što joj je predsjednik i naložio imenom svoje liste na nedjeljnim izborima, a birači potvrdili svojim glasovima. Složenije pitanje je, ako već nije stala, u kojem smjeru, na kojem putu, Srbija nije stala i nastavlja nakon još jednih prijevremenih izbora.

Politički režim u Srbiji ostaje, dakle, isti i odlikuje se skoro pa apsolutnom vlašću jednog čovjeka – predsjednika. Osim oko polovine Srba koji su očito zadovoljni i režimom, i predsjednikom, i putem na kojem država nije stala, preostala polovina je podijeljena.

Između četvrtine i trećine građanstva pripada istinskoj opoziciji, nekih četiri posto glasa za stranke nacionalnih manjina, među koje se ne ubraja nekih 10.000 glasova za izbornu listu Ruska stranka. Ipak su to Srbi takvog nacionalno-političkog opredjeljenja, koji po još nekim dodatnim stremljenjima, iskazuju sličnosti sa oko 50.000 Šešeljevih radikala, i dvostruko više, dakle stotinjak hiljada ultra-mega-turbo nacionalista koji su zaokružili Dveri.

Polovini Srba, Vučićevih sljedbenika, treba dodati i desetak posto glasača stranaka i lista iz orbite SNS-a, poput socijalista i sličnih grupa, koje su ili u zvaničnoj ili u prešutnoj koaliciji sa srpskim vođom.

Evropska Srbija, pokreti za tolerantno društvo i slične liberalne grupe, imaju skoro dvostruko manjeglasova od ultra-mega-turbo nacionalista u Dverima, kojima je malo nedostajalo da pređu izborni prag od tri posto. Dveri, a ne proevropska Srbija, su zamalo ušle u srpski parlament.

Postavlja se pitanje šta je sa ostatkom Srbije?

Tri su grupe građanstva u ovoj kategoriji. Jedna, veća grupa i od Vučićevih poklonika, apstinirala jeod izbora u nedjelju 17. decembra. Razlozi apstinencije mogu biti predmet analiza i različitih nagađanja, ali samo je jedna sigurnost u tim procesima, a to je da je ova grupa građanstva Srbije heterogena.

Neki nisu bili u mogućnosti da glasaju, drugi su razočarani ponuđenim izborom, treći su snažno antirežimski opredijeljeni, ali im se opozicija ne dopada.

U svemu tome nije beznačajan broj onih sa pravom glasa koji više ne žive u Srbiji. Oko 30.000 stanovnika se zvanično iselilo iz Srbije tokom samo jedne godine na osnovu podataka Zavoda za statistiku. Međutim, pitanje je koliko je ljudi dodatno odsutno iz Srbije a zadržalo je status stanovnika.

Procjene, sigurno nepotpuno pouzdane, govore o dodatnih petnaestak do dvadesetak hiljada, što vodi do brojke slične onima koji neupitno slijede Šešelja. Iseljenima očito nije odgovarao život u Vučićevoj Srbiji i vjerovatnije je da bi glasali za neku od opozicionih grupa. Kako su im destinacije zapadne, izglednije je da bi im politički izbor bio proevropski, liberalan.

Ako pedesetak hiljada ljudi napusti Srbiju tokom samo jedne godine, potrebne su četiri, jedan normalan izborni ciklus, da se iz Srbije iseli sličan broj ljudi kao što glasa za treću najveću stranku, socijaliste Ivice Dačića, koji tradicionalno sarađuju i koaliraju sa naprednjacima.

Pored apstinenata i iseljenika, iskazala se još jedna grupa koja je glasala, ali im je izbor prilično neuobičajen, ako ne i nerazuman. Glasali su za ekscentrične tipove, poput navodno stručnog ljekara koji je postao globalno prepoznatljiv po izjavama na početku pandemije 2020. godine „žene, požurite u Italiju u šoping. Tamo su sada najveći popusti“, od koje je stručno upitnija izjava istog doktora da je korona virus „najsmješniji virus u istoriji čovječanstva, koji na fejsbuku postoji“.

Za takvog doktora je glasalo oko 200.000 Srba, što je četverostruko više nego za Šešelja, ili duplo više nego za Dveri. Pitanje je, ne samo retoričko, da li je po društvo opasnija grupa naivaca sklonih da povjeruju šarlatanu s doktorskom diplomom, ili grupa ekstremnih nacionalista od kojih dio slijedi ratnog zločinca, a drugi dio ga „samo“ poštuje?

Srbija, zemlja najboljeg tenisera i najboljeg košarkaša na svijetu, tek nešto slabije je rangirana, deveta u svijetu, po godišnjim demografskim gubicima u koje se, pored iseljavanja, uračunava i negativni prirodni priraštaj. Takva Srbija većinski je glasala za nastavak politike koja je na sceni više od decenije.

To znači da će mediji i dalje biti ili populističko-zabavnog karaktera utemeljeni na šundu, ili političkog karaktera uz bliskost stavova sa vlašću. Nezavisni mediji mogu nastaviti sa emitovanjem često debilizirajućeg sadržaja u sferi zabave ne dotičući politiku, dok se za političke medije van orbite SNS-a obično pobrine „nevidljiva ruka tržišta“.

Kada je savjest tako kreirana u Srbiji, onda se izbori mogu bezbrižno raspisivati na skoro godišnjem intervalu. Posljednji su bili u proljeće 2022. Ipak, ništa nije prepušteno slučaju, pa se za sigurnost rezultata kreira dodatna masa glasača, legalnih i legitimnih, u susjednim zemljama. Elektronske medije iz Srbije vjerno prate i na Kosovu te u Bosni i Hercegovini, pa je logično da se značajan broj njih odazvao pozivu da glasaju u Srbiji.

Neki Srbi iskoristili su svoje glasačko pravo na izbornim mjestima u BiH, ali da bi se osigurale pozicije na paralelnim lokalnim izborima, mnogi od njih su se zaputili u kolonama autobusa i automobila ka mjestima gdje su službeno prijavljeni da žive u Srbiji.

Teoretski, Srbi van Srbije mogu glasati za bilo koju političku opciju, ali iskustva i primjeri iz susjednih zemalja, Mađarske i Hrvatske, dokazuju da etničke grupe koje žive van matice, gotovo isključivo glasaju za dominantu političku opciju u „svojoj“ državi i tako perpetuiraju autokratsku vlast od koje ponešto i profitiraju, poput dobivanja školskih stipendija, otvaranja kulturnih centara za održanje nacionalnog identiteta, uz poneku ekonomsku beneficiju.

I tu je element zbog kojeg opozicija negoduje, jer u Beogradu su po rezultatu vrlo blizu Vučićevoj partiji te razliku moguće čine upravo „uvezeni“ glasači koji žive u inostranstvu. Misija međunarodnih posmatrača izbora navela je da su sami izbori „tehnički dobro administrirani“, ali i da su „ bili dominirani odlučnim učešćem predsjednika koje je, zajedno sa sistemskim prednostima vladajuće partije, kreiralo nepravedne uslove“.

Opozicija je očekivala pobjedu u glavnom gradu kao prvi korak, kao nekada protiv Miloševića, ka rušenju režima koji sve kontroliše. U najgorem slučaju nadaju se ponavljanju zime 1996-97. godine koju su hiljade Beograđana provele na ulicama protestujući protiv Miloševića i zahtijevajući izbornu pravdu.

Opozicija ne priznaje rezultate u Beogradu. Poziv građanstvu je upućen. Kada je jedna druga opozicija izazvala Miloševića u decembru 1996. godine, trebalo je proći još četiri godine, NATO intervencija, još jedni izbori i nasilne demonstracije, prije nego je režim promijenjen.

Osnovno pitanje nakon ovih izbora nije – kako je Vučić želio – koliko narod voli „svojeg“ predsjednika. Uostalom, diktatori i autokrate zato i organizuju lažirane ili ograničeno slobodne izbore. Vlastodršci koji patološki gledaju u ogledalo, organizuju izbore i češće nego ih zakon primorava.

Osnovno pitanje je da li je Vučić danas jači nego Milošević 1996? Tada će opozicija saznati koliko je vremena Vučiću preostalo.