hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Tradicija i kako je birati

Muharem Bazdulj : Tradicija i kako je birati

23 Avgusta
06:40 2017

Pišući prije mjesec u ljubljanskoj Mladini o promjeni imena zagrebačkog Trga maršala Tita, Heni Erceg je kolumnistički efektno u priču ušla recentnom uspomenom lične prirode: “Izašla sam ovih dana iz dućana u središtu Sarajeva s bijelom vrećicom s adresom ispisanom velikim crnim slovima: Titova 46.

Piše :  Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Nitko me nije zagledao, nitko gledao poprijeko. Sarajevo, naime, još ne misli da je Tito bio samo vražji diktator i krvnik, pa ni Sarajlijama na pamet ne pada oduzeti mu tu lijepu, dugu gradsku aleju. Dobro, ima i tamo bisera i novijeg imenovanja ulica imenima nekih sumnjivih likova, ali sve je to sitno u odnosu na Hrvatsku u čijem se glavnom gradu upravo ukida ime središnjeg zagrebačkog Trga maršala Tita”.

Ima na ovom našem slavenskom jugu povremeno sklonosti da se trava doživljava zelenijom s druge strane ograde. Nije, naime, da je svim Sarajlijama Tito pretjerano drag, kao što ni svim Zagrepčanima nipošto nije mrzak. U Zagrebu su se stekli dnevnopolitički uslovi da pojedinci sa viškom animoziteta prema Titu (kao Zlatko Hasanbegović) imaju mogućnost da svoju opsesiju ukidanjem institucionalne simbolične uspomene na Tita sprovedu u djelo.

U Sarajevu takvih uslova još uvijek nema, ali se mladi političar Tarik Dautović ponadao da taj dan nije daleko. Dotični je, podsjetimo, “u ime nove generacije Bošnjaka” zahvalio bogu što je jedna sarajevska škola dobila ime po Mustafi Busuladžiću te se takođe zakleo bogom da će ime sarajevske Titove ulice biti promijenjeno jer “neće glavna sarajevska ulica nositi ime tog zločinca, diktatora, vođe totalitarističko-komunističko-zločinačko-ateističkog sistema koji je zatirao svako sjeme muslimanskog, bošnjačkog intelekta”.

Istini za volju, nije Dautović pretjerano visoko rangiran u SDA, mada jeste opštinski vijećnik u Starom Gradu (a ako Centar vrijedi kao deset drugih opština, vrijedi i Stari Grad makar kao pet?!), kao što ima, uskoro smo čuli, i zavidan porodični pedigre, a u kontekstu novobošnjačke vjersko-političke elite. Ipak, vjerovatno ni sam nije mogao da očekuje cunami reakcija koje je izazvala njegova objava na Facebooku. Reakcije su uglavnom bile negativne i žestoke, s povremenim proklizavanjima u atmosferu linča. Sve bi to mladi Dautović vjerovatno stoički otrpio, samo da je stranka stala iza njega. SDA se, međutim, ubrzo ogradila, pa je Dautović obrisao sporni status i vratio se u pozadinu, valjda da čeka pogodniji historijski trenutak.

Cijela ova priča je u velikoj mjeri logična posljedica političke šizofrenije koju kad je riječ o sistemu vrijednosti i tradiciji generira Stranka demokratske akcije. Dio toga savršeno sažima isječak iz govora Bakira Izetbegovića u Cazinu prije nekoliko dana: “Naši su i Iliri i Kelti i Slaveni i Japodi, i srednjovjekovni kraljevi su naši. Poštujemo i ono što su Osmanlije i Austro-Ugarska učinili za ovu zemlju. Jugoslavija je bila naša i partizani su naši, dakle, svako ko je gradio i branio ovu zemlju”.

S jedne strane, ovo što Izetbegović poručuje može zvučati kao banalnost i truizam, ali s druge strane je logična posljedica nespremnosti da istakneš sistem vrijednosti iz koje danas posmatraš svoju nacionalnu prošlost. Iz američke perspektive, recimo, “njihovi” (američki) su i sjevernjaci i južnjaci, i oni koji su se borili za održavanje robovlasničkog sistema i oni koji su se izborili za njegovo ukidanje, ali današnje Sjedinjene Američke Države su jasno utemeljene na izboru jedne od tih suprotstavljenih tradicija. Vidjeli smo i ovih dana da i poslije sto pedeset godina u Americi ima i onih kojima je bliža neka druga tradicija, ali oni su ipak na margini.

Jer u objavi mladog Dautovića ima neke unutrašnje logike. Imenovanje jedne sarajevske škole po Mustafi Busuladžiću teško je spojivo sa poštovanjem i prihvatanjem tradicije koju simbolizuje Josip Broz Tito. Jer većini ulica što su nosila imena po partizanima i antifašistima imena su promijenjena još u ratu, kad baš i nije bilo uslova za javnu raspravu, a reinterpretacija historije Drugog svjetskog rata u bošnjačkoj javnosti sprovođena je ipak dosta potuljeno. Mladi Dautović koji se samoproglasio portparolom nove generacije Bošnjaka očekivao je, međutim, da je prošlo vrijeme prilagođavanja, da baš ne kažemo ketmana, i da sada treba ići “u glavu”. Reakcije javnosti pokazale su da se prevario. Ipak, godine prolaze i vrijeme suštinski radi za Dautovića.

Smjena generacija još uvijek nije sprovedena, još ima previše ljudi koji pamte “Titin vakat”. Na tablama sa nazivima ulica u Sarajevu Titovih saboraca ionako više skoro da i nema, a djeca se školuju po planu i programu teško spojivim s vrijednostima koje Tito simbolizuje. Nije slučajno što Dautović najavljuje i škole koje će nositi imena “Omera Stupca, Halida Kajtaza, Mehmeda efendije Handžića, Kasima efendije Dobrače”. Ruka koja njiše kolijevku je ruka koja vlada svijetom, kaže izreka koju je volio Curtis Hanson, a sistem vrijednosti koji ugrađuješ pretpubertetskoj djeci je sistem koji će za tridesetak godina biti dominantan. Malo se preračunao Dautović, malo je ispao onaj poslovični pijetao koji prerano kukurikne, ali dugoročno može da bude miran. Evo zore, evo dana, što bi rekao njegov istomišljenik Zlatko Hasanbegović.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku