Kliker.info

Za predstojeći vikend zakazan je drugi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. U nedjelju uveče trebalo bi se, dakle, znati da li će u narednih pet godina predsjednik Republike Hrvatske i dalje biti Ivo Josipović, ili će RH prvi put dobiti – predsjednicu.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Cjelokupna trenutna društveno-politička situacija kod zapadnih susjeda je izuzetno zanimljiva, a njene implikacije na regiju, pa samim tim i na Bosnu i Hercegovinu, nipošto nisu zanemarive. Mada svaki od dva moguća ishoda drugog kruga nosi svoje konsekvence, za analizu nove (ili nove-stare?) kostelacije bolje je sačekati neki postizborni dan. Prije toga, međutim, nije lišeno smisla komentarisati neke momente koji se tiču rezultata prvog kruga. Ne mislim tu toliko na izuzetno malu razliku između Ive Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović, koliko na odličan rezultat koji je polučio doskoro potpuno anonimni Ivan Vilibor Sinčić.

Podsjetimo, u prvom krugu izbora Ivan Vilibor Sinčić je dobio skoro tri stotine hiljada glasova, odnosno više od 16 posto. Imajući u vidu da u vrijeme službenog prijavljivanja kandidatura gotovo do posljednjeg trenutka nije bilo sigurno da će uspjeti da prikupi nužnih deset hiljada potpisa, podrška koju je dobio je skoro nevjerovatno velika. Taj dojam dodatno raste ako se prisjetimo da je u medijima bez izuzetka percipiran isključivo kao benigni i ponešto bizarni autsajder. Inače, Sinčić je jedna od rijetkih političkih figura na ovim prostorima što su potpuno formirane u postjugoslavenskom kontekstu. (Čovjek je, naime, rođen 1990. godine.) Iza njega ne stoji nijedna etablirana stranka, nego tek udruga “Živi zid” nastala u svrhu sprečavanja deložacija ljudi iz svojih domova zbog bankarskih i poreskih dugova. Ponesen sjajnim rezultatima u prvom krugu predsjedničkih izbora, Sinčić je najavio da će sa “Živim zidom” izići na naredne parlamentarne izbore u Hrvatskoj.

Unutar šireg evropskog konteksta Sinčić je zapravo prvenstveno interesantan kao primjer razočaranosti glasača u etablirane predstavnike političke klase, nezavisno dolaze li sa ljevice ili desnice. Ljudima se sve više čini da između svih mogućih predstavnika političke elite prave razlike zapravo i nema, odnosno da je svaka promjena tek nominalna. U tom smislu, širom Evrope, od Italije do Islanda, sve veću političku podršku dobivaju pokreti i organizacije koji su zapravo antipolitički. Ipak, retorika socijalne pravde na kojoj Sinčić insistira neke je analitičare navela na pomisao kako je on skoro pa hrvatski Alexis Cipras. U tom je smislu izuzetno indikativan način na koji je Sinčićev izborni rezultat komentarisala Vesna Pešić: “Hrvatska dobila pravu levicu. Čestitam mladom kandidatu Sinčiću koji je dobio 15 posto.” Pešićkinu poslovičnu površnost vrijedi suočiti sa analizom Marinka Čulića koji primjećuje da Sinčić, istini za volju, jest grmio protiv banaka i tajkuna, ali je “izjavom da ne treba pomoći članovima HDZ-a i SDP-a koji su pod ovrhama dospio i u zonu rubno fašističkih stavova”. Za Sinčića je zapravo karakterističan populizam novog doba naročito privlačan za mlađe i sredovječne “gubitnike tranzicije” koji svoje vrijeme više nego po kafanama i parkovima provode na takozvanim društvenim mrežama. Njegovi su politički stavovi lišeni bilo kakvog ozbiljnijeg ideološkog bagaža, pa je tako moguće da mu Vesna Pešić oduševljeno aplaudira kao maltene prvom istinskom južnoslavenskom ljevičaru dvadeset i prvog vijeka, a da sam Sinčić ističe kako je jedan od njegovih uzora mladi režiser Boris Malagurski koji je za Vesnu Pešić i njene istomišljenike primjer negativca retrogradne desničarske svijesti. Stvarna politika se, naime, drastično pomjerila od zaglavljenih shema na kojima i dalje insistiraju ovdašnji anahroni opinion-makeri.

Fenomen Ivana Vilibora Sinčića na posredan način može pomoći i u p(r)okazivanju specifičnosti bosanskohercegovačke unutrašnjopolitičke situacije. Naime, iako i u BiH postoje izuzetno izraženi prezir i nepovjerenje prema etabliranoj političkoj klasi, uspjeh nekog sličnog kandidata u bh. kontekstu je nemoguć.

Bosni i Hercegovini bi, naime, trebala najmanje tri “Sinčića”. Jer mada nepovjerenje u političke elite dijele i Bošnjaci i Srbi i Hrvati, svako od tih nepovjerenja je specifično. Kao u onom vicu iz Sjeverne Irske, kad na barikadi u Belfastu pitaju nekog prolaznika je li katolik ili protestant, pa on kaže da je ateista, a s barikade pitaju: katolički ili protestantski ateista, u Bosni i Hercegovini se i antinacionalisti pretežno iskazuju ili kao bošnjački ili kao srpski ili kao hrvatski antinacionalisti. A i da se pojave trojica takvih, lako je zamisliti propagandu: nemoj da samo mi glasamo za svoju “budalu”, a oni nas zajebu tako što će glasat za “prave političare”. Kad bi političke elite imale osjećaja za realnost, uspjeh kandidata poput Sinčića ukazao bi im, ako ništa drugo, na dugoročnu neodrživost pozicije otuđenosti od običnog svijeta. Podjela na ljevicu i desnicu za lavovski dio biračkog tijela je puka formalnost i nešto posve trivijalno. Ono što se traži jest politika koja nije zaboravila običnog čovjeka. Na toj liniji valja tražiti obrise svake buduće uspješne politike.